Babigina bilana

Moja je papiga prehlađena. Kljun joj pocrvenio, oči se zažarile, sve nešto šmrče i kiše. Kiša i za prozorom. 

I eto ti kroz nju gosta! Onog pravog, nepozvanog. Ušljapkao pravo do kauča, neće on dugo, ali jedan topao čaj baš bi mu po ovakvom pasjem vremenu godio. Skuham čaj, najgorči koji imam, poslužim i kekse, od kadulje i pelina, a onda gost razveže i više nikako da čvor spetlja. 

Kadli se u jednom trenutku moja papiga ponovno ušmrkne, kihne, a onda punim glasom procijedi: Ne bili više! 

Nakon kraće uzetosti gost dolazi k sebi, u obraze mu navire krv, pa u nos, čelo, vidi se da to nije od čaja, a ni od prehlade. I dok si rekao keks (koji je na čajnom tanjuriću ostao nenačet) − ode čovjek.

Tekst koji već neko vrijeme čitaš, dragi čitatelju, počinje zapravo ovdje.

Kao prvo, pa da poživim i dvjesto godina neću razumjeti kako nekog može uvrijediti životinja. Daleko je to tragikomičnije od ljutnje na silu težu zbog ispadanja tanjura iz ruke.

Kao drugo, pa da i opet poživim tih dvjesto godina i opet neću razumjeti kakvim se to prijenosnim mehanizmom ćud životinje prevodi u grijeh čovjeka.¹ Priđeš tako svezanom psu, on te ujede, pa ti šutneš psa, jer je pas, i nasrneš na njegovog vlasnika, jer mu je vlasnik. Ja sam kriv što je moja papiga uvrijedila mog gosta.

No je li ga uvrijedila? Presudna je upravo ta treća stavka. Moj gost čuo je papigin kreštaj Ne bili više!, poput mene, prije toga primijetio da je papiga prehlađena, poput mene, te očito zaključio da je to b tek prehladom ozvučeno p. Za razliku od mene. 

Moja vjera u odgojem i obrazovanjem stečenu vjeru da postoje jezične omaške, puke greške koje možda nešto i otkrivaju o psihi govornika odnosno pisca, ali ništa o jeziku, pa ih treba ispraviti u jezik valjan – sve je slabija. Jača moja vjera da je svaka riječ, svaki glas u riječi, autentično jezično biće, koje, ako još nije poznato, treba onda upoznati. Lapsus linguae otud mi je sve teže pojmiti kao posrtanje jezika, a lapsus calami kao posrtanje pera (odnosno tastaturae), već mi je sve bjelodanije (pa i od samog bijelog dana, dakle i kad nije kišovit kao današnji) da je svako takvo “ispravljanje” “pogrešnog” jezika u “točan” tek još jedan oblik nasilja nad jezikom, a ne skrbi o njemu. Lapsus je prilika. Ako neka riječ već nije poznata, to samo znači da se za nju treba tek izboriti, ne da je valja sravniti na postojeću pustaru. Pred takvom riječi treba zanijemjeti, stati mirno, uspravno, oboriti glavu, pobožno sklopiti dlanove pa uzdahnuti, ne od zaljubljenosti, nego od čistog udivljenja. Treba joj prići, sa svim strahopoštovanjem koje ju ide, omirisati je, ali blago, diskretno, ne kao neki batak ili ružu, kliznuti preko nje i dlanom, na pristojnoj udaljenosti − i osluškivati je. Slušati. Pokoriti se njenom glasu. Umjesto jezične inercije – ranjivost jezikom. Umjesto ograđivanja jezika rezervatom − uzbuđeno hodočašćenje njegovim bezmjerjem. Umjesto danosti stvorenog jezika − davanje jeziku da se stvara. Da tebe stvara.

Ja stoga ne mogu b moje papige razumjeti drugačije nego kao b. Ne mogu ga “ispraviti” u p. Ne mogu nešto što mi jezik nastoji poručiti zataškati prehladom. Objašnjavati nepoznat jezik bolešću. Samo jer mi je ova, za razliku od jezika, poznata. Ne, ja ne funkcioniram tako. 

Prva je mogućnost stoga da papigin kreštaj nije bio pogrešno izgovoreni imperativ, nego točno izgovoreni optativ. Ne zamjeri mi ovu parafrazu, papigo, ali ti si onda zapravo uzviknula “(da) ne bilo više bivanja!”. Istina, to se može odnositi na mog gosta − [Da] ne bili [Vi] više! − ali može se odnositi i na njega i na mene − [Da] ne bili [vi] više! − a može bogme i na sve nas − [Da] ne bili [mi] više! U zadnjem slučaju više se onda i ne radi o uvredi ili kletvi − koja se (oprosti, papigo moja, sad na osobito gruboj parafrazi) dade prevesti kao “crko/crkli dabogda!” − nego o pesimističnom, egzistencijalističkom sumornošću obremenjenom − ili možda budističkom vedrinom ozarenom − pozivu na utrnuće ružnog sna postojanja, kako reče mudrac. Priznajem, međutim, da je dotična mogućnost odveć preuzetna. Ona mojoj papigi ne pridaje tek iznimnu gramatičku upućenost, nego joj priznaje i zavidnu filozofsku, upravo metafizičku potkovanost. Od takve mogućnosti stoga odustajem.

Ostaje jedino da ono jest bio imperativ. Na kraju krajeva, ja jesam svjedočio kreštaju i znam bolje no itko koliko li su samo i ton i grimase i pokreti papigini bili zapovjedni, nikako željni.

Bili nije onda pogrešan imperativ poznatog glagola piliti, nego točan imperativ nepoznatog glagola biliti. A što bi biliti moglo značiti, konačno je vrijeme da pokušamo odgonetnuti.

Očito je, vidjeli smo, da je biliti u nekoj vezi s piliti. Tolikoj da ih je moguće i pobrkati, kao što je učinio moj gost. Ta veza proizlazi iz njihove nutarnje, intrinzične, jezične bliskosti, a ne iz nekog nasumičnog, preslojenog, izvanjskog, ekstrinzičnog, u ovom slučaju medicinskog konteksta (prehlada), pa je ona otud i legitimna. Ali vidjeli smo i da je bar podjednako očita povezanost glagola biliti s biti, tim najelementarnijim, najnasušnijim glagolom. Kako to spojiti? Kako pomiriti?

U pilani se obrađuju trupci. U bilani se obrađuju stabla. To je prva i ključna razlika. U pilani se tek pile trupci. U bilani je naglasak na tome da su sve te bukve, smreke i jele nekoć − bile. (Promašen bi bio prigovor da se, ako se bilanom ističe da su debla nekad bila, pilanom onda ističe da su ona nekad pila pa da i tu do izražaja dolazi njihova negdašnja životnost. Bio bi promašen jer znamo da između piliti i piti nema nikakve veze. Takav prigovor definira pilanu tako što je redefinira, prilagođava po mjeri tek naknadno čute bilane te tako počinja logičku grešku post hoc ergo propter hoc, kao i prima causa pro secunda causa, a bogami i pseudes analogia.) Bilana dakle nekako (a u nastavku ću, nadam se, jasno pokazati i kako) čuva spomen na živo drveće u beživotnoj drvnoj građi. U pilani sve su to samo trupci. Za trupce.

Time se neočekivano potvrdila etimološka veza između bivanja i biljevanja. Svatko će vam reći da imenica biljka genetski sadrži u sebi glagol biti. Potonji glagolski oblik izvorno je podrazumijevao upravo bivanje, kao stalno nastajanje, rast, svojstvo osobito vidljivo upravo u biljaka.² Biljevati doslovno znači biti (kao nastajati, rasti) na uzoran način, par excellence, a po svemu sudeći žiti, živjeti, apstraktno sadržano u imenici život, konkretno izviruje iz već zaboravljene riječi žil, koja je značila upravo stablo. Upravo se u stablu životna sila objelodanjuje najbjelodanije.

Određivanje značenja biljenja mora u obzir uzeti još jednu očitost, bit će i najočitiju od svih dosadašnjih: biliti zvuči u dlaku isto kao ikavska inačica glagola bijeliti. Biljenje uključuje dakle i bijeljenje. Kako to protumačiti?

U ovim, takozvanim našim krajevima, u kojima sve ovo biljenje i jest progovorilo, boja je smrti crna. Bijela je onda valjda boja života. (Pažljivo ovdje ističem relativnu zadanost značenja tih “boja”. U svjetskim razmjerima vjerojatno daleko češća “boja” smrti jest bijela i sve mi se čini da je to nekoć bilo sve samo ne nepoznato i “našim” krajevima. Sasvim je tako moguće − neka mi bude dopuštena još i ova opaska − da je bjelina nevjeste tek sporedno, i naknadno, tumačena kao njena (bar arhetipska) nevinost, a da je zapravo prije svega ili možda isključivo označavala njenu simboličnu smrt (za stari život), što je aspekt udaje koji folklor obilato i potvrđuje.) Vezom s bijeljenjem potkrijepljena je tako stanovita životnost biljenja.

Instrumentima osviještene poetolingvistike i sustavnom, odgovornom primjenom alata nepatvorene filologije (čija se autentičnost ovjerovljuje time što ostvaruje doslovno značenje svog imena: “rječoljublje”) ocrtao se smisleni obzor unutar kojeg se biljenje kreće. Dok je piljenje najgrublje, bezumno, upravo demonsko kidanje drveća, sasvim nesvjesno bujice života koja kola njegovim žilama, biljenje je obaranje drveća u duhu dijametralno suprotnom. Ako se drveće već mora rušiti, činimo to kako treba, u punoj svijesti da, ako već hoćemo, to oduzimamo život niži (mada će neki panjevi iznova potjerati mladice) radi održavanja života višeg, ali da to što oduzimamo jest život. Ako se drveće već mora rušiti, činimo to kako treba. Postoji obred za sječu stabla, kao što postoji obred za njegovu sadnju. Kao što i mora postojati za baš sve, ako se život ne želi odživjeti kao slijepa bahatost, nego kao prodahnuta liturgija. Kao stalna osviještenost za život posvudašnji i vječni, pred kojim treba zauzeti stav stalne žrtve. Samožrtve. Najnaravnije, postoji onda obred i za obradu drveća − primijetite samo svu svečanu upućenost tih dviju riječi jedne na drugu! Za razliku od piljevine, beživotne prašine što ostaje od beživotnog drva nekoć živoga drveta (zapazite i kako jeziku ne promiče da su to dva bitno različita stupnja bića pa drvo kao živo biće sklanja drveta, drvetu…, a drvo kao biće neživo tek drva, drvu…), biljevina na podu bilane ne prestaje titrati brujem korijenja, iskričati sokovima jezgre i palucati proplamsajima kore. Biljevina je i dalje živa. Biljenje čuva biljku, samo joj mijenja stanje i oblik. Klupa od izbiljenog drveta (ne više drva!) obrasta sjedača, od stražnjice naniže, i urasta ga nogama u zemlju, obrasta ga od stražnjice naviše, pa ga izrasta glavom u nebo. Tako korijenjem i krošnjom postalom, njemu nema druge do odživjeti koliko mu je već ostalo kao drvo svijeta. Kozmička os. Axis mundi. Ikavska dimenzija etimologije biljenja upućuje možda na to da je ono (bilo?) rasprostranjenije u ikavskim krajevima, da je zahvaćalo više borove i hrastove nego drugo drveće, ali za to će ipak biti potrebne dodatne, historioetnofitofilološke meditacije.

Takozvani mi, što ovdje znači ljudi, životinje ne razumijemo još i više no što one ne razumiju nas. Moja papiga nije uvrijedila mog gosta. Nije ni imala namjeru. Nije se, recimo konačno i to, mom gostu ni obraćala. U trenutku prodahnutosti − čime? kime? postoji li papižji Duh Sveti? ili bar neki općeptičji? − ona je nama − što sad znači mom gostu, meni, sebi, svima koji takvu pretvorbu jezika razumiju − progovorila o dijelku stvarnosti za koji je dotični jezik sve dotadašnje vrijeme bio gluh. O stvarnosti osviještenog biljenja, za razliku od besvjesnog piljenja. Moja papiga progovorila je kao babiga. Svakome tko ima uši, i srca. Prehlada se s tim tek slučajno poklopila. Da se jest obraćala mom gostu, i da ga jest htjela uvrijediti, bila bi rekla Ne bilaj više! 

No, bi li i to bila uvreda? Upitajmo se na kraju, doista: bi li bilaj konačno bio posrnuće jezika (lapsus ex frigore, lapsus zbog prehlade), ili tek još i jedno, malko drugačije, ali uvijek samo babigino otkrivenje?

1. Usput budi rečeno, sklon sam uzrečici da onaj tko ne voli životinje ne voli ni ljude, mada njezin obrat, da onaj tko ne voli ljude ne voli ni životinje, držim razumljivim nusproizvodom stalne žudnje za elegantnom simetričnošću, ali u osnovi besmislenim. Kao što ne možeš proučavati algebru ako prethodno nisi svladao aritmetiku, kao što kvantne fizike nema bez prethodne klasične, kao što na glazbalu ne možeš improvizirati ako najprije nisi naučio na njemu svirati, i kao što kršenja jezičnih pravila postaju stilom jedino nakon što si ta pravila savršeno usvojio, baš isto tako ne možeš ni voljeti najsloženije oblike ako prvo nisi zavolio najjednostavnije. Jasno, ni ovdje ljubav nema ništa zajedničko ni s pubertetskom ni s takozvanom platonskom zatelebanošću.
2. Na potrebu za jasnim razlikovanjem takvog, egzistencijalnog biti od zabivstvujućeg (metaegzistencijalnog) jeststvovanja u vječnosti upozorio sam na više mjesta, a možda najtemeljitije u tekstu “As” (vidi Mrvice s gozbe).