Rasvjetljavanje

Živim u kući usred šume. Jedan je pisac volio baladu: U pustome srcu ove guste šume. Šuma nije gusta, ali okružuje kuću. Iako to nije posve točan izraz: forma čistine oko kuće je nepravilna kocka.

Noću se čuju krici, kao dječji. To su čagljevi. Ima i divljih svinja, jelena, srna, lisica, kuna, lasica, divljih mačaka, ali čagljevi sve nadmašuju ovim noćnim kričanjem. 

Prva ljudska nastamba je udaljena oko pet kilometara. Jedan salaš. I onda još dva kilometra pa selo s trgovinom, epicentrom društvenih zbivanja. Takve su trgovine iznikle poslije rata i mirne reintegracije. Tamo ljudi piju i razgovaraju. Cijeli dan, jer gotovo da nema zaposlenih. 

Mislim, dade se i u ovom slučaju primijetiti nekakav ritam. Do dvanaest, i onda opet od pet do Dnevnika. Nekoliko sam puta tamo zaglavio i svaki puta je bilo tako. Odu, jedu, odspavaju i vrate se po još. 

Baranja je cvijet koji vene. Kada ulazite u Baranju ravnina horizonta izaziva varljiv dojam kako se radi o prostranstvu bez kraja. No Baranja je oštro omeđena, mala, močvarna zabit koja se donekle izvije i pokaže kičmu tek negdje pred samu mađarsku granicu, i pogotovo u mjestima većeg približavanja Dunavu.

Tada sve odjednom poraste, čak i stabla dobiju na gabaritnosti, i tijekom jedne od svojih vožnji, pomislio sam, aha, dakle tako to izgleda. Osječki nasip okružen je šumom za hobite. A ovdje bi već mogli stolovati ribecali. Sve se odjednom napiri i dobije na volumenu. Veći nasipi, češća pojava divljači, poglavito divljih svinja i srndaća, i drugačiji modeli življenja. Ne samo pustare, nego doslovni nomadizam.

Jednom sam nabasao na pastira s ovcama. U ruci je imao pivsku bocu punu rakije. Pitao me imam li pet kuna. Pored njega bila su dva hrvatska ovčara, ali žućkasta, s onim užasno užarenim očima ove pasmine, očima koje žele sve držati pod kontrolom. Jedan od njih tako me je pomno motrio, da sam vrlo oprezno razgovarao s njegovim vlasnikom. 

Čovjek je spavao u kamp kućici, ovce je ograđivao žicom kroz koju bi pustio struju. Slušao sam ga i zamišljao te osamljeničke večeri. Kilometrima naokolo nije bilo žive duše, nigdje se nije vidjelo nebo obasjano rasvjetom – ovaj strujni krug kojim je ovce i potencijalne predatore pastir držao na distanci nije podrazumijevao struju u kamp kućici – tako da je pastiru ta rakija bila jedini televizor na koji je mogao računati. 

Vjerojatno ima zalihe te struje, pomislio sam, sve pogledavajući prema psima i smišljajući što bezbolniji način nastavka vožnje. Nelagoda koju sam osjećao bila je dubinska i vjerojatno se nije radilo samo o ovčarima. Pastir je imao prljavu vunenu torbu prebačenu preko ramena, a njegov blagi glas nije imao veze s očima, koje su se, kao i u njegovihdrugara, zasvrdlavale u sugovornika. Bilo je moguće vidjeti stoljeća ludila u njima. 

Sastav ispred trgovine je blaža varijanta iste putanje. Ljudi ujedno reski i blagi. Kao oštri noževi koji nisu u šaci, nego, eto, položeni su na stol pa nisu direktno opasni. Neki od njih izgledaju kao šišmiši koji hitaju ka svome zamku ili kakvoj rupi. Stalno šapuću. Iako govore u šiframa. Ne doslovno, naravno. Elipse. Tajanstveni običaji. Defekti. Napukline. Činilo se da je i smrt iza njih, kao senzacija nevrijedna ozbiljnijeg udubljivanja. 

Mumljaju. Krnjutci riječi. 

– Eoauu. 

– E ondak sam ja…

– Mhmm.

Ujutro kada se probudim slušam kako kaplje s grabova, bukvi i hrastova. Svako jutro počinje malom kišom. Jednog sam jutra dvadestak metara od kuće nabasao na gnijezdo divlje svinje. Dominik mi je rekao kako svinja izruje rupetinu i onda u njoj spava. Pomislio sam, ovo bi trebalo provjeriti.

Dominik je profesor književnosti. On mi je pokazivao Baranju. Degeneričnu majku koja rađa degeneričnu djecu. Natprosječno je načitan, što ne treba povezivati sa strukom: bio je znatiželjan i kroz ruke je propustio više knjiga nego je to u njegovih kolega obično slučaj. 

– Knjige su danas, često ponavlja, jedini kontakt s ozbiljnošću. I neozbiljnošću. Ja čitam i uzgajam u sebi kineski humor, koji je stručni naziv i za ovu našu slavonsku vedrinu. 

– Nijedan od nas ne poznaje nijednog vedrog čovjeka, odgovaram mu.

– To je trenutačna kriza, tvrdi, koja samo što nije prošla. Već za trideset godina ili će svi plakati ili će biti puno nasmiješenih. 

Dominik je vjernik. Pri tome ne mislim da visi u crkvi ili da obnaša kršćanske obrede. Ne, nego, čega se god prihvati on je u tome vjernik. Vjera je njegovo osnovno načelo postojanja. Imao je faze u kojima se bavio Gurđijevom, ali vjernički. Kada je čitao knjige iz teorijske fizike. Onako kako je prije dvjesto godina seoski popić čitao Evanđelje. I uvijek je bilo jednako. Svaka je riječ zakon. To je tako i nikako drugačije.  

Iz ovoga ne treba zaključiti da je neinteligentan. Ima rafiniran ukus. Ljetuje, skija, vere se po planinama, i na takva mala odmaranja nosi npr. Flannery O’Connor, strogu južnjačku spisateljicu nemilosrdna stila. 

Sluša kaubojsku glazbu, autore koji su se odmetnuli od Nashvillea. Merle Haggard, Gene Clark, Townes Van Zandt. 

Kuća nije njegova nego Zoltanova, ali je ideja njegova. Ideja o produženom boravku u ‘prirodi’. Mom produženom boravku. 

I evo me gdje slušam kako rosa klizi niz lišće stabala i kaplje po zemlji, kako gledam maglu koja lebdi pola metra iznad zemlje, i kako, ne bez zebnje, gledam u rupu u zemlji u kojoj je spavao primjerak inače noćne životinje divlje svinje. Ova je valjda bila umorna pa je prilegla.

Zoltan, stari drugar i revni biciklista, znao je istaći kako nitko nije pričao o susretu s divljim veprom. Kako bismo da je taj i taj naletio na vepra, uvijek slušali od drugih. Kako divlja svinja nije svinja nego tenk. Kako su njegovi stari pričali o slučajevima gdje je ova neman znala rušiti drvo na koje bi se koji od zlosretnika popeo…i slično.

Sve to zatamnjivalo je inače zanimljivo jutro u divljini. Dvjestotinjak metara od kuće nalazi se nasip. Veliki nasip za jedan od dunavskih rukavaca.Iako je kao stvoren za šetnju, uopće ne odlazim u tom smjeru. Nasipom  sam mogao hodati i doma. Nego radije idem prema jugu, gdje se nalazi Munkašev salaš, jedno od najljepših mjesta koje sam u životu vidio. Oko salaša su tri ribnjaka. Visoki jablanovi. Guste krošnje hrastova. Udaljen je oko sat vremena, ideš li mrvicu bržim tempom. Ako nije padala kiša. 

Jer, Baranja je blato. Zapravo, na najmanji je poticaj spremna pretvoriti se u blato. Čitao sam jednog gnostika svojedobno, njegova je teza bila zanimljiva. Nismo mi stvoreni iz praha zemaljskog, nego je sav prah zemaljski, koji se ovdje u Baranji efektno pretvara u blato, stvoren iz nas. Iz naše zloće. Ili tako nekako. Dobro sam zapamtio jednu rečenicu: Baš pristajemo u ovaj mulj! Malo pretjerana, ali efektna tvrdnja. Baranja je alkemija prema dolje. 

Munkašev salaš ugledaš u posljednjem trenutku. Skoro udariš u njega. Dobro je zaklonjen. Putem koji je petnaestak metara od ulaza u salaš možeš proći a da ne primijetiš kuću. Ukopana u močvarnu nizinu, što je arhitektonski očito bilo izvedivo, ali na papiru zvuči kao laž. 

Gazda je krezubi sedamdesetogodišnjak. Nagovaram ga da ode do zubara.

– Ja imam duboko korijenje, govori iz pozicije iskustva s dentistima otprije tridesetak godina, i to bi bila živa muka.

– Zubarija je, Munkaš, silno napredovala, ohrabrujem ga, i sam sam bio šokiran kad sam zadnji puta bio kod zubara. Više nemaju kovačnicu u drugom dijelu radnje. 

– Ne, ne, odlučan je, star sam i ne želim se izlagati nepotrebnoj boli.

– Ali ti si stalno bolestan. Stalno si upaljen. Stalno šmrcaš. To ti je kao da imaš nuklearni reaktor u ustima.

Munkaš na stol donosi orahe i rakiju. Ja se prihvaćam oraha, on rakije. Pitam ga za divlje svinje.

– Vepar može biti doovde, i pokaže u visinu svog boka.

Munkaš je visok čovjek i siguran sam da pretjeruje.

– Zadnjih deset godina više sam ovdje nego u selu, priča mi po stoti puta, otkad sam otišao u mirovinu smanjio sam kontakte s ljudima na minimum. Navrati Zoltan, Dominik, sad ti. Brzo sam se naučio na takav život. Ništa lakše, kaže s  gorčinom u glasu.

Ništa ga ne pitam, jer me već nekoliko puta iznenadio oštrim odgovorima, grubim procjenama. U dvorištu ima orah i svaki se puta hvali njegovim plodovima. A orah je ogroman i kroz glavu mi prolazi misao koju sam negdje pročitao, kao neku karakterizaciju nadmenog orahovskog ponašanja. Pisalo je kako orah često prerasta svoju realnu veličinu, kako je to stablo sklono praviti se važno i kako orasi u takvim naletima, orasi opsjednuti manijom hrastovštine onda zapljuckaju cijelo dvorište i prisile gazdu da ih posiječe. Munkašev je također gorosasan, ali iz samo njemu znanih razloga, koje možda i slutim, stoji nesmetan i raste dalje.

Povukao sam se u Baranju da napišem roman o slikaru koji restaurira porušene crkve. Ideju sam dobio od Gorana, slikara koji je tako zarađivao za život. Priču o restauraciji mislio sam iskoristiti za restauriranje vlasita života, jer sam se razveo, proskitao, ostao bez posla, upao u stanje koje medicina naziva depresijom. Dominik je mislio kako će mi osamljivanje činiti dobro. Kako je priroda, ili boravak u njoj, idealan oblog za ‘razrovanu dušu’. Kontakte svesti na minimum, sabrati se, ponovno posložiti kockice od kojih je sastavljen život, i krenuti dalje. 

Nikada nisam bio načisto, ali često mi se (vjerojatno posve krivo) činilo kako močvarni krajolik u kojemu živim snažno utječe na ponašanje ljudi. Da su ovdje ljudi kao somovi, skloni strpljivom čekanju, da ih pokreće samo ono što zahtijeva minimum kretanja – nešto potpuno drugačije od prirode ovog Munkaševog oraha koji se upinje prerasti samoga sebe – i da je osnova, npr., ispitivanja vrijednosti ljudi u prepuštanju tih ljudi samima sebi. Najjači će uspjeti, jedino što postoji taj mali problem što nitko sam nikada nije uspio…to što je već, što god to bilo, nastojao uspjeti. Tako da sliku o somu zamjenjuje slika o šaranima-govnarima, pasivnim promatračima brata šarana smještena negdje izvan jata.

Bio sam svjestan (i toga sam se najviše bojao) da me je na takva mozganja nagnala gorčina. Da sam umoran kao pas i da sve što vidim gledam kroz razbijeno staklo, da se sve što do mene dolazi razbija u prizmu koju moram ponovno skupiti u cjelovitu sliku. 

Munkaš je otjeran u mirovinu prije desetak godina, kombinat u kojemu je radio je propao, i onda je, da bi skucao barem minimum sredstava za život, na staž nakalemio i boravak u vojsci, tako da njegova mirovina sada iznosi oko dvije tisuće kuna. On, ako je i gorak, nekako ima jake razloge za gorčinu. 

Priča mi o Zoltanovom sinu:

– Pametan, ali nestalan. Duhovit, ali zatvoren. Puno toga počeo, ništa završio. Voli žene, ali nema djevojku. Radio bi, ali ne bi tražio posao. 

I za to vrijeme skuplja triješće, cijepa drva (odbija moju pomoć, to mu dobro dođe da se zagrije, kaže). Popodne dolaze Zoltan, Pavo (njegov neodlučni sin) i Dominik. Pavo pecari i donijet će ribe. Zoltan ga je na pecanje vodio još kao klinca i momak je u međuvremenu postao strastveni i vrlo uspješni ribič koji zna tajne dunavskih i dravskih kanala, mjesta gdje ima najviše ribe. U najgorem slučaju, kaže mi Munkaš, donijet će ribu iz zamrzivača, jer ga je ljetos dobro napunio. 

Okolna stabla su ogoljela, samo se nekoliko jablanova u daljini drži dostojanstveno: njih su posadili u čast Marije Terezije, u krug – u čast Marije Terezije ili u čast nekog drugog velikaša. Vrane grakću po poljima, krupne i pametne ptičurde čija organiziranost na distanci drži i orlove. Munkaš mi je pričao kako se oko njegova salaša na još neutvrđenom mjestu (koje nije ni tražio) smjestila lisica, kako već nekoliko godina na noge podiže negdje u blizini svoj podmladak i kako je zasluženo na glasu kao lukava: kada naleti na ježa, on se u svojoj jedinoj strategiji sklupča a lisica se pomokri na njega i onda se jež odmota i završi na lisičjoj trpezi.  

Ovu faunu upotpunjuju jata razigranih vrabaca. Oni spavaju u čempresima iza kuće, starim i gustim, gdje su sigurni od noćnih lovaca. 

Ostavljam Munkaša u dvorištu i hodam oko ribnjaka, svjedočanstva negdašnjeg života kraja. Bogatijeg i drugačijeg. Arhajski su načini života potisnuti, razmišljam, nekada su ljudi na zvuk pjesme s radija zvali susjede i plesali, pjevali, a danas bi takvo ponašanje izazvalo zazor.  Prvi me u prirodu vodio bratić, umro je prošle godine, a kraj koji sam s njime obilazio je Zlatna dolina – zbilja je izgledom opravdavala zvučno ime.

Hodali smo padinama požeškog gorja gdje je svaki brežuljak izgledao kao narogušeno govedo, a svaki klanac kao put u avanturu. Ravnica nudi drugačiji oblik meditativnog avanturizma. Beskraj. No umjesto da budi perspektivnost, taj vizualni otisak na čula može djelovati i suprotno. 

Kada su mi javili da je umro – a sve se odigralo u nekoliko dana – odlazak u bolnicu zbog beznačajnog bola u leđima, operacija i smrt – mislio sam, sasvim pogrešno, kako je jedan dio moga života napokon završio. Bila je to lažna nada, jer je njegova egzistencija i danas povezana sa svim ‘bitkama’ koje vodim. Unutrašnjim bitkama, naravno. Interijer mučnih dilema koje su me progonile desetljećima (a sada imam četrdeset pet godina) nije se bitno mijenjao. Sastavnice (značenje oca, majke, sredine, duha, duše) su mijenjale raspored na šahovskoj ploči moje nutrine, s povremenim, kratkotrajnim dominantnim utjecajem jednog od zagonetnih simbola, no sve je i dalje obavijeno misterijom. Jednom  sam čitao o filozofu koji se ustručavao prodrijeti u tajnu razvijanja idejnih fotografija – htio je znati sve osim načela po kojima to ‘sve’ funkcionira, mislio je da je takva vrsta znanja u stanju upropastiti najvažniji segment života, njegovu magičnost, njegov krhki, paperjasti lepet.

Između smrti i definicije postoji veza. Definicija je kostur stvarnosti, nešto s čega je otpalo meso života, sa svim njegovim zabrinjavajućim krvotocima. Ovi vrapci žive filozofski, kao skitnice. 

Razmišljam o Munkašu i Zoltanu. Zadnji puta kada su razgovarali, Munkaš je Zoltana obavijestio kako mu se napokon vratila pamet u glavu. Jednostavno će se prestati nervirati – kao da je to najlakša stvar na svijetu – što su mu sinovi nezaposleni, što jedva spaja kraj s krajem. Slobodan sam, mudrovao je Munkaš, mugu se kretati kad hoću i gdje hoću. U ovim skromnim limitima do kojih mogu biciklom. Ali ovo je i tako sav moj svijet, ni ne želim nigdje drugdje. Zoltan mu je odobravao, takav stav proglasio za filozofski i u oduševljenju mu obećao donijeti Platonove dijaloge.

– Ti si, Munkaš, sada krenuo pravim filozofskim putem. Ni Sokrat nije napuštao Atenu, osim dva puta, a i tada je bila viša nužda u pitanju, a ne njegova potreba za skitanjem. Imaš sedamdeset godina, a točno je toliko bio star Sokrat kada je odlučio naučiti svirati liru. U tvojoj se duši ponovno razgorio žar mladosti, koji će čitanje Platona dodatno potaknuti. Imam srpski prijevod, Miloš N. Đurić obično kaže: I krenu Sokrat u varoš, ali tu griješi: Atena nije bila varoš, nego polis. 

Zoltan je rado prepričavao ovaj razgovor. Mislio je, s pravom, da je važno kada se čovjek (ma kada to bilo) okrene prema sebi. Imao je i dodatak:

– Isus u jednom od evanđelja, ne znam više kojem, kaže: svjetska tjeskobna briga. Mislim da je to najtočniji izraz koji je moguće skovati za eksterijer i interijer naših života. Tako precizan izraz nedostaje kompletnoj filozofiji egzistencijalizma, jer su egzistencijalisti uglavnom živjeli akademske živote.

A akademiju Zoltan povezuje s definicijom i skeletom. 

Ovakve razgovore Zoltan je prepričavao s onom neobičnom vrstom poleta kakvu obično imaju ljudi čiji se životi odvijaju mimo života samoga. Često smo se sretali ujutro na nasipu u Osijeku, gdje je Zoltan igrao jedan od svojih neobičnih komada u okviru svoga nesvakidašnjeg životnog stila: on spava na terasi zgrade u kojoj ima stan, a dobar dio vremena troši na čišćenje nasipa po kojemu vozimo bicikle. On, doduše, nije čovjek koji sadi drveće, ali čisti oko postojećih stabala.   

Često se tako ujutro vraćamo s nasipa kao dvojac koji nije uspio povezati uzroke i posljedice, raspravljajući usput da li Thoreau ili Emerson propovijedaju jednako nepraktičan životni stil kao što je naš, i treba li u toj nepraktičnosti tražiti uzroke za većinu naših nedaća.Većina ih je bila socijalne naravi: teško smo se uklapali, što je Zoltana, kako je tvrdio, maltene koštalo života. Cijeli je životni vijek radio kao grafičar u poduzeću koje se, nastupom takozvane tranzicije, privatiziralo (otkupio ga je, naravno, direktor), da bi onda otpočelo šikaniranje, izrabljivanje nasmrt. 

– Oni mene tamo žele ubiti, govorio je tada Zoltan nakon dvanaestosatnog radnog dana. Radim sve, čak metem dvorište. 

Duge vožnje biciklom pokazale su se kao dobra djelomična terapija. Neke je stvari u životu gotovo nemoguće progutati, tako da su bila česta jutra u kojima je lice moga prijatelja prekrivao nekakav taman zastor. Tih bi jutara Zoltan bio presavijen u sebe i bilo bi ga nemoguće odmotati. Ispod nasipa na jednom se dijelu nalazi pješčani sprud kojeg oivičavaju stabla topole. Tamo se često zadržavamo jer ambijent budi posve drugačije, gotovo mediteranske asocijacije – odjednom nestaje blatni obalni ambijent i sve se otvara u drugačijem ozračju gospodarice prirode. 

Iako su dobri drugari, Munkaš nikada nije dolazio Zoltanu u posjetu. Viđali su se na svojim imanjima u Baranji, gdje je Zoltan odvlačio knjige i isječke iz novina. Kada bi god pročitao zanimljiv tekst, ili tekst za koji bi pomislio da bi mogao biti zanimljiv njegovom kompanjonu, Zoltan bi uzeo škare i izrezao ga iz novina, vrlo pedantno, kao što je, uostalom sve radio. Onda bi ga položio u fascikl i napisao penkalom datum na isječku te zadovoljno zaklopio korice. Kao čovjek rituala, mnogo je držao do ovakvog obilježavanja isječaka točnim datumom, i u tome ga nije sprečavalo ni kada bi na stranici stajali podaci koje je on sam unosio na njih.

Zoltan je čovjek kojemu je rješavanje osnovnih životnih potrepština uvjet za rješavanje pravih životnih pitanja. Iako ovakva tvrdnja zvuči konfekcijski, malo se ljudi tako nosi. Zoltan otkrije neku istinu i onda prilagodi, preštima život prema njoj. Utoliko je bilo nesnosnije slušati njegova roptanja na posao. Bilo je to doista ponižavajuće. Vjerojatno u nama postoji energetski centar sa zračenjima čije silnice mogu osjetiti i nejbezosjećajniji među nama, kao neki reflektor koji se pali u najnezgodnijem trenutku, ali, umjesto da osvjetljuje prema van, raskrinka nas pred ljudima s kojima nemamo ništa zajedničko. 

Moj pokojni bratić je bio majstor takvog rasvjetljavanja s nespretnim ishodom. Baš kada nipošto ne bi trebalo govoriti, pogotovo ne na njegov rječiti način, on bi otvorio usta i izvalio nešto što bi ga smjesta svrstalo na sugovornikovu crnu listu, što je za posljedicu imalo njegovo potpuno osamljivanje. Zoltan se još pokušavao uklopiti, on je davao sve od sebe da sakrije ovu neobičnu vrstu osvjetljavanja, pa je i njegovo hroptanje na poslu imalo, vjerojatno, i taj značaj – zakamuflirati se, stopiti, nestati. No sve što je radio radilo je protiv njega. Pokrenuo je neke nepoznate sile koje ga sada nose.

Muuunkaaaš!

Čuje se u daljini. Ekipa je stigla.