Divna Zečević: Život kao voda hlapi

Povremeno kulture budu počašćene knjigama čiji su značaj i potencijali mogućih interpretacija veći od sredine koju je ta kultura zaposjela svojim zračenjima. Pogledamo li enciklopedijsku natuknicu o Divni Zečević (1937. – 2006.) i čitamo li je u svjetlu otkrića iz njena dnevnika „Život kao voda hlapi“ vidjet ćemo i sami koliko ironije može sadržavati takozvana objektivna biografija. Jer ondje je zapisala s koliko nevoljkosti radi posao s pučkom književnošću kojim je ušla u kratku leksikografsku bilješku. Dvostruki život bi se, valjda, i trebao otkrivati u ovakvim književnim izričajima, no pogledamo li najpoznatije dnevnike prošlog stoljeća nećemo dobiti ovakav osjećaj rascijepljenosti kao kod Divne Zečević. Kao da su krleže i gombrowiczi i u dnevnicima nastavili igrati predstavu svoga javnog lika, dok ovdje imamo radikalan slučaj denunciranja samoga sebe, nezabilježen u našoj književnoj povijesti. Radi se o tekstu otvorenom različitim tumačenjskim sklopovima, možda posebno nadahnjujućem za feministički pristup, ali i za generalnije istraživanje odnosa između zvanično stvarane slike o radnom prostoru (konkretno književnom) i tajnog, privatnog mišljenja o istome. Znači, Divna Zečević, hrvatska folkloristica, književna povjesničarka i pjesnikinja rodila se u Osijeku 1937. godine, studirala i živjela u Zagrebu, gdje je radila u Muzeju Srba u Hrvatskoj i u Institutu za etnologiju i folkloristiku, gdje se posebno bavila usmenom književnošću i pučkim nabožnim štivom. Veliku je inspiraciju pronalazila u dnevnicima Dragojle Jarnević, hrvatske spisateljice iz 19. stoljeća, o kojoj je napisala monografiju. Položaj žene u muškom društvu bio je jedna od njenih iritacijskih točaka, bila ga je svjesnija nego što je to u našoj književnosti slučaj, odnosno nije pripadala književnosti „drugarica“ toga perioda u kojem se oglašavala. Izrazito senzibilna i sposobna za gnomične iskaze gotovo – kada je naša književnost u pitanju – nezabilježenog ranga, napravila je u svom dnevniku čitavu galeriju portreta i situacijskih mapa iz kojih je moguće iščitati vrijeme u kojemu je živjela ali i vidjeti koliko su se do danas, unatoč proklamativnosti, stvari malo promijenile. Zaključak bi bio da živimo, i onda i sada, ne toliko u muškom koliko u idiotskom društvu, i da nemamo jedan nego dva problema: agresivnu mušku zajednicu totalnih idiota. S ovom Krapinom u hrvatskom socijalnom smislu Divna Zečević se s manje ili više uspjeha suočavala cijeloga života i to čini jednu od razina na kojoj se događa njena dijaristika. Drugi nivo su njeni ljubavni osjećaji spram duhovnog mentora i uzora Ive Frangeša. Divna Zečević se ovdje pojavljuje u liku viteza trubadura koji ratove vodi u ime nedirnute gospe (ovdje gospara), iako sam pored ovog fantazmagorijskog vodi i solidno uređen građanski život, jer je Zečević u braku koji po svojim osobinama ne odudara od većine brakova za koje znamo. No njen pogled na ovu instituciju značajno se razlikuje od frazeologije, pogotovo ove najnovije, što nam danas para ušesa na svakodnevnoj informativnoj i referendumskoj razini. Divna Zečević o braku piše kao o zaostatku iz pećinskog života, nečemu što svima stoji na putu unutarnje (pa valjda onda i vanjske) „realizacije“. Njena kućna bitka ponavlja se i na društvenom polju, žena je i onda (kao i sada) bila samo žena, dok je muškarac bivao barem i udarnik, a svakako sekretar i urednik, ma koliko primitivan bio: kao i danas, i onda je društvena funkcija bila leno osvojeno ratovanjem. Treći sloj čitanja moguć je kroz konstatacije autoričine o tadašnjoj književnoj sceni, gdje se dohvatila brojnih i danas poznatih pisaca i intelektualaca. Zvonimira Majdaka opisala je kao „lokalnog pisca i fosila građanskog“, što asocira na brojne današnje baš takve protagoniste kulturnog života koje je nepogrešivo moguće detektirati kroz čestu upotrebu pojma „urbanoga“. Za Veselka Tenžeru zapisala je da piše „malograđanski“, a Matka Peića opisala kao „razmetljiva, degutantna, pozera, uobražena, defektna“ čovjeka. Vratit ćemo se ovome još. Kod ulaženja u bit socijalnog života pokazala je sličnu pronicljivost. Opisujući jednog svog znanca, koji se bavio i pisanjem, zahvatila je djelomično i u bit našeg današnjeg života, prikazavši ovog borca iz Drugog svjetskog rata, nosioca spomenice, kao „snalažljiva i okretna, ustvari konformista, kompleksaša i dupelizca.“ Opisuje, dakle, čovjeka koji se svojim pohvalnim angažmanom u antifašističkoj borbi kasnije služio kao bjanko-čekom na kojemu je šira zajednica iz zahvalnosti morala ispisivati pogodnosti, što nama najnovijim Hrvatima uopće nije nepoznat način ponašanja. Borci kao šarplaninci koji se hrane ovcama što ih čuvaju – samo iz ove situacije mogla bi se napisati povijest Balkana. Četvrti sloj čitanja dnevnika nameće se kroz nacionalnu pripadnost autoričinu, ona kao Srpkinja u Hrvatskoj biva čak i poglađena po glavi od strane spomenutih muškaraca-idiota jer, premda Srpkinja, iskreno voli hrvatsku književnost. „Vi ste jedna od rijetkih od…“ ili tako nekako mučno složena je formulacija ove pohvale-uvrede. No nacionalni duh nije mirovao, unatoč proklamiranom bratstvu i jedinstvu. Tako Zečevićkin otac kćer upućuje što bi joj bilo najpametnije činiti nakon svršavanja studija: vratiti se u Osijek, ostvariti veze s Beogradom, pa se naposljetku i udati. Je li svaki pametan čovjek odmah i nacionalista, to je pitanje. Ovaj četvrti sloj podrobno je obrađen u pogovoru urednika knjige Josipa Pandurića gdje će se svaki čitatelj zainteresiraniji za političke načine života Srba u Hrvatskoj moći podrobno informirati o slijedu događaja, sve tamo od Miloševića pa do protiv Miloševića. Odrastalo se ubrzano čak i u starosti, ovakva trusna područja poput našega valjda ni ne otvaraju drugačije mogućnosti. Ovdje je Weimar nezamisliv, a egzistencija koju je Goethe ostvario a Krleža pokušao ponoviti na Gvozdu unaprijed je osuđena na nerazumijevanje. Opanak i kubura, to su oznake koje bi trebale stajati na grbovima svo g našeg plemstva i dobro je kroz usta Maestra zapisao Ranko Marinković: nas finese ne zanimaju. Kad smo već kod Marinkovića, Divna Zečević bila je vrlo distancirana i spram njegova „Kiklopa“: za nju je to zbroj slabije povezanih novela i rečenice koje smo već čitali u piščevim drugim djelima. Zato joj je Radomir Konstantinović pojam. On spada u njene omiljene autore, prati svaki njegov istup. Sve ove četiri pobrojane razine susreću se u jednoj točci, nesreći. Ona se pita „gdje je granica do koje čovjek može podnijeti svoju  nesreću ili bolje prazninu nesreće? Nesreća nije „teška“ – ona se javlja kao odsustvo težine.“ Ili kako je to naslovio Milan Kundera: nepodnošljiva lakoća postojanja. Pa je onda i književnost „proces rješavanja pojedinačnih usamljenih života koji su nam progovorili kroz svemirsku prazninu.“ Znači, pred nama je dnevnik izrazito nezadovoljne osobe, nezadovoljne sobom, relacijama, načinom na koji se obrađuje i prezentira književnost, i kod koje se kao nešto stabilnija i duža konstanta pojavljuje jedino nebeski lik Profesora, čija je „mudrost“ kroz dugi niz godina zdenac koji bi trebao kompenzirati sve ove neuralgične točke. U natuknici iz 1972. godine Divna Zečević sluša Beethovena, nju je, manje ili više uspješno, promašila generacijska muzika, takozvana pop kultura, pa bi se mogla napraviti i interpretacija njena djela i kroz ovakvo fokusiranje: to je godina u kojoj je objavljen „Exile on Main Street“ Rolling Stonesa. Ovaj je čitatelj, nimalo znanstveno, pomislio da bi poštovani Profesor sasvim drugačije prošao kod Zečevićke da je ona bila naštekanija na događanja iz svog vremena: 1968. nju također ostavlja ravnodušnom, važna je samo nekakva situiranija egzistencija, možda posao na fakultetu, pristup još znanstveniji od znanstvenog rada na književnosti, nekakva nuklearna književna metoda, nešto slično tome. A da je bila svjesnija vremena u kojemu je živjela vjerojatno bi i Profesor bio ono što je uistinu i bio: više ili manje zanimljiv akademski konformista od kojeg je ona, svakim retkom svoga dnevnika, u književnosti zapravo ostavljala dublji trag. Život koji je nju mučio, unatoč jasnim spoznajama, bio je promašen, a svaki ispisani redak kao da je nesvjesno ostvarivao iskupljenje. Probajte paralelno s Divnom Zečević čitati rusku logorsku literaturu: ne podcjenjujem strahote ljudi uposlenih po institutima i opsesivno očajnih zbog vlastite negenijalnosti – i to mora biti nekakva strašna patnja – ali Rusi su vedriji, lakše je u Sibiru nego u institutu. Stoga savjetujem mladima i starima, svakome tko želi postati pisac, da se poštedi ove muke, da ne ganja fakultetsku asistenturu jer postoji opasnost da mu književnost zavonja po sjednicama nastavničkog vijeća, a to je miris kojemu možda ni Gombrowicz nije dorastao. Tako da život ispada, čitajući ove izabrane dnevničke zabilješke, ona tiha strava koju je zabilježio prvi val rock glazbe, kada je povodom njega konstatirano nešto u stilu, tko bi rekao da se krije toliko nemira iza urednih fasada. Divna Zečević pri svemu zna i potpuno je svjesna (ne zna samo frazeološki, kao što se ponekad stvari „znaju“ u Krležinom dnevniku) i ovoga, citiramo: „Zar je život tako uzak – da bismo ga mogli promašiti? Zar je život tako tijesan kao naša uskotračna građanska shvaćanja o tome što znači imati „sve“ što je potrebno za sređen život – pa je netko tko svega toga nema – promašena osoba?“ Ona zna da je život neodredivo širok i da je potrebno tijekom njegova trajanja učiti. No kada gleda ove što se napinju u učenju ne manjka joj otrova – na njega se u svome biću žali gotovo na svim stranicama – pa je Vjeran Zuppa na dudicu pocuclao Heideggera i smiješan joj je njegov napor da tuđim riječima objašnjava čak i vlastite misli, do kojih se od tuđih riječi niti ne dođe. No u ovoj pustinji duha povremeno se pojavi i anđeoska, ljudska figura, poput pjesnika Drage Ivaniševića. Obrazovanje, samoobrazovanje, odgoj općenito, veliki je problem čije se amplitude njišu kroz sve godine ispisivanja bilježaka: ona je svjesna da nam svijet izgleda pokvaren jer nam je odgoj pokvaren, i da mi, ljudi, nikada nismo isti. Što to točno znači vjerojatno nije moguće objasniti u nekoliko redaka, no vrsta ostvarene individualnosti na ovim stranicama je za (barem) dvoličnu hrvatsku kulturu pomalo i ljekovita. Ako je Freud pisao o nelagodi u kulturi, mi bismo svakako trebali zapeti pa napokon napisati nešto na temu lagodnosti u kulturi i njenom resursnom ministarstvu, gdje se, i to na državnim jaslicama, doji i napaja sama jezgra hrvatskoga bunta. Lenjinov aforizam o štriku i kapitalistu nije dobar ni kao šala, a kamoli alibi za ovakav rebelijansko kunjanje po kancelarijama – u nas je birokrata prefriganac i pobjednik a ne očajnik, kao kod Kafke. „Život kao voda hlapi“ jedan je od izdavačkih događaja čiji značaj prerasta samo jednu sezonu. Isti kapacitet za odbacivanjem standardnih vrijednosti toga razdoblja moguće je pronaći u pop kulturi koja je ispisateljici ovih redaka bila toliko neatraktivna da iz stranica dnevnika nije moguće iščitati je li znala da nije sama u svome nezadovoljstvu, da ono ima i generacijsku šifru. Kao protorokerica i überfeministkinja, Divna Zečević se pojavljuje u masci slaboga bića, potpuno smlavljena konvencijama i porobljena zatečenim društvenim odnosima. Ona pred čitatelja stiže u modnom kompletiću iz pedesetih godina, ali u ruci nema slavonsku tamburicu nego električnu gitaru, sva je satkana od strasti koju je tada bilo moguće pronaći u rock glazbi ili u Godardovim filmovima. Egzistencijalizam je kod nje egzistencijalan, a ne konceptualan. Istovremeno je posve okrenuta najvišim klasičnim kriterijima i pokušava se mjeriti s najvećim kulturnim dosezima, voli Thomasa Manna i osjeća duhovno zajedništvo u knjigama Ive Andrića i Radomira Konstantinovića. Nije joj manjkalo kritičarskog nerva prvoloptaškog tipa, koji, jasno, podvojena kakva je bila (što i čini ovaj dnevnik tako dinamičnim), neprekidno osuđuje u ime znanstvenih principa. No nije bila dovoljno pokidana ovakvim frustrirajućim pogledom na književnost da ne bi vidjela onda kada gleda, jer kod čitanja njene procjene Nedjeljka Fabrija, možemo lako pomisliti da je napisana jučer, ili u prošli četvrtak: „već u trenutku svog objavljivanja“, piše Zečević, „zanimljiv tek književno-historijski a bit će zanimljiv znak i budućim sociolozima.“ Ovdje je u ovoj konstataciji sve impresija plus znanje. Znanje u reakciji na stvarnost nije puka impresija, ne bi bilo u redu nazivati ovakve konstatacije impresionističkima jer je iza njih sav višegodišnji rad plus brzina aktualnog trenutka, nešto od čega bi Bergson i Deleuze s lakoćom identičnog prividnog impresionizma napravili briljantan mini esej. Jedna od dvije, tri knjige koje bi se baš moralo pročitati jer su dobre za naše odrastanje.