Stefan Zweig: Jučerašnji svijet

Nekoć jedan od najprevođenijih pisaca, danas temeljito zaboravljeni Stefan Zweig (1881. – 1943.) jedan je od najboljih reprezentanata danas već prastarog pojma europskog kozmopolitizma i kulture koja nije oslonjena, kao što je suvremeni robijaški običaj, na akademske uzuse, premda je sam imao završene najviše škole, i iako je bio debelo svjestan svog židovskog porijekla. Zweigova književna djelatnost bila je obimna, prevoditelj, pjesnik, novelist, romanopisac, dramatičar, biograf, putopisac, gotovo pa nema roda u kojemu se nije iskušao, danas bi možda bio najčitljiviji upravo po autobiografskoj knjizi „Jučerašnji svijet“ rekonstruiranoj na temelju rukopisa koje je ostavio za sobom nakon samoubojstva, djela koje nije dovršio, odnosno, nije kroz njega prošao onom „zadnjom“ spisateljskom rukom, kada se briše, a ne piše. Zweig se, nakon što je emigrirao iz Europe u Južnu Ameriku, u Rio de Janeiro, ubija 1943. godine, pretpostavlja se stoga što je njega druga supruga, teško oboljela od raka, odlučila odustati od života. No prije toga napisao je malu biblioteku knjiga i kao malo koji pisac njegova vremena, radio na zbližavanju kultura. Savršeno svjestan posebnosti vremena u kojima je živio, brojnim je putovanjima i osobnim kontaktima s vodećim umjetnicima svoga vremena, između različitih zemalja gradio mostove, a Ivo Hergešić u svom tekstu o njemu konstatira da se u njega radilo i o donekle „naivnom kozmopolitizmu“, no bez ove količine dobre volje, prostosrdnosti, teško je zamislivo istinsko bratstvo među ljudima. Kultiviran i sofisticiran do krajnje mjere, Zweig nama današnjima gotovo da zvuči kao dijete, jer se on nije, poput nas, bojao ispasti smiješnim u svojim brojnim i raznoraznim povjerenjima. „Jučerašnji svijet“ kolosalno je svjedočanstvo o prohujalim vremenima, o potonuloj civilizaciji, a njegov opis načina funkcioniranja Austro-Ugarske monarhije premašuje puki historiografski značaj i gotovo da je otrežnjujuće kritički u odnosu na ovo naše doba. Već u uvodu on konstatira kakva su vremena u kojima živi, rekavši da se čovjek nikada u svojoj povijesti nije svojim ostvarenjima više približio Bogu, a držanjem Sotoni. Konstatira i ono što je današnje prokletstvo, koje je već tada puštalo korijena: potpuna upućenost u događaje, ma gdje se oni zbivali, više čovjeku nije moguće okrenuti glavu u stranu, jer nas vijesti sa svih strana svijeta zasipaju po glavi. Promatrajući svoje pretke svjestan je kako nitko od njih nije proživio onoliko historije kao njegova generacija, ukratko, došla su drugačija vremena, u kojima je iskupljenje postavljeno na iznimno strmoj stazi, a opasnost skretanja nalazi se počesto baš na onome što se proklamira kao pravi put. Život u Austro-Ugarskoj opisuje u poglavlju „Svijet sigurnosti“, nama danas moglo bi biti zanimljivo da se točno znalo s koliko će se novaca ići u mirovinu ili kako će se razredno po službama godinama staža napredovati, kao i nešto što je navodno i današnja njemačka praksa: ljudi nisu dugovali bankama, nego banke ljudima – takav je barem bio slučaj Zweigova oca. Ovaj osjećaj sigurnosti Zweig označava kao najdragocjeniju svojinu milijuna, istinski zajednički ideal života. Do posljednje rupice palisadama ograditi svoj život od iznenadnih provala sudbine, ima li nečega suprotnijeg našim današnjim vremenima? Vlastiti narod, Židove, definira kroz njihovu komercijalnu sposobnost zapažanja i međunarodne poglede, koji su im, u sretnoj kombinaciji, omogućavali uspješno razvijanje poslova. Strašna država u ove slavne dane nije ni pomišljala od svojih podanika uzeti više od nekoliko postotaka u ime poreza kojemu se znala mjera. Koncept bogaćenja, kroz koji se kasnije difamiralo židovski narod Zweig dopunjuje konstatacijom da je svakome od Židova na pameti bilo samo jedno: prodrijeti u duhovni sloj, prispjeti u duhovnu sferu, sve ostalo je boza, možda dobrodošla ali ipak drugorazredna. A sve to u vremenima u kojima je na mjestu biznismenskog rizika današnjice stajala pouzdanost. Grad u kojemu se odvija Zweigova mladost je Beč, poseban grad njemačkog govornog područja, nigdje se ne vidi tako jasno razlika između protestantske Njemačke i katoličke Austrije nego onda kada je u pitanju način života i tretman ljudi, što će se Zweigu razbistriti kada ode na studijsku godinu u Berlin, suštu suprotnost Beču. U Beču se na uspjeh sugrađana gledalo kao na ukras, nisu bili objekt ljubomore i sitnog istraživanja, nego ures grada i, da kažemo nepopularno, domovine. Estetizacija života išla je toliko daleko da je čak i vlastitu smrt Bečanin pretvarao u lijep događaj za druge ljude, kiteći pogrebe glazbom i ceremonijalom koji je bio, kaže Zweig, praznik za „posjetitelje“ sahrana. Drugi fenomen koji je obilježavao grad bila je glazba, a lista uglednih glazbenika je velika i predstavlja sam vrh glazbenog izraza. Dovoljno je spomenuti Beethovena, Mozarta, Mahlera, a ima ih još gomila, radi se o gotovo svim glavnim umjetnicima tzv. ozbiljne glazbe, pa da bi se odmah znalo o čemu se tu radi. Ova orijentiranost grada prema zvuku ostavila je, po njegovu mišljenju, neizbrisiv trag u osjećaju za ritam građana, koji su oni, kako on piše, udisali iz zraka: sposobnost za uživanje u formi je jedna od glavnih značajki bečkih stanovnika. Opisuje on i mecenat, koji se iz dvorskih krugova polako spušta u građanstvo, poglavito Židove, da bi se umjetnicima osigurala egzistencija uskočili su građani, kao nova konstitutivna sila, a ovaj se pomak odrazio i na samo stvaralaštvo, jer su odjednom Židovi bili devet desetina onoga što se međunarodno zvalo bečkom kulturom. On ovu činjenicu da su i kao stvaratelji Židovi izbili u prvi plan objašnjava nevjerojatnim uživljavanjem Židova u austrijsku kulturu, kaže doslovno da su činili čuda uranjajući u duh austrijstva, i izranjali s fascinantnim donosima kulturi uopće. Jedna beskrajna energija udružila se s jednom već pomalo umornom tradicijom i polučila vrhunske rezultate. Cijenila se zrelost, a ne kao danas mladost, pa je kao senzacija odjeknulo imenovanje Gustava Mahera za ravnatelja filharmonije u tek trideset osmoj godini života. Jedan od najzanimljivijih momenata autobiografije je prikaz škole u Austro-Ugarskoj. Iako cijelog života žedan znanja, Zweig sa školom nije „kliknuo“, slično kao što je identično radoznali Bela Hamvas svom prijatelju sa samrtničke postelje rekao: Život je bio divan, moj Jozef, samo da nije bilo one škole. Školu prikazuje kao mučnu dosadu, a najsretnijim danom školovanja onaj kada je za njom zauvijek zalupio vrata. Zamjerke se daju svesti na opasku da je takvim školovanjem nakana učenike smjestiti u određeni kalup, a ne podići im energiju i povećati im radoznalost. Za nastavnike kaže da su ostavljali dojam ljudi koji su zadnju knjigu pročitali za vrijeme studija, i da takvi utučeni i ubijeni u pojam disciplinom koju su sami provodili, nikoga ničemu nisu mogli poučiti. Još se nisu pojavile masovne zabave s kolektivnim idealima, poput kinematografa, i omladina je bila prepuštena samoj sebi, Zweig je tada otkrio Rilkea, s kojim je kasnije i drugovao, i dane je provodio samoobrazujući se. Lucidno primjećuje da je oduševljenje mladih nešto poput infekcije: dovoljno je da se dvoje, troje zainteresira za nešto, i svi će se stuštiti u istom smjeru imitirajući ih, pa onda nastaju slični ljudi, koje je moguće okarakterizirati kao „generaciju“. Zweig čak ide toliko daleko da kaže kako je usmjerenje njegova razreda na umjetnost imalo odlučujući utjecaj na odabir životnog puta. Da je dobro što svi nisu poludjeli za nogometom. Najbolja im je škola bila kavana, ondje su imali sve značajnije časopise iz raznih dijelova svijeta, pa je njihovo praćenje umjetnosti bilo posve suvremeno. Valerya je godinama poslije Zweig iznenadio znajući za njegove radove objavljene koncem 19. stoljeća, što je i sam pjesnik bio smetnuo s uma. Ovaj život napetih nosnica omogućavao je Zweigovoj ekipi osjetiti svaki vjetar, i prije nego on pređe granicu. S vremenske distance on, jasno, konstatira kako je ova monomanija umjetničkog fanatizma defekt, da se ovolika upućenost zbila nauštrb svega normalnoga za njihove godine, no bez ovakvog suludog praćenja svega ne bi bilo moguće kasnije stvaranje, čega je on itekako svjestan. Seksualnost tih dana je totalni tabu, opis licemjerja i neupućenosti skupa sa zdravstvenim posljedicama, jer je gotovo svaki mladić pobolijevao od sifilisa, a tek se bogatije slojeve educiralo upošljavanjem privlačnih služavki, možda bi mogao nama današnjima zvučati najbizarnije: s jedne strane muk, s druge podvođenje svoje djece iskusnima. Položaj žene opisuje kao neprestano naobražavanje i prenaobražavanje, kao robiju. Ali: svjestan je da je njegova generacija uživala više građansko-državne slobode nego omladina tridesetih godina, primorana na vojne i radne službe i zaglupljena masovnim ideologijama, zapravo prisiljena na usvajanje istih. Studij opisuje kao nešto posve beznačajno za njegov život. Bio je dužan, a to je praksa većine židovskih obitelji, doma donijeti titulu doktora, no studiranju nije posvetio gotovo nimalo svog vremena, što mu je bilo moguće zbog organizacije studija onih vremena. Ono što je danas svima u najprvijem planu, Zweigu je totalno bezveze, i na univerzitet ne troši ni atoma prekomjerne snage. Vjerovao je u Emersonov aksiom da dobre knjige mogu nadomjestiti i najbolje studije i toga se držao. Smatrao je da čak ni gimnazija nije potrebna. Samo knjige i čitanje. Akademski rad smatrao je štetnim za individualne prirode, mislio da se drilom najpogubnije koči razvoj. Ovakav je pristup znanju, cjelovremeno a ne povremeno hijerarhijsko-socijalno organizirano učenje, od Zweiga napravilo takvog golemog eruditu i nešto poput bića iz drugog, boljeg svijeta, kojeg se nekoć oslovljavalo kao „višu sferu“. Danas je to potpuno nesuvremena pojava, kao i njegovi junaci Keyserling, Rolland, Rilke, Verhaeren. I doista, ovakvih polihistora nema već desetljećima, barem ne na medijskoj sceni, preplavljenoj mikrostručnjaštvom koje se očituje o svemu i svačemu iz nezapamćeno male baze osnovnog znanja. On je i duhovit, pogotovo kada opisuje prusku štedljivost ili kada svoje studiranje podrugljivo stavlja u navodnike. Nije blag prema prostituiranju vremena, kojeg se degradiranje manifestiralo i politički, kroz agresivne njemačke politike, i ne datira ovu propast tek kod Hitlera, nego ranije, kod pojave prvih proto-njemačkih stranaka u Austriji, a koje su se od drugih razlikovale prije svega nasilništvom i barbarizmom. Moderna su vremena došla s avionom kojim je upravljao čovjek s toljagom. Najbolnije stranice opisi su nekadašnjih ljudi, punih povjerenja, jednostavnosti i dobrote – treba se pitati idealizira li Zweig – i njihovih razdraženih i lukavih, životom poraženih progresivnih nasljednika. Umjesto osmijeha, Europa počinje prema van nuditi namrgođenost. Nasuprot tome, Zweig nudi znalačko, mudro uživanje u djelima umjetnosti, prije svega ostaloga, gdje je moguće pronaći davno zagubljeni put u pomirenu blagost bez koje je teško podnošljiv zajednički život. Možda je potrebno na mjesto sveprisutne površne upućenosti i prefriganosti staviti ovakvu vrstu naivnosti, da se vratimo Hergešićevoj karakterizaciji Zweiga, možda ima nešto u tome da budemo čak i malo smiješni, samo da ne budemo tako jadno i providno iskalkulirani stanovnici post-ciničkih vremena kojima ništa nije sveto, osim vlastite stražnjice. Ova je knjiga sjajan putopis kroz nestale prostore i vremeplov kojim se stiže do drugačijih načela od onih danas proklamiranih, dirljivo jednostavna i direktna, a da, unatoč toj otvorenosti, duh vulgarnosti nijednom ne kroči na njene stranice. Trebao bi je pročitati svatko tko se još sjeća mita o Europi.