Kreneš li prema Kierkegaardu bit ćeš zaustavljen nakon prvog koraka. Nije jednostavan pristup bilo kojoj od tih legendarnih veličina iz povijesti pisanja i mišljenja, a u tom partenonu teško je naći veće zvijezde od njega i Nietzschea. Kreneš prema Kierkegaardu i smjesta se sjetiš da je Mladen Dolar napisao cijelu studiju s naslovom preuzetim od danskog maga: „Oficiri, služavke i dimnjačari“. Knjiga viče s police, čekaj, stani, najnovija istraživanja, i umjesto da mirno nastaviš prema Kierkegaardu, ti staješ i slušaš Dolara. Kierkegaard je cijeli ljudski rod u svom čuvenom djelu „Ponavljanje“ podijelio na oficire, služavke i dimnjačare. Odgovor na pitanje u koju od ovih kategorija spadate je ujedno i odgovor na pitanje tko ste, pa ova trilema nije bezazlena, nije to šala dokonog Danca. Možete se, kao što sugerira Dolar, pronaći i u samom stavu koji omogućuje ovu klasifikaciju, u promatranju ljudskog društva izvana i odozgor, u „uživanju u klasificiranju drugih“. No svaku razradu Kierkegaardove teze Dolar osuđuje na fijasko: sama klasifikacija toliko je briljantna da vas gotovo pa primorava na drugorazredno epigonstvo lišeno briljantnosti povoda. Stvar je u tome da je Kierkegaard istovremeno napravio klasifikaciju i narugao se strasti klasificiranja, praveći parodiju od nje, što je zahvat bez premca. Svako promatranje društva s točke izvan samoga društva Kierkegaard ovdje ironizira i svodi na kapricioznu samovolju. Ali vi nastojite doći do Kierkegaarda, a ne Mladena Dolara, pa krenete dalje, no ni pola koraka niste napravili, kad evo Karola Toeplitza s onim fenomenalnim pasusom u kojemu opisuje kako je vaš željeni sugovornik, filozof kojemu želite postaviti nekoliko pitanja, stajao u svojoj sredini. „Kopenhaški odljud“, kaže Toeplitz, kojega njegovi zemljaci nisu razumjeli, a on ih je htio trgnuti iz njihove quasi-kršćanske letargije i primorati ih da odbace – u skladu s Isusovim učenjem – razum razumnih i prihvate se jedinog soteriološkog puta, filozofije ludila. Otreseš se Toeplitza, no tu je već Denis de Rougemont, povlači te za rukav i objašnjava kako je radio Danac, da se previše ne uzrujavaš kada kreneš čitati njegov „Dnevnik zavodnika“, o kojemu će ovdje biti riječ – stigne li se od toliko tresetnih nanosa koji su se u međuvremenu nakupili oko brze Kierkegaardove barke, čuna kojim je stigao i na Mjesec. Denis de Rougemont kaže kako Kierkegaard prvo objavljuje prividno cinička estetička djela, potpisana raznim pseudonimima. Kršćanska poruka, njemu jedino bitna, brižljivo je prikrivena. Kierkegaard privlači pozornost javnosti i dovodi je u vrstu očekivanja koja će mu omogućiti frontalni napad. De Rougemont ga uspoređuje s još slavnijim Dancem, Hamletom, o kojemu je Kierkegaard i pisao, a koji je također svoje naume kovao uz pomoć mamaca i klopki – sjetimo se samo kazališne predstave, komada u komadu. Shakespeare i Mozart, oni doista i jesu dostojno društvo za ovog ironičara i – a tu je Nietzsche griješio, misleći da je to Isus – posljednjeg kršćanina. Čak možda presudnijeg nego je to bio itko u povijesti vjere, jer je svojim filozofiranjem – što jest ironično samo po sebi, jer je filozofija stroj za ubijanje „vjera“ – pokazao da civilizacija koja se deklarira kao kršćanska nije pokrenula nijedan od egzistencijalnih okidača same te religije.
„Dnevnik zavodnika“ objavljen je u najpoznatijem Kierkegaardovu djelu „Ili-Ili“, kojim je on stekao slavu i počeo stjecati ozloglašenost, s time što je istinsku ozloglašenost dosegnuo tek kada se odlučio direktno obračunati s kršćanstvom svoga vremena, onako kako je to Rougemont opisao. Čitatelja je važno upozoriti da se Kierkegaard idejama i socijalnim ulogama – primjerice Don Giovannijem – služi onako kako glazbenik rabi note: kod njega je sve u skladu sa svrhom konačnog cilja, koju smo kod njega definirali kao ulazak u kršćanstvo, kao religijski model življenja, pored kojega on govori o još dva, manje intenzivna: estetskom i etičkom. Estetičare srećemo na svakom koraku, važno je razlikovati ih od običnih malograđana jer kod prvih je već napravljen „izbor“: svi svjetovni potezi zapravo su nevažni. Njihov život je etički i spoznajno prazan, oni nisu prepušteni uživanju u žderačini kao obični malograđani, nego su to cinici koji ustrajavaju u stavu da život nema objektivnog smisla. Kod Kierkegaarda je važan životni izbor, on ga naziva skokom. Međuljudskom komunikacijom i osobnim zalaganjem čovjek vrši izbor: on se tada odlučuje za jedno od ova tri modela življenja, odnosno egzistiranja – ove ideje ostvarile su, kao što se zna, velik utjecaj na razvoj filozofije u Dvadesetom stoljeću, sve od Šestova, kao najbriljantnijeg tumača Kierkegaardova egzistencijalizma, pa do Heideggera, koji je, kažimo usput, svoje „Uvođenje u metafiziku“ napisao nakon cjelonoćnog razgovora sa Šestovom: Bog je, da se tako izrazimo, bdio nad svakom ateističkom rečenicom ispisanom u prošlom stoljeću, on je vodio ruke marljivih pisara. Čovjek mora izabrati samog sebe – to je odabir egzistencijalnog stava. Ovdje se ne radi o odabiru političke strane, makar se radilo i o alternativi alternative, nego o počinjanju rabljenja svijesti u vezi sa svime što čovjek čini, što opet ne treba brkati s ovim prostačkim new-agerizmom, vulgarizacijom vipasana meditacije. Jer ovdje se radi o svjesnim i – što je Kierkegaardu jako važno – strastvenim odlukama: to si ti, to što odlučuješ, a ne nekakav neodređeni opći Brahman, kao kod new-agera. Estetičar – a on nas sada najviše zanima zbog „Dnevnika zavodnika“ – tako je usporediv s hedonistom koji je distanciran spram svega, svugdje si gleda ugoditi, živi za „sada i ovdje“ (kao spomenuti new-ageri), sa životom koji se „drobi u pojedinostima“, malo ovako, malo onako, ovisno o okolnostima, no taj je život podređen slučajnostima – stvari se uzimaju kako dolaze. Estetičar iz prvog dijela „Ili-ili“ uviđa ispraznost vlastita života, no to je njemu dokaz ispraznosti uopće, on je uvijek izmaknut iz događanja i život je nešto što se događa drugima. Nezainteresiran je, sklon zaljubljivanju i umjetničkoj ljepoti, dokon i usklađen sa zadnjom modom, koju će lako napustiti, kao što je napustio i prethodnu. Od događaja koji su važni za interpretiranje „Dnevnika zavodnika“ najvažniji je raskid zaruka s Reginom Olsen, a „Dnevnik…“ je i neka vrsta dijaloga sa stvarnim osobama iz tadašnjeg piščeva životna kruga. Mnogi interprete njegova djela upravo u ovom događaju vide izvor cjelokupna Kierkegaardova stvaralaštva. Koliko mu je prekid zaruka stvarno bio važan sam po sebi – kako bi on rekao rugajući se Hegelu – to nama nije važno, no da se njime kao primjerom služio do kraja života, ostaje kao nepobitna činjenica. On je jedan dokaz više, u onom notnom smislu koji smo istakli na početku. Kierkegaardu je važno ovo iskustvo u komparaciji sa iskustvom starozavjetnih otaca, često je isticao da mu je upravo raskid zaruka omogućio uvid u dubine očaja jednog Abrahama i učinio ga kompetentnim za pisanje „Straha i drhtanja“, zapravo za pisanje općenito. Znate onu opasku Mihaila Bulgakova: za književnost potrebne su robije Dostojevskog ili tri braka. Kierkegaardu, maštovitom genijalcu, bilo je dosta razvrgnuti zaruke. „Dnevnik zavodnika“ moguće je čitati iz tog ugla, no potrebno je znati da je Kierkegaard sve što je pisao prelijevao ironijom, da je pisao pjesnički snažno i da je u svaku misao unosio onoliko strasti koliko je uopće, valjda, mogao u danom trenutku.
Što se tiče „Dnevnika zavodnika“, rekosmo da je objavljen u okviru jednog od najznačajnijih Kierkegaardovih djela, „Ili-ili“, objavljenog 1843. Ovo djelo potpisao je pseudonimom izdavača Viktora Eremite, i ondje čitatelju saopćava da je cijeli prvi dio knjige fikcija, sve do „Dnevnika zavodnika“, koji bi trebao biti pravi dnevnik, no ne može se sa sigurnošću reći kako je Kierkegaard htio da baš tako gledamo na ovo djelo, jer i njega ironizira, pa je onda i „Dnevnik zavodnika“ samo zapis osobe visoke estetske svijesti, dakle proza vulgaris, a ne proza documentaris. A., kojemu se pripisuju svi ostali spisi u „Ili-ili“, osim „Dnevnika“, ispada po ovome autorom i „Dnevnika“, no on, a da bi sve bilo književno autentičnije, sebi odriče autorstvo ove knjige, pripisujući ga tobožnjem zavodniku koji bi trebao biti „stvarniji“ od A. kao subjekta kroz kojeg je Kierkegaard iznosio stavove. „Dnevnik zavodnika“ izdavači su revno objavljivali i kao samostalno izdanje, tako se i pojavio prvi puta na hrvatskom, u prijevodu Danka Grlića, a možebitna nadahnuća za pisanje djela su, u drugom korijenu, svakako Casanovini memoari, koji su nadahnuli Mozartovu operu „Don Giovanni“, o kojoj Kierkegaard piše u prvom dijelu „Ili-ili“. Ideja zavođenja već je ovdje minuciozno razrađena u ovom dijelu knjige, pa je pojavljivanje tobožnjeg pisca „Dnevnika zavodnika“, još jednog autorovog alter-ega, Johannesa zavodnika, već hodanje po melioriziranom tlu. Biografski dio: Regina Olsen imala je sestru koja se zvala Kordelija, a ona je nakon sestrina raskida zaruka bila uvjerena da je Kierkegaard dobar čovjek. „Dnevnik zavodnika“ pisan je s ciljem izazivanja gnušanja kod Regine, pa se uobičajeno piše da se Kierkegaard odlučio za ime Kordelija ne bi li kod (bivše) zaručnice izazvao što je moguće veću odbojnost. „Dnevnik“ opisuje zavođenje koje nad Kordelijom izvodi Johannes zavodnik, očito prekaljeni šarmer s popriličnom upućenošću u strategiju navođenja mladih žena na grijeh. Manipulaciju je razradio detaljno, i možemo vidjeti kako konkurentima u Kordelijinu srcu daje, šahovski rečeno, „topa fore“, jer se isprva kod Kordelijine tetke zalaže za njihove interese, no podvođenjem drugih samo sebi namješta teren. Sve što Kierkegaard radi u „Dnevniku zavodnika“, odnosno, što ondje radi tobožnji autor istih, Johannes zavodnik, zapravo je identično strategiji kojom je on rukovodio svoje djelo, imajući u vidu da je njegova glavna – da se tako izrazim – poruka zapravo življenje kršćanstva. Onako kako je Johannes zavodnik zaveo Kordeliju pa je odbacio, tako nekako je svjetovnu publiku zaveo autor „Dnevnika zavodnika“, pa im uvalio kršćanstvo. Kod Kordelije je slučaj bio obrnut, ona je umjesto vjernosti kao nagradu za svoju ljubav dobila nevjeru, no princip je isti. Johannes zavodnik i Kierkegaard nisu ono što se čine da jesu. „Dnevnik“ počinje Kordelijinim pismima iz kojih saznajemo o kraju njihove veze, pred čitateljem je drama kojoj se zna ishod, no prava drama – tipično kjerkegorovski – objašnjava se tek na stranicama koje su pred nama, a na kojima Johannes zavodnik slama djevojčino srce, zainteresiran jedino za osvajanje, a ne i za zajednički život. Nakon što je dobio što je tražio, Johannes djevojku odbacuje. No stanja koja opisuje antologijska su, posebno kad se dohvati hvaljenja slučaja, o kojemu sve ovisi i kojeg naziva „prokletim“ , ali pjeva mu ode. Ovdje je šifra za Kierkegaardovo mišljenje o Johannesu zavodniku – u njegovu životu nema ničeg čvrstog, on se nema na što osloniti – kao npr. etičar ili posebno vjenik, pa se tako i na njega nema smisla pokušavati osloniti: iznevjeravanje je u njegovoj prirodi, ono je temljni uvjet njegova načina egzistiranja. „Dnevnik zavodnika“ označava važnu točku u Kierkegaardovom mišljenju; estetičar, kojeg je ovdje prikazao, nije nimalo bezopasan, jer on dobiva što želi, on nije puki listić na slučajnom vjetru. Kasnije Kierkegaard, u djelima koja su uslijedila, objašnjava kakav se još život može voditi. Estetičar smo kada naprosto jesmo, etičar kada nešto postajemo putem etike, a do religioznosti se po Kierkegaardu stiže potpuno subjektivnim odnosom prema Bogu, putem subjektivne istine. To u njegovu slučaju nije nikakva proizvoljnost i radi se zaista o datumu u razvitku ljudskog mišljenja uopće. S ovim piscem zvanično počinje špijunaža nad samim sobom i svatko od nas postaje – ili može postati – sam svoj vlastiti MI6 agent, tajan da tajniji ne može biti. Nietzsche, koji dolazi nakon njega, kaže kako su laži koje govorimo drugima sitnica u odnosu na laži koje govorimo sebi. S ovim filozofima počinje magični teatar, a ideja objektivnosti mišljenja, netom u ono vrijeme završena u Hegela, razbila se kao šareno ogledalo o pločnik historije. Kierkegaard je napravio prvi, ali odlučni, danas još nedosegnuti korak u tom smjeru.
Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija.