Saul Bellow: Planeta gospodina Sammlera

Bellow je pisac koji je stvarao od Drugog svjetskog rata do, praktički, prekjučer, umro je 2005., a roman „Ravelstein“ koji je objavio samo pet godina prije smrti, možemo čitati i u prijevodu. Za života više nego zapažen, 1976. dobio je i Nobelovu nagradu za književnost. Za razliku od većine najeksponiranijih američkih pisaca prošloga stoljeća, Hemingwaya, Millera, Salingera, Bukowskog, on se ni na koji način nije izdvajao iz sustava, dapače, bio je jedan od njegovih najuglednijih članova. Nakon što se preselio iz Montreala u Chicago, ondje je nakaon studija na fakultetu predavao antropologiju i sociologiju, a po naglašeno intelektualističkom rukopisu više asocira na Europu nego na Novi svijet. Tko je god čitao Isaaca Bashevisa Singera mogao je vidjeti što se događa sa Židovima kada s Talmuda prijeđu na Claudea Levi-Straussa; Singerovi Moskatovi već embrionalno imaju sve elemente Bellowljeva Ravelsteina. Sumnja je gradivni element njihovih subjektivnosti, jednako kao i humor uz pomoć kojega razblažuju egzistencijalne i povijesne nepovoljnosti, a njih u Dvadesetom stoljeću nije manjkalo. Djelovanje amerikanizacije na Bellowljeve junake bilo je izrelativizirano njihovom uronjenošću u tradicionalne etničke vrijednosti, a ovaj hibridni identitet pokazao se romaneskno vrlo plodnim, pa je Bellow ostvario jedan od najsloženijih opusa u kompletnoj američkoj književnosti. Pobune njegovih likova uvijek imaju ovo dvostruko dno, kulturološko i obiteljsko. Druga stvar važna za Bellowa je u činjenici da se on ne pokreće predodžbenim nego pojmovnim mehanizmima. Filozofi bi mogli biti zadovoljni čitajući ga jer su njemu pokretački motori filozofske ideje, a ne psihološka stanja, slike, osjećaji. U najpoznatijem romanu „Herzog“ ova je ideja maksimalno razvijena, no i neke druge njegove knjige, npr. „Humboldtov dar“, prilično striktno ostaju u ovim idejnim okvirima – ne kako se osjeća, nego što misli američki umjetnik, na koji se on način raspada, to je u „Humboldtovom daru“ važno Bellowu. Kada je Bellow bio na vrhuncu spisateljskih moći Alan Bloom napisao je filozofsko-publicističko djelo „Sumrak američkog uma“, u kojemu je tematizirao probleme, čak i propasti koje je izazvalo visoko obrazovanje, gdje je opisao na koji je način ono iznevjerilo i na koncu izdalo američku demokraciju i sasušilo njenu kulturu. Bellowa bismo mogli čitati iz ovog Bloomova okvira, i on tretira defekte koji su posljedica vrste znanja koja nemaju nikakve veze s gorućim problemima. No kod njega je ono, ipak, nadahnjujuće, pa makar i produbljivalo krize. Iako bi se iz ovakva opisa moglo zaključiti da je Bellow intelektualistički pisac iz kule bjelokosne, to ipak ne bi bilo točno jer je on vrlo konkretan autor, snažne humorističke crte, i da ga se opisuje nekom filmofilu ne bi se jako pogriješilo ako bi se reklo da je on kao Woody Allen na kerozinu. Povezanost s osjećajem svijeta Isaaca Bashevisa Singera osobito se dobro može vidjeti usporede li se Bellowljeva „Planeta gospodina Sammlera“ sa Singerovim posthumno objavljenim romanom „Shadows on the Hudson“ (1997). Svijet nakon Drugog svjetskog rata, moderni svijet, surovo je, neetičko, hladno mjesto, a suvremena Amerika nastavak je politike nacionalsocijalističkih logora drugim sredstvima. Otklon prema ljevici Singer je prikazao stavljajući intelektualne scene Londona, Pariza i New Yorka s Moskovskom: na sva četiri mjesta zabranjene su šale na račun Staljina. Ljudska se narav uvijek, po Bellowu, ostvaruje u nekom grotesknom očitovanju, a usvojena znanja trebala bi razvijati sposobnost njena razblaživanja – u tome Bellow vidi još jedini preostatak mogućnosti ljudskog djelovanja. Zajedno s nemalim znanjima iz okvira svoje stručnosti, a kako rekosmo, bio je profesor antropologije i sociologije, kod njega je primjetna sklonost mistici, poglavito Rajnskim misticima, na čelu s Meisterom Eckhartom, kojeg se po njegovim romanima citira i nalogodavno i u smislu ohrabrujuće sinteze, jer kada zakažu razumska sredstva na raspolaganju nam je mistički spiritualni povod za djelovanje, a ono bi moralo biti u sferi dobroga. Što god ovo značilo, naravno. Razvojni put Bellowljeve proze Philip Roth opisuje riječju: revolucionaran. „Bellow ruši sve“ piše Roth, „kompozicijske izbore utemeljene u narativnim principima sklada i reda, književni duh potekao iz Kafkinog „Procesa“ i romanima Dostojevskog „Dvojnik“ i „Vječni muž“, kao i moralnom perspektivom za koju se teško može reći da proizlazi iz oduševljenja sjajem, bojom i obiljem postojanja.“ Dapače, Bellowljeva proza sastavljena je iz sumnji koje su na iznenađujući način kombinirane sa spomenutom mistikom, koja ujedno ulazi u mistički val pedesetih i šezdesetih godina, kada su bitnici bili odreda i mistici u nastajanju, samo što je kod njega ova mistička višnja na vrhu kolača premazana većim eruditskim slojevima nego u Kerouaca, Corsoa i Ginsberga. Sam na sebe nije gledao kao na pisca s punim pravom uživanja tog statusa, od spisateljskih početaka dvojio je ima li on što dati bjelačko-kršćanskom sistemu obrazovanome uglavnom na Harvardu, i ova sumnja ostavila je traga u konstituiranju likova, na koje je očito Bellow pomno pazio da znaju sve što se obično zna u ovoj spomenutoj povlaštenoj kasti, pa je istaknuta mistiku moguće čitati ne samo kao znake vremena nego i u polu-ironijskom smislu. Glavna djela: „Doživljaji Augie Marcha“ (1953.), „Zgrabi dan“ (1956.), „Henderson, kralj kiše“ (1959.), „Herzog“ (1964.), „Planeta gospodina Sammlera“ (1970.), „Humboldtov dar“ (1975.), „Ravelstein“ (2000.). „Planeta gospodina Sammlera“ reprezentativan je roman posljednjeg dijela Bellowljeva rada, kada je sa istraživanja datosti zapadne civilizacije prešao na njeno precizno portretiranje, u smislu da se radi o sustavu koje se može komparirati sa zatvoreničkim ili logoraškim sistemima, pa bi čitači poput Adorna ili Foucaulta bili više nego zadovoljni. Jasno, Bellow ne odustaje od humora, kojeg ovdje ima poglavito kroz odnos gospodina Sammlera i njegove kćerke. Da će se raditi o kritici zapadnog civilizacijskog kruga jasno je već od prvih stranica romana, odnosno kod rečenice kojom ga započinje: „Nedugo nakon svitanja, ili onoga što bi se na normalnom nebu moglo nazvati svitanjem…“ nagovještavajući nam polu-realnu atmosferu, gdje glavni lik nije načisto gdje se nalazi. Radi li se o svijetu iz kojeg je došao (Europa) ili je u Americi. Nastavak uvoda miješa spomenute dvije atmosfere, intelektualističku i hasidsku (u smislu humora hasidskih priča), gdje kaže: „Samo budale mogu uporno tvrditi da su u pravu. Biti u pravu ponajviše je pitanje tumačenja.“ Ovakvim postupkom, miješanjem visokog i niskog pripovjednog registra, Bellow čitatelja uvodi u – ipak – intelektualni – svijet svojih junaka, u njihove dvojbe i pokušaje klasificiranja novih okolnosti, u kojima su se zatekli nakon dolaska Hitlera na vlast i napuštanja svojih rutiniranih egzistencija i karijera u Europi. Visoko i nisko Bellow ne napušta do posljednje stranice romana, nakon što smo vidjeli gospodina Sammlera kako gleda biblioteku, vidimo ga i kako gleda džepara  na autobusnoj stanici. Jednako tako Bellow svoga junaka, koji je preživio egzekuciju od strane nacista prikazuje kao jedinku koja neće preživjeti potpuno uranjanje u sivilo suvremenog američkog života. Onaj sumrak američkog uma, spomenut kroz istoimeni naslov Bloomove knjige, njemu će se dogoditi bez da ga se odvelo u logor, bit će temeljito poništen nezainteresiranošću, neuklopljivošću i uniformnošću američkog (zapadnjačkog) života. Njegova kćer samo povećava ovo utapanje u prosjek, koje se zbiva s čovjekom što je nekoć drugovao, ako se to tako može nazvati, s nekima od najbistrijih predstavnika ljudske vrste sa Starog kontinenta. Htijući primorati oca na ponovno spisateljsko angažiranje, ona krade jedini primjerak neobjavljenog rukopisa od jednog znanstvenika, što rezultira nizom smiješnih epizoda, ali i osjećajem sveopćeg besmisla. Ništa se ne može učiniti ni ovdje ni na mjestima iz kojih se došlo. Svijet se previše promijenio i teško ga je nazvati ljudskim – homo sapiensu je na raspolaganju ostala još samo puka reakcija. Philip Roth Sammlera je nazvao sviftovskom kreacijom, za kojom je Bellow posegnuo nakon kruzoovske pustolovnosti (Robinson Crusoe) Augiea Marcha i Hendersona, nakon bračne izdaje nesvjesnog genija Herzoga, pa mu je kao relevantan ostao još samo Swift, jer je jedino sviftovskim karikaturalnošću mogao prikazati ovo posljednje stanje duha suvremenih slobodnih potrošača. Roth još dodaje, u svojoj interpretaciji romana, kako je lik Artura Sammlera, kroz njegovo bespomoćno dostojanstvo, idealan za interpretaciju društva kao poligona za nastranosti i zlokobnosti. Kao i pripovjedač „Humboldtova dara“, Bellow se ovdje, konstruirajući atmosferu i okolnosti kroz koje prolazi njegov junak, obilato služi duhovitim citatima iz prošlosti, pa tako citira i Aurelija Augustina: „Đavo je svoje gradove utemeljio na sjeveru.“ Beznadna tama sjevernjačkog okruženja tjerala je ljude na djelovanje, na izumljivanje sredstava kojima će nadomjestiti sunčevu svjetlost i toplinu. Drvo znanja posađeno je na sjeveru i ondje se jelo njegove plodove, ondje su, po ovom Augustinovu citatu, ljudi postali odviše ljudski. I baš ovdje Bellow vidi veliki problem: svijet koji smo stvorili mogao bi se lako srušiti, Sammler je već tome nazočio dolaskom Hitlera na vlast, liberalna uvjerenja u sebi nemaju nikakvu zaštitu, nikakvu dogmu, i netko tko ima dogmu i znade s njom mlatiti, lako bi mogao čovječanstvo odvesti u ekstrem nove „nacizacije“. I onda, baš blumovski: „Pitaš se može li ova zapadna kultura preživjeti sveopće širenje – neće li se prenositi samo njena znanost i tehnologija ili pak administracija, neće li druga društva samo njih usvojiti. Ili, neće li se možda pokazati da su intelektualci, miljenici civilizacije, zapravo njeni najžešći neprijatelji koji je napadaju u trenucima njene najveće slabosti – napadaju u ime revolucije proletarijata, u ime razuma, u ime iracionalnosti, u ime potpune trenutne slobode.“ Evo, to je bio Bellow, pisac koji je bio u stanju dovesti u pitanje ne samo sebe, jer to može svaki samoubojica, nego cijeli sustav kojega je bio tako briljantan izdanak.