Roman Jaworski

U književnosti zadnjih stotinu i nešto više godina imamo nekoliko djela koja svojim nabojem odudaraju čak i od onoga što nazivamo underground književnošću. Ova „podzemna“ književnost počesto se iscrpljivala uporabom psovke ili tematiziranjem odbačenih, prijestupnih jedinki, sklonih pretjeranoj (postoji li umjerena?) konzumaciji droga i alkohola. Malo se, međutim, pisaca odlučilo na papir prenijeti svoje luđenje, da se tako izrazimo, svoj postepeni prelazak na drugu stranu čak i otkačenosti. Klasični primjer iz prošlosti književnosti bilo bi nekoliko knjiga Augusta Strindberga, posebno bi u taj krug ulazili „Inferno“, „Okultni dnevnik“ i „Ispovijed jednog luđaka“. No čak i veliki Strindberg u „Ispovijedi jednog luđaka“ taj status ludosti zapravo ironizira, jer se kod njega radi o iskrenosti, a nesmiljen je i prema sebi – knjiga opisuje autorov brak s barunicom Sirri Von Essen – ni on nije uspio uhvatiti onaj moment prijelaza između tzv. normalne svijesti i onoga što poznajemo pod ludilom. Poljski pisac – a ovdje se sad moram osloniti na prevoditeljev pogovor knjizi „Pripovijesti manijaka“ Romana Jaworskog – vjerojatno je potpuno nepoznat izvan uskih polonističkih krugova, a radi se o autoru rođenom 1883. u Klicku, predšasniku poljske avangarde, drugaru Witkiewicz-Witkacya i navjestitelju Gombrowicza, koji ga nijednom ne spominje u svom „Dnevniku“, jednako kao što ga u svojoj „Povijesti poljske književnosti“ prešućuje i Czeslaw Milosz. Kao vrlo mlad, Jaworski se otisnuo na putovanja Europom, Afrikom i Azijom, i kao neka vrsta ponovljenog Rimbauda, poliglotski potkovan, nije dao da mu se na stražnjici uhvati mahovina, stalno mijenjajući poslove i stječući brojna iskustva na velikoj skali – većina nas se diči iskustvima malog radijusa, pa je prije riječ o ponavljanju razreda, nego o povećavanju iskustva – na koncu, takav premazan brojnim mastima, a poradi baratanja jezicima, jedno vrijeme bio čak i diplomat. Cijelo je vrijeme pisao, surađivao sa svim važnijim poljskim časopisima, no za života je objavio samo jednu zbirku priča, upravo ovdje predstavljanu zbirku „Pripovijesti manijaka“. Osim nje objavio je roman „Svadba grofa Orgaza“ (1925.), a silno je utjecao na Witkiewicza i već spomenutog Gombrowicza, što je samo po sebi dovoljno da bude itekako spominjan u književnosti poljskog kruga. No on i izvan ovog utjecaja posjeduje danas već zanemarene, tobože modom prevladane vrijednosti, jer se radi o virtuozu koji u pomjerene svjetove ulazi superiorno, prateći opisivano perceptivno ludilo stilsko-tematskim zahvatima, te bi, kao takav, mogao biti blizak svima koji su se znali zanijeti nad „Golim ručkom“ Burroughsa ili novelistikom Viktora Pelevina, ali i „Iluminacijama“ Arthura Rimbauda. Radi se o književnosti u kojoj – imate takav osjećaj – nitko nije siguran, nije moguće predvidjeti sljedove, ne zna se što će se dogoditi u narednom trenutku, pa se svim „foteljašima čitanja“ ova zbirka novela ne preporučuje – Jaworskom je ugodno ako vam nije prijatno, da se tako izrazim. Privatno je bio u rangu sa svojim prozama, bio je težak ovisnik o kocki i prokockao je, redom, imutak, nekoliko veza i brak. Imao je težak život, kako se to kaže, jedna supruga umrla je od posljedica teške psihičke bolesti, a posljednja, jer je bila Židovka, ubijena je u koncentracijskom logoru. Na koncu stradava i sam Jaworski, obolijeva od paralize i umire 1944., nakon pet godina u utočištu za paralitičare, sam i, kako se to obično dodaje, zaboravljen. Posthumno se njegovo djelo polagano rehabilitira, u ostavštini je pronađena i drama „Hamlet drugi“, a o koliko se debelom sloju prašine nad Jaworskim radi, svjedoči i činjenica da je ovo prvi svjetski prijevod ovog autora. Da spominjanje Rimbauda nije puko bacanje prašine u oči vidjet će svatko tko krene čitati ovu zanimljivu knjigu. Prva priča naslovljena je s „Morao je ići“ i zaista na momente podsjeća na Rimbauda s konca karijere, iz „Iluminacija“ i „Sezone u paklu“. Yves Bonnefoy u svojoj glasovitoj knjizi o Rimbaudu piše o ovim djelima kao dokumentima iz kojih je moguće iščitati preobrazbu uništavajućeg života , njegovog potpunog kušanja, sve do pokušaja spasenja putem milosrđa. Da li se kod Jaworskog radi o milosrđu, teško je reći, možda prije o znanju: u odnosu na kršćanina Rimbauda Jaworski dođe kao nepravovjerni gnostik koji zna za Spasitelja, ali je svjestan da je do njegove poruke moguće doći jedino znanjem. Kada opisuje dječačića u samtu što nogom povlači poteze u zemlji, preko kojih je sam gazio svojim većim stopalima, izazivajući dječačićev plač, narator kaže: obavio sam dužnost i izgazio možda prvu djetinju pomisao o vječnosti. „Mala djeca“, piše Rimbaud, „guše kletve duž rijeka,“ a Jaworski, baš poput velikog Francuza, u ovoj priči ulazi u košmarno samoispitivanje, poduzeto u trenucima pometnje (kako kaže Bonnefoy za Rimbauda), ali sa svom strogošću najozbiljnijih metafizičkih istraživanja. Sljedeća priča zove se „Iskrzani ornament“ i ovdje Jaworski igra s jasnije označenim kartama, a da pritom nije napustio nijednu od tehnika priče kojom je otvorio zbirku. Zatječemo naratora koji se ponovno probija kroz nadražena osjetila do koliko-toliko razumnog objašnjenja događaja; jasno, to ne znači da Jaworski ulazi u objašnjavajuće kompromise, nego se oslanja na čitateljevu brzinu – bez ove suradnje nema dobre proze – dakle, piše ne podcjenjujući čitatelja, u brzim navrat-nanos prevedenim slikama, iskaz čovjeka koji iz prirode (kao čudovišta) dolazi na kolodvor, u čekaonicu. Ondje, kao u čekaonici u bolnici ili paklu, sjede ljudi i pričaju koještarije, koje Jaworski, tj. njegov lik marno bilježi, između ostaloga i informaciju o željezničkoj nesreći. Slijedi opis mjesta događaja neke prethodne nesreće, s detaljima poput odrubljene, kao sabljom, glave, i potpuno čistih odjevnih predmeta, beba koje sopću pod tijelima mrtvih majki i sličnim detaljima. No ispostavlja se da je informacija lažna, odnosno, da se ovdje nije radilo o nesreći značajnih razmjera i s ljudskim žrtvama. Ornament koji je iskrzan je, po Jaworskom, vjerojatno sam ovaj trivijalni život, opisan kao kakofonija malog zamaha, dahtanje koje izazove čak i tako neugodna stvar kao potencijalno ljudsko stradanje, potpuno je konvencionalnog naboja, i nitko ne remeti zimski san kao dominantnu atmosferu čekaonice iz njegove priče. Sve kod Jaworskog čak i kada opisuje nešto banalno kao ekipu iz čekaonice pršti od neočekivanih vizija, humora, uočavanja iznenađujućih uglova gledanja na najopćenitije stvari – nije čudo da je utjecao na Gombrowicza, pogotovo ranog Gombrowicza, iz prvih priča, i možda još na pisanje poznog romana „Kozmos“. U pripovijetci „Medi“ već na početku Jaworski vješto miješa poetičnost s ironijom, pripovijetka počinje konstatacijom da je u parku kriknuo paun, mahnito, „odbljeskom tupoga mača“, piše Jaworski, „proparao je vlažno šipražje mraka“. Paun ponavlja krik, koji je opisan kao „mučan usklik kletve“, i tako počinje priča, odmotava se lanac naratorovih uspomena, gdje Jaworski odjednom prelazi u ironiju, grotesku, ismijavanje, prenoseći riječi sugovornika koji naratoru saopćava kako želi potomstvo da ovako uzoran čovjek poput njega ne bi napustio ovaj svijet bez plodova svojih slabina. I onda narator na molbu veleposjednikove žene, jer je ovaj valjda neplodan, iz samilosti s njom začinje kćerku Medi. Jaworski konstantno miješa brutalnu zbilju s jezikom sna, čitatelj slabije kondicije mogao bi se ozbiljno uspuhati osloni li se na receptore kojima prati novine i društvene mreže, radi se o beskompromisnom piscu betovenovska stava: što mene briga za vaše violine, ja sam to dobro komponirao. Kada se u snoviđenju narator nađe u ledenoj šumi, sreće omalenu figuru, zakržljalu od pognutosti nad velikom knjigom, radi se o starčiću koji mu kaže: „Loše si čitao… Čitao si ne shvaćajući ništa. Čitao si bez dobre vjere.“ Ovdje gotovo da je moguće pomisliti kako se Jaworski obraća skoro svim čitateljima svih vremena i bila bi moguća tumačenja priče u duhu Josepha Campbella i njegova „Junaka s tisuću lica“, samo što nisam siguran kako bi takva tumačenja zvučala ekspresionistu Jaworskome. Na koncu, narator i odgovara starčiću: „Plemeniti tutlavče, izražavaš se nepromišljeno u simbolima“, no kod ovakvog pisca bi bilo jednodimenzionalno reći da prezire takve interpretacije koje bi njegove priče smjestile u narativ „Tisuću i jedne noći“. Pogotovo što su sve logičke narativne linije opovrgnute, piscu je važnije prenijeti atmosferu nego točno izvijestiti o faktografiji. Čitatelju, snađi se sam, kad si već toliko pametan da nabavljaš knjige, rasna literatura nije Hollywood. Logika ove literature je logika sna, snomorice, fraktala koji se neuspješno pokušava integrirati. I povećane osjećajnosti – Jaworski stvara svijet intenziviranog osjećaja svega, a sve što njegovi likovi osjete smjesta se transponira u legendarno, kempbelovsko herojsko okruženje, moguće je osjetiti da se svi likovi pokušavaju probuditi iz more, no proizvodni kapaciteti ove pomjerene zbilje su značajni, pa likove stalno preplavljuju nova izobličenja, što njihova interpretativno doživljajna, što stvarna, jer su svi likovi groteskni, nema normalne točke. „Hoće li mi oprostiti simbol“, tako se pita narator i ostavlja ovo pitanje bez odgovora. Kao ekspresionist posebnoga, defetističkog i katastrofističkog kova, Jaworski je omogućen književnim djelovanjem nekih svojih zemljaka prethodnika, poput Tadeusza Micinskoga ili Jana Lemanskoga, a pogotovo su njegovu književnu razvoju na ruku išli misticizam, katastrofizam i panslavizam ovih autora, s time što kod Jaworskoga sve kao da stoji u službi ideje da se ne smije pisati doslovno, kao što se piše za novine ili žurnale, što je dosljedno provedena ekspresionistička poetika koja je stajala podjednako nasuprot impresionizmu kao i naturalizmu: urlik, jecaj i vapaj bliži su njegovu pismu nego staloženo ispisivanje izvješća o banalnim datostima. Jaworski je istovremeno autor koji potpuno zasjenjuje ova ladičarska određivanja njegova djela, kao što je napisao u pogovoru Adrian Cvitanović, radi se o autoru koji kao da piše s nakanom da ne bude dokraja pročitan, kao da su zadnji slojevi njegova pisma pohranjeni tako duboko da ih i njihov autor tek sluti, ne baš siguran što oni, ti slojevi, doista znače. Jasno, u današnje lijeno i plitko mrgudno vrijeme ovakvi pisci lako mogu ostati ono što su bili većim dijelom svoga vijeka, nepročitani, zanemareni, odbačeni. Zbog višeslojna bogatstva ove zbirke, tako različite od kasnije anglosaksonske tiranije jednostavnošću koja je počesto bila samo druga riječ za stupidnost, malo je zadnjih godina objavljenih knjiga koje su do te mjere baš spomenik pisanoj riječi, gdje se vidi koliko svjetova stane u jednu rečenicu i kako je – ipak – ovo neprestano cvjetanje života moguće njima i obuhvatiti, samo ako se zna. A Jaworski, nepoznati majstor iz Poljske, je znao znanje.