Ralph Ellison: Nevidljivi čovjek

Prvo što čovjek pomisli, nakon čitanja Ellisonova „Nevidljiva čovjeka“, a ako je imao neka prethodna znanja o knjizi kao pikarskom romanu koji opisuje nedaće Afroamerikanca spram tadašnjeg društvenog uređenja (pedesete godine prošloga stoljeća), moglo bi biti i: kako je moguće da smo nakon stoljeća borbe za ostvarenje ljudskih prava danas svi postali robovi. John Milbank je u pravu kada kaže kako moderna država ne počiva ni na kakvim supstancijalnim vrijednostima, da joj nedostaje potpuna legitimnost jer postoji samo stoga da bi održala tržišni sustav, a on je, kako nas uče i klasici liberalne (ili libertarijanske) ekonomije, potpuno anarhičan. Ne postoji nijedan topos koji bi imao biti zakonodavan. Osim volje za moći i, kako kaže Milbank, „idola slobode kojima bi trebali služiti.“ I onda piše važnu stvar: „Ova sloboda je dvojbena budući da je nemoguće uopće izabrati dok nismo zaraženi na bilo koji način nekakvim utjecajem: stoga će tzv. „čisti“ slobodni izbor biti samo pokrivač za skrivene operacije i jednolične utjecaje. Ljudi koji sebe zamišljaju kao subjekte svojih vlastitih operacija postaju tako u stvarnosti najmanipuliraniji subjekti i, s druge strane, najnesposobniji subjekti da budu pod utjecajem dobrote i ljepote. To je razlog zašto, u utjecajnom anglo-saksonskom Zapadu danas, postoji toliko raširena monotona ružnoća i šarenilo koja ne odgovara istini njegovog bogatstva, kao i zašto ima toliko mnogo ljudi koji ostavljaju bljutavi dojam krjeposne uslužnosti i ispražnjene jednoličnosti, sa svojim patetičnim naglaskom u hinjenju zapitanosti na kraju svake faze.“ „Čista sloboda je čista moć čije je drugo ime zlo.“ Andrej Blatnik piše o „Nevidljivom čovjeku“ kao o romanu koji je najčešći odgovor na pitanje o najvećem američkom romanu, ali i kao o djelu koje propituje odnos između čovjekove ambicije i društvene uloge, i referira se na citat iz knjige, gdje Ellison zapisuje važan samotvorački credo: budi sam svoj otac. Ova izrazito antipsihoanalitičarska fraza dolazi dvadeset godina ranije od „Anti-Edipa“ i smještena je, treba li to naglašavati, u djelo koje svojim duhom, bodrošću, humorom, rječitošću i značajem nadrasta ogromnu većinu u to i oko tog vremena pisane literature, bila ona beletristička ili teorijska. Ellison je za života objavio samo ovo djelo i postavljalo se pitanje da kako takav autor nije bio u stanju nastaviti karijeru i nizati knjige kao na pokretnoj traci. Pravo je pitanje, jasno, kako mu je uopće uspjelo u jednom mehaniziranom stoljeću, automatskih reakcija čak i u umjetnosti, gdje je „automatsko“ pisanje bilo simbolom slobode izraza, biti ovako rabelaisovski živ, kako je uopće uspio napisati djelo u kojemu odjekuje ovoliko shakespeareovske rječitosti i nasmijana Rabelaisova duha. Kod Ellisona je moguće čuti sve važnije glasove američke književnosti, jedino što se kod njega pojavljuju nakon mutacije, u postadolescentskoj, odrasloj fazi. Thomas Wolfe i njegova bujica rječitosti, Faulkner i njegov tok divlje svijesti, Kerouac i njegov san o nirvani, Burroughs i njegovi „kolaži“, Bellow i njegova društvena i individualna osviještenost. Samo što je kod Ellisona riječ ne o sveučilišnom profesoru, ne o bogomdanom geniju, ne o zvijezdi padalici, kometi koja prošiša literarnim nebom i nestane u ponoru samouništenja, nego o glasu odraslom, velikom, svjesnom gotovo svega, ili barem svega čega je trebao biti svjestan kada je ovaj roman u pitanju, gdje je mogao otpjevati sve oktave. Tako da je jasno kako se ovu knjigu golema značenja moglo čitati i partikularno, kao nastavak niveliranja afroameričkog glasa nakon Wrighta, a zbog piščeve boje kože prečesto i ostajati kod socijalne uloge što ju je igrao sam autor, nerijetko nazvan „čičom Tomom“. No sve to pada u sjenu, svi ti društveni angažmani ili njihov nedostatak, stavimo li ih pored ove iznimne knjige. Iznimne i stoga jer podsjeća da je književnost nešto što ima neke veze s rječitošću, zanemarenim darom, egzorciranim iz suvremene recept književnosti, gdje se ljudi za koje bi se moglo pomisliti kako imaju problem s riječima bave riječima, služe njima uz pomoć teorijskih, socijalnih, filozofskih, poetičkih proteza, koje, u srazu s likom poput Ellisona, izgledaju baš kao ono što jesu – štake kojima se pomažu ne do kraja sposobni. Dakle, pored ovakvih pisaca, koji su od nemuštosti napravili program, Ellison izgleda kao vanzemaljac. Kao da se ni ne radi o istoj igri, pisanju, uzmemo li u ruke njegovu i knjige njegovih suvremenika i nasljednika. O čemu se radi? Fabula je, kao u svim velikim knjigama – e sad ovdje ova riječ ima smisla – protetika oko koje se odvija samo pisanje, nizanje riječi, slika, boja, zvukova. Ellison je očito volio Dostojevskog, jer mu roman počinje u duhu „Zapisa iz podzemlja“. Narator nas izvještava da se nalazi u podrumu i da krade struju od elektroprivrede i da nema osobitu želju nastaviti s tzv. normalnim životom, pa nas nakon toga izvještava u duhu pikarskih romana o svojoj nesvakidašnjoj pustolovini. Studirao je na crnačkom univerzitetu i vozio bijelca u obilazak kraja. Bijelac je bio u nadzornom odboru sveučilišta i izrazio je želju vidjeti određene dijelove zajednice koji nisu za pokazivanje, po mišljenju šefova sveučilišta. Ondje se svašta izdogađa, bijelcu pozli, ozlijedi se, a šef sveučilišta zbog toga isključi neimenovanog naratora s ustanove. No to mu ne kaže, nego mu saopći da mora otići u New York dok se sve ovo – a ništa se nije dogodilo – ne slegne, a da će mu on dati pisma preporuke, pa neka ondje radi i zarađuje za nastavak studija. U pismu, međutim, piše da mu se posla ne daje, nego da ga se vuče za nos dok ne umre. Ne doslovno, ali skoro pa doslovno tako. Stjecajem slučajnih okolnosti, a tijekom jedne deložacije, do izražaja dolazi naratorova retorička sposobnost utjecaja na mase. Stoga ga vrbuju raditi za Bratstvo, skupinu koju predvode većinom bijelci, a djelovanjem izjednačuju bijelce i crnce, za razliku od druge, također prikazane skupine, koja se bori isključivo za crnce. Iz te pozicije narator stječe brojna iskustva o kojima se pripovijeda u romanu. Ellison često poseže za groteskom, humor pršti sa stranica, kao i lucidnost od koje bi bilo moguće napraviti barem 5 filozofskih katedri, kada bi se ondje, umjesto poznavanja povijesti, odjednom odlučili zalagati za lucidnost. Njegov lik vrlo brzo nestaje sa sveučilišta – precijenjene institucije kada je želja za promjenom vlasti posrijedi, iako ondje sjedi najviše onih koji sjetno izgovaraju riječ „revolucija“ – i sreće se s nefiltriranim gnjevom ulična čovjeka, kojega ne romantizira, nego prikazuje u ogoljenoj gladi za bilo čime – oni su toliko gladni da će pojesti i same sebe, samo ako im ih itko servira, i bit će prekasno kada primijete razliku. Jednako tako kirurški precizno (iako bi se on ljutio na ovakvo rutinsko rabljenje pridjeva) opisuje i gnjevne i „osviještene“ Harlema, opisujući svratište u kojemu je spavao. Piše: „Predvorje je bilo mjesto susreta različitih grupa koje su još bile pod djelovanjem iluzija koje su upravo bile kao bumerang izbačene iz moje glave“, a prema njima je osjećao prijezir kakav može osjećati samo sanjar koji je izgubio iluzije, dočim bistru oku njegova naratora ne izmiče ništa, sve do pogrešno naštimanih snova njegovih sustanara, kada mu u hipu postaje jasno da glumci zapravo žele biti direktori i mešetari, i da je sve što žele samo u domenu mašte, da nitko od njih neće prijeći s one strane zrcala, kada stvari prestaju biti primamljive zagonetke nego zbiljskost. A u njoj su mogući i grandiozni, duboki doživljaji značenja sudbina drugih u našim životima, pa je iznajmljivačica soba, u romanu jedno vrijeme dobri naratorov duh, Mary, opisana ovako: „A ni o Mary nisam mislio kao o ‘prijatelju’; ona je bila nešto više – neka sila, neka postojana poznata sila, poput nečega iz moje prošlosti što me sprečavalo od jurenja u nešto nepoznato s čim se nisam usuđivao suočiti.“ Svako, pa i najuglađenije uniformiranje ostaje vojarnska (po vojarni, jedinom simbolu naše civilizacije) navada, pa onda Ellison zapisuje: „…sada kad više nisam osjećao stid zbog stvari koje sam oduvijek volio vjerojatno ne bih mogao probaviti mnoge od njih.“ sve je već upropašteno, kaže. „Što i koliko mnogo sam izgubio samo pokušavajući učiniti ono što se očekivalo od mene umjesto onoga što sam ja sam želio raditi? Kakva šteta, kakva besmislena šteta! Ali što je s onim stvarima koje zbilja nisi volio, ne zato što se od tebe očekivalo da ih ne voliš, ne zato što je činjenica da ih ne voliš bila smatrana oznakom profinjenosti i obrazovanja, nego jer si ih stvarno smatrao mrskima?“ Te dodaje: „Prihvaćao sam prihvaćene stavove i to je učinilo da život izgleda jednostavno.“ Usput listi i ostale ideološke šupljarije, poput načina na koji se uporabljuje religija: „Pustila je da joj religija udari u glavu, a svi mi znamo da je religija za srce, a ne za glavu. ‘Blagoslovljeni oni čista srca’, to ona govori. Nema ničega o siromašnima u glavi. Što ona pokušava učiniti? Što je s bistrom glavom? I bistrim okom, oni koji vide kroz ledenu vodu i ne mogu previdjeti laž?“ Pa do hegelovske: „Povijest se rodila u vašem mozgu“. Roman je to o susretanju s igrokazom života koji je u bitnim točkama ostao nepromijenjen do danas, zanemarimo li činjenicu da smo sada doslovno svi ono što su nekada bili crnci. Trebalo bi pokrenuti ponovno oslobođenje, to se nameće iz svih redova što ih je potpisao Ellison, kojemu je jasno da tu energiju „neće organizirati mnoštvo plašljivih sporednih teoretičara koji se svađaju u vakuumu, nego treba izaći i voditi ljude.“ Dakle, da ponovimo, nije čudno što Ellison nakon „Nevidljiva čovjeka“ više nije pisao. To je to, dosegao je vrh, kao Rabelais, nema potrebe za narednom objavom. Čudnije je što su se drugi, premda su morali osjetiti da nemaju ništa za reći, pogotovo u odnosu na njega, nastavili obavljati ovaj mučni posao pisanja i tiskanja knjiga, iako se radilo o djelima koja nisu bila proplamsaj u mraku, kao što ovo remek-djelo definitivno jest.