Kod Thomasa Wolfea ne radi se o strukturi, formi, plastično oslikanim likovima, nego o osjećaju života. Stavljani su mu prigovori kako je raspričan, razvučen, kako piše amorfne knjige koje se razlijevaju na sve strane, no to su opaske koje vrhunskom atleti može uputiti jedino bogalj – Wolfe je i sam pretkraj života donekle povjerovao svojim kritičarima pa je u knjige počeo ubacivati više socijalne svijesti i ekonomskih faktora, no to je bilo obuvanje patika na stopala kojima podloga po kojoj se kretao nije mogla ništa. Kada se radi o ovako superiornom i snažnom autoru intenzivnog osjećaja svijeta, morali bismo biti viši od njega da bismo ga mogli upozoravati kako je nedovoljno visok, inače se radi o našoj vlastitoj nesposobnosti da život i svijet osjetimo u oceanskim proporcijama, a upravo ovaj osjećaj suštinski je dio Wolfeova opusa. Sličnu stvar napravili bismo kada bismo Hansu Christianu Andersenu spočitnuli da izmišlja. Intaktnost svijeta i ljudske duše koju je Wolfe slutio i nevjerojatno detaljno opisivao u svim svojim djelima možemo pronaći kod još nekih autora. Što je Bruno Schulz oduzmete li mu barokno taloženje dojmova u svijesti njegova naratora? Kako bi bilo moguće da Alain Fournier svog „Velikog Maulnesa“ uopće i koncipira bez tretmana teme kao veće od svega što je moguće sresti u svakodnevlju? Mit počinje, mit u čovjekovu životu, kapacitet za arhetipsko, onoga trena kada ponovno osvojimo prvotnu nedužnost pogleda. Današnja pozitivistička znanost na ovakve koncepcije gleda svisoka, prezrivo odmahujući rukom, no da je takav osjećaj ozbiljno romaneskno plovilo, nešto čime se možete zaputiti u najdramatičnija i najveća putovanja, dokaz su djela spomenutih autora, a možda ponajviše upravo junaka naše današnje priče, pisca iz Sjeverne Karoline, Thomasa Wolfea. Prelistate li kojom od njegovih biografija, primjerice onom što ju je napisao David Herbert Donald, imat ćete izvješće s lica mjesta, i znat ćete da se na tom mjestu, u Ashevilleu, rodio mali Gargantua, gorostas koji nadvisuje ne samo svoje vršnjake, nego i one rođene znatno prije njega. Već s dvije je godine čitao, nije imao ni pet godina kada je krenuo u prvi razred, još u osnovnoj školi sreo se sa Shakespeareovim djelom, da bi u šesnaestoj napisao o njemu i ostalim elizabetinskim dramatičarima rad za koji je nagrađen medaljom. Njegova elokvencija rano je prepoznata, a već od mladićkih dana stvorio je ovisnost – doslovno ovisnost – o pisanju. Ova je vezanost za pismeni izraz bila tolika da je čak i prije smrti, a umro je mlad, s trideset osam godina, bila jedina stvar koja ga je pokretala; čovjek praktički na samrti sanja samo o povratku pisanju, ničemu drugome. Život bez njegova opisivanja za njega je bio identičan sa smrću, a samo „opisivanje“ tako kolosalnih, ponovno rableovskih dimenzija, da su se još za njegova života o autoru ispredale legende. Slike su to s kojima se sreo svaki ljubitelj ovoga pisca: Wolfe pored kutija punih ispisanih stranica, Wolfeov urednik Maxwell Perkins pored kamioneta kojim je prevezao koju od njegovih završenih knjiga, tračevi kako Wolfe piše cijelu noć i onda ujutro u šest izlijeće na gradske ulice u potrazi za ogromnim količinama hrane – sve to dio je mita koji je vjerojatno pomogao u stvaranju iskrivljenih predodžaba o junacima kakvi bi trebali biti „pravi“ pisci, o bićima iznad našeg prosječnog iskušavanja života, no Wolfe je sve to prirodno bio, netko koga je nemoguće ili vrlo teško podvesti pod zajednički nazivnik. A upravo je zajednički nazivnik bio osnovni pokretač svih njegovih napisanih djela, a to su romani „Pogledaj dom svoj, anđele“, „O vremenu i rijeci“, „Paučina i kamen“, „Ne možeš više kući“, esejističko-autobiografska knjiga „Priča jednog romana“, nedovršeni rukopis „Bregovi iza“ te briljantna pisma upućivana uglavnom majci i Francisu Scottu Fitzgeraldu. S Fitzgeraldom se upoznao tijekom jednog od svojih putovanja Europom i susret njih dvojice lakonski je opisivan kao antagonističan, barem s Wolfeove strane, koji je čak iza leđa ovog također briljantnog pisca generacije rekao kako je pobjegao od njega, jer je to za njega, Wolfea, bilo najpametnije što je mogao učiniti, no iz pisama se može naslutiti kako je Wolfea osim razgovora s literarnim parnjakom, još štošta drugoga moglo uvući u komunikaciju: možda, prije svega, kako izbjeći greške što ih je autor „Velikog Gatsbya“ povukao u privatnom životu, a bile su posljedica onoga što je nahrupilo i u Wolfeovu svakodnevicu: goleme slave kao posljedice prepoznatosti literarne vrijednosti.
A nje doista nije manjkalo kada je 1929. objavljen roman „Pogledaj dom svoj, anđele“, jedna od ključnih američkih knjiga između dva svjetska rata, koja je Wolfea katapultirala u društvo spomenutog Fitzgeralda, te Williama Faulknera i Ernesta Hemingwaya, vodećih pisaca tadašnjeg spisateljskog trenutka. No Wolfea je mnogo toga dijelilo od njegovih čuvenih kolega: često se govorilo kako je on, za razliku od njih, jednostavno na sve zakasnio – bio je premlad za odlazak u rat, prekasno je stigao u Pariz, čak nije u Londonu pohrlio upoznati se s ključnim književnim inovatorom Jamesom Joyceom (s kojim su ga uspoređivali, ali tada su svakoga uspoređivali s Joyceom, bio je to orden, a ne smislena usporedba), no jedno nije kasnio napraviti: napisati ključnu knjigu o dječaštvu i mladosti svoje generacije, ciljano upućenu prema onoj tankoj liniji, onoj mrvičastoj površini svijesti na kojoj nam se događaju susreti s bogovima naših života, onoj iglenoj ušici kroz koju se oni provlače na ovaj svijet i govore nam svoju verziju naših života. Ova jedinstvena perspektiva, ovo pristajanje na sve informacije koje čovjeku mogu dati osjećaji i predosjećaji, vizije i more, amalgam su od kojega je Wolfe zamijesio svoj kolosalni prvijenac. Netko tko je tako počeo, više nikada ne može propasti, on se već zaputio onamo kamo, npr., razočarani profesor Heidegger, više nikada nije mogao stići: bogovi nisu nestali, nisu se povukli s ovoga svijeta, što bi se znalo i u Freiburgu, da je filozofu bitka i vremena netko dodao prvu knjigu Thomasa Wolfea, samo što je linija kroz koju se pojavljuju dostupna jedino sitnim gorostasima, onima koju su povratili intaktnost pogleda.
U romanu se radi o obitelji samog autora, rekosmo, magična autobiografija, čarolijski ispovjedni tekst u kojemu se ne traži ništa od nakaradnosti „objektivnosti“ nego se prepustilo dojmovima izazvanima čudesima života, od histrionskih očevih govora prošaranih citiranjem Shakespearea, majčine poduzetnosti, bratove zatamnjene sudbine – Wolfeov, odnosno Eugeneov brat Ben simbolizira većinu čovječanstva, mislim na onu bolju, a ne statističku većinu, sanjara, upućenih, zamračenih perspektivama živih bića na Zemlji, slomljenih prije prve plovidbe, s unaprijed izgubljenim bitkama. No to sve nije Eugene, odnosno autor, koji se hrabro upušta u povećavanja perspektive svime s čime dođe u doticaj, koji pripada onim unikatnim jedinkama sposobnima povjerovati slutnjama koje im, okružene munjama, paraju dušu. Baš tu, na toj točci, nalazi se cijeli Wolfe, sve ostalo udovoljavanje je književnim konvencijama, željama da se napiše roman i udovoljavanje rutinama potrebnima za izvršavanje ove zadaće. On je mogao, i bio bi svejedno velik autor, pisati samo uvode kakav je ovaj u „Pogledaj dom svoj, anđele“, i imao bi svoje čitatelje. Vrata koja otvara, bez obzira na izuzetnost ovog vratara, imaju sva ljudska bića, samo što su zatrpana, zarasla u korov i neotkrivena hrđaju negdje u dubini duša koje slute da ih, osim svega za što znaju, muči i nešto za što ne znaju, nešto što ih svrdla iznutra. E to o čemu ne znamo, što samo osjećamo kao kroz maglu, o tome je Wolfe, na taj svoj kolosalni detaljistički način, digresijski i svakakav drugačiji, kao da više i nema direktnog puta do spomenutog ulaza/izlaza, napisao preko milijun riječi. Taj put nije lišen susreta sa sjenama i raskrinkavanja pravog značenja sjena; jedan od najljepših dijelova romana susret je Eugenea s duhom pokojnog brata koji bi mogao potpisati i Nietzsche iz vremena „Zaratustre“: „Trg je ležao na sjajnoj mjesečini. Vodoskok je izbijao ujednačenim mlazom bez lahora: voda je padala u bazen s redovitim pljuskom. Nitko nije dolazio na Trg.“ I onda Wolfe opisuje kako se Eugene na ovo viđenje trgne, i kaže bratu kako je mislio da je on mrtav. Ben mu se na to prezrivo nasmije. Kakva uvreda, pa smrti nema, u tome je problem – nekako tako je moguće tumačiti Benovu reakciju. Ben, iako je mrtav, nije utvara, Eugene, iako razgovara s utvarom, ipak nije lud. Eugene postavlja pitanja, je li ovo stvarno, razgovaraju li oni doista, zamišlja li on sve to, a duh mrtvog brata odgovara mu: otkud bih ja to znao, znam samo da si budala ako se prepuštaš vjerovanjima, tada si već gotov, i znam da nisam mrtav.
Ovoj besmrtnosti Wolfe je posvetio gotovo cijeli svoj opus. Ovdje se ipak ne radi o individualnoj besmrtnosti, nego besmrtnosti koju je moguće osjetiti u trenutku intenzivna unutarnjeg života i koji nije moguće obraditi psihološki, filozofski ili znanstveno – osim u podrugljivom, sljepačkom modelu emocionalnog invalida kakav je prečesto vladajući u režimima u kojima živimo. No, eto, izlaz postoji i nije eskapistička niša koju si je izdubio netko tko bježi od života, nego se ova putanja sastoji od povećavanja vlastite ljudskosti, od odbijanja mehaničkih reakcija, bile one posljedica opće propalosti, ropskosti ili vrhunskog teorijskog obrazovanja, a o toj putanji Wolfe je napisao fascinantnu, blješteću knjigu koju je moguće usporediti s drevnim grčkim dramama – što je kritika i učinila – kao i sa zvjezdanim nebom iznad nas, što još nije učinila, ali hoće, jednom, kada se sve ovo ponovi u okviru vječnog vraćanja istih autora, onih koji se nisu prestajali napajati na živom vrelu magmične inspiracije koja pokreće i naše živote.