Ödön von Horvath: Mladež bez boga

Specifična klima nadolazećih vremena najavljena je prvo u Kierkegaardovim spisima: to je ona egzistencijalna situacija kada više nitko nije nitko, profesor više nije profesor, svećenik nije svećenik, ja više nisam ja. Misao je bila prijelomna i na nju su svi digli glave. Tako ruski religijski filozof Vladimir Solovjov piše o religiji kao nečemu potpuno nevažnome suvremenoj civilizaciji, unatoč konstantnom pozivanju na vjeru. „Interesi suvremene civilizacije“, kaže Solovjov, „to su oni interesi koji nisu postojali jučer i neće postojati sutra.“ I priznaje protivnicima religioznog načela da su u pravu – „današnje stanje religije (je) takvo da ona sama izaziva odbacivanje“. I piše još kako je današnja religija vrlo jadna stvar, da ona zapravo i ne postoji, nego se umjesto nje ljudima uvaljuje religioznost, koja je toliko apstraktna da se nijedan konkretan čovjek ne može za nju zakačiti, pa se onda ovdje ni ne radi o religiji nego raspoloženju, štimungu, prema kojemu se ima isti odnos kao prema bilo kojoj partikularnoj životnoj strasti, recimo, ljubavi prema glazbi, koju se onda voli ili ne voli. A radi se, jasno, o puno važnijim životnim akcentima, o čovjekovu odnosu prema apsolutu. A kod ovakvih pojednostavljivanja radi se o banaliziranju famozne „čovjekove situacije“, banalnosti od koje je u priči „Apatrid“ Danila Kiša, u kojoj se radi baš o ovom piscu, Ödön von Horvath htio umaknuti po svaku cijenu. A po svaku cijenu se banalnost može izbjeći samo ako ju se analizira, ako joj se rastave atomi, ili što bi rekli naši stari, ako ju se raščara poznavanjem njenih imena. Ödön von Horvath je veliki pisac između ostaloga i zbog toga što se sa svim svojim stvarnostima susreo i sukobio sa sablasnošću svoga vremena. Životom i literaturom protiv onoga što se nastanjuje na periferijama nebitnosti i polako preuzima cijeli sistem – u njegovu slučaju radilo se o dvama licima istog protivnika, nacizmu i malograđanštini – bio je očito njegov umjetnički credo. Njegovo višestruko porijeklo nagnalo ga je da se okarakterizira kao „austrougarsku mješavinu“, zbog koje se kao tema nametnuo i slično genetski nedefiniranome Danilu Kišu, koji mu stoga i posvećuje priču „Apatrid“, objavljenu u posthumnoj zbirci „Lauta i ožiljci“. Viktoria Radicz piše o znaku vječite ambivalencije, o odbijanju da nam drugi kroji identitet, o odbacivanju analize krvnog spektra, imenovanja i stavljanja u okove rase, nacije, društva, regionalnog porijekla i klasne pripadnosti, kada svoj dom tražiš u duhovnoj sferi i time iskačeš iz redova ubojica, kada sujetno glasaš za vječnost, tada na sebe sručuješ grijeh apatridstva. S jedne strane je bio svjestan polivalencija vlastita porijekla, podjednako biološkog kao i kulturnog, s druge strane živio je u vremenima rastućih popularnosti Hitlera i Mussolinija, dolasku mase na vlast – one mase o kojoj je Hose Ortega y Gasset napisao knjigu o pobuni. Dramatičar i prozaist, svjestan prijelomnih vremena, na početku karijere, a u namjeri da djeluje na prosječnu svijest, želi pisati pučke kazališne komade oplemenjene oštrom sociokritičkom notom. Uvijek okrenut recentnim događajima, snažna sluha kada je društvena tektonika posrijedi, tu je vrstu društvene mijene nastojao opisati u gotovo svim svojim tekstovima, što se prelilo i na njegove kasnije romane „Vječni malograđanin“, „Dijete našega vremena“ i „Mladež bez boga“. Današnji će čitatelj prije svega biti iznenađen velikom poetičkom hrabrošću kojom Horvath gradi svoje tekstove. Teško je naći suvremenoga pisca (možda Barry Gifford) kojemu je potrebno tako malo koraka da bi stigao u samo srce opisivanoga prostora – kazališnim jezikom rečeno, Horvath radi bez ikakvih didaskalija, odmah je sve jasno. A ono što je jasno je – strašno. Roman „Mladež bez boga“ naslovljen je po jednoj sceni iz romana, koja kao da potječe iz ekspresionističkog slikarstva, gdje vidimo djecu u nekom selu, načičkanu na prozore kuća: „Sive kuće stoje zbijene jedna uz drugu. Na otvorenim prozorima sjede sve sama djeca s bijelim, staračkim licima i oslikavaju šarene lutke. Iza njih je crno. ‘Štede svjetlo’, kaže župnik i doda: ‘Ne pozdravljaju me, podjareni su na mržnju’. Najednom počne hodati brže. Ja ga slijedim u stopu.“ Romanu je prvotni naslov bio „U potrazi za idealima čovječanstva“, no ova je slika očito prevladala i točnije pogodila bit Horvathova djela. U njemu imamo neimenovanog učitelja, naratora koji nam saopćava zgode iz svoga života, odvijanog tridesetih godina prošloga stoljeća u Hitlerovoj Njemačkoj. I svi ostali likovi ne pojavljuju se pod imenima nego su označeni početnim slovom prezimena ili nadimcima, poput Julija Cezara, naratorova znanca, propala filologa sklonoga neobičnim teorijama. Objašnjenje funkcioniranja povijesti razjašnjava se u poglavlju koje je ponijelo nesuđeno ime romana, pa vidimo Horvatha koji benjaminovski razjašnjava na koje se načine stvari doista odvijaju. Benjamina iz „Povijesno-filozofskih teza“, gdje nije moguć naivni pogled na povijest i historiju, kao njeno pisano interpretiranje. Jasno, ovdje se datumi ne podudaraju, Horvath je roman napisao nekoliko godina prije nego Benjamin teze, no vrsta pogleda na svakodnevicu, na tumačenje značenja ukazuje na duhovnu srodnost autora, pogotovo kada kod Benjamina pročitamo kako gleda na čovjekov napredak, opisujući ga da se događa unatraške, da je ljudska vrsta okrenuta prošlosti i da u budućnost kroči zatvorenih očiju za sadašnjost i okrenuta leđima sutrašnjici. Horvath kroz razgovor naratora i župnika interpretira dosadašnju povijest kao zgodu namijenjenu bogatima, vlastodršcima, svećenstvu, u vezi kojega daje zanimljivo objašnjenje: nije crkvino da se miješa u državne poslove, no njezina je dužnost uvijek biti na strani države, a državama vladaju bogati. No ovaj župnik nije hegelijanac, iako misli da je država nužnost, jer smatra da je i prevrat bogomdan, i još smatra i da crkva neće ući u kraljevstvo nebesko. Ovakva razmišljanja mesijanski naštimanome Walteru Benjaminu ne bi bila strana. Uglavnom, slika njemačkog društva koju je dao u romanu posve je suvremena – Horvath naraciju koncipira oko radijskog događaja – što bi se također svidjelo autoru „Umjetničkog djela u doba svoje tehničke reproduktivnosti“, ovaj njuh za mijenu vremena. A vrijeme u kojemu živi Horvathov narator oblikuje se stalno sveprisutnim radijskim prijemnikom, s kojega odzvanjaju propovijedi naci-režima, pa tako učitelj dolazi u spor s razredom jer se negativno izrazio o školskom radu učenika koji je napisao da su „svi crnci prefrigani, kukavički i lijeni.“ Učitelj se isprva ne može sjetiti gdje je već čuo ovu „misao“, no onda mu sine: bilo je to u restoranu, gdje je iz zvučnika ova dubina jasno odjeknula. Pa ostavlja rečenicu, „jer što netko govori na radiju, to nijedan učitelj ne smije prekrižiti u školskoj bilježnici.“ No što nije prekrižio zamjerio je uživo, na nastavi, što dovodi do lanca događaja kojima je posvećen roman. Uskoro učenikov otac piše pismo školi i učitelju, oštro prosvjedujući i tražeći sankcije, budući da njegov sin nije rekao ništa što nije moguće čuti na svakodnevnoj razini s najviših mjesta. Učenici se udružuju u revolt protiv učitelja, ne žele više da im on drži nastavu pa potpisuju peticiju kojom ovo zahtijevaju od školskih vlasti. Učitelj se pita kakva je ova omladina, odgajana je očito za rat, jesu li sirovi ili samo žilavi. Ravnatelj škole oličenje je rezignacije: priznaje više obale čovječnosti, no svojoj patetičnoj interpretaciji obrazovanja dodaje i vrijeme u kojemu žive, a zahtjevi ovoga s prvim nemaju veze. On je realista, s vremenom je shvatio bit stvari. Naravno, s obzirom na kasnije ishode i pad režima, ravnatelj ne ispada realista, nego je više nalik onom Benjaminovom egzemplaru koji naprijed kroči isključivo unatraške. Što su ovakvi mladi postali u tom trenutku? Horvath: „Fućka im se za čovjeka! Hoće biti mašine, šarafi, kotači, klipovi, remeni – no još radije od mašina bili bi municija: bombe, šrapneli, granate. Kako bi rado krepali na bilo kakvom bojištu! Ime na spomeniku poginulima san je njihovog puberteta.“ Prethodnu generaciju Horvath skicira preko kolege filologa, što ga je nazvao Julije Cezar, a koji problem situira u seksualnost, budući da generacija prije Prvog svjetskog rata nije imala ovakav pristup ženi – tako piše Horvath, te je masturbacija bila najmarkantniji događaj njihovih dana pa su, u biti, preko ovog muško-ženskog nerješivog problema otklizali u svjetski rat. Julije Cezar u trenutku razgovora ima šezdeset tri godine, učitelj trideset četiri. Tako da filolog objašnjava koliko je, zbog ovih promijenjenih seksualnih odnosa, učiteljevoj generaciji bilo lakše. No pojavile su se i nove komplikacije. Žena koja više nije svetica nije sposobna zadovoljiti muškarčev ideal, pa se i učiteljeva generacija satire onanijom. Ovakva situacija povratno djeluje na žene koje preko masturbacijom okupiranih muškaraca otkližu u pomuškaračenje. Pa se pojavljuju do danas opstale žene s ruksakom. Ova potreba za čistoćom u žene pomaže Horvathu u definiranju pravog stanja stvari, naziva ga „zamaskiranim romantizmom“. Nema više žena, kuka omladina, samo čudovišta s ruksacima koje veslaju, trče, uče, gimnasticiraju, idu na jogu i marširaju. Dečki za to vrijeme čitaju kao ludi, ali čitaju iz gluposti, ne bi li što je moguće bolje aranžirali svoj umjetni raj, koji Horvath naziva „rajem gluposti“, s prezirom kao idealom. Sve potpuno neodraslo i u skladu s dijagnozom Wilhelma Reicha da današnja civilizacija ne bilježi pojavu osoba starijih od dvanaest, trinaest godina. Četrnaest bi bio maksimum – to su geniji. Iako je jasno na što Reich cilja, nije jasan kriterij, odakle od govori ove riječi. Horvathov roman „Mladež bez boga“ odjednom se premeće u krimić, na izletu baš dječak koji se izjasnio o „crncima“ biva ubijen i u istrazi dolazi do učiteljeve katarze i njegova povratka savjesti te preko nje i Bogu. Horvath na temelju sitnih promjena u učiteljevoj svijesti pokazuje i lijek za tegobno vrijeme u kojemu je živio, bez savjesti sve je lišeno vrijednosti i ljudski se život ulančava u mehaničko-strojnom smislu, u koji se Hitlerova vlast savršeno uklapala, budući da ona nije bila samo diktat vremena, nego i odgovor na probleme epohe – jedan krivi odgovor. Temeljila se na malograđaninu, ključnom protagonisti Horvathovih djela, čiji je talent za proizvodnju „konzervativizma“, „nacizma“, „fašizma“ ključan za nastanak pojave. Atmosfera opće poslušnosti i tihog eksapizma, gotovo službenička proizvodnja zla, onako u špranci od osam do četiri popodne, mogla je dodatno nadahnuti Hannah Arendt da skuje sintagmu „banalnost zla“. O ničemu drugome Horvath nije mislio da je važnije pisati, nego o ovome, pa je i „Mladež bez boga“ zapravo roman o filistarskoj zabavi s posljedicama. Remek-djelo.