Miroslav Kirin

Ugodno iznenađujuće je što se u samo nekoliko mjeseci na hrvatskom književnom „tržištu“ pojavila još jedna, nakon zbirke pjesama Dinka Telećana, po svemu nadprosječna knjiga, nešto što bi se, da se u nas takve stvari vezuju uz njih, komotno moglo proglasiti „događajem“. Radi se o tekstovima Miroslava Kirina „Babanija“, u kojima se, kao i kod Telećana, može osjetiti da je pred vama pisac koji je to što je postao, postao gledanjem, čitanjem, osluškivanjem i – brušenjem. Ono što je u prosječnoj predodžbi označavano kao „zen“ stanje, u oba se ova autora pojavljuje u svom značajnom sjaju – ne baš kao da su ovi pisci Japanci, ili da su to autori koji se prave (svojom književnom izobrazbom) kako nisu odavde, nego da osnovna književna jedinica, dragi čitatelj, kod njih nije ponižavan još nižom refleksijom nego što je njegova vlastita, pa dane provodiš u samooptuživanju da s tobom nešto nije u redu, jer „previše intelektualiziraš“. I ne samo to: u „Babaniji“ je pred nama tako sređen, obrađen, izdignut svijet ugodno postavljenih „strmina“ da je uspon do vrha brda ili spust u koje od „nižih“ stanja sam po sebi jedna fina lekcija iz estetike, osjećajnosti i meditativnosti, nešto što podsjeća na „scene“ iz roda knjiga poput „Uske staze prema dalekom sjeveru“ Matsua Bashoa. A Kirin je odmah odlučan, jer je on već na putu: prvi lirski prozni zapis zahvaća muhe koje slijeću na ljude u nekom restoranu, nestrpljive što objekti njihove pozornosti nisu već mrtvi, pa da dokraja obave posao. U drugom zapisu opisuje srnu koja preplivava Kupu, pa piše kako ona točno zna zašto to čini, a kao plus mu ostavljam što nije vulgarizirao poantu dodatnim objašnjavanjem o nama, smušenjacima, hominidima, jedinima u cijeloj vrsti (192 različita roda) koji više nemaju pojma o instinktima, mirisima, vidu, snazi, ičemu zbog čega bi doista vrijedilo nastavati ovaj svijet, jer bojim se da apstrakcije nisu dovoljne. U nastavku, a ovo je knjiga kod koje se možete zadržati na svakoj stranici, opisuje bombardere koji se još uvijek vraćaju iz Drugog svjetskog rata, da bi odmah u narednome zapisu kazao: da bi čovjek išao cestom, mora sam biti cesta. „Cesta je svemoćna“, kaže, „ona je neuhvatljivi oblik mišljenja.“ Evo što sam kaže u jednom razgovoru za novine o Babaniji, moram napomenuti da je Kirin rodom iz tog kraja: „Sad već mitska mikrozemlja. Svojevrsno međuzemlje. Zemlja koju se svako malo nužno mora reimaginirati. Banski kraj, Banska krajina, Banska granica, Banal Grenze, Banija, Banovina, itd. A najvažnije – zemlja beskrajnog djetinjstva. Odrastao sam na Baniji, u selu Slana, u Petrinji, u Gornjem Viduševcu, uz Glinu, uz Kupu, uz Petrinjčicu, uz Čemernicu… Mislim da svatko ima pravo da je nazove onako kako osjeća da je najbolje. Ako se netko rodio na Baniji, živi li sad na Banovini? Kao one priče o ljudima iz dvadesetog stoljeća od kojih su neki živjeli u pet zemalja a da praktički niti jednom nisu napustili svoje rodno mjesto. Ako se pak odlučimo za latinski naziv, koji se pomalo gordo izdiže iz meteža naših nesigurnih jezika, Terra banalis je možda najbolje rješenje.“ Već pri početku knjige Kirin, da bi raspršio čitateljevu iluziju kako živimo u svjetovima u kojima se ništa supstancijalno ne događa, nego samo ove političke odurne nebitnosti, pripovijeda priču o poznanstvu dvojice ljudi, upoznali su se radeći zidarske poslove u Slavoniji, za koju lakonski dodaje: biti u Slavoniji ipak nešto govori. I onda, budući su se dopali gazdi, ovaj ih pozove u kuću da ih upozna sa suprugom. I taj Banijac, kada je ugledao gazdinu ženu, kaže: Znamo se mi, to je moja majka. Dalje ne saznajemo ništa, ni riječi o uzrocima i nastavcima ove tragičke situacije. A kako živimo u ekskluzivnim tragičkim vremenima danas se rado poseže za paralelama nekih naših suvremenika s Isusom, radi se naravno o neznalačkim pretjerivanjima, no kada naiđete na crticu „Dobar grad za vidjeti Pasolinija“ hoćeš-nećeš sjetite se njegova Isusa, koji nije bio neznalački. „Pasolini je još živ i živi u Petrinji“, zapisuje Kirin, „vidjeh ga jutros na mostu u Gupčevoj“. „Petrinja je dobar grad za vidjeti Pasolinija živog.“ I tada Kirin započinje rondo: da bismo ga vidjeli živog, potrebni su posebni uvjeti. Potrebno je zamisliti ono čega nema, Petrinju, ono što ne postoji, što je potres sravnio a politika izdala, što je zgazila dvostruka nevolja. Kirin nastavlja s razornom slikom opustošenog, napuštenog grada i teško da ćete danas igdje pročitati jasniju kritiku hrvatskog sistema – koji nijednom nije spomenut – od ovoga u njegovu kratku tekstu o Pasoliniju koji se ljušti od svega što je napravio i odlazi niz ulicu sresti svoga ubojicu, kao što Petrinjci imaju čast vidjeti suučesnike u ubojstvu svaki puta kada gledaju domaći informativni program. U proznom komadu „O nečitljivosti“ pogađa bit ovih vremena iz neočekivanog ugla: ustvrđuje da bi uskoro mogao postati nepismen, no na kraju teksta proširuje temu proširenjem pitanja – je li to možda sve oko njega postalo nečitljivo. Crtica „Matvejevićevo buncanje o Mediteranu“ iscrpljuje se već naslovom, nije joj potrebna nikakva dopuna, Kirin je – svjesno, nesvjesno, nevažno je sad – uvijek protiv snalažljivosti, bila ona i pretjerana jezična,  pogotovo onoj karijernoj, a na strani spontanosti, čak i kad je egzistencijalno luzerska. Stara stabla dudova, koja su hranila sirotinju desetljećima, u „Babaniji“ se oslovljava s „divni starci“, a gradnju kuće u čiji je temelj ugrađen stari rimski reljef koji je prikazivao drevni rimski bračni par, uokviruje poantom da će ta novoizgrađena kuća plesati noću svoj poganski ples. „Babanija“ je knjiga puna šikara, „najljepših oblika praznina koje je stvorio rat“, pa se gotovo prirodno prisjetiti drugog, drevnog hrvatskog majstora šikare, Miroslava Krleže i njegova „Pana“, odnosno, postati odjednom ponovno svjestan kako će sve ove države i bogovi proći, a ostat će samo ova besmrtna sirotinja, kojoj je dobrim svojim dijelom i posvećeno ovo djelo – svi oni od politike i države joj kao alata namagarčeni, grubo iskorišteni, kao jedina trajna vrijednost koju je uspjela izroditi ova jalova sredina. A da se na početku ovog prikaza knjige japanski pojam „zena“ nije pojavio slučajno dokaz je crtica „Zvjezdani biciklist“ u kojoj se bicikl vozi onako kako se on koči u knjizi Vladimira Devidea „Antidnevnik prisjećanja“, a koga zanima kakvo je to voženje odnosno kočenje, morat će sam posegnuti za obje knjige, jednostavno nema boljeg načina. A da ni Basho nije spomenut tek tako dokaz je crtica pod naslovom „Uska staza prema Severu“, gdje se na umu nema istočnu inačicu jedne od četiriju strana svijeta, nego Josipa Severa, kao poetske orijentacije, nešto poput one mahovine iz Marinkovićeva „Kiklopa“. Ovdje Kirin prikazuje Severa na putu prema onom pravom Severu, legendi hrvatske književnosti, pa daje i nekoliko crtica kojima dokazuje svoju tezu o Severu na putu prema Severu, gdje otvorenije na vidjelo izbija Kirinov smisao za humor, za komično, protiv čega je hrvatska književnost uspješno i temeljito, gotovo stopostotno procijepljena – kada je ovo cjepivo u pitanju među vodećim smo zemljama ne regije, nego Europe. Kirin je zanimljiv slučaj, jer se ne radi o nezapaženom piscu, a svejedno ne možemo govoriti o njegovoj prisutnosti u nekom širem smislu: za njega znaju nešto temeljitiji pratitelji ove posrnule dame koju nazivamo književnošću i koja se danas do medijske prisutnosti probija uglavnom neknjiževnim sredstvima, snažnom ideološkom zaigranošću i konfrontacijom s onim što smatraju javnim mnijenjem, onim što pisci time podrazumijevaju. Međutim, Hrvatska nema javnog mnijenja, radi se o tako maloj zemlji pregaženoj ratom, privatizacijom, tranzicijom i medijskom kontrarevolucijom uobličenom u društvenim mrežama, kod nas vise ne postoji javno mnijenje – možda ni drugdje, iako u to nisam siguran – nego samo javna atomizacija. Onako kako se u Enciklopediji Britannici opisuje „Balkan“, a tamo piše da je to sinonimno pojam koji označava atomizaciju, tako je to kod nas u svim sferama. Znači, Kirin, koji je za prvu zbirku pjesama „Od nje do vječnosti“ (1989) odmah ovjenčan Goranom za mlade pjesnike, za „Album“ (2001) dobiva Nagradu Jutarnjeg lista za prozu, a sve njegove knjige uživale su značajnu kuloarsku pozornost – ne jednom čuo sam pitanje: a jeste li čitali novoga Kirina? To ga nije smjestilo u prvi red današnjeg književnog trenutka, a tome je više razloga o kojima mogu samo nagađati: ne piše sustavno za neke novine ili portal; ne pojavljuje se kontinuirano na televiziji u emisijama za kulturu; u njegovu „pismu“ nema spektakla i buke; slabo se u svojim tekstovima osvrće na posljednje pomodnosti, potpuno je medijski dosadan i neiskoristiv. Sve pobrojano nipošto ne mora biti prednost, kao što samo po sebi nije ni nedostatak: oko njega stvari stoje tako. Skoro pa, dok ga čitate, i sami pomislite: nikada ovog dobrog pisca ne trebam sresti, nema ovdje ničega osim ovih tekstova, što u njegovu životu valja udrobljeno je u njih. Drugačije bi se ovo isto moglo reći na ovaj način: čemu gnjaviti čovjeka čijim je svim redcima u podlozi tišina, ja nikako ne trebam biti onaj koji će u nju unositi svoju buku, bolje mi je da i sam potražim ovaj zanosni i nijemi temelj svega što je vrijedno kazati. Ovdje u „Babaniji“ imamo ne samo (a to nikako nije neko puko „samo“, to je veliko „samo“, ili, ako ne veliko, onda jedno dobro „samo“) tekstove u kojima je, kao u kakvom – da asociramo na naslov njegova poznata djela – album potonulih pa izronjenih fotografija iz ratom i potresom uzdrmane, preformulirane Banije, nego i malu povijest avangardne književnosti dvadesetog stoljeća, što se očituje u brojnim formalnim potezima, kao i tematskim metama. Kirin je iskreno zaljubljen u onaj dobri dio književnosti kojoj pripada i prema kojoj gradi mostove što je spajaju s okolnim i manje okolnim pisanim spomenicima ljudske perceptivnosti i osjećajnosti. Kao takav, rijedak je to animao (da se sjetimo Držića) u kojemu je tako malo onog životinjskog koje nas preplavljuje sad već doslovno sa svih strana, pa ga valja čitati i podržavati, jer nas je sve manje onih koji ne pronalaze ama baš nikakvu utjehu u rici stada i arlaukanju gomile, ma odakle ona dolazila, radilo se o političkim, kulturnim ili ekranskim izvorima podjednako.