Da se ljudska vrsta još uvijek razvija dokaz su knjige rumunjskog pisca Mircea Cartarescua (rođ. 1956. u Bukureštu), a da rumunjski filmski i književni boom nije slučajnost i stihijska provala kreativnosti nakon godina komunističkog mraka, tvrde svi bolji poznavatelji tamošnje scene unazad nekoliko desetljeća. Jer su Rumunji navodno imali fantastičan teatar, zna se za glavna imena njihove intelektualne scene, od kojih su neka obilježila i europsku duhovnu klimu unazad više od sedamdeset godina, spomenimo samo Ionescua, Eliadea, Ciorana. No da ih ima još, da su neki možda i značajniji od spomenutih dokaz je nepoznati filozof Constantin Noica, povodom kojega je Cioran rekao: meni se na Zapadu dive, a u mojoj Rumunjskoj živi filozof deset puta značajniji od mene i nepoznat je. Noica je kod nas preveden (nekoliko pisama) u Tvrđi i imamo dva teksta u Europskom glasniku, na oba ova fragmenta iz njegova djela vrijedi obratiti pozornost, pa i više od toga, dobro bi bilo od ovakvih autora napraviti u svojoj glavi sugovornike. U knjizi Eugena Simiona „Rumunjski egzistencijalizam i europska metafizika“ prikazan je Noicin filozofski rad i život, proveden dobrim dijelom u zatvorima i izgnanstvima, podjednako unutarnjim kao i doslovnim. Njegova misaona borba nije uključivala samo konfrontaciju s totalitarističkim režimom u zemlji, nego i Zapadom, za koji je tvrdio da se borio za kajmak, dok se on borio za kulturu. A strategije ove borbe uključivale su i tako paradoksalne poteze poput ovoga koji je dao jednom studentu na jedinom ulasku u predavaonicu tijekom zadnjih četrdeset godina svoga života. Pitanje je glasilo: što ste naučili od svog učitelja Naea Ionescua? Pitanje je bilo višestruko problematično, Ionescu je bio pobornik ekstremne desnice i njegovo se ime u komunističkom režimu nije spominjalo. Odgovor je još problematičniji: naučio me je odvikavanju od filozofije. Noica je, uz Cartarescua, jedan od rijetkih autora koji je jedinu nadu ovog planeta vidio u čovjeku, u činjenici postojanja ljudskog mozga. Cartarescu kaže: jedina uistinu božanska stvar ovdje je ljudski mozak, s čime bi se Noica vjerojatno odmah složio, i što je u suštoj suprotnosti sa svim danas vrlo popularnim kritikama ljudskog djelovanja, od misaonog do tehno-klimatskoga. Kako god bilo, jedino kod i u vezi čovjeka postoji neka nada, ma koliko neodređena bila. Još nešto povezuje ovu dvojicu autora: Noicin je stil izrazito „beletristički“, dočim Cartarescu, čak i kod najvećih uzleta imaginacije, ostavlja dojam pjesnika koji je o svemu dobro promislio. Cartarescu se na književnoj sceni pojavljuje poezijom, a „Nostalgiju“ je pisao osamdesetih godina prošlog stoljeća, kod objavljivanja su se nizali sami problemi, nisu ga htjeli objaviti, roman je ležao u ladicama četiri godine, a kada se napokon pojavio bio je značajno okljaštren. Pojavio se i pod drugim naslovom, „Snovi“ jer rumunjski cenzori nisu htjeli da se zove kao film sovjetskog prebjega Tarkovskog. Nisu njegovi zemljaci-urednici blagog pojma – kako to često biva – imali o tome što im je u rukama, da se radi o jednoj od onih rijetkih knjiga koje su literarno svjedočanstvo, kako rekosmo, o daljnjem napretku ljudske vrste, o faktu da se čovjeku, pa makar i ovako, kao individui, još uvijek može vjerovati. No kome je do toga, kada je svima samo do kontrole? Cartarescu danas radi kao profesor na bukureštanskom univerzitetu, a iako je počeo kao pjesnik, u „Nostalgiji“, satkanoj od njegovih zgoda, negativno govori o svojoj poeziji, možda i većini poezije, zapisavši kako mu se ne sviđaju stvari od kojih je satkana poezija, da mu to previše miriše na eter i lak za nokte. Pisao je eseje i književnu kritiku, a njegovi čitateljski favoriti su poznati i našoj postmodernističkoj sceni: na njegovoj su listi Ihab Hassan, Jean-Francois Lyotard, Michel Foucault, Jacques Derrida, Roland Barthes, Susan Sontag, Vladimir Nabokov, Umberto Eco, Jorge Luis Borges, Milan Kundera, David Lodge, Michel Tournier, Jose Saramago i možda najvažniji od svih, Julio Cortazar, s čijim je „Školicama“ moguće usporediti snagu „Nostalgije“. Neke od pjesničkih knjiga su mu: „Pjesme ljubavi“ (1982), „Levant“ (1990), „50 soneta“ (2003). najpoznatija prozna djela su: „Nostalgija“ (1993), trilogija „Zaslijepljenost“ (1996-2002), „Zašto volimo žene“ (2004), „Divni stranci“ (2010), „Melankolija“ (2019). Eseje je objavio u knjigama: „Rumunjski postmodernizam“ (1999), „Zauvijek mlad, obavijen pikselima“ (2003), „Barone!“ (2005). Na početku zaobilažen, do danas je dobio mnogo nagrada, nema ih smisla ni nabrajati, a dobit će ih još, na to se može računati. Malo se kada pojavi pisac koji u tolikoj mjeri predstavlja pravo značenje pisanja, kao što je to Cartarescu, a njegova nedovoljna razglašenost vjerojatno je popratna posljedica iznadprosječnosti. Ovako iznimne knjige, kao što zna svaki predani čitatelj, gotovo da izmiču svim interpretativnim točkama, no pokušat ću barem naznačiti o čemu se ovdje radi. Roman ili labava zbirka priča „Nostalgija“, kao i Cortazarove „Školice“, istovremeno je autobiografija, autopoetika, fikcija i poezija u prozi, dokumentarna snimka života i njegov imaginarni portret, a već početkom Cartarescu sugerira puteve kojim kani ići. „Nostalgija“ ima pet dijelova, pet odvojenih priča, „Ruletist“, „Mendebil“, „Blizanci“, „REM“ i „Arhitekt“. Radnja ovih priča ili romana zbiva se u Bukureštu, ne jednom nazvanom „Parizom Istoka“, a pisac je, kao nekada Bruno Schulz, rekonstruirao prošlost i djetinjstvo gotovo mitskom sposobnošću osjećaja, percepcija i onih prvih misli, još neokrnjenih formalizmom obrazovanja, koje je počesto tek način da se kutijice dojmova poslože u okviru željenih i očekivanih rasporeda duha svoje epohe. „Ruletist“ je priča o čovjeku koji igra ruski rulet i povećava broj metaka u pištolju od jednog pa sve do finalnih šest, no kada dođe do ovog zadnjeg broja dogodi se potres i on opet ne pogiba, a dosadašnja je kritika konstatirala kako se ovom pričom Cartarescu obračunao s duhom Franza Kafke, istovremeno priređujući čitatelja za magični svijet u koji će ući nakon ove programatske uvertire. Njega, jasno, kao i mnoge ovdje na Balkanu, ma koliko imao sreće u ovoj opakoj igri, na koncu ubija ulični razbojnik. Logika svijeta iz srca kojega dolaze Cartarescuove priče ne zna za sreću, samo za razjapljena usta kaosa. Naredno poglavlje (ili priča, ovisno o tome kako doživljavate ovaj tekst) spuštanje je u ambise djetinjstva, kada se na djetinjstvo gleda kao na kraljevstvo. U kvart doseljava novi dječak, magičan, posve drukčiji od drugih, literarni rođak Fournierova Meaulnesa ili Millerova Roya Hamiltona, ono čarobno biće koje već u najranijim danima zna sve odgovore, sve različite odgovore, ne iste odgovore, pa su pitanja u takvom svijetu davni perfekt, nešto što se više ničim ne može provjeriti. Za ovakav doživljaj potrebno je više od vjere, potrebno je iskustvo, kao u onog Jungovog odgovora na pitanje vjeruje li u Boga, pa on kaže, ja ne vjerujem, ja znam. Bahato, ali samo ako nemate doživljaj, susret, moment u kojemu vam se u životu otvaraju vrata više, nakon kojeg zapravo počinje život, ili ono drugo rođenje, o kojemu na još udaljenijem Istoku kažu dwija, dvorođeni. Svijet je to koji, nakon što je otpočela magija, poput aure okružuje glavu u kojoj se događaj pokrenuo. Sam Cartarescu ovako zapisuje: „…shvatio sam da je to razdoblje mojega života bilo razdoblje koje je koncentriralo sve što je u meni izvorno.“ Nema ovdje posebne mistifikacije: u takvoj se situaciji nađemo svaki puta kada s nama razgovara osoba čije gledište dolazi s mjesta na koje dosad nismo ni pomišljali. Mendebil, taj novi dječak, bio je takvo gledište. Autor piše: tome je dorastao samo opis zemlje sretnih iz Platonova „Fedona“. Ima ovdje još intelektualnih maštarija kao iz Platona. Na primjer, da je Zemlja životinja s umom i voljom, puno većom od naše, da ljudi ima četiri vrste, oni koji se nisu rodili, oni koji žive, oni koji su umrli i oni koji se nisu rodili, niti žive, niti su umrli. Zatim: da nakon smrti krećeš na vrlo dugačak put koji se stalno penje. Mendebil je ime koje se na rumunjskom kaže Mendebilul, što je kovanica od mentalno i debilno, a ovo je opet oštra, lucidna kritika pojma svetosti oko koje se izgrađivao europski religijski identitet. Dječak, jasno, strada od svojih vršnjaka. I onda što, nakon takve izdaje: narator osjeća da mu se nešto približava, osjeća miris otrovanoga leda koji mu tjera jezu u sve pore kože. No za ovo je potrebno biti senzibilan. U „Blizancima“ imamo ljubavnu priču koja rezultira alkemijskim spajanjem zaljubljenika u jedno biće, a u „REM-u“ se pojavljuje junak „Blizanaca“, retrospektira i ovo prošlo iskustvo. Stalno je tu Bukurešt, grad koji raste tisuće metara pod zemlju, gdje tonu junaci sa svojim fantazijama pojačanim fantazijama naratora, pisca u nastajanju, pjesnika koji se odriče poezije, koji gleda na takvu vrstu izraza kao na nedostatnu uhvatiti duh vremena, jer uz njihove pojedinačne genije nad njima je konstantno zloduh epohe. Poanta, na kojoj inzistira i na kraju romana, mogla bi se usporediti s onom Boba Dylana, koji je rekao da sada kada je napokon postao mlad, to kani ostati cijeloga života. Cartarescu upravo suprotno od uvriježenih mnijenja, smatra da je sve u povratku u djetinjstvo i u stanje iza djetinjstva, kada igra još nije imala ime i prezime i bila je samo igra, a ne ništa identitetski i biografski opterećujuće. Zadnje poglavlje, „Arhitekt“ je baš o tome. Lik kupi automobil daciu 1300, s koje skida gume, na kontrolnoj tabli instalira klavijaturu i počinje svirati razne melodije: ovdje Cartarescu daje mali pregled velikog glazbenog ukusa. S tim u vezi važno je napomenuti kako se u prijašnjim poglavljima distancirao od generacijskog ukusa rock čopora, kao da se toj glazbi, ako je to glazba, morao sinkronizirati isključivo iz socijalnih razloga – muzika njegove mladosti nije bila njegova muzika, kao da je nekonformistička priča rocka bila još jedna konformistička epizoda u nizu ljudskih kapitulacija. No ono što je tome posve suprotno daje kroz priču o arhitekti koji, svima usprkos, traži orfičko-pitagorejske ljestvice na onesposobljenom automobilu. Karikatura je to također onoga što se dogodilo s europskom kulturom. Da podsjetimo na onaj Noicin kajmak koji je ubirala Europa, dok su se mali periferni narodi baktali s elementarnim uvjetima života. Cartarescu, nažalost, više nije prevođen na hrvatski i šteta što nije. U okolnim je zemljama moguće pronaći još nekoliko njegovih knjiga, u svima je jednako dobar kao u „Nostalgiji“ i bilo bi odlično kada bi se ovu nepravdu ispravilo. A ima još nekoliko izvrsnih rumunjskih pisaca, kao što su Vlad Zografi i Daniel Banulescu. „Nostalgija“ je fenomenalan uvod u ovu magičnu književnost.
Pročitano u emisiji Do korica Trećeg programa hrvatskog radija