Michel Houellebecq: Serotonin

Houellebecqa se u mainstream medijima često atributira kao najskandaloznijeg i najkontroverznijeg svjetskog pisca. Ovaj status – zaslužen ili ne – dosegnuo je odmah po objavljivanju prvog romana „Širenje područja borbe“. Status je očuvao narednim romanima, „Elementarnim česticama“, „Platformom“, „Mogućnošću otoka“, „Kartom i teritorijem“ i „Pokoravanjem“. Vrhunac problema s javnošću imao je nakon izlaska „Platforme“, zbog navodnih antiislamskih autorovih stavova – radilo se o klasičnom zamjenjivanju onoga što je potpisao autor onime što je izgovorio njegov fiktivni lik, no Houellebecq je dobivao prijetnje, i u situaciji s pet milijuna muslimana u Francuskoj, odselio u Irsku. Naslovnice svjetskih novina bile su pune francuskog autora iako za to, zapravo, nije bilo razloga, no situaciju je moguće koristiti signifikantno, kao podsjetnik na primitivizam u okviru kojega živimo. Često se za njega kaže da je proročki pisac, da odlično osjeti sljedeće trenutke europske povijesti, čemu je primjer roman „Pokoravanje“, objavljenog baš na dan kada se dogodio pokolj u redakciji „Charlie Hebdoa“, a pogotovo u svjetlu činjenice da u romanu Houellebecq „najavljuje“ dolazak muslimana na vlast u Francuskoj. Već i prosječni ljubitelj nogometa zna da u tome – a zbog internacionalnog i za vjeru nezainteresiranog kolanja novca – ima i više nego samo malo istine:  najveći francuski nogometni klub, Paris Saint-Germain u vlasništvu je Qatara već godinama. Proza i nastaje tako da se vidi nešto embrionalno i onda tome u tekstu isprobava mogućnost, tako su pisali svi veliki distopijski pisci prošlosti (i sadašnjosti), pa i Houellebecq, no njih nije zapadala ovakva mega-popularnost. Pretpostavlja se da je tome tako – da se za Francuza traži karta više – jer on u ovim vremenima političkih korektnosti i nove uškopljenosti, u ovom neokastratizmu u kojemu živimo, doseže veliku popularnost jer posve nesputano tretira fenomen seksualnosti. To je tema koja je u njegovim knjigama lijepak na koji se hvataju muhe. Sve drugo što on uspijeva prošvercati dobrodošao je bonus, no glavna je stvar, da pojednostavimo, sažeta u problem kako biti službenik, birokrata i imati intenzivan seksualni život. Da pobuna buja po onim kafkijanskim kancelarijama i uredima, po životno memljivim prostorima, najvažniji je izum ovog pisca – birokrata s kondomom ili bez njega, nasuprot kojega stoji službenica koju, kao i muškog joj kolegu, trese seksualna groznica, kao zadnji ostatak autentičnog života. Ono što je stoljeće i pol prije bio odlazak u prirodu sada je odlazak u krevet s partnerom-icom, to je posljednje mjesto na kojemu je moguće dosegnuti onu transcendenciju o kojoj se prije sto i pedeset godina Ralph Waldo Emerson i Henry David Thoreau ispisivali onako gorljive stranice. Šuma koju valja raskrčiti nema nikakve veze s divljinama Waldena i nalazi se na sasvim drugom mjestu, puno bliže od Amazone i Aljaske, već u donjem rublju – i šuma i prašuma. Osim neprikrivene seksualnosti, Houellebecqa je intrigirao i razvoj znanosti, kojoj se obraća i u novome romanu radi konstituiranja jednostavne binarnosti u kojoj se kreću sve njegove knjige (Houellebecqa nikada nije zanimala ni stilska ni idejna složenost): s jedne strane imamo ljubav, s druge imamo hormone, koje je u red moguće dovesti ispijanjem lijekova. No ovdje se njegov birokrata, u slučaju romana „Serotonin“ inženjer agronomije i visoki funkcioner nekog od visokih vladinih ureda, suočava s prokletstvom posljedica antidepresiv terapije, impotencijom. Nakljukan tabletama, njegov je junak možda zaklonjen od tuge, no nije sposoban ostvariti onu iz prijašnjih knjiga najveću radost: koitus – odnosno, ta se radost povećavanjem terapije sve više udaljava od protagonista. Seksualno ishlapjeli Florent-Claude Labrouste dane provodi trošeći ušteđevinu i sjećajući se bitnih ljubavnih veza svoga života. Tema ljubavi, unatoč proznanstvenoj terminologiji naslova koja odjekuje i s podosta stranica romana, ključ je za odgonetanje romana – ovdje ne komentiramo složenost iste i kvalitetu njene izvedbe, nego samo izvještavamo o piščevim radnjama. Nije nevažno, jer, iako mu kritika tepa kao banalno jednostavnome simplifikatoru sklonome skandalu, Houellebecq redovito uspijeva publici podvaliti ili uvaliti i ozbiljnije teme od ovih koje je nagurao u prvi plan svojih tekstova, ma koliko one ponekad izgledale umjetno usađene u atmosferu željene orgije njegovih junaka. Pa je tako u „Pokoravanju“ uz neveselu sliku francuske budućnosti, ubacio i jednog od sebi zanimljivih sugovornika, Gilberta Keitha Chestertona, kod nas još uvijek najpoznatijega kao autora serije krimića o ocu Brownu, no neizostavnoga kada je bolje upoznavanje s literaturom u pitanju, ponajviše zbog njegovih briljantnih eseja. Kako se njega u nas tek zadnjih godina počelo sustavnije prevoditi, onda nas možda ne treba čuditi neupućenost prosječnog čitateljstva s ovim interesantnim autorom. Svakako bi svatko trebao pročitati „Pravovjerje“, njegov tekst u obranu smislenosti katoličanstva, odnosno vjere u Boga – čak i oni koji ne dijele autorova uvjerenja moći će naučiti svašta korisnoga, poglavito iz logičnosti Chestertonova razmišljanja. Njemu se može prigovoriti da je logiku upregao u dokazivanje nemogućega, ali mu se ne može prigovoriti da je nema. Njegovi konzervativni istomišljenici, posebno kod nas, upravo su suprotan slučaj: s logikom se ne uspijevaju sastaviti koje se god teme dohvate, ona im redovito izmiče kao plavi horizont u daljini. U knjizi „Obris zdravog razuma“ Chesterton piše o ideji distribucionizma, nasuprot u njegovo, ali i naše vrijeme suprotstavljenim taborima ljevice i desnice, odnosno socijalizma i kapitalizma. Piše: „Kapitalizam je kontradiktoran čim je upotpunjen: jer se on bavi masama ljudi na dva suprotna načina istovremeno. Kada većina ljudi radi za nadnicu, sve je teže za većinu ljudi da budu potrošači.“ Ili: „On želi da isti čovjek istovremeno bude bogat i siromašan.“ Pa i ovo: „Kad god kapitalista postane idealista, a pogotovo kad postane sentimentalista, on uvijek govori kao socijalista.“ Ovu vrstu argumentacije, stanja i prakse Chesterton odbacuje i zalaže se za distribucionizam, čija definicija glasi: „Distribucionizam – društveno uređenje između državnog socijalizma (država ima sredstva proizvodnje) i kapitalizma (iznimni pojedinci imaju sredstva proizvodnje). Umjesto ovoga, svaki građanin posjeduje stanoviti dio sredstava proizvodnje i udružuje se s drugim građanima u veće kooperacije.“ Chestertonova je argumentacija briljantna, način na koji se izruguje kapitalizmu i poduzetništvu (pogotovo ovakvom kakvo je u nas) je nezaboravan te je očito da ga nikada nisu čitali naši kolumnisti što se rado pozivaju na njega – za njih je Chesterton tip koji voli pivo i Isusa, a on je vrlo subverzivan upravo za vrijednosti onih koji se kod nas na njega pozivaju. „Serotonin“ nije prvi Houellebecqov glas na temu ljubavi. Problem „Platforme“, uključujući i skandal koji je izbio, tiče se baš ljubavi, potpunog odnosa para koji „raspare“ militantni islamisti terorističkim napadom, jer naratoru gine partnerica. U „Serotoninu“ Houellebecq radi tipično bacanje u oči čitatelju raspredanjem o serotoninu i kortizolu. Serotonin je neurotransmiter čiji nedostatak može izazvati depresiju, anksioznost, agresiju, poremećaje spavanja. Kortizol Houellebecq naziva „hormonom tuge“, a njegovu junaku liječnik kaže: „Imam dojam da doslovno umirete od tuge.“ Kroz roman pratimo naratorova prisjećanja na sve važne ljubavne veze njegova života, kao i na onu najvažniju, s Camille, koju je nesmotreno i potpuno bezrazložno prevario, nakon čega ga je ona napustila. Ljubav se njegovu junaku, a on ima četrdeset šest godina, postepeno otvara kao jedini smisao života. Houellebecq je neujednačen tijekom „Serotonina“, izmjenjuju se epizode koje imaju značaj za jednostavnu centralnu priču otkrivanja ljubavi, a strategija nabrajanja seksualnih avantura čisto je podilaženje onim svojim čitateljima koji toliko vole ljubavni život sa seksualnim dodacima da im nije važno radi li se o njihovu, tuđem ili izmišljenom životu. Najbolje stranice ispisuje pokušavajući opisati beznađe vlastita junaka – tada se vidi kako i on može pisati poput pisaca stilista kojima se obično izruguje. A određene dionice, kao kada nastoji definirati svoje turobno stanje, skoro pa su najbolji Houellebecq, kojega je krenulo poetiziranje sada kada se starost opasno primakla. Kažem skoro pa najbolji, jer je on još uvijek najbolji kada je bezobrazan, a ovdje je bezobrazan dovoljno i da bi mogli biti zadovoljeni čak i njegovi stari, najzagriženiji fanovi. Stranice posvećene kolegama piscima, gdje je na pijedestal stavio Arthura Conana Doylea, a narugao se Goetheu i Thomasu Mannu, iz njegova se vlastita jednostavna stila, koji više duguje Doyleu nego slavnim autorima, čine autentičnima. Senzacionalistički ili ne, Houellebecq zbilja i piše jednostavno, linearno i pregledno, lišeno stilističkih bravuroznosti, pa čak i pretenzija, gotovo bezlično, bez podizanja temperature, hladno i indiferentno. Pisac je to koji je u promišljenoj zlobi pronašao spasonosan put do čitatelja, u cinizmu, u predaji smisla smiješnim tragačima za Apsolutom. No, eto, i takva ga je strategija na koncu, u ovom romanu dovela do konstatacije da je samo ljubav bitna. Kada kaže da se Bog brine o nama i da nam daje precizne upute, Houellebecq ne zvuči kao da se šali, nego kao da, nevoljko ili ne, napokon priznaje primat nečemu u životu nas primata. Ovi, kako ih on označava, „jasni znakovi“ poput ljubavnog zanosa, sve te ekstaze i prosvjetljenja nisu objašnjivi našom nesumnjivom majmunskom prirodom. Mi smo po njemu lukavi, tehnološki dovitljivi majmuni sve dok nas ne zgromi nepoznati udar, iz neznana nam smjera, neki golemi val koji već tisućljećima nazivamo ljubavlju. I eto, tako se i provokacijama skloni autor na koncu odlučio za zaista provokativan odgovor, pomalo i defetistički, po kojemu cijela ova priredba možda i nema smisla, ako se u njoj nije dogodila velika ljubav, ona silna strast koja nas može samo uzdići i nikada uniziti, jer ako zaista voliš onda znaš da nema nesretnih ljubavi.