Marcel Proust: Pronađeno vrijeme

Kafka, Proust, Musil, Faulkner, Platonov, Beckett – tako je izgledala lista najvažnijih pisaca Dvadesetog stoljeća u izboru Josifa Brodskog. Brodski je smatrao da se iz književnosti naših vremena ne može, na žalost, zaključiti da su ovi pisci ikada pisali. Možemo, eventualno, pomisliti tijekom čitanja njihovih uradaka: e da, objavljuju se novine, čitaju se portali, drlja se po Facebooku i Twitteru. Da stvar bude gora, mjeru prostakluka više ne određuju manipulacijske političke elite nego današnji kulturni proizvođači, koji pišu kao da pišu sinopsise za filmove. U tom smislu, čini se, razmišljao je francuski genij Marcel Proust, naravno, minus spomenute društvene mreže. Koji je smatrao da je književnost mreža kojom se zahvaća stvarnost, i to točno određena stvarnost što ju mogu iskusiti svi ljudi koji su se ikada titulirali da su živi. Ta stvarnost nastaje duhovnim nastojanjem piščevim i čitateljevim – Proust je mislio da čitatelji uz pomoć knjiga čitaju sami sebe – i razvijanje je negativa svih onih foto-snimaka načinjenih za života, dok se kretalo među ljudima i pokušavalo premostiti jaz koji nas dijeli od njih. „Neki su htjeli“, zapisuje on, „da roman bude neka vrsta filmskog nizanja stvari. To je shvaćanje besmisleno. Od onoga što smo zamijetili u stvarnosti ništa nas više ne udaljuje nego takvo filmsko gledanje.“ Nije bio sklon ni teoriji, na što nije loše podsjetiti u ova naša teorijom zakrčena vremena gdje smo prečesto maltretirani tekstovima koji ne uspijevaju komunicirati ni s duhom vlastita autora. Zapisao je, a ovo sve što citiramo nalazi se pri kraju prvog dijela „Pronađenog vremena“, gdje kaže: „Osjećao sam da ne treba da se zbunjujem od tolikih književnih teorija koje su me neko vrijeme bile smutile…“ Ovu rezervu objašnjava stranicu kasnije: „Uostalom, oni koji su tako teoretizirali upotrebljavali su gotove fraze koje su bile neobično nalik na fraze onih glupana koje su žigosali.“ Smatrao je da su pisci i obična književna publika povezani istim nitima, a da su ovi kulturni poslenici naknadno nakalemljeni paraziti na zdravom tijelu umjetničkog života. Zvuči grubo, ali tako je o tome mislio veliki, profinjeni, melankolični Proust. Nije držao ni do realizma: književnost koja se zadovoljava opisivanjem stvari i o njima daje samo „bijedan izvadak crta i površina, iako se naziva realističnom, najdalje je od stvarnosti, najviše nas osiromašuje i rastužuje jer naglo prekida svaku vezu između našega sadašnjeg Ja i prošlosti, čiju suštinu čuvaju stvari, i budućnosti u kojoj nas one potiču da ponovo uživamo u stvarnosti.” A što se tiče njegova odnosa prema književnom životu također ga je najbolje pustiti da se sam odredi: „Jer, ima više sličnosti između nagonskoga života javnosti i talenta nekog velikog pisca, koji je samo nagon što se pobožno sluša usred šutnje nametnute svemu ostalome, usavršen i shvaćen nagon, nego što je ima s površnim naklapanjem i promjenjivim kriterijima utvrđenih sudaca.” O modnim mačcima književnosti također je iznio porazno mišljenje. Da se njihova prepirka obnavlja svakih desetak godina, pojavom nove „generacije“ i pripadajuće joj idejne, ideološke, religiozne i socijalne pozadine, a ono što ističe kao posebno zanimljivo – a što bi moglo biti i nama poučno – tiče se Proustove konstatacije da se uvijek radi o istim duhovima, ljudima relativne inteligencije uvijek odanima oduševljenju. Ovi se poluduhovi moraju upotpuniti u akciji i oni, nažalost, na recentni trenutak uvijek djeluju snažnije nego jača i suzdržljivija bića te se udružuju u umjetničke klanove i diktiraju tempo javnog života. „Pronađeno vrijeme“ Proust, jasno, locira u književnosti, u stvaranju književnog djela i njegov se obrat prema ovako shvaćenom životu ovdje može čitati sa svim detaljima za koje možemo reći da su barem jednako dramatični kao prikazi Buddhina prosvjetljenja. Svezak započinje evociranjem stalno prisutnog Combraya, da bi odmah krenuo u konstatacije u vezi teškoća shvaćanja drugog živog bića: smatra da u svakome od nas ima toliko različitih slojeva koji se prepleću u drugačijim konstelacijama da je teško reći da se – kada se srećemo s nekim nakon nekog vremena – uopće radi o baš istoj osobi. Neki od tih znanaca naglašeno su, k tome, i opasni, a Proust ih uspoređuje s državama s kojima ne bismo sklapali savez jer prečesto mijenjaju vlade. Pojavljuju se likovi koje su marljivi čitatelji „Traganja…“ već dobro upoznali u drugim svescima, samo što ovdje Proust zarana mijenja osvjetljenje, po prvi puta je namjera sagledavanja likova s kraja njegova, tj. naratorova života, dosta striktno provedena, pa se nekoć voljene žene sada počinju češće pojavljivati u svom ostarjelom, propalom izdanju – zubu Vremena Proust dopušta pokazati svu njegovu moć. Razgovori što se vode i dalje su posve svjetovni, mondeni, nijedan od sugovornika ne napušta strogo hijerarhiziranu, snobovski zauzetu poziciju u društvu, koja je jedina stvar oko koje se vrte svi protagonisti. Svi osim jednoga, naratora samoga, što će polako, kako bude ispisivao stranice „Pronađenoga vremena“, izbijati sve snažnije na vidjelo. Uronjenosti likova u pomno etiketirani društveni život Proust suprotstavlja dnevnik braće Goncourt, odakle citira pozamašan dio. U to vrijeme njegov lik, tj. on, tj. ona osoba koju Jacques Derrida personificira kao rezultat „autobiografske anamneze koja pretpostavlja identifikaciju“, na sama sebe (tj. na stvoreni lik) gleda kao na netalentiranu, za književnost nadasve nesposobnu jedinku koja nije u stanju za sama sebe naći pametnijeg posla od obilaženja soareja, večera, ručaka, kazališnih predstava, kućnih okupljanja, gdje je svima važnija protokolarnost od bilo kakvog smisla. U „Pronađenom vremenu“ Proust pokazuje i zadnje momente života prije transformacije, pa o Marcelu naratoru piše: „U meni je bila jedna osoba koja je znala više ili manje dobro gledati, ali je to bila osoba koja se javljala na mahove, osoba koja je ponovo oživljavala samo kad se očitovala kakva opća suština, zajednička mnogim stvarima, koja bijaše njezina hrana i radost.“ Polako je progledavao, ali samo na „izvjesnoj dubini“, zapisuje. Marcel narator, već odustao od književnosti, odjednom shvaća da „čitanje uči da podignemo vrijednost životu“, a on je upravo usred jedne takve licitacije, samo što toga još nije potpuno svjestan. Prvi svjetski rat sa svojim tupastim ratnim obratima, najvećim senzacijama za one posve lišene duha, je Proust također opisao tako da ga vrijedi čuti. Prije svega, osjetio je ratni homoseksualni potencijal, kojega ratnici, naravno, nisu bili svjesni: „…rat je, naprotiv, strastveni roman homoseksualaca ako su dovoljno pametni da za se izmisle tlapnje, a nisu dovoljno pametni da bi ih znali proniknuti, upoznati im podrijetlo i suditi sebi.“ Rat je preko pogibija nekih naratorovih znanaca i prijatelja približio ideju smrti, koja će obilježiti zadnju četvrtinu „Pronađenog vremena“. Gombrowicz, koji je napisao u „Dnevniku“ da mu cijela Francuska stane u Prousta i Sartrea, između ove dvojice odlučio se za Sartrea. Iako mu se polovica Sartreovih zaključaka iz „Bitka i ništavila“ činila neprihvatljivom, da se njegov cogito ne može održati u svom apsolutizmu, da je on – Sartre – samo polovica pisca kakav bi trebao biti po svom zahtjevu, po aspiraciji, po traženome odgovoru, iako se, kako kaže Gombrowicz, radi o najkategoričkijoj francuskoj misli još od Descartesa. Proust, unatoč Gombrowiczu, a s distance od šezdesetak godina, kao da u finišu ipak prolazi bolje od glasovitog zemljaka. Proust nije bio školski strukturiran mislilac i smatrao je da je dojam – ono što osjetimo u sebi – najveća stvar do koje čovjek može doći i da je zadaća umjetnika, mislioca, taj dojam rastegnuti po skalama svijesti kojima mora dodati, uz pomoć mašte, skale vremena. Vrijeme se onda otvara u vječnosti koja, kako kaže Proust, traje – avaj – samo jedan trenutak. Teoretiziranje označava nemoć, piše Proust, jer teorije do kojih smo došli, koje smo izmislili, do kojih smo se dovinuli, za njih nikada nećemo znati jesu li istinite. Proust traži – za razliku od malo egzistencije na ovom svijetu, što bismo mogli pripisati Sartreu – „malo vremena u čistom stanju.“ Njegov duhovni obrat dogodio se tijekom jedne fizičke radnje, sklonio se s ceste da ga ne udari auto, naletio na nejednake stube, i one su, a ne čuveni kolačić, bile okidač sjećanja, okidač koncepcije sjećanja, da budemo točniji. Ista ona rutinska stvarnost zapletena u okove navika odjednom je bila svladana sviješću, duhovnim rastom, spoznajom da je on – ipak – pisac i da će pisanjem, njegovom plemenitom namjerom da njegov primjer bude drugima izvor znanja, optika kroz koju će gledati sebe, upozorenje o besmislenosti svih izuzev postupaka koji slijede zahtjeve nutrine, napokon biti uokviren, upotpunjen njegov život. Umjetnosti je odmah nakon toga Proust digao niz kenotafa, lijepih i rado citiranih već stotinu godina, koliko samo što nije prošlo od njegove rane smrti 1922. godine. A zapisao je u „Pronađenom vremenu“ sve što je potrebno znati i o njegovu, ali i o životu svojih čitatelja, sve je ondje pedantno (ili manje pedantno, rukopis nije stigao ispraviti) popisao svojim – zaista – umnoženim okom, za koje je naš Tin Ujević rekao da vidi 100 stvari ondje gdje mi vidimo samo sedam. Umjetnikova je zadaća rad i samo rad. A njemu će svatko, pa i jedan Proust, radije pretpostaviti neku od društvenih idiotskih uloga što ih se igra na ovoj pozornici šupljoglavaca. A u tom radu onda stil, jer se već u njegovo vrijeme kazivalo: nije nam više potreban stil, nije nam potrebna ni književnost, dajte nam život – što sve ovaj genijalac srećom nije doživio ni poluozbiljno, pa je sjeo ili legao te napisao ovo iznimno djelo u kojemu se unutrašnja stvarnost jednog usamljenog čovjeka pokazala kao kaleidoskop kroz koji je moguće promatrati cijelo čovječanstvo. Na sebe je pri tom poslu gledao kao na napušteni kamenolom koji možda i misli da je sve što sadrži jednolično, no mašta je kao kakav grčki kipar, sposobna iz ove kaše izvući bezbrojne kipove. O tom pothvatu je „Pronađeno vrijeme“, ali i o starenju ljepote i njenom potpunom propadanju, o jezovitosti ruiniranja najljepših žena, o protoku vremena i smrti kao zadnjoj postaji, koju je ovaj pisac htio odgoditi dok barem koliko-toliko ne završi svoje djelo i jednom gubljeno vrijeme ne zaustavi u vremenu pisane riječi.