U „Knjizi o travama“ Sandor Marai daje jednu čitateljsku uputu koja, ugrubo prepričana glasi: ne čitajte pisce kojima morate davati lekcije iz mačevanja. Magda Szabo (1917. – 2007.) je spisateljica koja takve lekcije daje i svaka njena do sada prevedena knjiga bila je jedna takva instrukcija iz mača i toka. Da se vratimo Maraiju: on u istoj knjizi ističe kako je danas za nas važnije čitanje od pisanja – pisati se ne mora svaki dan, ali za čitanje ovo ne vrijedi – potrebno je uvijek povećavati iskustvo, a za ovaj posao teško je naći zgodniju, sigurniju rabotu od čitanja. Do sada su u nas prevedene sljedeće knjige Magde Szabo: „Freska“ (Naprijed, Zagreb, 1963., prijevod: Kalman Mesarić), „Vrata“ (Disput, Zagreb, 2014., prijevod: Kristina Peternai Andrić), „Trenutak“ (V.B.Z., Zagreb, 2016., prijevod: Lea Kovacz) te roman o kojemu ćemo ovdje više govoriti, „Ulica Katalin“ (Disput, Zagreb, 2017., prijevod: Kristina Katalinić). Stariji su je mogli čitati još osamdesetih godina, u Srbiji je objavljen njezin sjajni roman „Starinska priča“ (Narodna knjiga, Beograd, 1982., prijevod: Eugen Werber), kao i nešto njezine literature za djecu i omladinu, koju je ispisivala veći dio svoga spisateljskog radnog vijeka. Ljubitelji filma bili su možda u prilici pogledati film prezimenjaka (ne i rođaka) Istvana Szaboa, snimljena i naslovljena po njezinom romanu „Vrata“, kojeg je moguće pogledati i na tv, jer ga se zna povremeno emitirati. Film je, kao uostalom i knjiga, vrlo zanimljiv i dobar je uvod u svijet koji opisuje Magda Szabo u svojim knjigama. Građanski svijet susjedne Mađarske prikazan je kod nje na dvjema razvalinama, fašističkom i komunističkom, a prikaz sudbine ljudi klase kojoj je sama pripadala spada u uvjerljivije obrade ove teme. Ova dva totalitarizma u njezinim su knjigama tretirane kroz prizmu sjećanja, pa bismo i ovaj proustovski motiv mogli pridodati idejnom ropotariju ovih romana. Književnost je to s dvotaktnim motorom, da se tako izrazimo, ali i ne samo to, ima u nje još skrivenih pokretača. Način na koji je obradila u „Ulici Katalin“ složenu vrstu stvarnosti, posežući za nadrealnim sredstvima gotovo swedenborgovske provenijencije poseban je fenomen koji valja izdvojeno istaknuti, pogotovo u vremenima u kojima je proznim žanrovima zavladao realizam. U odnosu na suvremenu pragmatičnu književnost, oslonjenu na pet osjetila, kao po onoj Čehovljevoj zapovijedi piscu da mu se valja držati samo onoga o čemu ima neposredno svjedočanstvo, onoga što mu se događa pred nosom. Jasno, Szabo je potpuno drugačiji pisac, od drugog je ona, čini se, osjetljivijeg materijala, jer se kod nje granice stvarnosti pomjeraju iznad, oko i ispod realija. Kao i granice smisla: njezine knjige nemaju (ili imaju vrlo malo) od nihilističke podloge (bez podloge) kakva je carevala lijepom književnošću Dvadesetog stoljeća, koja se uglavnom vrtjela oko beznađa. Ona je i u ovom segmentu pisac drugačijeg kova. Pa ona tako započinje „Ulicu Katalin“ uvodom kakav gotovo da smo zaboravili čitati, upropašteni književnim jadikovkama i bjesomučnim rušilaštvom konvencionalnog narativa – što je, kao nekakva naopaka avantura, poharalo stoljeće koje je iza nas. A usred kojega Szabo ispisuje nasuprotne knjige, vraćajući vjeru u mudronosnu i iscjeliteljsku i komunikacijsku moć književnosti. Pa onda u uvodu piše: „Proces starenja nije onakav kakvim ga prikazuju pisci, a ne poklapa se ni s medicinskim tumačenjem.“ O čemu se radi? Njezini junaci, a značenja obuhvaćena „Ulicom Katalin“ mogu se proširiti i do vaše čitateljske sobe, samo ako ste dobro uštimani, suočavaju se s organizacijskim, razgraditeljskim, redateljskim, smisaonim promjenama – koje, eto, nitko nije najavio, ni doktori ni učitelji. Starenje nije samo biološko opadanje, starenje je ulazak u svijet iz kojega će vam cijeli vaš prošli svijet izgledati kao neki drugi svijet – nećete imati osjećaj da se odande došli, ponovno ćete sami sebi postati stranac, bit ćete sada „drugi“ stranac. Prvo ste bili vi i ono sve što u sebi niste razumjeli. Sada više neće znanac pogledavati prema neznancu, nego će se sretati i općiti, i to u vama, dva neznanca. To je starost. I ne samo to: sve što je do jučer bilo samorazumljivo, poput probave ili sna, odjednom će postati problematično. Sve se u starosti raspada, naročito se raspada vrijeme koje ste proživjeli i doživljavali tako naglašeno svojim, a ono se sad raspada na fragmente koji nisu baš najbolji među sobom, između kojih nema komunikacije, osim svađalačke. Utjehu Szabo daje rečenicom, namijenjenom svojim junacima, a kada je to dobar pisac radi se uvijek pomalo i o nama, i ona glasi: „Tada su već znali i to da je razlika između mrtvih i živih samo kvalitativna, da ne znači puno, a znali su i to da svatko u životu dobije samo jednu osobu čije ime može uzviknuti u trenutku smrti.“ Tako počinje roman o tri obitelji koje su u dobrosusjedskim odnosima živjeli u ulici Katalin, koju, svatko na svoj način, nastavljaju nositi prema krajevima svojih života. Opori dah povijesti dade se osjetiti u knjizi, ne štedi se Szabo kada je ova žderačica ljudi u pitanju, pa vidimo svjetske ratove, vidimo interniranja ljudi, vidimo eliminacije za koje nije postojao drugi do onog potpuno imbecilnog političkog razloga – a politika je uvijek drugi korijen iz neznanja – vidimo i udaljavanja ljudi s posla, denunciranja, vidimo, ukratko, svu glupost i okrutnost Dvadesetog stoljeća na djelu. Tri djevojke, Irena, Blanka i Henrietta zaljubljene su u momka Balinta, Henrietta je dijete iz obitelji Held, Irena i Blanka su iz obitelji Elekes, Balint je bojnikov sin. A svi oni pripadaju građanskoj klasi, učitelji, stomatolozi, viša vojna lica. Szabo roman ne razvija pravolinijski, nakon uvoda koji je kao neka upozoravajuća uvertira smješten nad cijeli rukopis romana, slijedi upoznavanje s junacima u sadašnjem trenutku, a to su ovdje kasne šezdesete godine, pa onda imamo za vidjeti Irenu u drugom braku, napokon s prvom ljubavlju Balintom, Blanku kao poludjelu sirenu za koju ćete imati osjećaj kako polugola paradira nekim primorskim mjestom, gdje je u egzilu, i mrtvu Henriettu koja obilazi ove naše žive likove. Kada je otpočeo Drugi svjetski rat Heldovi su odvedeni u logor i smrt, Henriettu su dobri susjedi uspjeli zadržati, ali ona zbog lakomislenosti i neinteligentne revnosti, kojoj je Blanka sklona tijekom cijelog romana, biva ustrijeljena od vojnika u dvorištu. Njen obilazak živih Szabo je odradila kao da je išla u razred s Emmanuelom Swedenborgom, kraljem kada je u pitanju šetnja duhova gradovima živih. Njezina junakinja rekonstruira ulice, ali i ovdje postoje neka pravila kojih se mora držati, što snažno pojačava autentičnost obrade teme, recimo, kada su sjekli drvored Henrietta je morala – iz nepoznata nam razloga – pričekati da ih u stvarnosti sve sruše, i tek je onda vlastitom imaginacijom mogla rekonstruirati ovu paralelnu zbilju. Tome je podučava bojnik, koji je stradao za rata i, kako kaže, iako nije nikako htio umrijeti, odlikovani se junak bojao smrti, ali joj se nije umaknuo. Blanka svoju krivnju utapa na dalekom primorskom otoku, gdje se odijeva nedjeljom u crninu i pohađa mise, no nemamo osjećaj da na bilo koji način uranja u religiozni svijet, ona je živi duh, ako je Hernietta mrtvi duh, Blanka joj je antipod. Njezin je i ljubavni antipod: u trenucima jake krize ona liježe s Balintom, Irena ga je, iako su tada bili zaručeni, odbila, a Blanka je znala, osjećala, da on sada, nakon Henriettine pogibije, nikako ne može biti sam. A Henrietta je bila ona koju bi Balint najradije volio, da mu se nije dogodila konvencija o ljubavi za cijeli život i na prvi pogled, što mu se dogodilo s Irenom i u vezi čega su svi znanci i rođaci imali jedna jedina očekivanja. Bista Cicerona, govornika i pisca iz Rimskog carstva, svojom racionalističkom aurom samo ističe uzaludnost nastojanja Starijih (Heldovih i Elekesovih, pa i bojnika), dok mladi polako stare ploveći vodama kojima plove i trupla umrlih, poluživih, onih koji su im okretali leđa i ostavljali ih same u odrastanju. Magda Szabo je od onih pisaca koji znaju sve, ne, naravno, na onaj odbojni način sveznalice, nego na način da je u stanju osjetiti sve preplitaje ove zbilje u kojoj živimo, iskustveno uvjerena u višeslojnost ovog egzistencijalnog palimpsesta punog različitih zračenja. Kada za Balinta konstatira kako mu je dotadašnji život oduzeo toliko toga što mu Irena (koja ovo shvaća u jednom lucidnom monologu) nikada neće biti u stanju vratiti, i to ne stoga jer se neće truditi ili što ga neće voljeti, nego jer to jednostavno nije moguće, a nije moguće jer nije u ničijoj moći da u drugima uspunjava od života izdubljene praznine. Balint, iako pomaže Blanki da pobjegne pred najnovijom promjenom režima, ne doživljava nikakvo pročišćenje, on se također romanom (i zadnjim desetljećima života) kreće kao sablast, kao netko tko, osim jednokratnih ljubavnih avantura, uopće nema snage za nastavak života, čak ni za obavljanje liječničkog posla za koji se školovao. Sve je to tek odrađivanje, njega nosi matica rijeke koja se, kao i sve ostale rijeke, ulijeva u Had, jer se san rasplinuo, jer se svi snovi rasplinjavaju, jer se život davno prekinuo, pokidao, još ondje u ulici Katalin.
Magda Szabo osim što je maestralno obradila dvije velike književne teme Dvadesetog stoljeća, a to su sjećanje i totalitarizam, na velika je vrata vratila mrtve u književnost. Nisu to više oni mrtvi Jamesa Joycea koji su puko sjećanje živih na stare ljubavi, negdašnje egzistencije ogoljene na motiv, nego su to mrtvi koji se kreću oko nas onako kako se mrtvi znaju kretati poezijom Tina Ujevića ili esejom Danijela Dragojevića – to je jedna vrlo ozbiljna stvar, takvi mrtvi, što je europska književnost znala odmah na početku, još tamo u „Odiseji“, pa je onda, propadajući sve dublje i dublje, otpadajući od filozofije i religije, upadajući u razne vidove sociologije, na koncu i nestala iz književnosti, kao nešto o čemu se nema pojma. Pa i nema se pojma, sve ga se manje općenito ima, osim ako niste velik i dobro naćuljen, kao mađarska spisateljica Magda Szabo, koja je imala ovu gotovo izumrlu sposobnost da vidi ljude koji su otplovili na one druge, vrlo ozbiljne obale.