Laszlo Vegel: Memoari jednog makroa

Laszlo Vegel rođen je 1941. u Srbobranu, u Vojvodini. Romansijer, esejista, dramski pisac, kazališni kritičar i dnevničar, najpoznatiji je po naslovima: Memoari jednog makroa (1967.), Dupla ekspozicija (1983.), Pareneza (1987.), Velika istočno-srednjo-evropska Gozba stupa u Pikarski roman (1996.), Exterritorium (2002.), Neoplanta ili izgubljena zemlja (2013.), Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile (2015.). Izvrsne dijarističke zapise naslovio je s Novosadski dnevnik (2018.). Drame je objavio u svesku Judita i druge drame (2005.). Piše na mađarskom i premda se za njega zna u Hrvatskoj, nije bio prisutan onoliko koliko po kvaliteti svog djela zaslužuje: Vegel je značajan srednjoeuropski pisac čije bi se sve knjige trebale prevoditi. Na domaćem je terenu dosad bio prisutan jednim davnim izdanjem kao kazališni esejista, sada se njegovi prvi romani prevode na hrvatski. Kao da je Vegel, Hun porijeklom, ponovio priču svojih praotaca, Atile i drugih moćnih stepskih i pustaraških osvajača i vladara. Bio je najveći ali nije bio u zagrebima i beogradima, pa su se titulama spisateljskih predvodnika generacija dičili pisci koji Vegelu nisu u stanju ni žnirance zavezati. U vezi s njim može se plodonosno ismijavati teze o metropolitanskom značaju i provincijalnoj izgubljenosti, trajnom motivu svake lamentacije o stanju duha u svih ovih naših naroda i narodnosti nastanjenih na Balkanu. Laszlo Vegel nastanjen je u Novom Sadu i njemu je posvetio brojne stranice. Redefiniranje grada, njegov odnos spram centara moći, njegove mijene kroz noviju povijest. A one nisu bile male: Novi Sad je nekoć govorio mnogo jezika. Ime mu je dala Marija Terezija čuvenim proglasom gdje kaže: „Činimo svojim slobodnim kraljevskim gradom i da ga uvrstimo, primimo i upišemo u broj, krug i red ostalih naših slobodnih kraljevskih gradova naše kraljevine Ugarske tako i naših nasljednih zemalja, ukidajući mu dosadašnje ime Petrovaradinski Šanac, nađosmo za dobro da se ubuduće zove i da mu naslov bude Neoplanta, mađarski Uj-Videgh, nemački pak Ney-Satz, srpski Novi Sad i bugarski Mlada Loza.” Danas, a uslijed genijalnih politika koje u ovom času vizionarski vode sve zemlje u, kako se to kaže, „okruženju“ – izraz koji zvuči kao da se zbori o bakterijama, a ne o susjedima – tabla Novog Sada piše se samo na ćirilici, da se zna tko je ovdje zadnji zabio čizmu. Sindrom zadnjeg kao sušta suprotnost onom prvom u ljubavi logikom je uvjerljiv i smislen kao ponovno stavljanje himena u rodnicu. Silovanje politikom kao brisanje prošlosti, kao ukidanje raznolikosti, kao svođenje sredine na vladajući diskurs, koji je onda i jedina identitetska matrica, tek je dio složene spisateljske palete majstora Vegela. Njegov prvijenac Memoari jednog makroa idealan su egzemplar za navođenje drugih metoda i značenjskih slojeva njegove uobičajene spisateljske metode. Memoari jednog makroa se na prvi čitateljski pogled otvaraju kao ona i u nas jedno vrijeme popularna proza u trapericama koja se kasnije, mrvicu osposobljenija, devedesetih i dvijetisućitih pojavljuje u ruhu „stvarnosne proze“, odjevena u kožu i haltere, dakle za šank, a ne za knjižnicu. Druga asocijacija mogli bi biti Godardovi filmovi, za koje je moguće reći da su ih njegovi junaci gledali, oni imaju ovu vrstu osviještenosti, slušaju popularnu glazbu, dobru glazbu, imaju distancu spram glazbe svojih roditelja. Tako da roman ima i snažnu generacijsku crtu, rebelsku notu, neophodnu za shvaćanje svih književnosti od početka Dvadesetog stoljeća. Pripovjedačko ja pojavljuje se u disonanci spram okruženja, prilično napuhano od prezira što ga osjeća prema zatečenom svijetu i njegovim izopačenim vrijednostima. Prototip ovakve književnosti ispisao je Sandor Marai svojim Buntovnicima. Prije njega postojao je samo genij i običnost; sada se i običnost, uslijed tehnoloških promjena, generacijski odijeva kao opozicija ustaljenim vrijednostima. No nema generacijske genijalnosti, nažalost, što s mukom podjednako sriču junaci ovakvih knjiga i socijalnih pokušaja. Laszlo Vegel nije se samo najvećom mađarskom književnom nagradom, Kossuthovom (2009.), potvrdio kao nastavljač profinjene književnosti maraijevskoga tipa, nego je njegova djela moguće čitati i kao nastavak davno započetog dijaloga između europskih vrijednosti i uvijek novog barbarstva. Sandor Marai pisao je o piscima kao piskaralima, kao dokumentaristima trenutka, i sa žaljenjem konstatirao kako su s kulturne mape Europe nestale duhovne pojave tipa Goethea. Pisci koji su preostali nisu se suočavali s problemom suvremenosti, nego su se u njega uklapali. Laszlo Vegel je u Memoarima jednog makroa pisac koji se pojavljuje na fonu na kojemu je Danilo Kiš pisao Mansardu. No Kiš je bio nesnosno internacionalan, nelokalan, njegove se knjige, pa čak i ova, najzemljanija, mogu komotno događati i na Mjesecu: stvarnost je iz nje najpomnije izdestilirana, nema od njega ni govora o pritisku realija, samo sazviježđa i intergalaktičke apstrakcije. Ovo najbolje simbolizira stakleno zvono ispod kojega je držao knjige u ovom svom romanu prvijencu, sve je kod njega tako zaštićeno, asketsko-monaški odvojeno od ostatka svijeta, tako naglašeno sklona propalosti. Vegelovi subjekti parnjaci su generaciju starijih Maraijevih buntovnika protiv svijeta odraslih, no kod ovog pisca još se osjete tragovi romantike prethodnog stoljeća, oni ne bi išli u krevet na seksualne putešestvije ako je potrebno skinuti čarape – što je sušta suprotnost generaciji Erice Jong, kod koje je baš ostavljanje čarapa znak ukiseljenosti. Čarape su brana koja se ne prelazi. Roman Vegel započinje kariranim košuljama: time odmah signalizira odmak od uniformnosti šezdesetih, s kojima duhovno stanje njegovih likova ima veze opozicijski, kao stanje kojemu se nipošto nije pametno približiti. Narator je student koji za jednog inženjera radi snimke seksa, što će reći vrlo aktualno, kojima se onda ucjenjuje djevojke. Naratorova ekipa sastoji se od momaka i djevojaka, svi oni vrte se oko fakulteta, a represivni sustav opisan je kroz djelovanje lika od kojeg ne saznajemo nadimak, nego inicijale. Profesori su primjer za papagajevštinu, samo ponavljaju ono što se od njih traži i sluge su svih režima, što je identično ostalo do danas – važno je da se ne riskira, a onda se ovakvo ponašanje proglašava za mudrost, iako je mudrost iz potpuno drugačijeg sustava vrijednosti i s uklapanjem i kompromiserstvom nema nikakve veze. Vegel daje i socijalnu sliku prikazanoga društva, radi se o Novom Sadu šezdesetih, studenti su svjesni da „danas više nije tako jednostavno polagati kao odmah poslije rata, sad već ima i previše verziranih u struci, pa se najnovije profesorima moraju nositi već i darovi, ulagivati im se bez kraja i konca i tako redom“. Ima među njima već i savršeno uklopljenih u sustav, narator sreće jednog takvog, starog prijatelja koji mu kaže: „Znaš, oženio sam se, osim toga, sekretar partije dobar mi je prijatelj. I tako dalje. A ja ga gledao u lice i nisam mogao shvatiti zašto mi se toliko pravda.“ Pa nekoliko redaka kasnije zaključuje: „Mojem se prijatelju više neće moći dogoditi ništa nažao.“ Ljudi su uglavnom upali u klopku, a Vegelovi junaci ne pokazuju prema tome osobitu milost, pa kažu: „I fućka mi se za novine, a još više za onu golemu inteligenciju čime se ljudi toliko vole tješiti.“ Od glazbe sluša se jazz i psihodelični šlageri, što je vrlo zanimljiv naziv za pjesme iz druge polovine šezdesetih. Kompletni društveni život, što nema veze samo s kritikom socijalističkog uređenja, užasno je koruptivan, pa Vegel zaključuje da je to nešto zbog čega će „čestiti ljudi svisnuti. Nevine će ljude i najsitnija gadost upropastiti. Jer nakon toga će se užasno rastrojiti.“ Nasuprot protagonistima romana stoji državni mehanizam koji je zapravo onaj Perpetuum Mobile koji se odvajkada traži: „Za nas nema milosti, Csicsi, sve će nas podaviti, samo mi to još ne primjećujemo“, kaže narator fatalnoj djevojci iz romana. Kompletni društveni ustroj i postoji samo zbog ovog lova na skalpove. Jedini čovjek koji ispada iz ovog sustava porobljenih je stari župnik koji je vjerovao u boga. On je jedini koji je uopće vjerovao u nešto od svih koji su se pojavili, prošetali ili ih se, kao njega, sjetilo u romanu Memoari jednog makroa. Takav je barem dojam jedne naratorove prijateljice. No on ne misli tako, misli da se u župnikovoj svirci krila tajna nevjerovanja, da je on svirajući orgulje htio izravnati dugove prema vjeri. Situacija je, dakle, kao na onom raskrižju iz blues legendi, đavao zvecka novčićima dok obilazi aule fakulteta, ali ga, jasno, ne manjka ni po kavanama u koje zalaze Vegelovi rebeli, on bi možda rekao huncuti i huncutice. I što onda napraviti? „Ali je važno da se bježi“, piše u romanu, „dok se ne ostane bez daha.“ Problem je što se svi osjećaju, jasno ili instinktivno, da su svi već „kupljeni“. U jednom američkom filmu junak kaže da imamo izbora: živjeti u užasu ili propasti. Vegel zapisuje: „Da, ako čovjek hoda svijetom otvorenih očiju, onda nema pravo pričati.“ Jer, što jest’, jest’, sve je vidljivo, tko je rad gledati. Ono što je Hannah Arendt okarakterizirala kao „banalnost zla“ kod Vegela se pojavljuje u obličju urednosti bezosjećajnosti, njene birokratske besprijekornosti: „Mislim da sam već mnogo puta spomenuo da se najviše gadim finih ljudi. Jer će oni, kako bi to Csicsi rekla, ujutro navući bijelu košulju i vezati kravatu tamnijeg tona, a točno u podne zabiti nož u tebe. Najodvratnije je od svega da čovjek na to kad-tad ogugla.“ Renormalizacija je jedino oko čega bi vrijedilo ulagati napor: „Kako da joj objasnim“, kaže narator, „da mi nismo ni za što krivi, jedino moramo poduzeti nešto da postanemo normalni.“ No Vegel ne predlaže samo bijeg iz zatucanih, memlom slijepljenih okruženja, gdje jedan do drugoga isti obrok jedu potpuni socijalni i duhovni opoziti. Potrebno je da se netko i ovdje osovi na noge, pred svima koji su specifičnim životnim debaklima, ciljanima i samoopravdavajućima, u okviru proizvođenja smrti kao vrste komoditeta, sudjelovali u upropaštavanju života. Vegel traži od čitatelja svijest o važnosti odanosti idealima koje smo imali s četrnaest, petnaest godina, u smislu da živimo od poslova koje smo rano zavoljeli. Ovo nije puki romantizam lika koji nema pojma o cijeni odrastanja u živog mrtvaca iz sustava, nego jedna lijepa indijanska napomena svim kaubojima postiđenima jer su crveni ispod namaza bijele kaubojske kože. Cijeli je roman Vegel pisac koji osim što opisuje život na kraju svijeta, večeri i dane negdje u Vojvodini, na samom početku Sibira, da se tako izrazimo, nekako uspijeva prikazati i sve silnice modernih vremena u širem kulturološkom smislu. Njegove likove spopada sartrovska mučnina, a geste su im, kako rekosmo, godarovske, trifoovske, vlastite afekte Vegelovi junaci nose kao što se nosio francuski novi val. Ovi protopunkeri prije punka zaista su najbliža rodbina junacima Sandora Maraija iz Buntovnika. Pretkraj romana njihove se sudbine zbroje i ishod je takav da narator i Csicsi odlaze nekamo, kao u poeziji, a ne prozi. Tako nekamo otputuju samo oni prozni likovi izgrađeni poezijom. Usporedimo li Vegela s Kišom i Kovačem, kao najboljim piscima uvjetno rečeno njegove generacije, skoro da možemo pomisliti kako smo se napokon sreli s tajnim adutom kompletnog šireg literarnog okruženja. Mudar pisac velika pripovjedačkog umijeća, Vegel se pojavljuje kao autor kojeg je moguće odmjeriti jedino europskim kriterijima. U nas se u isto vrijeme pisala konformistička proza u trapericama, tako uspješno lišena ozbiljnog duha, da ju se moglo kao nagradu dijeliti pionirima. A u isto to vrijeme, doduše na jeziku koji tajna policija nije znala, nastajale su knjige u kojima je jedan svijet što je upravo nestajao, dobivao zadnji udarac. Nacionalizmi iz devedesetih već su mamuzali mrtvoga konja. Građanin je bio upokojen i više ga nije bilo moguće ni literarno rekonstruirati, a na terenu je ostao samo idiot nevažno kojeg uzanog ideološkog prefiksa. Dobro došli u svijet kojega više nema.