Kraljevstvo

Knausgaard je preporučio za čitanje dva suvremena autora: Christensena i Carrerea. Christensen je najbliži onome što se nekoć nazivalo „velikim piscem“, a Carrerea sam čitao davno, roman „Protivnik Božji“, sjećam se da me se duboko dojmio, zvučao je kao pisac koji piše o „nečemu“, a ne o vrlo popularnom „ničemu“. No, u to vrijeme, hrvatska je prijevodna književnost bila fascinirana s nekoliko šlepera koji su se taman parkirali u luku. Prije svih Jonathan Franzen, pa onda i Salman Rushdie, kojeg smo tada tek počeli prevoditi – skandal oko „Sotonskih stihova“ kao da je onemogućio novonastalo ćudoredno hrvatsko izdavaštvo koje se nije htjelo bakćati s prijepornim autorom osuđenim na smrt, pa se na predstavljanje tada značajnog autora (koji je u međuvremenu otišao na kvasinu) predugo čekalo. Franzen je druga priča i bio je dobrodošli odmak od u to vrijeme dominantnog utjecaja Raymonda Carvera, ne samo na pisce nego i na čitateljstvo – ovaj autor posvećen fotografiranju života „bijelog smeća“ uživao je zagonetnu i endemsku popularnost u Hrvata, kao nekoć strip Alan Ford. Carrere i njegova mračna priča iz „Protivnika Božjeg“ prošli su ispod radara. Radilo se o (podnaslovom okarakteriziranoj) „istinitoj priči o monstruoznoj obmani“, o Jean-Claude Romandu, koji je dvadesetak godina obmanjivao svoju obitelj da je liječnik, iako nije završio ni prvu godinu medicine, da radi u Svjetskoj Zdravstvenoj Organizaciji, dočim je za vrijeme tzv. „radnog vremena“ čitao po bibliotekama, šetao po prirodi, bio s ljubavnicom (dakle živio idealnim životom), a do novca je dolazio posuđujući isti od roditelja i ljubavnice – njima je pak govorio da pare ulaže u izrazito lukrativan fond organizacije za koju je, tobože, radio. Kada je istina počela izbijati na vidjelo Romand se dosjetio rješenja: poubijao je kompletnu obitelj, uključivo s psom, i tako riješio problem. Carrere je ovu knjigu pisao slično kao „Kraljevstvo“, jedino što je ovdje imao na raspolaganju i žive aktere. I „Kraljevstvo“ je, na određen način, kronika jedne afere, samo što je ovdje glavni junak mrtav već dvije tisuće godina i kudikamo slavniji od Romanda. Radi se opet o nefikcionalnoj knjizi pisanoj uporabom i fikcionalnih sredstava, ovaj puta o očevima kršćanstva, evanđelistu Marku i svetome Pavlu, bez kojega ni ne bi bilo kršćanstva kakvo mi poznajemo. Istovremeno s djelovanjem svetog Pavla u Jeruzalemu su radili ljudi koji su Isusa poznavali osobno, od njih je najpoznatiji Petar, i njihovo se učenje značajno razlikovalo od Pavlove varijante, on je zbog toga s njima imao sporove i bivao opovrgavan – Carrere o tome, kao i o razvijanju kršćanstva, piše zanimljive stranice, čitatelj kojeg sama tema neće odbiti imat će pred sobom pisca koji je iskusan pokeraš: kada smjesti (jasno, fikcionalno) Pavla i Luku u neku tavernu iznad tanjura s pečenom hobotnicom, gdje njih dvojica uz klopu i vino raspredaju o Kristu, moguće je biti ponesen čak i određenom količinom napetosti. Carrere sve piše obilato se koristeći današnjim vremenom radi objašnjavanja prošlosti, pa kada Pavle biva uhapšen i odveden u Rim, on ga smješta u neboder – njih je tada u Rimu bilo mnogo –  čini sve ne bi li povezao ova dva vremena u jedan čvor: sve što mi danas činimo u neposrednoj je svakodnevničkoj sličnosti s rimskim vremenima, sve do stanovanja, koje već ima obrise bez kojih je nama nezamisliv život, sve do stanovanja na katovima, pa izvještava kako je bilo zabranjeno graditi iznad osmog kata, kao što i dodaje da se toga Rimljani uglavnom nisu držali. Carrere ovu storiju povezuje sa svojim životom: u jednom se trenutku našao u ozbiljnoj životnoj krizi i kršćanstvo se uskoro pokazalo kao spasonosno rješenje. Filozofija, ova akademska, ne opravdava svoje ime najmanje od utrnuća egzistencijalizma, jer se izgubila u bespućima paralogičkih lijana putem kojih profesori skaču sa stabla na stablo u lovu na sveučilišnu bananu, a New Age nije vrijedan komentara, osim kao novi, ne pretjerano složen problem. No veliki religijski sustavi nešto su drugo: žilavi, tisućljećima usavršavani, za njih bi vrijedila opaska kao i za policiju: nije se pametno podsmjehivati nečemu na čijem se peglanju radi 2000 godina – u međuvremenu su momci svladali znanje… čak i kada je početak ovako težak, a prvi su dani vjere obeshrabrujući kao u malo kojem slučaju: kršćanstvo se poslije razgranalo kao biznis, imamo i izjavu onog Pape koji kaže, ah, fino smo se okoristili ovom pričom oko uskrsnuća, no početak je bio tropa nad tropama: butik se još nije ni otvorio a stvari su počele odlaziti dovraga: poslovođa smrtno stradao pod najbolnijim i najsramotnijim okolnostima, dio prodavača kamenovan, razapet, izgnan – i onda se događa ona, što se europske kulture tiče, mitska zgoda kada Savle postaje Pavle, na putu za Damask. Carrere se izjašnjava kao veliki štovatelj Nietzschea, voli filozofa, ali ne i ničeance (osim trojice, koje je pobrojao), najbolji prijatelj mu je Herve, koji se s jednako razbora (ili bez njega) služi Evanđeljima i Bhagavadgitom, kao i jedna majčina prijateljica, kuma Jacqueline, posve uronjena u kršćanstvo, za koju kaže da je jedna od najvažnijih osoba, najodraslijih osoba koje je sreo u životu, i sam je kroz aktivnu vjeru prolazio kroz tri godine života, inače je agnostik, čak u jednom trenutku piše da je kršćanstvo upravo to: pipanje u mraku oko “izvjesnosti” vjere. „Stoga se, prema mojem mišljenju, biti kršćaninom – zato mu i jesam rekao da sam kršćanin (Carrere ovdje opravdava „laž“ s kojom je pridobio naklonost ubojice obitelji Romanda) – jednostavno sastoji u tome da pred bezdanom sumnji poput njegove kažeš: tko zna? U najužem smislu riječi to znači da si agnostik. Da priznaš da ne znaš, da ne možeš znati i da, zato što ne možeš znati i ne možeš se opredijeliti, ne otpišeš mogućnost da Jean-Claude Romand duboko u duši nema posla samo s onim lašcem koji ga nastava. Tu mogućnost nazivamo Kristom, a ja mu nisam rekao da u nj vjerujem ili da pokušavam vjerovati da bih bio diplomatičan. Ako je to Krist, čak mogu reći da u nj vjerujem i dandanas.“ Njegova kuma Jacqueline posve je drugačija verzija kršćanske vjere, ona je predana apokaliptičnim osjećajima poput prvih kršćana, najavljuje smak svijeta i kada prođe najavljeni datum, ona jednostavno nastavi živjeti, bez imalo sumnji u temelje iz kojih naviru njeni osjećaji. Temeljno Carrereovo nastojanje usmjereno je na ispitivanje vjerodostojnosti ovog velikog učenja (velikog etički i poslovno), a pri tome se oslanja na gomilu literature, koju, kao i svoju vjeru, izlaže francuski “kitnjasto”, to je kršćanstvo s mini valom, a ovo nije kritika takvog načina nego karakterizacija. Na jednom je mjestu i naivan, kada ustvrdi da se biskupi pri susretu ne lažu, da mu to ipak nije zamislivo – što je za jednog ničeanca ozbiljan propust, ali na razini gafa. Termin „duhovnosti“, danas s razlogom svima odbojan, unatoč neizbježnosti upotrebe ovog maglovitog pojma, sam Carrere kaže kako se svaki puta “spotakne” o njega, lebdi nad knjigom – ma koliko sva bila „duhovna“ – u dominantnom smislu samo kada piše o Herveu i Jacqueline, „izvješća“ o Luki odišu Carrereovim zdravim razumom, pisac je to kod kojeg je logičnost u prvom planu, pa je onda ova kombinacija začudne (unatoč svakodnevnosti kršćanstva) teme glavna osobina knjige. On nema paskalovsku inteligenciju (koju je Nietzsche optužio da je „iskvarena“ kršćanstvom), ali ni njegovu vjeru, iako se i on „kladi“ u paskalovskom smislu, samo što je žetone stavio na agnosticizam, a ne na vjeru, dapače, mislio je da se vjera ondje i nalazi. Inspirativan mu je Pasolini, koji je htio snimiti film o Pavlu, nije uspio, ali Carrere je čitao posthumno objavljen scenario, gdje stvari ovako stoje: Rimljani su nacisti, kršćani pripadnici pokreta otpora, sam Pavle srodan je francuskom vođi pokreta otpora Jeanu Moulinu (fali samo „Alo, alo“ vizura), a Luka je (što je Carrerea šokiralo), dvolični spletkar koji živi u junakovoj sjeni i izdaje ga – motiv izdaje, doduše, jedan je od glavnih u kršćanstvu, čak bi se povodom njega moglo – a u kontrastu s metaforom – govoriti o „kenjafori“. Kenjafora nije stara hrvatska riječ, ali jest stara hrvatska praksa, a iz ovih potresnih (i moram dodati: ljudskih) priča oko očeva kršćanstva, nekako se zna i sama nametnuti. Kenjati fore, jedno raditi, a drugo misliti, odvajkadašnja je ljudska “strategija”, pa ne iznenađuje ni ovdje, iako u Lukino vrijeme nije izgledalo da su ulozi ovako veliki, kao danas, kada se vjere vraćaju, naoružane, u raznim uniformama. Problem s Lukinom izdajom (po Pasoliniju, jer za ovo nema dokaza, kao uostalom i za većinu ostaloga o čemu se piše) podsjeća na problem s Isusom u Pekićevoj „Atlantidi“: ondje je razapet jer je htio pomoći i ljudima i robotima (kod Pekića je cijela historija podijeljena između dvaju sfera, ljudske i robotske). Tako i Luka, voli sve ljude, svačiji je prijatelj i stoga je neprijatelj Sina Čovječjega. Pasolini čak prikazuje Luku kako piše u „prijetvornom, eufemističkom, službenom stilu, nadahnut Sotonom.“ Kako piše kenjafore, a ne metafore. Nešto slično onome što je osjetio Glavurtić kada se doselio u Hrvatsku, tobož’ kršćansku, kako kaže. Mnogi bi se mogli zapitati zašto je Carrere krenuo pisati još jednu knjigu o Pavlu? Dio odgovora na ovo pitanje, a pogotovo u našim vremenima kada se ne razlikuje baš najbolje ono što su i stari Rimljani znali, je distinkcija između religio i superstitio, kao i golema razlika između mudrosti i vjere: Pavao je vjeru prezirao, piše Carrere, i o tome se u „Kraljevstvu“ zapravo radi. Ne znam jesu li to htjeli osnivači kršćanstva, ali prema ovome, oni snažnije čovjeka bacaju u naručje života nego Seneka, kojega na ovom mjestu spominje Carrere, sa svojim savjetima o brižnom izbjegavanju svega i svačega. Kršćanstvo, a to ističe i Carrere, ima sluha za nas slabiće: Petar se odriče Isusa, svi se odriču svih, Luka koji oscilira između dvije kršćanske „škole“, a najljepša je priča o Josipu Flaviju, koji nije bio kršćanin, no ova epizoda je antologijska: sudjelovao je u sukobu s Rimljanima i našao se opkoljen s četrdesetak boraca u brdima nedaleko od Jokapate. Evo što se dogodilo: „Možete zamisliti tog sudionika poslanstava, okruglih stolova i uglađenih pregovora usred horde bradatih židovskih džihadista s plamenom u očima, spremnih na junačku pogibiju. Naravno, Josip je za predaju: bili smo hrabri, sad je vrijeme da budemo razumni. Drugovi mu kažu da to ne dolazi u obzir. Može birati: ili će počiniti samoubojstvo kao vojskovođa, ili će ga oni ubiti kao izdajicu. Josip se malo obeshrabri, ali ne priznaje poraz. Uspije ih nagovoriti da se, umjesto samoubojstva, međusobno poubijaju redoslijedom koji odrede ždrijebom. Ima sreću i ostaje jedan od posljednje dvojice: nagodi se s drugim čovjekom i izađe iz špilje podignutih ruku, vičući da se predaje. Sad mu prijeti opasnost da će ga druga strana pogubiti. Ističe da kao židovski vojskovođa ima pravo razgovarati s rimskim kolegom i nastupa s takvim autoritetom da ga ne raspnu na licu mjesta, nego ga Vespazijan osobno primi. Na pamet mu pada sjajna zamisao. Vojskovođi svečano objavljuje da je imao viziju: Izrael će pasti, a pobjednik Vespazijan postat će rimski car.“ Ovako otprilike svaki puta inteligentan čovjek prođe kada se nađe okružen budalama, ostane sjećanje na njega da je bio pizda i da nije bio frajer. Nažalost po svjetinu, Josip Flavije bio je frajer okružen nabrijanim magarcima, i za razliku od većine, nije bio glupan, jednako kao što ni ovi oko njega nisu bili „frajeri“ (što god to značilo). Helene (supruga) i pisac kupili su kuću na Patmu, otoku na kojemu je, po legendi, Ivan zapisao Otkrivenje, a Carrere se priklanja manjini koja smatra da je ono napisano u vrijeme konfuzije nastale (samo)ubojstvom Nerona, a ne trideset godina kasnije. „Kraljevstvo“ nije samo istraživanje nastanka kršćanstva, Carrere piše i o načinu na koji su onovremeni Židovi gledali sami na sebe: po njemu, posljednje poglavlje Flavijeve knjige o povijesti njegova naroda ujedno je i posljednje poglavlje Židova… On u usta predvodnika masadskog otpora stavlja teške riječi: „Prava je istina da je Bog osudio cijeli židovski narod da napusti ovaj život koji smo protratili… Pa bolje da se međusobno poubijamo nego da nas kazna za zločine stigne od neprijateljske ruke.“ No ovo se, kao što znamo, nije dogodilo, židovski je narod nastavio postojati bez zemlje i države, što je jedinstven slučaj u povijesti, barem po vremenu kroz koje im je to pošlo za rukom. Nakon uništenja Hrama i Jeruzalema posljednji ljudi koji su vidjeli Isusa su po predaji pronašli utočište s druge strane Jordana, u pustinjskom predjelu Bataneji. A što se u to vrijeme govorilo o Pavlu: bavio se crnom magijom, htio je zavesti kćer velikog svećenika. U isto vrijeme tračali su i Židovi: Isusova majka legla je s rimskim legionarem Panterom (možda i s pravom panterom, dodaje Carrere), a sve ovo autori Novog zavjeta su zataškali. Za ove judeokršćane (ekipu iz Jeruzalema kojoj je pripadao Petar) ne bismo možda ni znali da Muhamed nakon četiri stotine godina prema ostacima ove sljedbe nije oblikovao svoju priču o Isusu. A ondje se tek ima što za čuti, sve do podatka da na križu nije bio razapet Isus. Pišući o Marcijalu, rimskom pjesniku i satiričaru, Carrere prenosi i zanimljive povijesne podatke o životu Rima: svaki treći dan bio je radni, sirotinji se osiguravalo kruha i igara, da se ne pobune, kupališta su bila besplatna, uz zemlju i robove bogataši su imali i klijente, manje imućne građane,  kojima su svakog jutra davali manji novčani iznos… Od Marcijala do seksa samo je jedan korak: Carrere lucidno zapisuje kako mu nije neugodno govoriti o seksu, no stvarima poput vjere i Boga jest – s ovim se lako složiti, danas je Bog među pametnim svijetom tabu koji je zamijenio sve ostale ili ih barem dobrano zasjenio. Kao i njegova iskustva oko prijevoda Biblije, koju su kod Francuza radili jedan svećenik i jedan pisac, a Carrerea je zapao Marko, čiji je grčki, zapisuje, kao engleski singapurskog taksiste, pa su posao radili tako „grubo“, kako ondje piše, evocirajući uspomenu na Baudelairea koji se gnušao „tečnog buržujskog stila“. Žao mu je što u ovaj pothvat nisu uključeni Michel Houellebecq i Amelie Nothomb i ističe važnost ovakvog pristupa prijevodu, jer su svi dosadašnji, razne biblijske knjige pisane od različitih autora u različitim vremenima, napravili isto štivo, sve je u istoj intonaciji, a nije tako. I što je Kraljevstvo, po kojemu je naslovljena knjiga? Većina zna onu parabolu koju je Isus ispričao, kada svatko ima neku važnu obavezu pa ne može na gozbu i onda dvorana bude ispunjena svakojakim svijetom, pokupljenim s ceste… Neprivlačna ekipa, mora se priznati, a to jest u duhu Evanđelja koje se obraća najzadnjijima, najgorima, liječnik je došao zbog bolesnih, a ne zbog zdravih… Zakoni Kraljevstva nisu moralni, estetski, hijerarhijski, to su životni, karmički zakoni, Isus, piše Carrere, kaže: tako je to u životu. Na koncu citira genijalnog Charlesa Peguya, kojeg imamo i u hrvatskom prijevodu, preporuča ga se za čitanje – pod uvjetom da vas iole zanimaju ovakve teme, a čak i ako vas ne zanimaju, radi se o sjajnom piscu. Knjiga završava otvoreno, kao da je Carrere širom otvorio vrata i rekao: sami pogledajte. A što? Unutra u toj knjizi, „Kraljevstvu“, stoji ova rečenica: „Čovjek koji sebe smatra više ili manje vrijednim od nekog drugog čovjeka, ili čak misli da su jednaki, ne razumije stvarnost.“ Kao i ovo: „Indijski mudrac govori o samsari i nirvani. Samsara je svijet koji tvore promjene, žudnje i muke u kojima živimo. Nirvana je svijet do kojeg dopire probuđeni: spasenje, blaženstvo. Međutim, kaže indijski mudrac, ‘tko razlikuje samsaru i nirvanu je u samsari. Tko ih više ne razlikuje ušao je u nirvanu.’ Mislim da isto vrijedi i za Kraljevstvo.“