John Steinbeck: Tortilla Flat

Evo pisca uz kojega se najčešće spominje termin „progresivan“. Progresivan bi trebalo značiti socijalno osviješten, dobro emocionalno i intelektualno naštiman spram ekonomskih i političkih nepravdi, senzibiliziran za sudbinu malog čovjeka. Steinbeck je Nobela dobio 1962. godine, a slavan je bio podjednako zbog vlastita književna rada kao i zbog filmova koji su snimani po njegovim djelima. 1942. godine snimljen je i film po kratkom romanu „Tortilla Flat“, a dvije godine ranije veliki je John Ford snimio masterpiece po Steinbeckovim „Plodovima gnjeva“. Uz ovaj, vjerojatno najpoznatiji film snimljen po njegovom književnom predlošku je „Istočno od raja“, gdje je vrlo upečatljivu rolu odigrao mitski James Dean. Steinbecka vrijeme nije mazilo: on nije uvjerljiv autor kao William Faulkner ili Thomas Wolfe, nema u njega stroge arhitektonike jednog Ernesta Hemingwaya, niti je eponiman kao Francis Scott Fitzgerald, koji je bio možda i najnadareniji autor svoje generacije, no njega je životni stil posve ispraznio i moguće ga je mjeriti jedino po još uvijek zadimljenim ruševinama njegova djela. Steinbeck je unatoč svemu rečenome jedan od amblematskih autora vremena u kojemu se pisana riječ počela nadmetati s medijem u ekspanziji, filmom, za koji su njegovi počesto sentimentalni romani bili kao stvoreni. Pisana se riječ u njegovu slučaju (kao i Fitzgeraldovom) opasno približila blještavim reflektorima Hollywooda, sentiment kojim je, mora se priznati, vješto baratao, poklapao se s vizijama kućanica, ali i novinara vodećih dnevnih listova, pa je Steinbeck bio u pravom smisu riječi slavan autor, pisac koji je, kako se to popularno znalo reći, ulazio u sva domaćinstva. Pisao je u krupnim zamasima, odnosno, orisao bi, ponekad i letimično, konture likova, i onda ih stavljao u tipske situacije, što’no se kaže, počesto je pisao igrajući na sigurno, i jedan je od pisaca koje se čitalo s rupčićem pri ruci – kod Steinbecka ne nedostaje potresnih prikaza odnosa između oca i sina, susjeda i susjeda, žene i supruga, društva i jedinke. Roman „Tortilla Flat“ (1935.) njegov je prvi književni uspjeh, a Steinbeck ne bi bio sve ovo što smo nabrojali da ga obljubljenost ove knjižice nije nagnala napisati (naravno, znatno slabije) nastavke „Cannery Row“ (1945.) i „Slatki četvrtak“ (1954.). E pa zašto bi onda bilo dobro skretati pozornost na djelo pisca koji cjelokupnim svojim opusom možda baš i ne udovoljava najvišim literarnim kriterijima? Možda stoga što je „Tortilla Flat“, čak i uračunavajući joj sve slabe točke – a njih ipak nema mnogo – značajan roman koji je nagovijestio prozaike koji će na scenu stupiti tek nakon Drugog svjetskog rata, pri čemu mislim poglavito na bitnike i autore individualce poput Johna Fantea, vjerojatno najsjajnijeg bisera u cijeloj generaciji. Njegov roman, u nas nažalost nepreveden, „Moj pas glupi“, autentično je remek djelo napisano posve relaksiranom, bistrom rukom čovjeka kojemu su mrska intelektualna prenemaganja, koji je dobro znao da se stvari jasnije vide uklonite li intelektualne skele kojima rado kitimo sve čime se pokušavamo baviti. Henry Miller je u vrijeme izlaska „Tortille Flat“ već imao „Rakovu obratnicu“, objavljenu u Parizu, no knjigu američka publika neće imati prilike čitati još tridesetak godina. Jednu bi stvar vrijedilo dodatno pojasniti (pogotovo nakon spominjanja Millera): kod Steinbecka ne radi se o direktnoj anarhističkoj pobuni, o dovođenju u pitanje funkcioniranja tehniciziranog društvenog pogona, nego se u njega lik, tip lika koji se nastavlja šetati američkom prozom narednih tridesetak godina, možda premijerno pojavljuje, iako se kod njega radi o embrionalnom obliku tog lika. O kakvom se liku radi možemo osjetiti već u uvodnim stranicama romana. Skitnica, čak i vagabund, jer Steinbeckovi junaci vrlo labavo tretiraju pojam imovine, kradu piliće i vino, zadržavaju predan im novac namijenjen ne za njihovo vino, već za nešto drugo, varaju čak i jedni druge, ali na jedan podrazumijevajuće bezazlen način, kao kod plaćanja najma: Danny naslijedi od djeda dvije kuće i jednu iznajmi Pilonu, sirotanu kao što je i sam, iako pretpostavlja da u tom biznisu neće biti novaca. Pilon uzme podstanara jednake platežne moći i sada ima izgovor za neplaćanje – platit će kad njemu bude plaćeno. Radnja se odvija nakon Prvog svjetskog rata, momci su u ratu sudjelovali, svašta su vidjeli, neki od njihovih kolega se nisu vratili nego su ostali u Francuskoj, i sada ondje leže pokopani; dakle, možemo govoriti o likovima koji boluju od PTSP-a, kojemu možemo dodati alkoholizam, jer se oko pića vodi većina njihovih pokretačkih akcija, te nesvakidašnje bezbrižnosti budući da se ponašaju kao da će se sve samo od sebe urediti, samo vremenu treba dati šansu da se od očajnog premetne u prema njima blagonaklono i blagodarno. Dakle, Danny nasljeđuje dvije kuće i radnja romana kreće ne prema sazrijevanju likova, nego prema pragmatičnoj promjeni ponašanja. Posjedovanje doživljavaju kao otrov koji mijenja njihove živote, no i to Steinbeck prikazuje samo uvjetno, obavijajući većinu njihovih djela oblatnama bezazlenosti, čak i ništavnosti – imate konstantno osjećaj kako su sitni lopovluci njegovih likova prava sitnica prema svinjarijama sustava. Poslovi koje obavlja Pilon tako su neznatno plaćeni da on u svojoj pilačkoj svijesti nije u stanju poduzeti mjere štednje koje bi mu omogućile prišparati novac potreban mu za plaćanje stanarine. On redovito umjesto ekonomiziranja poseže za alkoholiziranjem, zarađena dva dolara on vidi isključivo kroz prizmu dva galona vina, i tu nema pomoći. Njihova natezanja i sitna iznuđivanja novaca, koje povratno opet pretvaraju u vino, mogla bi se dojmiti čitatelja u suvremenoj Hrvatskoj, u kojoj je kontejner kultura jedan od onih segmenata što još čekaju svoga naratora. Svi oni ljudi koji ispijaju pivo ispred trgovina Lijepe naše u Steinbeckovu „Tortillu Flat“ bi se uklopili bez puno stilističko-karakternih uresa. Ovakvi junaci kasnije se u američkoj književnosti pojavljuju u osviještenom obličju. Kod Millera čitamo beskućničku epopeju pisca u nastajanju, no aspiracije naratora ne podižu ljestvicu njegova svakodnevna morala – Millerov junak beskompromisno uzajmljuje novac od koga god stigne, s prilično nejasnim povratilačkim nakanama. Važno je da ide, dok ide. Fanteov junak također je potomak Dannya i ekipe: živi od danas do sutra, radi najgore poslove, njegov životni san i sam život u popriličnom su rascjepu, nije mu strano nestajanje iz sredine u kojoj se nagomilao dugovima. Kerouac i bitnici potpuno su razrađen model: sve što dolazi od države i sistema vrijedno je prezira, svijetom vladaju nizovi nepravdi, pojedinčeva je sveta zadaća zaobići ovu šarenu lažu i živjeti slobodno. Teško je reći bi li im ideal bilo stanovati u Dannyevoj kući, no još je teže misliti da se oni tamo ne bi mogli uklopiti; ako ne oni, onda svakako njihov sustav vrijednosti, koji „Tortilli Flat“ odgovara kao rukavica ruci. Koliko je ovakav način revolta eskapistički posebno je pitanje, možda je zanimljivije pitati se što i koliko mogu promijeniti ovakve neorganizirane jedinke? Što uistinu može posve mali i beznačajni čovjek? Malo tko bi se složio kako je idealno rješenje biti na ovako otvoren, gotovo apsolutan način neozbiljan, neformalan, pa čak i banalan. Steinbeck, ipak, svoje likove nije opisao kao bolesnike u odnosu na zdravu jedinku, ali je moguće zaključiti kako zdrava jedinka za Steinbecka nije ona jedinka koja odlazi na redovan posao, štedi novac, odgaja podmladak, a sve u svijetu u kojemu su mogući ratovi za koje se mobilizira ovako bespomoćne pojedince poput Dannya, Pilona i Jesusa Marie Corcorana. Oni svi mješanci su španjolske, meksičke i kavkaske krvi, manjinci u najoštrijem smislu, dobri samo kao topovsko meso u zemlji u kojoj američki san sanjaju drugi, njih su zapali tek dronjci tog sna, koji se u slučaju ratovanja pretvaraju u pogibeljnu noćnu moru. I tako, unatoč patetici, Steinbeck preživljuje ulazak u treće tisućljeće, na koncu, i Evanđelje je patetično pa još uvijek pokreće imaginaciju, a njegova svijest o nepravdama kroz ovaj roman do nas dolazi kao svojevrsna inačica Cervantesova „Don Quijotea“; Danny i ekipa daleki su rođaci ključnog romana kompletne povijesti ovog književnog roda. Ista je to vrsta snebivajućeg humora, gdje je odmah jasno da autor ne misli samo ono što piše, nego je u kompletni doživljaj uključeno sve što bi mogao pomisliti svaki dobronamjerni čitatelj, pod uvjetom da koncentrirano smješta dogodovštine Steinbeckovih junaka u realni povijesni i društveni okvir. Steinbeck je ovdje stao na stranu zaobiđenih, od društva diskretno ili manje diskretno odbačenih, kojima se ne može naivnoideološki pripisati bijeg od sistema koji se onda lažno predstavlja kao pobunu. Steinbeckovi junaci unaprijed su osuđeni na petorazrednost u okviru koje se oni prilično dobro snalaze. Toplina koju traže u sebi počesto bude toplina koju uspijevaju pronaći u drugima, u nekoj vrsti slijepog drugarstva u ime kojega na koncu, a nakon Dannyjeve smrti, pale kuću u kojoj su proveli tolike sate zajedno, znajući da je to još jedan u nizu njihovih bezuspješnih, uzaludnih napada na bogove. Posljednji veliki spomenik ovom danas pomalo i zaboravljenom piscu stigao je iz kruga glazbenika, kada je Bruce Springsteen snimio „The Ghost of Tom Joad“, izvrstan album, možda zadnji Springsteenov baš veliki, gdje je glavni junak knjige „Plodovi gnjeva“ uz akustičnu gitaru još jednom prošetao kolektivnom imaginacijom, a kolektivna imaginacija je i rodno mjesto i ciljani adresat svega što je veliki, slavni i obljubljeni pisac John Steinbeck napisao. Njegove se knjige vole javno, u društvu, on, slavitelj individualnosti, nema ništa zajedničko s osamljenim, od društva izmaknutim osamljenim pojedincima. Njemu je dobro društvo sve, kod njega kolektiv nije samo zbroj jedinki nego velika, obuhvatna energija koja svakoga tko se prepusti zajednici čini većim nego što bi ikada bio da je ostao sam.