John Fante: Zapitaj prah

Priča o Fanteu zvuči ne kao da je odživljena nego kao da je napisana. Umro je kao nepoznat pisac, živio je – kao i toliki drugi pisci njegove generacije – od pisanja scenarija i da nije bilo Charlesa Bukowskog možda bi se i duže čekalo na otkrivanje knjiga ovog majstora američke proze. Iako ga je pogurao divlji Bukowski, čiji je književni ukus, mora se reći, bio besprijekoran, Fante je pitom pisac. On se ne bori ni protiv čega, ne diže glas, ne konfrontira se sa sredinom. Prije bi se moglo reći kako je podnosi kao nužno zlo i kontekst u kojemu se odvija život profinjene jedinke. Priča koju je ispričao Bukowski, za koju se Bukowski odlučio ispričati je, posve je u skladu s ovom prigušenom egzistencijalnošću autora koji je bio tiši od životne vreve, koji je bio pažljiv promatrač sposoban maknuti se posve u stranu ne bi li u svojevrsnom divljem i tihom letu istovremeno uhvatio pokoji unikatni moment, nešto što više, ma kako bilo stvarno, sliči na san, bliže mu je nego javi. U romanu „Bratstvo loze“ tako ima scenu u kojoj opisuje opijanje svoga oca i njegovih pajtaša. Oni svi kupuju vino od lika koji odbija ući u ugovore s poznatim restoranima i trgovačkim lancima, iako za tako što postoji značajan interes. Pravi ga za sebe i sebi slične i trguje samo s njima. Njegov se vinski podrum nalazi negdje u bregovima oko mjesta u kojemu živi Fanteov odnosno naratorov otac (a roman je pisan po realijama), i Fante opisuje jedno njihovo, uvjetno rečeno, pijuckanje. Narator odlazi s ocem obaviti zidarski posao, nije baš Sikstina, ali nije ni za bacanje: treba napraviti pušnicu, a prije toga s još dva stara drugara treba popiti vina u vinariji njihova božanstva, čovjeka koji ih snabdijeva vinom već desetljećima. Fante u tipičnom stilu bilježi kako su skrenuli u vinograd, sveto tlo za njegova oca i prijatelje – a terminom svetosti Fante rado barata. Sveti su mu momenti čitanja Dostojevskog, sveti je trenutak u romanu „Moj pas glupi“ kada njegov sin spava pored psa, čak kaže kako se nikada neće toliko približiti Bogu kao u tom trenutku. Svetost je nešto što lagano prosijava s Fanteovih stranica, pitanje je samo što je ta svetost. On nije poput pisaca kojima bi mogao biti blizak, Blaise Cendrars, Jean Giono, a pogotovo Charles Bukowski. Cendrars bi u paradnim rečenicama iskazao ili pretjerano slavljenje svega što opisuje ili bi prekardašio u odbacivanju, Giono nije mogao izbjeći povremeno prepatetičan ton podučavanja, osim toga on je bio pisac koji je našao veliku utjehu u spajanju s prirodom, dok bi Bukowski, kao najdirektniji, uspio ući u dijalog s vinarem i drugarima, možda se čak i potući. Sva trojica teško da bi dopustila da se u tom vinogradu vidi itko drugi osim njih. A Fante je drugačiji. Njega se često ne vidi u prizorima, uspijeva se izmaknuti, nestati, kao da stane iza rečenica u smislu u kojem se staje iza kamere, on „snima“ karaktere, scene, dijaloge i iz njih izvlači paramitsku nit. Njegove su knjige o toj tananoj žili osnovnog života u nama i u ljudima oko nas, on je vrlo elementaran pisac. Takva mu je i rečenica, jednostavna no puna olfaktike, Fante uspije zazvučati kao pripovjedač koji vam daje kompletan ugođaj, vi u jačim scenama imate doslovno petočulni doživljaj svijeta, kod njega vam se slijeva med niz grlo, pčele vam slijeću na lice i sve tutnji od pčelinje leteće i potmule grmljavine koju uspoređuje s udaljenim saobraćajem. Teško je pronaći pisca tako temeljito ukopana u ovaj svijet, tako predana njegovim intonacijama, materijalima (u smislu dodirljivosti) i slikama – ovaj ambijentalni slap doslovno intenzivira gotovo svaki snažniji događaj u njegovoj literaturi. Sam opis kuće spomenutog vinara situira scene koje slijede u paramitsko okruženje: dvokatnica kompletno obrasla vinovom lozom, zuj pčela kao zagonetna žalopojka, atmosfera melankolične neizvjesnosti, kao da je cijeli kadar zamrznut u vremenu ili smješten u neko drugo vrijeme s kojim svakidašnjica ima tek ovlašni dodir, mali prolaz kroz koji u nju teče vino nastalo u jačem svijetu. Vinar je nijem, u svijetu prijatelja naratora Henra Molisea izuzetna pojava svetačkog naboja (doslovno to kaže, znači poteže omiljenu riječ), iako nije širio nikakvu mudrost, nije davao savjete, bio je „prorok bez proročanstava“, kojemu su njegove mušterije prilazile „kao monasi svome opatu“ i ljubile mu ruke. Kada su prionuli na jelo, na Molisea slijeće roj pčela, a pajtaši ga smiruju, govore mu da se opusti, da pčelama dopusti da ga upoznaju. Pčele iznenada odlijeću. Scena je prikladnija fantastičnoj literaturi nego realizmu kakav piše Fante. U njega se nikada likovi ne udalje od uskih zabata zbilje, osim dojmovima. Njihovi dojmovi konstantno se prelijevaju preko šturih granica stvarnoga svijeta. Pčele koje čovjeka njuškaju kao psi – to bismo mogli zamisliti kod Tolkiena, tamo bi to bila najnormalnija stvar. Sudar vjernosti realizmu i intenzivni osjećaji koji kao da su došli iz Gravesovih „Grčkih mitova“ ima neobičnu snagu: američka kapitalistička sveproždiruća neman i mediteranski osjećaj za život prezentiran kroz ovu šačicu Talijana zalutalih u Ameriku i u potrazi za dolarom, takve je momente Fante odrađivao kao mitopisac. A slično je napisao i „Zapitaj prah“, roman o ljubavi prema ženi i pisanju. No kako je Fante postao Fante? Rodio se 1909. u Denveru i nakon razvoda svojih roditelja krenuo raditi razne poslove, ne bi li pomogao majci i mlađoj braći i sestrama. Radio je dvadesetak poslova, onako baš po šemi Raymonda Queneauoa po kojoj američki pisci u prosjeku rade sedamnaest poslova, uglavnom fizikalija, što je opisao u romanu „Put za Los Angeles“, i cijelo vrijeme čitao i pisao. Razdoblje koje opisuje u „Zapitaj prah“ odživio je 1933. godine, kada je radio u restoranu gdje je skupljao suđe. Stanovao je u hotelu, pisao i zaljubljivao se. Prvo je 1938. godine objavio „Sačekaj proljeće, Bandini“, a nagodinu i svoj najpoznatiji roman „Zapitaj prah“. No unatoč vrijednosti romana sve je prošlo manje-više nezapaženo, drugo izdanje dogodilo se tek 1980. na intervenciju Charlesa Bukowskog. Bio je, znači, jedan od najboljih američkih pisaca kojega je zapala višedesetljetna nevidljivost. Tih izgubljenih desetljeća Fante je radio na filmu kao scenarista. Kako je to moglo izgledati dobro su prikazala braća Coen u filmu „Barton Fink“ gdje je portretiran William Faulkner koji se također bavio pisanjem scenarija u Hollywoodu. Oba su pisca ovaj posao prezirala, ali su tako plaćali račune. No Faulkner nije bio zaobiđen, dok Fante jednostavno nije postojao u literarnom svijetu. Bila je to čudna kombinacija, Fante pun para, ali s izraženim sluhom za obespravljene, živi na Beverly Hillsu ili nekom tako razvikanom mjestu, a u stanju je osjetiti i opisivati samo borbu za golu egzistenciju, Fante ogorčen zbog načina na koji dolazi do novaca i knjige pune divljenja prema činjenici običnog, ogoljenog, na sebe svedenog života. Jedna od prvih scena u knjizi prikazuje Bandinija ispred izloga dućana s lulama, on stoji i gleda lule i zamišlja samoga sebe kao poznatog pisca koji pućka elegantne talijanske lule, zamišlja velike crne aute iz kojih izlazi s ljepoticama i moli se Los Angelesu, traži od grada da mu da dio sebe. „Gladni dani odlučnosti“, kaže, dok sjedi ispred pisaće mašine kao vojnik koji opsjeda grad u kojemu se nalaze riječi, sjedi i čeka – upravo to je Fante, upravo tako gladan i strastven trebao bi biti svaki pisac koji se nada dosegnuti preciznost kojom je u godinama koje slijede zavladao ovaj pisac. Fanteov Bandini u tom trenutku ima dvadeset godina i daje si fore: imaš deset godina da napišeš knjigu, polako, izađi, koračaj ulicama, upoznaj ljude. Bandini iz hotelske sobe izlazi kroz prozor (nije platio najamninu) i pred njim puca filmska scenografija: ogromni grad u kojemu se može nanjušiti miris pustinje, vreva, hamburgeri iz pečenjarnice i – djevojke, njihov miris. Ne miris parfema, nego baš one. Šeta gradom i zamišlja se u odnosima s njima, fabulizira, ali i izjavljuje ljubav Nietzscheovoj knjizi „Antikrist“, misli da je to remek djelo. I na koncu upoznaje Camillu, roman „Zapitaj prah“ je ljubavna priča njena i Bandinijeva, ona radi kao konobarica i početak njihove veze je natezajući, baš kako i ide uz njihove godine, Bandini se, unatoč očajnoj želji da s bilo kime stupi u direktan kontakt, prenemaže, oboje igraju svoje uloge i na koncu se spajaju. No kompletna fabula romana, dobra i zanimljiva, takva da je po njoj bilo moguće snimiti film, u sjeni je Bandinijevih doživljavanja svijeta i sebe neuspješnog naspram njega. Njegova pobuna protiv sustava upakirana je u divljenje plodovima rada – on uopće ne prosipa gorčinu, kod njega, odnosno kod Fantea dok ga stvara, uopće nema oporih svjetskih materijala, njegov unutarnji med nikada se, kao i ovaj pravi, ne kvari. Sve će jednom biti, ma koliko situacija bila očajna, a da pri tome Fante uopće nije naivni optimistični pisac. Njegova spisateljska ruka tako je blaga da ga je moguće zamisliti kako opisuje prve dane stvaranja svijeta, kada je sve još bilo nedužno osim samog načina na koji je svijet stvoren – eksplozivnog, atentatorskog načina. I onda Fante dođe nešto kao pisac koji sve to nastajanje zapisuje blagim tonovima, premda je svjestan da nešto što je započelo s toliko buke ne mora imati sretan kraj. Ovi događaji između, sitnice, pogotovo velike sitnice poput čitanja Dostojevskog, možda nikada u kompletnoj književnosti nisu zabilježene s ovoliko topline i suštinskog razumijevanja ljudskih polomljenih života, tako razgranate da mu čak ni humor uglavnom nije bio potreban. Fante je pisac koji je volio riječ „sveto“ jer se njegovo iskustvo tkalo sakralnim momentima i sve ostalo što mu se dogodilo bilo je u sjeni ove značajne gradnje. Pisati nakon njega autobiografski znači, što’no bi možda rekla Camilla, imati cojones. Kralj prolaznih momenata u kojima stanuju bogovi.