Leksikografska zabilješka o francuskom piscu Jeanu Gionou ne bi mogla zaobići njegov pacifizam. Cijeli je život proveo u rodnoj Provansi i po svim kriterijima kakvi vladaju i u našoj zemlji bio bi proglašen za provincijalca – cijeli vijek udaljen od velegradske vreve, aktualnih i pomodnih reagiranja, protoka suvremenosti, izmjene najnovijih intelektualnih modnih detalja, pisao je samo i isključivo o ljudima svoga kraja. Spomenuti pacifizam tiče se njegove zgađenosti nad događajima u Prvom svjetskom ratu i njegova kasnijega odbijanja da se na bilo koji način usprotivi nacističkim okupatorima njegove zemlje, zbog čega je nakratko nakon rata bio i utamničen. Iako danas manje više uspješno zaboravljen, ovaj je pisac jedan od najvećih koji su se služili francuskim jezikom, i u svoje vrijeme upoznao je i lice i naličje slave. Rano, već s tridesetak godina, dobio je međunarodno značajnu nagradu Prix Brentano, značajnu i zbog odjeka koji je imala, i zbog posljedica, jer se nagrađeno djelo smjesta objavljivalo na golemome američkom tržištu, a i uključivalo je značajnija finacijska sredstva, što je autoru omogućilo bezbrižniji odnos prema takozvanim baznim elementima života te rezultiralo odvažnijim prepuštanjem pisanju. Kod nas je prevedeno nekoliko njegovih knjiga: Brdo, Žetva, Čovjek koji je sadio drveće i Momak u modrom. Sve knjige do izvjesne su mjere autobiografske, Giono je u životu vidio veliki izvor inspiracije i cijela se stvaralačkoga vijeka napajao stvarnošću kojoj je bio rječiti svjedok.
S time što je tim napajanjem Giono magijom vlastite riječi uspio izgraditi mitski svijet, u kojemu je svaki dašak vjetra ili osoba koju opisuje potencijalni kanal kroz koji je moguće dospjeti u komunikaciju s metafizičkim nitima koje omeđuju šturi ljudski svijet. Rezultat je zapanjujuće bogatstvo svijeta koji bi današnji intelektualac u svoj raskoši svog prezira i nipodaštavanja nazvao provincijalnim, no teško da ima veće limitiranosti od ove kojom je čovjek osuđen na slijepo izgovaranje svih počesto potpuno besmislenih predrasuda svoga vremena, uvredljivijih za onoga tko ih izgovara nego za eventualnu metu takvih litanija. Provincijalizam Gionov bio je sve samo ne provincijalan: njegovi snažno orisani likovi jednako su tako zamislivi kao potpuno ovosvjetske figure kojeg od Euripidovih komada, ovako prema svjetskim zbivanjima otvorene junake moguće je zamisliti kao potencijalne Sokratove sugovornike, nezavedene bilo čijim sofizmima. A stvar je, kako to počesto biva, krajnje jednostavna: Giono je zapisivao što vidi i u zapisano unosio sve što sam vidi u onome što gleda. Vidio je, naravno, mnogo, pa su ovi takozvani obični ljudi u njega dobili mitsku dimenziju, što nije iznenađujuće – u životu najobičnijeg čovjeka – pod pretpostavkom da takav postoji – gotovo sve zbiva se po obrascu. Giono je bio svjestan važnog kostura njihovih života, bio je svjestan krucijalnosti relacija koje ostvarujemo u svakodnevici, i tretirao je život kao neprekidni izlaz iz nezrelosti.
Spomenuti pacifizam jedno je od takvih ispolovljavanja iz sigurnih luka domoljublja. Svoje protivljenje novačenju, ratovanju, kasarni (sve vrijednosti koje su do potpuna apsurda nazočne u našoj svakodnevici) izložio je u tekstu Odbijanje poslušnosti. Herbert Read, engleski književni i likovni kritičar, pišući o Gionou – a što ljubazno u svojim Knjigama mog života prenosi Gionoov obožavatelj Henry Miller – se spominje i dvaju autora neporecivo značajnih za francusku književnost prije Drugog svjetskog rata, Gidea i Valerya, i zapisuje kako po njegovu sudu ova dva velikana nisu ključni autori tadašnjega povijesnog trenutka, nego da su to seljak-anarhist Giono, integralni kršćanin Bernanos i super-realist Breton. Niti jedan od ove trojice ni na jednoj točci svoga djelovanja nije utonuo u parazitske vrijednosti – ma kako virtuozno one bile izložene – dekadentne atmosfere trenutka. Nisu posegnuli za gotovim kolačima s intelektualne trpeze, nego su se prema događanjima, bili oni umjetnički ili politički, postavili kreativno, revolucionarno i za mnijenje većine – problematično.
Nešto slično moglo bi se reći i o Ginoovu autobiografskom romanu Momak u modrom. Možda bi se mogla napisati jedna velika antiedipovska povijest romana Dvadesetog stoljeća, gdje bi Gionoovo djelo imalo zasluženo visok tretman. Otac kao figura bez koje se ne može, a ne kao figura koju se mora eliminirati – jedna antikaramazovska povijest romana prošloga stoljeća, gdje je književnost u najboljem smislu demonstrirala značaj očinske brige bez koje nije zamislivo već spomenuto isplovljavanje iz nezrelosti. Da je „očinsku brigu“ moguće varirati na bezbroj načina, odnosno da takvu vrstu uloge u ljudskim životima mogu odigrati i knjige, glazba, filmovi, neznanci, poluznanci, Giono u romanu pokazuje kroz lik Franchesca Odripanoa, podstanara na drugom katu kuće u kojoj je narator živio. Odripano smjesta dječakovu imaginaciju osvaja pričama iz svoga odrastanja. „Svaki puta kada bih odlazio od Odripanoa“, piše Giono, „valjalo je brižno tapkati tlom kako bih se uvjerio da je ono još tu, podno mojih nogu. Pričao mi je uvijek glasno u toj svojoj praznoj sobi. U početku je postojala samo njegova riječ, ali za koji tren, kad bi se ugrijao zrak, u igru bi se upleo odjek zidova, i tada bi se stopile tri-četiri riječi. Potom bi, pri kraju pričanja, započeo udarati u mali bubanj, nalik na bubanj kojim medvjede nagone na ples, i to bubnjanje kao da mi je prstima doticalo utrobu. Zatim se sve ispunjavalo raznolikim glasovima, isprekidanom i povratnom jekom, zakašnjelim odjecima što su se vraćali nakon svojih putanja po zidovima; bijaše to razgovor s likovima misterija, i priča je kliktala oko Odripana kao kovitlac velikog ptičjeg leta.“
I onda Giono iznosi važan moment svih Odripanoovih priča: one nisu imale cilja ni brige. Nisu umirale. Čekale su slušača tjednima i godinama, ne bi li ga u odsudnom trenutku zaskočile. Bile su poput onih mornarskih priča Thomasa Hardya, koje jedine imaju puni legitimitet zvati se književnošću. Odripan je dječaku/momku davao važne pouke, nešto s čime se može ići kroz život. „Sine – rekao je – valja mnogo opraštati. U tijelu valja imati više oprosta no krvi.“ Svijet koji Giono opisuje sam je okarakterizirao kao tužan i ushićen svijet. Sve su kraljevne spašene, no momak i dalje sanja o junaštvima i svakom kretnjom, kako Giono zapisuje, „daruje samoga sebe“.
No glavni lik, okosnica svih smislova ovog romana, gdje bi najznačajniji elementi bili djetinjstvo kao kraljevstvo mašte te isplovljavanje iz sigurnih luka na pučinu mogućnosti, bio bi ipak dječakov otac, koji daje zaokružujući smisao Odripanoovim riječima. Ako je Odripano Sokrat, onda bi otac u Momku u modrom bio njegov Platon. Upravo kroz njega Odripanoove riječi dobivaju smisao s kojim se momak može nositi. I koliko je liječenje ljudi od njihova unutarnjeg gnoja i sjena važnije od pukog istjerivanja pravde, od cjepidlačenja. Ovako nasuho, nepažljiv bi čitatelj mogao pomisliti kako se radi o jednoj od bezbroj inačica self-help literature, no ništa nije udaljenije od takva rezultata briljantne Gionoove proze. Giono je jedan od nekolicine istinski važnih autora kada je posrijedi povratak vjere u poeziju kao ljudsku praksu. Za Odripanoa otac kaže: ostao je mlad među nama zato što je pjesnik.
Gionoov utjecaj na pisce nije lako obraditi, on je uvijek bio u našoj književnosti prisutan periferno, no mogu se povući neke komparacije s velikim piscima. Thomas Wolfe imao je sličan mitopoetski osjećaj, uspio je ondje gdje su svi pisci njegove generacije promašili – takvo mišljenje imao je još jedan veliki književni mitoman William Faulkner. Thomas Wolfe pisao je kao Grk kojeg se vremeplovom prebacilo u američko gorje, s intenzivnim osjećajem kako su životne putanje koje prolazimo veće od pojedinačnih zbrojeva naših individualnih sudbina. I sam Faulkner obožavao je likove veće od života, čak i njegove životinje veće su od životinja, dosta se sjetiti njegova Medvjeda i znati na što se time misli. Sve je to ogromno, izvnuto na bok i odbija otići bez posljednjeg pozdrava – svi njegovi abšalomi su kao dugi, golemi akord odsviran na dnu golemog mora. Danilo Kiš kao da je jedno od nepronađene Gionoove djece, njegov Eduard Sam kombinacija je Odripanoa i oca iz Momka u modrom, i u njega je važno rezultate poetskog osjećaja priznati na isti način na koji priznajemo rezultate znanstvenih operacija. Sve je to u Gionoa dignuto na entu potenciju i onda smješteno u tihu svakodnevicu, u mali dan koji se sav napinje od potencijalnih veličina. Herve Bazin, Raymond Queneau u poemi, čak i Krleža u Djetinjstvu u Agramu, nose nešto od ovog osjećaja, od ove stilske izbrušenosti koja se vrca (onako kako se vrca med) na završetku svakog pasusa. Na koncu, što reći o piscu koji je svojim knjigama davao naslove poput Ostani, radosti moja ili Kralj bez razonode? Dvadeseto stoljeće se hrvalo s idejom oca, i ova ideja nigdje nije tako nebuntovno izložena kao kod protobuntovnika Jeana Gionoa, tihog susjeda iz Provanse, čovjeka koji je pisao scenarije po kojima je Marcel Pagnol snimao filmove i koji se nije bojao priznati svoje strahove od rješavanja svjetskih problema neprestanim ratovanjem te za to platiti puni račun. A ovako piše čovjek koji se toga ne boji: „Što toliko volim uspomenu na svog oca, što se ne mogu odvojiti od njegova lika, što nas ni vrijeme ne može razdvojiti, to je zato što u svojim doživljajima svakoga dana spoznajem što je sve učinio za mene.“ Roman Momak u modrom sastavljen je iz ovakvih malih hommagea koje je jedan ozbiljno odrasli pisac uputio prema svome i svim djetinjstvima neustrašenima moćima tamnih šuma koje su se uvijek nadvijale nad ljude čije je jedino oružje mašta. Pisac kojega treba učiti napamet, sve ostalo nedostojno je njegova ranga.