Javier Cercas

Da se ne radi o običnom krimiću čitatelju postaje jasno, ako ne prije, zbog istančanog opisivanja međuljudskih odnosa, a onda svakako u trenutku u kojem Javier Cercas u romanu „Terra Alta“, prikazujući posjet nekog pisca zatvoru, kroz usta osuđenika koji upravlja zatvorskom knjižnicom, konstatira da je rečeni pisac ispunjen savješću izložbenog ljevičara „čistom poput plitice za hostiju“. Guille ili Francuz nastavlja razbijati šablonu, gotovo da imate osjećaj kako je pred vama neki rasni primjerak antimodernista, odnosno tradicionalista, kada, davši svoju knjigu glavnom junaku Melchoru, knjiga je na francuskom koji ovaj ne zna, kaže: francuski i španjolski isti su jezik, loše govoren latinski. I onda vrlo brzo izbija u plan jedna od tema romana: Melchor obožava „Jadnike“ Victora Hugoa, pa u skladu s time Cercas razvija svoju priču o čovjeku koji iz zla što mu se dogodilo i kojeg je počinio nastoji izvući dobro, radi na tome da se promijeni. Što je velika tema na koju su pisci dosad potrošili tone papira, a glavna bi se rješenja što su ih iznašli mogla podijeliti, ugrubo, u dvije grupe: zlo je moguće duševnom alkemijom i nakon mnogo truda pretaliti u dobro, i zlo i dobro su odijeljeni, nepomješivi, uzajamno isključivi. Prvo rješenje uživa znatnu popularnost i na njemu se temelje etike i krivična prava, drugo, kao radikalnije, beznadnije, odbija mogućnost transmutacije i na svijet gleda u dualističkom ključu. Melchora na svjetliji put izvode knjige – Cercas je otprije znan kao autor čija je vjera u pozitivu pisane riječi i čitanja velika. Dovoljno je sjetiti se njegova romana „Brzina svjetlosti“ (Fraktura, 2020, prijevod: Silvana Roglić). Ovdje u „Terra Alta“ odmah daje i upute: pola knjige piše pisac, pola čitatelj, kaže Francuz tijekom uvlačenja Melchora u ovaj drugi, paralelni svijet umjetnosti. Toga bi se trebali sjetiti svi koji bulazne o objektivnoj kritici ili realnom pogledu na knjigu. Kakvo je to čitanje u kojemu čitatelj piše ono što mu promiče pred očima, Cercas objašnjava kroz čitanje „Jadnika“, kojeg se Melchor poduhvatio, pa zapisuje kako je čitao na način da roman čita njega, pa je kod opisa Valjeanova lutanja gradom nakon izlaska iz zatvora, osjetio kako mu se niz obraze slijevaju suze. Njegova identifikacija s Valjeanom ima biografske korijene: Melchor je dijete prostitutke, zarana upada u probleme, radi kao diler i nadziratelj poslova kolumbijskog narko kartela, ali organizacija biva provaljena i Melchor, s još tridesetak članova, završava u zatvoru. Brani ga odvjetnik što mu ga je našla majka, radi to bez naknade i uspijeva ishoditi relativno blagu kaznu. No za razliku od Valjeana, Melchor u zatvoru ne oštri mržnju, nego se okreće na dobru stranu, počinje učiti. Njegovu će budućnost odrediti identifikacija, mnogo kompleksnija i suptilnija, koju je osjetio prema policajcu progonitelju Jeana Valjeana, Javertu. Valjean preobražen u gospodina Madeleinea predstavlja sladunjavu vrlinu, a Javert porokom zamaskiranu, tajnu, istinsku vrlinu. Nakon toga uslijedila je Cercasova, kroz Francuza izgovorena oda romanu devetnaestog stoljeća, da je roman tada bio na vrhuncu i da nikada poslije nije bio tako velik kao tada, gotovo kao hollywoodski film četrdesetih i pedesetih godina, nakon kojega je uslijedio pad sve do današnje blijede američke kinematografije. Samo što s romanom situacija ipak nije ovako katastrofalna, on je i dalje velik, veći od televizije svakako, samo ako mu date šansu. „Jadnici“ su Melchoru svakako postali nešto veliko, evo kako to Cercas opisuje: „…nisu predstavljali tek roman i postali su nešto drugo, nešto bez imena ili s mnogo imena, životni ili filozofski priručnik, proročanska ili mudrosna knjiga, predmet promišljanja koji po rukama treba premetati poput polifacetnoga kaleidoskopa, zrcalo i sjekira.“ Cercasov Melchor, a tu stvar postaje zanimljiva, od Valjeana postaje Javert, okidač je bilo ubojstvo njegove majke, a roman počinje ubojstvom uglednog bračnog para, bogatih poduzetnika, tobože voljenih u cijelom kraju, no onda se krenu odmatati tajne. Uspješni i sad ubijeni bračni par eksploatirao je uvoznu radnu snagu, uglavnom Rumunje, plaćajući ih i tri puta manje od domaćih standarda, što baca sjenu na njihov uspjeh i daje motiv za ubojstvo. Cercas nas vješto upoznaje s Melchorovom prošlošću, junaštvom kod islamističkog terorističkog napada, prekomandom u mirnu pokrajinu Terra Alta iz Barcelone, jer je postao heroj dana pa ga se htjelo zaštiti od odmazde. Cercas nas stalno obavještava o čitateljskim navadama svoga junaka, a usput daje i definicije književnih rodova, saznajemo, npr., da je za Melchora poezija nešto što pišu lijeni romanopisci, a njegova supruga misli da je proza djelo pjesnika koji previše pišu. A ode literaturi dobivaju smisao kod citiranja Victora Hugoa iz „Jadnika“, čime je najtočnije zahvaćen Melchorov život, njegova istinska intonacija: „Dogodilo joj se sve što se moglo dogoditi. Sve je osjetila, sve podnijela, sve pretrpjela, sve prepatila, sve izgubila, sve isplakala. Ali zabluda je vjerovati da se sudbina može iscrpsti, i da se može dotaknuti dno ma čemu. Onaj tko to zna u svemu vidi tamu.“ Nakon što je nastavio istraživati ubojstvo bogatog bračnog para, iako je službena istraga bila zaključena, Melchoru smrtno stradava supruga, što je još jedan udarac u nizu udaraca u njegovom životu. Udarac koji, kao i ostali kojima se posvećivao, od ubojstva majke, ne rezultira nikakvim pozitivnim ishodom. Uvjeren da se radi o ubojstvu – auto se popeo na pločnik i pokosio Olgu – kao usamljeni osvetnik, uranja u podsvijet tragajući za počiniteljima. Kolega s posla saopćava mu da se vjerojatno radi o odmazdi islamista. Jasno, kako Cercas piše više od običnog krimića, „Terra Alta“ prije da je roman o maskama, vrlo se brzo dosadna i ulaštena površina mirne pokrajine počne ljuštiti i ispod se pojavljuju neobični savezi i bizarne želje, što se moglo očekivati već od prvih stranica, jer čitatelj čita roman u kojemu pogibija glavnog junaka lebdi nad svakom stranicom – kao da je nemoguće da jedan tako šutljiv, frojdisti bi rekli „analan karakter“, prođe kroz svih dvjesto i nešto stranica, a da na koncu, u gutanju gorkih spoznaja, ne proguta i samoga sebe ili ga ne progutaju. Melchor se opsesivno-kompulzivno (što se također slaže s dijelom Freudove dijagnoze ovog poremećaja ili karakteristike, kako god) bavi svime čega se dohvati i postojano je neuspješan, što olakšava identifikaciju s njegovim demonima, on je obrnuti Hammer, lik iz novela Mickeya Spillanea, iako ima jednako tešku šaku i gotovo identično je rigorozan i beskompromisan, šutljiv, zatvoren spram svijeta, bez najmanje potrebe za bliskošću. Porazno je što se i u tom idiličnom, mirnom kraju, sve objašnjava ratom otprije osamdeset godina, oružanim sukobom generala Franca i republikanaca. Svi stariji ljudi pričaju samo o njemu, kao da se otada nije dogodilo ništa vrijedno, što je također još jedna situacija, uz Melchorovu neuspješnost, gdje bi se domaći čitatelj mogao snažnije identificirati s romanom, budući se i kod nas pili o prošlom ratu kao najvažnijoj stvari na svijetu. Zabiti krajevi valjda njeguju takve prakse, bez obzira na meridijane i kulturu. Melchor je lik poput onih svih iz povijesti književnosti koji su imali problema s mržnjom koju su morali svladati, pa Cercas definira mržnju slično kao Aurelije Augustin osvetu: mržnja je, kaže Cercas, kao kada biste popili čašu otrova da biste ubili onoga koga mrzite. Časni Aurelije rekao je da je kod osvete problematično jedino to što mač kojim kanite ubiti mora prvo proći kroz vaše srce, odnosno, on prvo prolazi kroz vas koji se svetite. Pa je onda onaj Nietzscheov savjet da je zaborav najbolja osveta možda jedini s kakvom takvom – ako nije nemoguć – praktičnom valjanošću. Neobično svakome tko ne voli književnost moglo bi izgledati Cercasovo veličanje njenih moći, njegovo očito čvrsto uvjerenje da je moguće uz pomoć knjiga promijeniti svoj život. Kako reče filozof: svoj život promijeniti moraš, a ovi oficijelni putevi živo su razočarenje, od psihoterapija (koje otvaraju vazda nove rane) do religija (koje su najčešće nova klopka), a čitanje, i to ovakvo čitanje gdje sebe čitate čitajući knjigu, složenim usporednim metodama povlačenja veza između vas i likova, danas kada je čitanje zatrovano teorijama raznih predznaka, čini se kao jednako nemoguć ideal poput psihoterapeutskog (čista, od traume oguljena ličnost) ili religijskog (gdje ličnosti više nema, nego je stvoren zombi što izgovara recepte). Cercasov svijet umjereno je, pristojno beznadan. Svijet je u rasulu, ali knjige nisu, one dobro napisane, a nekoliko je knjiga, pa i cijelih lakuna imenovao: recimo, „Život način uporabe“ Georgesa Pereca, dok se aluzije i paralele s „Jadnicima“ vuku kroz cijeli roman, Melchor je kao klatno koje se njiše između Valjeana i Javerta. I ne samo to: Cercas na koncu uvodi najopasnijeg lika priče, meksičkog bossa koji sve što je dotad rečeno o književnosti nadopunjuje opaskom da su romani o nečemu što se nije dogodilo, dok je poezija o nečemu što se dogodilo. Oda čitanju smještena je u izrazito tvrdo okruženje, Cercas uvodi ovo svjetlo ne bi li barem malo omekšao mračne likove koji vladaju ljudima, policajcima, poslovnjacima, predsjednicima. Slika ovog mehanizma iza koji upravlja lutkama s naslovne strane nije nepoznata nikome tko prati politiku i nogomet, ne prikazuje ovdje Cercas ništa što ne znamo, ali je u ovoj antitetici vladajućeg poretka i čitanja kao ključa za otvaranje dobrih strana života, tzv. mali život dobio neku neprocjenjivu, golemu dimenziju koja zasjenjuje sve ove igrače iz sjene, sive eminencije, istinske vladare svijeta. Dođe vam da pomislite, pa nije čudno ni postojanje tolikih metafizičkih teorija, ni svih mogućih sanjarija, ako ovakvi zagađuju tobožnji realni prostor. Dođe vam i da kažete da slobodno zadrže ovaj svijet, sad kad su od njega napravili takvu hrpu smeća koju više ni Heraklo ne bi bio u stanju počistiti. Ali boss ne bi bio boss kada ne bi shvaćao stvari, pa se kroz njegova usta izriče i poruga kršćanskom obrascu ponašanja, vrlo popularnom u suvremenoj Španjolskoj: grešan život pretkraj se obrće prema crkvi i kreće se s pokušajem iskupljenja. Meksikanac je nemilosrdan: umjesto suočavanja s posljedicama, govori on Melchoru, tipični se Španjolac okreće svećenstvu i traži oprost grijeha. Kukavičluk i bezočnost, dodaje Meksikanac, koji se pokazuje pokretačem svih događaja u romanu. „Terra Alta“ je dojmljiv dokaz Cercasova dara, roman je to o snazi osvete, njenoj moći prevaljivanja velikih vremenskih razdoblja i neumitnosti, podjednako kao uzaludnosti poduzimanja ove radnje, koja vrlo efektno, gotovo zastrašujuće, uspijeva od ovog lošeg mjesta, poput našeg svijeta, napraviti još goru, prezira i žaljenja vrijednu rupetinu. No na razini moći kojom raspolaže Meksikanac (za kojeg se kasnije ispostavi da je Španjolac) pitanje o osveti postaje nešto više od principa, pravde, ova dilema napusti prostor prazne riječi i otjelotvori se, ako se tako može reći, u mogućnosti izvršenja, što nije na istoj ravni s teorijskim odbacivanjem osvete od strane nemoćnih, dakle onih koji ni ne mogu postupiti drugačije. Nije pitanje što čovjek čini kad malo toga može, nego kad može sve što poželi. Eto, i o tome je Cercas napisao roman.