Ovo je tekst o zaboravljenim piscima. Moda je zlo, osim ako se, što’no bi rekao John Lennon, ne radi o mini suknjama. Njegov je naputak glasio: kosa što duža, suknja što kraća. Standard naših današnjih vremena ovakvu bi izjavu osudio. Standard je nešto protiv čega je, pišući za svoje ZA pisao poljski aškenaski Židov Isak Bashevis Singer. On je smatrao kako je teško na planeti naći hipnotiziraniji narod od Amerikanaca, a pod hipnozom je podrazumijevao sve što nam radi televizija sa svojim reklamnim aparatom. Televizija i teorija, kakve li kombinacije. Znači, ide ovako: Henry Miller, kao prvi od zaboravljenih autora, zadnjih je godina svoga života govorio kako je na početku spisateljske karijere htio pisati kao Knut Hamsun, a kako sada, u zadnjem desetljeću, da se ponovo rodi, želi pisati kao Isak Bashevis Singer. Singer je, uz gomilu autora koje je prevodio na jidiš, preveo i Hamsuna. Jedan je zaboravljen zbog politike, drugi zbog opće razmaženosti modernih vremena. Onako kako nitko više ne zna ispeći kruh, tako nekako, a svatko je u stanju ispeći neko virtuozno pecivo. Ipak, Singer nije pisac kojeg su zaobišla svjetla reflektora. Nobelovu nagradu dobio je 1978. i tada je čak i u Hrvatskoj izašao intervju s njime, i to u dvotjedniku „Start“. Singer nije bježao od javnosti, ali joj nije hrlio u susret: Richard Bergin koji je objavio vrlo čitane i hvaljene razgovore s Borgesom obavio je niz sesija i sa Singerom: Singer je, naime, još važniji od Borgesa, i to onako kako je Homer važniji od svih rapsoda – tajno pripovjedačko napeto znanje on je imao čak i u zadnjem džepu hlača, i sve što je Borges enciklopedijski filovao Singer je sipao iz nepresušnog vrela ranih dana. Na koncu, kada spominjemo rane dane, sjetimo se i autora „Ranih jada“, kojih ima dvojica: opet Henry Miller, u „Crnom proljeću“, i Danilo Kiš, s istoimenim naslovom. Zadnji autor kojeg je smrtno bolesni Kiš čitao bio je Singer: po očevicima, samo je u nevjerici vrtio glavom i govorio – o Bože, zar tako jednostavno. E da, baš tako, jer je književnost ono jedino što će nam na kraju preostati, nakon apokalipse, nakon što propadnu sve društvene teorije i revolucije, s njihovom ambicijom popravljanja svih krivih stvari. Ovako je Singer govorio na dodjeli Nobela: „Bez obzira koliko te riječi zvučale čudno, ja se često igram s idejom da će, kada sve društvene teorije propadnu a ratovi i revolucije ostave čovječanstvo u potpunom mraku, pjesnik – kojega je Platon prognao iz svoje Republike – ustati i spasiti nas sve.“ A što je poezija o kojoj govori Singer? To definitivno nije magični realizam Marqueza ili mitopoetizam Brune Schulza, nego neka teško odrediva vrsta impresionizma kombinirana s jedinstvenom neenciklopedijskom erudicijom, potpuno različitom od one kojoj se obično divimo. Kod Singera to je nekakva DNK erudicija pripovijedačkog tipa o kojoj se pobliže moguće informirati pročitamo li „Hasidske priče“ u izboru Martina Bubera, nešto što je cjelokupno Dvadeseto stoljeće bahato odbacilo kao budalaštinu, a zove se mudrost prikazana kroz stradanja najobičnijih neobičnih ljudi koje možete zamisliti – jer takvi su njegovi likovi, obični i iščašeni, izmaknuti od standarda koji ih ipak potpuno definira. Kad kažem DNK erudicija, mislim prije svega na dobrohotno prihvaćanje upravo njegove izjave kako je prvih petnaest godina života nepresušno vrelo, nešto što nikada neće prestati rađati narativnom vodom. Koncem sedamdesetih i tijekom cijelih osamdesetih Singer je bio vrlo popularan pisac i u Hrvatskoj, što nije neobično: rasan pripovijedač, netko tko se događa mimo svega što je akademska kritika forsirala kao moćno, imao je fenomenalan dar da se kroz nekoliko riječi približi čitatelju, što je zanimljivo jer teme njegovih romana i priča ne spadaju u „kuruzu“, ne radi se o štivu koje povećava želju za optimističnim lijepljenjem misaonih tapeta, nego upravo suprotno: kod Singera se sve raspada, osim autoironije. Osim „Roba“, u nas je moguće nabaviti „Moskatove“, „Strasti i druge pripovijetke“, „Lik i druge pripovijesti“, „Ništariju“. Sve što je prevedeno odlikuje ista kombinacija osobina: volterovska skepsa propuštena kroz strah od Boga, a taj je, opet, nemilosrdan i neprisutan. Vjerojatno bi prava stvar bila pisati o Singeru i njegovim idejama i likovima interpretiranima pojmovnikom Nikole Kuzanskoga: anonimna stvaratelja koji je oprezan spram divljanja Vraga, jer baš tome je ovaj autor posvetio najnadahnutije stranice. Vrag se ne pojavljuje u standardnom obličju, nego kao povijest, kao djelo naših ruku, naših misli, naših strasti. Đavo, to smo mi. Kao i pakao. Ne drugi, nego baš mi. Pomodni autori poput Sartrea pored Singera izgledaju kao osnovnoškolci, kao djeca koja se zabavljaju Rubikovom pojmovnom kockom, koji vrte kvadratiće i ne ulaze unutra, u problem. A problem „Roba“, kao i problem mita koji je svojedobno pratio autora – piše na jidišu, jeziku aškenaskih Židova i svejedno je otkriven – nije posve točan kada je razvoj Singerove karijere u pitanju. Kao prvo, sve postpoljske knjige, a u Ameriku je Singer preselio sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća – prvo su objavljene na engleskom pa tek onda na jidišu. Osobno je nadgledao prijevode i preporučao engleska izdanja kao finalna, kada je prijevod u pitanju, kao što je, čak i „Robom“, uspio kao Židov biti tretiran poput antisemite: nije u njega bilo milosti mode niti misaonog oportunizma – pisao je kako vidi, a vidio je ono što osjeća. A osjećao je kako u književnosti, kao ni u snovima, smrt ne postoji.
„Rob“ je roman objavljen 1962 na engleskom, a 1967. na jidišu. Kritika je o djelu pisala kao o razrađenoj pripovijesti, a ne romanu, i ovo je prvo piščevo djelo s kojim su se svojedobno mogli upoznati naši čitatelji. Radnja je jednostavna: događa se u 17. stoljeću u Poljskoj, glavni lik je Jakov, religiji predani Židov, u ropskom odnosu nakon kozačkog pokoravanja njegova kraja, u kojemu je ostao bez svega. Zaljubljuje se u seosku ženu, oboje doživljavaju veliku ljubav, ona je kršćanka, što multiplicira problem njihove odbačenosti, koji se provlači kroz cijeli roman. Biti netko nepodoban, unatoč potpunoj moralnosti, s time bi se složio psiholog koji je bio popularan u isto vrijeme kada i Singer: Abraham Maslow, koji je pisao o etičnosti ljudi ispalih iz kolektivnog morala. Pjevao je o tome i Bob Dylan: samo se otpadnici moraju držati kodeksa, mi ostali jedino moramo ići na posao i onda ovu ropskost slavimo kao vrhunsko činjenje dobra. Etičnost ljudi koji se nisu uklopili u zahtjeve zajednice nadilazi zajednicu, uz pojačani sluh za tajanstvenost, a ona je, kako reče Einstein, „nešto najljepše što možemo doživjeti, ona je izvor cijele umjetnosti i nauke“, ali ne samo to: kod Singera se likovi ne žale na vodu jer je mokra, travu jer je zelena, kamenje jer je tvrdo, dapače – to je prvo što oni vide. Kroz roman „Rob“ pušu mnogi vjetrovi, pravovaljani židovski i brojni slavenski paganski momenti, jedinke su predane na raspolaganje teško shvatljivim silama koje ih tjeraju ne da se pripremaju na život, nego da ga žive onako kako stižu, unatoč svemu, što’no se kaže: u prolazu, suočeni s ludilom političkih i svjetonazorskih mijena, s ozloglašenom historijom kao ritmodavcem. A što je historija? „Smrt je Mesija, to je jedina istina“, piše Singer, i u ovom mračnom fragmentu moguće je osjetiti isti onaj duh koji je pokretao Kafku, kada je rekao za Mesiju da je on onaj koji stiže dan kasnije. Kafki je Mesija, što se Singera tiče, zaista kasnio, dokaz je njegova izvrsna priča „Kafkin prijatelj“, a i izjave koje je dao Berginu, po kojima je Kafka pisac koji razvlači parabole, bez sposobnosti da im udahne poantu. Dva intelektualna kolosa, posve različita, jedan apstraktni, drugi impresionistički, sposoban da i u najmanjem ljudskom pokretu zapazi cjelinu općeg stradanja i propasti. Borges je obožavao Kafku, mislio je da je on izmislio ne samo budućnost književnosti nego i njenu prošlost, a Singer je pisao kao da ne postoji relativizam Dvadesetog stoljeća i svih tada skovanih teorija. Postoji samo dobro ispričana priča, kao kod Thomasa Hardya: svatove smije prekinuti samo stari mornar čije su dogodovštine svečanije od događaja, on smije svima oduzeti riječ. Kod Singera se radi o diskretnom preuzimanju primata, o tišini, o onom lahoru kroz koji je Bog došao Mojsiju, onomad kada je bio u povjetarcu. Nije bio u plamenu spisateljske inovacije, kao u Joycea, ni u poetizaciji stvarnosti, kao u Schulza, ni u njenom intelektualnom superiornom nadograđivanju, kao u Gombrowicza, nego u jednostavnom, posve tihom pripovijedanju, jednako onako kako gore cjepanice u kaminu, gotovo izazovno banalno i uobičajeno. Kod njega čak i kada se pojavi Đavo, to nije vijest za naslovnice, nego privatni događaj koji runi rutinu i razbija svakodnevicu, pa nije čudno što se takav virtuoz kao Kiš snebivao nad ovim zapanjujućim narativnim moćima. Krleža je imao sliku, rijetko ju je rabio: nad njegovom kolijevkom okupile su se vile i rekle: ovo dijete bit će pripovijedač.
Tekst je emitiran na Trećem programu hrvatskog radija u emisiji Do korica