Henry Miller

Lawrence Durrell je pročitao Millerovu „Rakovu obratnicu“ i javio se autoru oduševljenim pismom: odmah su postali učitelj i učenik. Miller je bio najblaži duhovni vođa, do kraja života volio je Durrella. Ovaj se odnos kroz godine mijenjao, jedino što je ostalo konstantom bila je obostrana odanost. Koncem sedamdesetih Miller je snažno lobirao za Durrella, smatrajući kako njegov prijatelj zaslužuje Nobelovu nagradu. Durrell je, sa svoje strane, istim ovim poslom jednako snažno lobirao za Millera, no obojica su ostali kratkih rukava. Nobelov komitet pokazao je svoju tipičnu nagluhost, premda su obojica bili veliki autori. Miller je u vrijeme upoznavanja uranjao u Balzacovo djelo, posebno u kratki mistični roman „Seraphita“, a njegovu je putu u Grčku – „Kolos iz Maroussija“ je putopis kojim opisuje ovo iskustvo – prethodila obilna korespondencija. Miller se nije dao tek tako nagovoriti, k tome bio je kronično bez novaca, pred tiskanjem „Jarčeve obratnice“, uronjen u bezbroj sitnih i krupnih obaveza, i u duši nepokretan, kao svi pravi avanturisti njegovih i svih ostalih vremena. Prava putovanja su unutrašnja zgoda, i on je to odlično znao. Kao i činjenicu da su najnepoznatije poznate prepreke, poput uvijek iste okoline. Tako je, kada se vratio u Ameriku, što se dogodilo nakon grčke putešestvije, nastanio u Big Suru i ondje proveo gotovo cijeli ostatak života. Sam povratak bio je iznuđen izbijanjem Drugog svjetskog rata, a njegov susret s roditeljima, opisan u „Nedjelji poslije rata“ jedan je od najpotresnijih rodbinskih susreta u književnosti. Znači i uopće, jer nijedna druga grana ljudske izražajnosti jednostavno na raspolaganju nema ni djelić moći koje možemo zateći u književnosti, takozvane magije, ako je pisac teurg, bez koje se nemoguće spustiti u donji svijet, gdje se odvijaju tzv. obiteljski odnosi. Susret sina s roditeljima, nakon deset godina izbivanja, gdje se sin vraća s nekoliko knjiga na biografskom računu, ali financijski jednako ništavan kao što je otišao, i roditelji, tisuću godina stariji, osušeni od starenja, skoreni, već uglačani za drugi svijet. No prije toga Miller je u Parizu i – gle čuda – nema novaca. Približava se Božić, njemu uvijek najgori dio godine, vrijeme sveopćeg veselja koje bi ga redovito zaticalo samog, bez financijskih sredstava, negdje na dnu ili blizu dna kace. Sjedi i piše pismo Durrellu – ovaj je na kratkom boravku u Londonu, gdje je stigao s Krfa, kamo se uskoro kani vratiti – a tema je Balzac i njegova „Seraphita“. Netom prije posjetio je Balzacovu kuću, gdje ga je dočekala čuvarica objekta koja mu je odmah s vrata rekla kako se vidi da je mistik. Naš gladni mistik izvješće o svojim jadima završava opisom gargantuovske gozbe, očito izmišljene, ne bi li se najeo na papiru, a Durrell na ovo pismo odgovara uplaćivanjem novaca na Millerov račun, pa su se za Božić našli u Londonu. Na otoku su boravili nekoliko tjedana, posjetili Wales, Miller se upoznao s Dylanom Thomasom, koji mu je, čim su se upoznali, krenuo podvoditi vlastitu sestru. U Walesu je u to vrijeme već živio John Cowper Powys, ali ne znamo je li se Miller odvažio na hodočašće – ovaj mu je bio jedan od najvažnijih uzora i učitelja koje je imao. Nakon ekskurzije vratio se Parizu i Balzacu te o tome nastavio izvještavati Durrella, koji se vratio u Grčku. Balzac je navodno napisao četrdeset knjiga prije nego što se potpisao na četrdeset prvu, on je učio umjetničko umijeće. U jednoj bi knjizi savladao razvijanje karaktera, u drugoj nešto drugo, trećoj nešto petnaesto. Miller se čudi što mu spočitavaju sirovost i tehničke nedostatke, da bi u jednom trenutku uskliknuo: sjajno što nije gubio vrijeme na usavršavanje. Ove dvije stvari nisu oprečne: toliko vježbanja i odbijanje usavršavanja. Čini se da je Miller mislio kako je sve što je francuski autor učinio svoje opravdanje dobilo u dvije mistične knjige: spomenutoj „Seraphiti“ i „Louisu Lambertu“. Iza obje stoje čitanja Swedenborga, ovoga „Buddhe sa Sjevera“, kako ga je nazvao Daisetz Teitaro Suzuki. Millerov put u Grčku bio je zamišljen kao dio velikog putovanja koje je htio završiti na Tibetu. Ovo se izjalovilo, zbog rata se morao vratiti u Ameriku, i „Kolos iz Maroussija“ je u jednakoj mjeri reakcija na Ameriku, kao što je prikaz grčkih avantura. Ta knjiga nije samo, kao što je mislio Norman Mailer, kalkulacija prefriganog autora otprije ozloglašenog kao opscenog, koji se domicilnoj publici kanio predstaviti u najboljem svjetlu. Prije će biti da se apoteozom Grčke Miller htio situirati u odnosu na duhovnu klimu Sjedinjenih Država, na jednodimenzionalnost, na sve veće oplićavanje života. Ovom je knjigom on pokazao da se njegova „divljina“ – a imajući na umu Thoreaua i druge autore – sastoji od svjetlosti, da ona nije toliko u povlačenju od ljudi, koliko je rasplamsavanje svjetlosti. A svjetlošću „Kolos“ i počinje. No prije nego što je „Kolos“ započeo Miller je, kao osjetljiv čovjek, već vrtio u glavi svoj mogući povratak u Ameriku. U jednom pismu Durrellu kaže kako se i želi vratiti, a velike gradove naziva pustinjama – fijuče vjetar i nigdje nikoga, potpuna praznina, sunjata u negativu, kontrapročišćenje. Miller je, dakle, radio na prvoj (i posljednjoj) korekturi „Jarčeve obratnice“ i onda, ponukan najnovijim ratnim obratima na kontinentu, krenuo u Grčku. Ondje je upoznao Georgea Katsimbalisa, koji je taj kolos po kojemu je knjiga dobila ime. On bi mogao biti poznat čitateljima jer je u onoj tamnici naroda iz koje smo izašli 1991. objavljen jedan njegov izbor grčke poezije s njegovim pogovorom. Paralelno s „Kolosom“ Miller je pisao i putopis po Americi i naslovio ga s „Klimatizirani košmar“ – ondje je prikazao sve o čemu „Kolos“ nije, protiv čega se Miller u grčkoj knjizi raspravlja s američkim turistima i domaćim zaljubljenicima u američki napredak. „Kolos“, i ovdje je Mailer u pravu, je pogled na drugu stranu planine, ovdje Miller postaje vrsta pisca kakva će biti sve do kraja života. A to je autor pun svjetlosti i posvećen svjetlosti. Da se ne bismo previše gubili u objašnjavanju značenja termina, to je otprilike kao kada dođe netko relaksiraniji od nas i odjednom rasvijetli stvar o kojoj razmišljamo. Takav Miller pojavio se početkom četrdesetih u američkoj književnosti. Upravo ova kvaliteta (ili osobina) Millerove proze nagnala je pjesnika Karla Shapira da za Millera napiše kako je najpročišćeniji duh svoga vremena. Miller je doista, a to je otpočelo „Kolosom“, zauzeo jasniji stav prema civilizaciji. Grčka mu nije bila zanimljiva kao kolijevka civilizacije, nego kao mjesto na kojemu je vidio posljednje žive ljude, prije nego svu vlast budu preuzeli roboti. Čovjek, zemlja i voda, to je ono što je Millera u Grčkoj fasciniralo, to su oni elementi i iz njih proizašli elementarni život, kojemu je stremio privatno i u okviru svoje javne uloge, i tako nastavio američku tradiciju kritike kolektivnog života, poglavito Thoreaua. Osim toga, u tom je trenutku Miller, a knjigu piše u Americi 1940. godine, kralj bez kraljevstva. Pisci koji bi mu mogli biti konkurentni za prijestolje već neko vrijeme stagniraju ili su na silaznoj putanji, on osobno u vrhunskoj je formi, no knjige mu ne objavljuju zbog opscenosti, pa je „Kolos“ njegova propusnica za ulazak u svijet američke književnosti. Kasnije, kada su napokon izašle njegove knjige i kada je on postao doslovni broj jedan, kada je živio u kući s bazenom i bio lišen egzistencijalne problematike, lakonski je rekao kako su ti novci trebali stići prije. Nije rekao da je kasno – novcu pripada svo vrijeme – nego da bi sad – u starosti, žilav kao posljednji vuk u posljednjoj šumi – mogao izdržati i bez novaca, da bi mogao živjeti isposnički. A to je značajna razlika. „Kolos“ je cijeli o tome: o načinu na koji je moguće izdržati, o samom procesu podnošenja svega kao o jedinom ozbiljnom putu ka nirvani – da posegnemo za ovim budističkim terminom jer je Miller obožavao budizam, a da se istovremeno u knjizi uopće ne inzistira na propovijedanju. A tko je god čitao Millera zna da mu popovanje (pa i protiv popovanja) uopće nije strano. Veliki putopis o životu na selu i potucanju s lokalnim ribarima definitivno nije ona vrsta proze kakvu obično poistovjećujemo s putopisanjem. Miller rijetko spomene neki historijski objekt, Epidaurus je na njega ostavio dojam apsolutne tišine, što je paradoks jer se radi o nevjerojatno akustičnom kazalištu. Tu i tamo kroz kadar vide se zidine Akropole, no ono što je oduševio Millera bio je način života kakav je u Americi i zapadnoj Europi već istrijebljen. Ono što su kolonisti napravili Indijancima tehnika je napravila bijelcima – individualnost je bila zbrisana najokrutnijom i najhladnijom konjicom u povijesti i više nije bilo moguće naći živoga čovjeka. Miller ne piše nego pripovijeda. Njemu je moguće prigovoriti onako kako mu je prigovorio T.S. Eliot – sa simpatijama prema djelu – da mu je narativna konstrukcija labava, no kod njega se, a to je istakao Karl Shapiro, radi o tome da on zapravo ni ne piše nego stoji na uglu ulice i izgovara proročanstva. Bilo bi ironično reći kako je Grčkoj onda odlično prorokovao siromaštvo i da ih sada više nitko neće pobijediti, jer su svoji na svome, budući je i Grčka od Millerovih vremena do danas propala i na onaj najgori način, baš kao i sve ostale zemlje, potonula u iphone-land i zamijenila tiho skitanje po pejzažima za surfanje netom. Millerova sva proza – s pravom uspoređena s Whitmanovom poezijom – je o robotiziranom okolišu koji se nadvija nad posljednje ljude. No ne zaboravimo da se radi o piscu koji je, kada bi se probudio, prvo rekao: Kakav lijep dan, pa tek onda o oporom kroničaru propasti rase koja je zavladala planetom. Miller je pisac koji ne trepće kada gleda u Sunce.