Gyula Illyes

Nova Disputova biblioteka mogla bi biti vrlo zanimljiva svim, da se izrazim slastičarski, literarnim sladokuscima. Urednička paska je pod ravnanjem pisca i povjesničara Stanka Andrića, a u prvom kolu objavljena su tri naslova: Józef Czapski, „Proust protiv potonuća“, Jean Améry, „Charles Bovary, seoski liječnik“ i Gyula Illyes, „Ručak u dvorcu“. Biblioteka se zove „Per speculum“, „kroz zrcalo“, a inspiracija je dobivena s nekoliko strana: od Narcisa, zarobljenika vlastita odraza, Perzeja, koji je pobijedio Meduzu smrtonosna pogleda tako što ju je zabljesnuo štitom i svetog Pavla, koji je ustvrdio da se Boga u ovom životu može vidjeti indirektno, kroz zrcalo. Andrić piše kako je sva književnost „razvijena metafora ogledala“, da ogledala opominju, jer saopćavaju neugodne istine, a ovome možemo dodati i Borgesovu opomenu glede ogledala i seksa: opasni su jer umnažaju ionako mrsku stvarnost. No za hrabre obje su metafore povod za nastavak istraživanja života. Andrić piše da su mimeza, alegorija, refleksija druga strana duhovnog stvaranja, a za ovu biblioteku izdavač i urednik kane priređivati i objavljivati djela koja su „u manjoj ili većoj mjeri, ali u bitnom smislu, autobiografska; zatim ona u kojima pisca zaokuplja odnos prema drugom piscu ili umjetniku, tuđem tekstu ili umjetnini, ali je pritom jasno da ondje opet nalazi sebe ili nešto svoje; nadalje, djela u kojima, crtajući nešto izvanjsko, pisac tomu daje tako izrazit autorski pečat da očito pritom izrađuje svoj autoportret; napokon takva u kakvima se naoko govori o drugom dobu i svijetu, manje ili više dalekom, a zapravo je to način da se iz neobična kuta pronikne u vlastite.“ U našim se knjižnicama osim ove mogu pronaći još dvije njegove knjige: monografija o Sándoru Petőfiju, „Petőfi“ i „Svet pustara“. Uz potonji je objavljen predgovor Györgya Lukácsa, koji je višestruko zanimljiv. Lukács citira velikog mađarskog pjesnika – kojeg je obožavao i naš Miroslav Krleža – Endrea Adya, s konstatacijom da se kod naših sjevernih susjeda uvijek radilo, što god se radilo, dopola, pa oni kao narod iza sebe imaju mnogo obavljenih poluposlova, zbog čega kao narod još uvijek „drpkaju“ i cvile oko prelata i ostalih pogubnih narodnih veličina, za koje bi bilo bolje da se nisu nikada pojavili među Mađarima – konstatacija koju bismo komotno mogli prepisati i staviti uz nas. Lukács se osvrće na djelovanje Lajosa Kassáka, mađarskog avangardnog pjesnika, romanopisca, slikara i teoretičara avangarde kao na pogubnu i kukavičku larmu što je za cilj uvijek imala savitljivi karijerizam i okretala se prema modi kao pijevac na vjetru. Ono što Lukács traži od pisaca može se svesti na vezu književnosti i naroda, on je bio protivnik zatvaranja umjetnika u kule bjelokosne, pa se i ovdje očitovao u tom smislu, oko odgovornosti pisca u narodnoj sudbini, kako on to kaže. Danas ovakvi stavovi vjerojatno zvuče anakronije nego što jesu anakroni, jer se kod nas stalno radi baš o tome – kako se pisac uklapa ili ne uklapa u svoju sredinu. Današnja narodna sudbina, naša narodna sudbina, mogla bi biti ismijavana kao NATO sudbina, kao nešto u čemu više nema ničega našeg, kao i ova potpuna amerikanizacija proslave Božića, npr., za koju se govorilo da je najveći biznis još od sredine devetnaestog stoljeća. No pisac ne može biti nevjeran, piše Illyés još u svom programatskom članku „Vjernost književnika“ (1939). Nevjernog književnika, bilježi, izbacuje književnost sama. Illyés pita kojoj je stranci pripadao Endre Ady. I onda kaže: bio je, kao i Petöfi, iznad stranaka, no u ovo vrijeme (sredinom 20. stoljeća) takvo držanje više nije moguće. Čak bi Ady i Petöfi, da su Mađari imali jakobince, bili unutra, ne bi se držali kao da se događaji njihove zemlje  njih ne tiču. Moguće je povući paralele sa suvremenošću, gdje imamo pisce koji u lunaparku političkih korektnosti i iz njih stasalih aktivističkih pokreta, stvaranjem predvidljive larme imaju isti onaj dojam koji su nekoć imali pisci zatvoreni u kule bjelokosne, osjećaj da su „tu“ i da su „aktivni“, „angažirani“, no to za Lukácsa i Illyésa nije ono o čemu njih dvojica pišu. Illyés je imao iluzija, poistovjećivajući Muze s negdašnjim „daimonom“ Sokratovim, no Lukács kaže da ovom stavu Illyés nije vjerovao bezrezervno. „Daimon“ je latinski „genij“, to je prirodno vrelo koje u sebi ima svaki čovjek, dok ne dopusti društvu, strahu ili raznim požudama da ga zatamne, a bavljenje književnošću, vjerojatno i filozofijom, vođenje je brige o ovom unutarnjem zdencu. Illyésov način bio je skrb o narodu, književna skrb koja od naroda pravi temu i kroz nju održava komunikaciju s narodnim genijem. Samim rođenjem on je pisac kao predodređen za ovakvo staranje o bližnjima, o bliskima i pripadnima: iz obitelji svinjara i pastira, u njemu su bile žive niti kojima se povezivao sa stanjem u donjim dijelovima društva. U njegovim knjigama stoga imamo lako uočljiv antagonizam: selo protiv grada, seljak protiv građanina, građanin protiv aristokrate, aristokrata protiv seljaka, aristokrata protiv građanina. Gotovo kao u nekom dijalektičkom komadu u kojemu nije moguća završna sinteza bez intervencije „odozgor“, a na ovu točku pretendiraju svi. Dakle, Gyula Illyés rodio se 1902. i prvih deset godina života proveo u zaseoku-pustari (sad slijedimo pogovaratelja i urednika Andrića) gdje je pohađao katoličku pučku školu. Nakon toga obitelj je krenula sa selidbama, otac je prestao raditi za grofa Apponyija, pokrenuo je samostalan posao, pa su selili ovamo-onamo, da bi se Gyula skrasio nakratko u luteranskoj gimnaziji u Bonyhádu, nakon čega – bilo je to poslije razvoda roditelja – seli s majkom 1916. u Budimpeštu. Ondje počinje pisati i pohađati studij francuskog i mađarskog jezika, no plašeći se da će ga zbog anonimne djelatnosti vlast dati uhititi, bježi u Francusku. Tamo radi najraznovrsnije poslove, pohađa Sorbonu, upoznaje vodeće ljude avangarde, dadaizma i nadrealizma. Piše i na francuskom. Nakon amnestije 1926. vraća se u Mađarsku i vrlo brzo uključuje u književni život. Ima i problema, optužuju ga da je napustio ljevičarska uvjerenja i uronio u malograđanske koještarije. Nije da im ne daje povoda: nakon posjeta SSSR-u objavljuje putopis „Rusija: putne bilješke“, iz kojih se vidi da je mlak spram ondašnje dominantne ljevičarske frazeologije. Illyes želi samo jedno: udubiti se u život seljaka i o tom životu ostaviti književno svjedočanstvo. To mu uspijeva s djelom koje pogovaratelj Andrić prevodi kao „Narod pustâ“ (1936), a može ga se po našim knjižnicama i antikvarijatima pronaći prevedenoga kao „Svet pustara“, odakle je i spominjani Lukácsev esej o Illyésu. „Ručak u dvorcu“ nadovezuje se na „Narod pustâ“ kao svojevrsna umjetnička dopuna ili antipoda ovoj terenskoj studiji. Illyés je izvanredan pisac, u što će se moći uvjeriti svatko tko posegne za ovim romanom, on piše brzo i jetko kao kakav mađarski seoski Raymond Chandler, a francuzi su imali sličnog pisca, Jeana Gionoa, koji je isto tako, u letu, kao mačak pticu, hvatao sve bitno što se događa oko njega. Jedino što su njegovi likovi vezani za zemlju, a ne za ideologiju. Evo kako Illyés opisuje rojeve muha: „Predebele muhe zujale su iznad, a još više oko mene, u rojevima toliko gustim da su ponekad proizvodile prave ljudske riječi, s do te mjere čistim naglaskom da bih se znao osvrnuti uvjeren da je netko ušao u sobu i obraća mi se.“ Ne nedostaje mu ni očitovanja: „Otkako se pojavio Endre Ady, riječ grof u svakom je razumnom Mađaru izazivala dva nagona: pljunuti i baciti ugarak.“ Narator stiže na selo prevoditi u miru Molierea i biva pozvan na ručak od strane grofa kojemu je služila njegova obitelj. Onamo ga vodi udovica grofova sina, atraktivna tridesetpetogodišnjakinja nekonvencionalna životopisa, već je bila u braku, razvela se, radila je kao plesačica, vidjela je svijeta i onda je „iz ljubavi“ zaglavila na ovoj pustari. Dok idu prema dvorcu čitatelj očekuje erotsku avanturu, no njih dvoje – u skladu s piščevim poetičko-etičkim uvjerenjima – samo pričaju. Jean Giono bi svojim junacima dao na volju, svašta bi se izdogađalo do dvorca, no ovdje je u prvom planu ideologija, sretno, srećom, „prebačena“ iznimnim talentom za detalj i olfaktiku prirode. Vjerojatno ne bi bilo besmisleno pisce podijeliti na platoniste, koji raspravljaju o idejama, i aristotelovce, koji pozornost bacaju prema „događaju“. Illyés bi pripadao prvima, što je kao načelo dosljedno proveo kroz cijeli roman, sastavljen od razgovora kojima se nastoji dokazati jedna ideja, prije svega ona da nema ničega lošega u razvlaštenosti stare vladajuće klase. Nije nimalo čudno da mu je Lukács poklonio tako značajnu pozornost, autor „Povijesti i klasne svijesti“ pomno je pratio crvene niti kroz djela pisaca svoga vremena. No stara aristokracija kao da se još sjećala uživanja u životu: grof na imanju živi sa suprugom i bivšom ljubavnicom – ona ih uzdržava. Supruga je gorljiva vjernica, daje nam pisac tim povodom i kovanicu: aristokretenizam. Odlazak s vlasti opisan je dojmljivo. Prvo grof čuje da mu pod prozorom drugačije marširaju vojnici: bio je u pravu, to su Rusi zamijenili Nijemce. Boravak ruske vojske u Mađarskoj onemogućio je susret aristokracije s Nediscipliniranim Narodom, koja je time postala čudni dužnik onim silama koje su omogućile njihov ostanak bez svega, ne računajući ostavljenu im živu glavu. Razlog susreta naratora i grofa: grof je zaintrigiran što je potomak njegovih radnika postao poznati pisac, što se raspliće i tijekom njihova klasno suprotstavljena razgovora, kada grof pisca proziva zbog netočnosti iznesenih u knjizi. No kada izađu u šetnju između njih prokulja simpatija, pogotovo u dijalogu nakon susreta s dvojicom uniformiranih umjetnika – u okviru novouspostavljenog poretka brinuli su o redu, ali na izrazito formalan i ohol način – i njihova psa. Poznajete li ih, pita narator; samo psa, odgovara grof. Njihov dijalog doseže i do filozofske razine, kada pisac grofu saopći da o povijesnoj ulozi mađarske aristokracije ne može biti ni govora, jer su upravljali tako neuko, neobrazovano, stihijski, slijepo i ne-povijesno, da o njihovoj povijesnoj ulozi ne može biti ni najmanjeg govora. Kada piše o njihovim ekscentričnostima, kategorizira ih kao „luđake društvenog poretka“, ljude beznadno zarobljene iskrivljujućom vizurom nepravednih socijalnih odnosa. Ozbiljan broj stranica Illyés posvećuje ponašanju aristokracije prema običnom puku, radi se o takvim devijacijama poput mlaćenja pješaka jer se nije dovoljno brzo maknuo s puta i napredovanju u karijeri časnika koji si je sabljom izbio oko ali je svejedno podnio raport caru. Stvari su to koje u malome vidimo promotrimo li našu političku vlastelu, držanja neopisivo ohologa, a ostvarenoga na temelju nikakvoga, ili da se poslužimo terminologijom ovog romana, potpuno „ne-povijesnog“ djelovanja. Čak i između ove tri iznimne knjige „Ručak u dvorcu“ iskače kvalitetom kao istinski natprosječno djelo koje bih preporučio svakome za čitanje, a razloga je nekoliko: Illyésev talent – a tako je uvijek kada imamo posla s dosta sposobnim piscem – pobjeđuje čak i mutna mjesta vlastita rukopisa, karikiranja i ideologizacije kojih ne manjka. On je kao junaci narodne poslovice, koji uvijek ide dalje, nakon što malo odmori na podu, dogodi li mu se da padne. A takvih je momenata u ovoj knjizi malo.