Gustaw Herling-Grudzinski: Dnevnik pisan noću

Najpoznatiji dnevnici u europskoj književnosti su Defoov, Dostojevskog, Manna, Gidea, Pavesea, Kafke, Maraia, a kod Poljaka Gombrowiczov. Herling-Grudzinski se na sceni pojavljuje naknadno, kao Kafka, njega književni leksikoni ne zahvaćaju, iako se radi o piscu koji je u mnogočemu bio prethodnik – ili možda baš stoga – većine tema koje su određivale drugu polovinu Dvadesetog stoljeća. Prvi je pisao o logorima, njegov roman „Drugi svijet“ predgovorom je popratila internacionalna filozofska zvijezda Bertrand Russell, a predgovaratelj i prevoditelj hrvatskog izdanja „Dnevnika pisana noću“, Adrijan Cvitanović, piše kako se radi o djelu koje svojim književnim kvalitetama odskače među brojnim svjedočanstvima bivših zatočenika Staljinovih logora, i „vjerojatno je među najboljim knjigama o toj temi, na bilo kojem jeziku.“ Zanimljivo je kako opisuje drugog majstora ove teme, Varlama Šalamova: blijed i uzvrpoljen, piše s bešćutnom lapidarnošću, njegovo je umijeće posljedica otupjelosti. Kao antipodnog navodi poljskog velemajstora Tadeusza Borowskoga, čije je djelo „Kod nas u Auschwitzu“ (V.B.Z., Zagreb, 2015, prijevod: Ivana Vidović Bolt, Zdravko Malić), gdje se prikaz logorskih dana pojavljuje s natruhama paklenskog i očajničkog hihotanja, proizašlog iz razočarane etičke strasti. Kod nas je još preveden roman „Bijela noć ljubavi“ (Disput i Hrvatsko filološko društvo, 2015, prijevod: Mladen Martić) koji je Herling-Grudzinski napisao pretkraj života, 1999. Rodio se 1919. u Kielcima, kao gimnazijalac već objavljuje po časopisima, smjesta po početku rata uključuje se u pokret otpora, zapravo jedan je od organizatora borbe, hapsi ga NKVD i završava u gulagu. Štrajkom glađu uspijeva izboriti puštanje na slobodu i vraća se na frontu. Sudjeluje u čuvenoj bici za Monte Casino, zbog čega je bio i odlikovan. Odmah nakon rata priključuje se književnom životu, ali u Rimu, pa je uz Gombrowicza i Milosza (nekoliko godina kasnije) najpoznatiji poljski emigrant. Živi u Londonu, Francuskoj, Njemačkoj, pa se vraća u Italiju, gdje se ženi s Lidijom Croce, kćerkom Benedetta Crocea. Poljsku nije vidio sve do pada komunizma, a umire 2000. godine. Književno najsenzacionalističkiji bio bi njegov odnos spram Gombrowicza, koji njega ne spominje u svom „Dnevniku“, no koji je povod Herlingu-Grudzinskom da ispituje relacije i silnice poljske literature, sve do tumačenja „Zločina i kazne“, gdje ispravlja Gombrowicza u njegovim, kako sam zapisuje u „Dnevniku pisanom noću“, krivim zaključcima. Usporedba ovih dvaju vrlo različitih autora mogla bi se svesti na lakonsku podjelu: Gombrowicz je filozofija, Herling-Grudzinski estetika i politika. Gombrowicz diže spomenik sebi, Herling-Grudzinski riše portret epohe i naznačuje put: kod njega svijet spašava ljepota. No ova ljepota smještena je po muzejima i bibliotekama, dok je o vanjskom, realnom svijetu ljudi imao pogubnije mišljenje: Napuljem nije šetao jer se bojao da će ga likvidirati komunisti, pa je uglavnom boravio u svojoj sobi, a djecu nije učio poljski, bio je distanciran prema životu svoje obitelji, kao da se bojao da će im prenijeti neku bolest. Dakle, kada on zapiše: „Ispuzao sam iz sobe na ulicu“, treba ga čitati u vojničkom ključu: Herling-Grudzinski je uslijed sveg svog angažmana osjećao da mu je pametnije biti oprezan u Napulju, a nevjerojatno je da je to čovjek koji se borio protiv dva velika zla, nacizma i staljinizma, a koji mora čuvati živu glavu u jednoj zapadnoj zemlji. Ova zaraza od koje je bolovao cijeloga života mogla bi se nazvati i angažmanom etičkog intelektualca, njegov „Dnevnik…“ vrvi opaskama na račun držanja europskih intelektualaca za vrijeme Hitlera i Staljina, gorkim konstatacijama na račun njihove nojevske vrste intelektualnosti, gdje je glavni dio strategije bilo zabadanje glave u pijesak. Geneza zla, kojoj su posvećene brojne stranice „Dnevnika…“ kod njega je pomno raščlanjivana, pa kada, primjerice, piše o Nietzscheu i njegovoj kasnoj konstataciji da su „Židovi tankoćutni geniji čovječanstva“ zaključuje da to iz njegovih usta nije kompliment. S mnogim se njegovim  procjenama lako složiti, on je znao pisati i imao je sofisticiranog otrova u peru: za Manna kaže kako je bio estetski mandarin, s čime se nikada ne srećemo, kako zapisuje, kada čitamo uistinu velike i mudre pisce. Riječi Cvetajeve da se nikada ne zaustavlja, sve dok ne svisne, mene podsjećaju na Hitlerove: stajem tek pet minuta poslije ponoći, ali Herling-Grudzinski sudbinu Cvetajeve sagledava kroz riječ „svisnuti“. Čitanje „Dnevnika…“ lekcija je iz književnosti, čak i kada citira, Herling-Grudzinski podučava, pa tako imamo ocjenu Nerude koju je dao genijalni Jimenez, nazvavši ga „velikim  lošim pjesnikom“. Jedan od glavnih sugovornika mu je Dostojevski, a kako ga iznimno privlači likovna umjetnost, imamo u „Dnevniku…“ i analize djela koja su nadahnjivala ruskog maga, npr. Lorraineova djela „Akis i Galateja“. Stavrogina iz „Bjesova“ – gdje Rus opisuje ovo platno – suprotstavlja rečenici Simone Weil, da nije znao i nije želio znati drugu svijest, osim one urođene. Je li Herling-Grudzinski tragao za nadnaravnim? O đavlu piše s pozicija tadašnjih papinskih govora, pa je Princ tame, dobro zabilježen u boljim djelima europske književnosti, istovremeno i socijalni i duhovni problem. Herling-Grudzinski vjeruje u postojanje univerzalnog Đavla. Ali zato ne vjeruje u psihoanalizu: „neumješnošću u iščitavanju tekstova i podteksta psihoanalitičare nadmašuju samo istražni suci.“ Nije mu draga – očekivano – ni Nova ljevica. Piše o „barikadnom lupetanju“ i angažmanu koji se u današnjem smislu preobrazio u masturbaciju. Roman kao forma je umro, kaže, a uzrok smrti je „žudnja za fabuliranjem“. Dominantni izraz suvremenosti je trabunjanje, književni teoretičari i kritičari „snatre“, a ova se snatrenja tiskaju i čitaju kao bogojavljenja – što uspoređuje s buljenjem u vlastiti pupak. Citira punca Crocea koji je – nasuprot trendu vječne mladosti druge polovine Dvadesetog stoljeća – savjetovao: brzo ostarite. Kada tumači Joba paušalan je kao Gombrowicz u svojoj interpretaciji Raskoljnikova, ni on ne vidi da jedan od Jobovih prijatelja stradalniku kaže da je kažnjen zbog visoke kamate i guljenja sunarodnjaka i susjeda. No lucidno primjećuje da je kršćanstvo nastalo iz ljudske žudnje za Bogom koji pati. Ničeanski bi se moglo dodati: izmišljeno je ne bi li se, u tom imaginativnom svijetu, čovjek osvetio Bogu, a ne da bi Bog spasio čovjeka. Za Herlinga-Grudzinskog nema pozadinskog tumačenja, kada piše o Freudu (i njegovu mišljenju da je kod sna bitna forma) citira Junga koji je rekao da se slaže s Talmudom, i da san drži onim što jest, svojim vlastitim tumačem i ničim više. Pa je za frojdiste konstatirao da se slabo razlikuju od gatalačkih tumača sanjarica. Podsjeća na Prousta koji kaže da su u predmetima zatočena, začarana silno stara sjećanja koja oslobađamo kada neočekivano na te predmete nabasamo. Nasuprot ovakvim individualnim potragama uvijek upozorava – gotovo iz stranice u stranicu – o opasnostima kolektivizma, što ga dovodi do glorificiranja Poppera i njegova „Otvorena društva“, no teško se ne naježiti kada citira pjesničko upozorenje o „tako apsolutnim sustavima, u kojima nitko neće imati potrebu biti dobar“. Jednom i drugom pristupu suprotstavlja se tada već nadiruća naša vrsta svakodnevice, koju sažima u odgovor na pitanje što je život: „Loša navada skakanja s mjesta na mjesto u potrazi za snoviđenjima.“ U eskapizmu vidi veliku opasnost, a datira je od Voltaireova Candida i podsjeća na knjižicu Conrada Lorenza „Osam smrtnih grijeha civiliziranog čovječanstva“, gdje je najteži drugi grijeh, a danas omiljena fraza svih psihoterapija: ne dati se emocionalno zavesti, „uvući ni u što što nas se neposredno ne tiče, ni na koji način ne dopustiti da nas bilo tko bilo čime ometa u obrađivanju vlastitog vrta.“ Stalno ironičan, rabi citate onako kako je tražio Mandeljštam, kao cvrčke, pa se sjeti riječi Vasilija Ključevskog o Rusiji Ivana Groznog: „Država se ugojila, narod omršavio.“ Francuski pisac Celine u knjižici „Mea culpa“ konstatira: „Politika je Čovjeka upropastila više u posljednjih nekoliko stoljeća nego tijekom cijele prethistorije.“ Jedan od bliskih mu je Camus. Na predavanju na Kolumbijskom sveučilištu Camus je rekao, a Nicola Chiarmonte zabilježio: „Tko god danas govori o ljudskoj egzistenciji u kategorijama vlasti, produktivnosti, historijskih zadaća, širi taj otrov“ – misleći na hitlerizam, ali kao na vrstu zla na koju Hitler nije imao autorska prava, nego je konstanta. Što činiti? Camus je mislio da je optimizam glupost, a pesimizam kukavičluk. Potrebno je, smatra, odbaciti svaku ideologiju koja sebi „prisvaja globalna prava na ljudski život.“ Vjeruje u „postojanu tajnu zaključanu u srcu svakog čovjeka“, a tu smo već kod Tolstoja i njegovih posljednjih redaka, gdje piše da je nekoliko puta spasio sama sebe, ne Lava Nikolajeviča, nego onoga koji nije uvijek, nego samo u pojedinim trenucima svoga života. Ovi trenuci za Herlinga-Grudzinskog su momenti iz djetinjstva, kada smo stvari vidjeli prvi puta. Poezija po njemu počiva na tome da u odrasloj dobi nastojimo stvarima i osjećajima povratiti njihovu neponovljivost. Vratiti se, to mogu samo veliki pisci, tvorci mitova, zapisuje. Pojavljuje se u knjizi i Josip Broz Tito. Kao pretili krvnik i kao političar koji je 1968. u Čehoslovačkoj znao što slijedi, jer je Dubčeka čim je stigao pitao kada namjeravaju proglasiti opću mobilizaciju. Kada je vidio da je Dubček problijedio Tito je skratio svoj boravak pod nekom izlikom. Herling-Grudzinski piše: „…što ga je učinilo nalik na liječnika koji je nakon što je pregledao pacijenta šutke obitelji izražava sućut u obliku naklona.“ Jedan citat mogao bi biti poučan za našu sve umorniju javnu scenu: „Nacionalizam je prije svega uništenje tvorevina civilizacije – koje nacionalisti nazivaju institucijama pluto-židovsko-liberalno-demokratskog društva izrabljivanja – i stvaranje uvjeta koji će zakonima čistoga nacionalnog kolektiva omogućiti odigravanje odlučujuće uloge.“ Umjesto Boga, koji uporno izbiva s ovog svijeta, potrebna nam je, kako kaže Nicola Chiarmonte, „čista svijest“. Kod Camusa se križaju dvije svetosti, katolička i laička, no pisac mediteranske knjige „Pobunjeni čovjek“ nije davao jednoznačne odgovore. No zato je Herling-Grudzinski stalno na zadatku proširenja svijesti i preciznosti: slavljenog Prima Levija okarakterizirao je kao pisca točnog, detaljnog, no lišenog književnog dara, pa je smatrao halabuku oko njega neprikladnom, ne spomene li se i ova Levijeva prirodna nesposobnost. Herling-Grudzinski detaljno u „Dnevniku…“ prikazuje vrijeme kojeg više nema, a ovo novo, u kojemu mi živimo, solidno najavljuje svojim crnim predviđanjima, sahranjujući ga unaprijed, ne budu li ljudi bili etični. Budu li se zabijali u vlastiti pupak, da upotrijebim njegov izraz. To se osobito jasno vidi kod njegove analize Ciorana, koji je pao kao žrtva vlastite stilske savršenosti – Herling-Grudzinski smatra kako je time toliko zatvorio svoje misli da ih ni sam više ne bi mogao samome sebi razjasniti. Ne biti zaključan, ne biti naivno i neoprezno otključan, to bi bio moto njegova „Dnevnika…“. I učiti, kao lud, koliko god možeš: tu negdje rodit će se mišljenje koje te neće osloboditi – takvog oslobođenja nema – ali će te onemogućiti u nanošenju zla bližnjemu. Njegov „Dnevnik…“ verbalni je spomenik ovakvoj vrsti životnih stremljenja. Prijevod Adrijana Cvitanovića je izvrstan, ponovno imamo situaciju da su jezik i sintaksa naših prevoditelja zadnja točka na kojoj se hrvatski jezik pojavljuje sa svojim moćima i šarmom. Prevoditelj je nagrađen Isom Velikanovićem baš za ovaj rad.