Giovanni Papini: Gog

Prezren, zaobilažen ili odbačen, iako je i dandanas objavljivan, ali s knjigom i od izdavača od kojih se ne očekuje vrhunska literatura. Papinijeva „Povijest Kristova“, kao i njegovo poznato obraćenje, vjerojatni su uzrok distancirana držanja spram nekoć vrlo značajna autora. To vam je kao u onom lakanovskom vicu gdje se vjerniku ne zamjera na molitvi, nego na ozbiljnosti: stvar je u tome da je sve dopušteno samo kao obred, ne zaozbiljno. A Papini je stavio na kocku cijelu svoju intelektualnu biografiju okrenuvši leđa filozofskim i umjetničkim recepturama Dvadesetog stoljeća. Njegov pad u religiju nije, međutim, znak iz kojega je moguće iščitati samo intelektualnu kapitulaciju. I Heidegger je rekao da ga je čitanje Nietzschea upropastilo, te da bi vjerojatno, da toga iskustva nije bilo, imao lijepu teološku karijeru. Papinijev „problem“ stvarniji je nego što ga sebi mogu pretpostaviti intelektualni manekeni: problem Boga uvjerljivo je obrađivao danas minorizirani Carl Gustav Jung, koji u predavanjima o Nietzscheovom „Zaratustri“ kaže za sama sebe da je toliko neznanstven te ga zovu samo kada je već kasno. On se na više mjesta u svojim djelima poziva na izreku svetog Pavla, po kojoj nam nešto mora biti Bog, makar i kruh, pa je onda bolje da nam je Bog – Bog. Ovo je dug uvod, no nije nevažan kada su u pitanju dvojbe i odluke pisca o kojemu je riječ, i kojega nije moguće tek tako smjestiti u povijest književnosti, budući da ga ta povijest ignorira iz neknjiževnih razloga. A ovi su, opet, toliko poticajni – radi se o toj višetisućljetnoj čovjekovoj borbi s Apsolutom – da bi se moglo pisati samo o Vječnosti, Vremenu i Papiniju, pa bi rezultat takva pisanja sam lako postao jedna odvojena knjiga. Ima toga ovdje više no što je mislio jedan Derrida, problem nije jezične nego egzistencijalne prirode, kao u onoj notornoj priči o prstu i Mjesecu. Papini se nije bavio prstom, nego, da se nespretno izrazimo, onim na šta prst ukazuje. Strah i drhtanje nisu kod njega riječi koje se dade razložiti unazad, nego stanje iz kojega riječi tek nastaju. Njega je zanimao ovaj – fiktivan ili ne – korijen svega. No tko je bio Papini? Danas, a možda ni onda, nije nimalo moderan ovakav obrat u životu. Čemu je to on okrenuo leđa? Rođen je u Firenzi 1881., gdje je i umro 1956. Leksikoni i pogovori bilježe njegovu intenzivnu djelatnost, uredničku, samoizgrađujuću (Foucault bi bio zadovoljan, Papinijev je život umjetničko djelo), inicijativnu u smislu davanja poticaja osnivanjima kulturnih ustanova, domoljublju, podršci fašizmu, djelovanju u okvirima futurizma, anarhoindividualizmu. Kao da je odmah obolio od svih bolesti novoga vijeka, od kojih neke nije baš najuspješnije prehodao. No nekim umjetničko-duhovnim tendencijama zadavao je ozbiljne udarce, primjerice, realizmu u književnosti. Roman „Un uomo finito“ (1912), kao i priče objavljene u okviru Borgesove Babilonske biblioteke pod naslovom „Zrcalo koje izmiče“ (Grafički zavod Hrvatske, 1982, prijevod: Tonko Maroević) dokazuju koliko je u tome bio talentiran, odnosno presudan. Ateistička svjetonazora, rušilački nastrojen, pripadao je generaciji koja je, nakon Prvog svjetskog rata i propasti starog svijeta, pokušala graditi nove sustave vrijednosti. Kako je to radio nabolje se vidi u romanu/dnevniku/autobiografiji „Un uomo finito“, gdje ostavlja ozbiljne tragove svakom istraživaču prošlog stoljeća. Za teoriju ondje zapisuje da se „pretvorila u melankoliju“, najvažnije filozofe novijeg vremena okarakterizirao je kao „izazivače buke“, a čovječanstvu predlaže izvršenje „stoičkog, univerzalnog samoubojstva“. 1921. objavljuje „Povijest Kristovu“ i nakon nje piše više po šabloni nego po izvornom umjetničkom nervu. No i takav Papini vrijedan je čitanja, čemu je dokaz i satirički roman „Gog“ objavljen 1931. godine. Papini je napet i poticajan čak i na terenu političkog prorokovanja, čemu su dokaz njegovi reci iz „Diario“ (1962), gdje ideju Europe suočava s višeglavim materijalizmom. Njegova je spisateljska ambicioznost golema, Mate Ujević zapisuje: „On je želio obuhvatiti sve: i čovjeka, i povijest razvitka kulture i civilizacije, i postanak svijeta i religija.“ Želio je sve, pa se kao takav, enciklopedijski postavljen autor, i pojavio na sceni kroz djelovanje filozofskog časopisa znakovita naziva „Leonardo“, čime je valjda kroz ime poznatog učenjaka i umjetnika renesanse čitateljstvu htio dati do znanja koliko su obuhvatna njegova nastojanja. Benedetto Croce smatrao ga je prodornim, a Papinijeva žeđ za „istinom“ bila je tolika da se u svojim intelektualnim kombinacijama nije libio napustiti čvrste obale iskustva. Ujević kaže da je ovakav pozitivistički početak bio logičan jer se radilo o čovjeku rođenom i odraslom u obitelji u kojoj je „željeznička lokomotiva najveća idejna vrijednost“, a njegovo kasnije zastupanje ideja filozofije pragmatizma kao da dodatno pojačava ovakve interpretacije. No to su sve bile postaje za njegov neumorni duh. Papini je zapisao da mu „razmišljanje pomaže u oslobađanju od boli“ i dao skicu svog duhovnog razvoja: monizam – naučni objektivizam, pozitivizam – sklonost znanosti i rasuđivanju – proučavanje znanja – univerzalni skepticizam. Sve ovo ruši se uslijed duhovnog iskustva Prvog svjetskog rata, kada je beznađe prestalo biti apstraktno i aristokratsko filozofsko držanje te je postalo autorovom svakodnevicom na koju je odgovorio okretom prema kršćanstvu. 1923. piše „La seconda nascita“, objavljeno nakon njegove smrti, a nastavak je romana „Un uomo finito“. Drugo rađanje, na koje Papini aludira naslovom stara je religijska i umjetnička tematika: naš Tin Ujević ima čuveni stih: „Nisam umro jednom, nego dva-tri puta“, a tiče se pojma poznatog ne samo iz kršćanstva nego još prije (i bolje) iz istočnih religija, gdje je prvo rođenje neadekvatno, nedovoljno u smislu cjeline životnog iskustva, pa istočnjaci onda dvorođene smatraju tek rođenima, što pokrivaju terminom dvija, čime se označava događaj duhovnog rađanja. S ove pozicije čovjeka koji je prozreo materijalističke zamke suvremenosti, bile one ekonomske ili duhovne, Papini piše i „Goga“. Kod objavljivanja knjiga je naišla na mlak, pa i negativan prijem, pisalo se da Papini frazira općim mjestima do iznemoglosti, da je tek povremeno iznad pamfletičnosti, i da u romanu prosipa jeftine finte. Istovremeno se radilo o piscu koji je ostvarivao snažan utjecaj na nove književne glasove, od Blaisea Cendrarsa pa sve do Henrya Millera, čak i bitnika. Očito da se istinoljubivost autorova pokazala zaraznijom od straha da na čitatelja ne prijeđe „pošast kršćanstva“, pa je njegovo djelo nastavilo živjeti kroz djela značajnih pisaca narednog perioda. Vrhunac su njegove protoborhesovske priče, što se veliki Argentinac nije libio istaknuti, objavivši ga u svojoj Babilonskoj biblioteci. Papini je veliki pisac čiji opus ne vrvi samo obratima, poput ovog egzistencijalnog, nego i poticajnim iznenađenjima, od kojih u „Gogu“ ne manjka dokaza. Borges je ovu mnogostrukost piščevu tumačio krinkama koje je Papini na sebe morao navlačiti ne bi li se uopće uspio izraziti. Ove krinke su brojne, Papini je bio i povjesničar književnosti i pjesnik, no u svima je uspješno artikulirao temeljnu ideju vlastita djelovanja. Nju je moguće, vrlo grubo, svesti na uvjerenje da je svijet izraziv, čak i ako uzmemo k znanju Platonovu opasku po kojoj „samo budale misle da je ono bitno moguće izreći“. „Gog“ je junački pokušaj davanja sinteze tekućim idejama njegova vremena, glavni je junak milijunaš koji opisuje svoje susrete s ljudima i idejama koji su obilježili ondašnje međuraće. Tako da se u ovoj satiri susrećemo s Freudom, Lenjinom, G.B. Shawom, Gandhijem, Fordom, Edisonom, H.G. Wellsom, Frazerom, Hamsunom… Kroz ovog posljednjeg Papini piše o pogubnosti slave kao „preteče mrtvačkog odra“, kada se slavnome pristupa obdukcijski, s vivisekscijskim namjerama. „Dajte mjesta nepoznatima“ kaže Papinijev Hamsun, kao što i njegov Gandhi kaže da je ideja o neovisnosti Indije zapravo britanska ideja. Indijci na političare gledaju odozgora, kao na ljude koji obavljaju posao koji nitko neće a netko mora. Gandhi je prikazan kao učenik Tolstoja i Puškina, Platona, Carlylea, Mazzinija, Emersona i Carpentera. Za njegov duhovni razvoj više su učinile mađarske i slavenske borbe za neovisnost nego Vede. Iz zatečene domaće atmosfere Gandhi ništa nije mogao preuzeti u smislu svoje javne uloge. Osim s povijesnim veličinama Gog se suočava i sa suvremenom arhitekturom, koju odbacuje u potpunosti tezom da je smiješna onako kako bi bio smiješan pjesnik koji u „Ilijadu“ umeće vlastiti stih. Arhitekte koji grade banke, kazališta i kasina koja će biti „umetnuta“ između građevina zamišljenih i građenih od drugih ljudi naziva „tucetnim arhitektima“, kakvih ima gomila. Za Židove se Gog uvjerio da ih uopće ne zanima materijalna razina života, što dokazuje uplivnim moćima ovog naroda na kompletnu znanost i umjetnost modernih vremena. Pravni mu je sustav besmislica: „Rimsko je pravo bilo sa svojim oprezima i odmjeravanjima djelo škrtih i nepovjerljivih seljaka, koji su kaznu promatrali kao cjenik.“ Gdje Gog osjeća samo „smrad cjenkanja“. Zločine nije moguće ispraviti ovakvom taksativnom kaznom, nego eliminacijom zločinca iz društva. Budućnost Dvadesetog stoljeća proročki vidi kroz „egolatriju“. Do zaključaka Gog dolazi razgovarajući s nekim Nijemcem, koji mu se obratio „glasom većim nego što je on“, što bi se kao karakterizacija moglo pripisati kompletnoj njemačkoj filozofiji od Kanta naovamo, možda i filozofiji generalno. I ovdje su predložene neke promjene sustava vrijednosti: onako kako se protestantska reformacija diči da je od svakog čovjeka napravila svećenika, tako Papini predlaže da poduzmemo korak dalje i od svakog čovjeka da napravimo Boga. „Nema više posrednika između obožavatelja i obožavanoga. Svak je sam sebi svoj Bog.“ Utemeljenje egolatrije pripisuje filozofu Fichteu koji je, jednoga dana, uspinjući se na katedru, navijestio ljudima da će danas, on i oni, stvoriti Boga dumanjem. To je bilo pravomoćno utemeljenje, jer „ako je Bog stvor naše praktične ili etičke aktivnosti, tj. tvorevina ljudskog uma, zašto ga onda treba obožavati, kao da zbilja postoji izvan nas“, pita se Papini. Pa je sport okarakterizirao kao „obožavanje tijela“, „kult je znanosti zamjena za sveznanje“, „kult stroja surogat za Božju svemoć.“ Nemilosrdan je Papini. I nije tako nesposoban kao oni njegovi prvi kritičari. Dapače, vrlo je to sposoban pisac. Freuda je pokazao značajnijeg kao pisca nego kao znanstvenika, sve je to literatura, piše Papini, stavljajući Freudu u usta izjavu da se u njegovu djelu „Heine, Zola, Mallarme dodiruju pod pokroviteljstvom moga starog Goethea.“ Glazbeno djelo „Silence“ Johna Cagea najavio je trideset godina prije no što je komponirano, jedino što je u Papinijevu viziju uključen cijeli orkestar a ne samo klavir, jer je Papini moćniji, da se moderno izrazimo, od Cagea, barata s više informacija. „Gog“ je jedna od važnih knjiga europskog duha, kritički intonirana spram smjera u kojemu još uvijek pobjedonosno tonemo, kamen međaš i najava pisaca koji će se, pamfletistički nabrijani, pojavljivati do najnovijih dana i kod kojih je kritika putanje homo sapiensa sastavni dio opisa suvremenog stanja. I onda se pita Papini: „zar sam zbilja skup dugova, ropska molekula nekoga gorostasnog tijela?“ Ako je i bio tek epifenomen tjelesnosti, Papini je o tome ostavio nesvakidašnje intenzivno i inteligentno svjedočanstvo.