Flannery O’Connor: Siloviti prisvajaju nebo

Rođena 1925., umrla 1964., Flannery O’Connor cijeli je život provela na američkom Jugu. Objavila je dvije zbirke priča („Teško je naći dobra čovjeka”, „Sve što raste mora se sastati“) i dva romana („Mudra krv“, „Siloviti prisvajaju nebo“). Čitateljstvu na Balkanu postala je središtem interesa nakon intervjua pop-pjevača Nicka Cavea, koji ju je istaknuo kao jednu od glavnih inspiracija za svoje gotičke pop-komade. U dvama antologijama američke priče pojavljuju se prvi prijevodi, a nekih dvadesetak godina kasnije imali smo objavljen gotovo cijeli njezin opus. Nedostaje nekoliko priča i obimna prepiska „The Habit of Being“. Unatoč zalaganju urednika (Kruno Lokotar) nije se našlo sluha za epistolarnu spisateljičinu djelatnost, što je šteta jer se radi o lucidnoj i načitanoj analitičarki života i literature, čemu su objavljena pisma lijepo svjedočanstvo. Tri su njezina pisma objavljena u časopisu „Marulić“ te je zainteresiraniji čitatelj, ako si već nije nabavio ovu knjigu u originalu, mogao steći uvid u način rada mozga ove jako uvjerljive i intelektualno izazovne autorice. Šteta što je u svoja „Seksualna lica“ nije uvrstila Camille Paglia jer bi obrada njena djela upotpunila ovu galeriju raznih erotskih uobličenja zapadne civilizacije. Kod O’Connor seks je golema sila usporediva s onom raketom punom goriva, a uz pomoć koje astronaut stiže u svemir. Samo što se ovdje ne radi o osvajanju kozmičkih prostranstava nego o jednosmjernoj ulaznici za svijet grijeha, za koji ljudi imaju neobičnu i da nije ovih bijednih rezultata, moglo bi se čak reći spektakularnu ekskluzivu. No na tom putovanju u središte pakla ljudi nisu sami: postoji Božja riječ, opismenjeno nazočna u djelima crkvenih otaca, poput onog prepisivača Aristotela, Tome Akvinskoga. Ili još prije, onog izumitelja volje, Aurelija Augustina. Flannery O’Connor je plodove njihova istraživanja čitalački najozbiljnije tretirala, iz pisama je jasno da je evanđeoska vijest neka nada, no iz čitanja njenih knjiga nije uvijek najjasnije razabrati koje su njezine, nadine, posljedice. Jer njenim djelom dominiraju groteskni, čudovišni subjekti, nakaze u pravom smislu te riječi. Da stvar bude zanimljivijom, ovi subjekti neobično podsjećaju na eksponate kakve imamo čast vidjeti i u našoj zemlji. Ljudi su to posve iskrivljeni vjerskom frazeologijom i zahtjevom prema zajednici koji ni u snu ne pokušavaju ostvariti na samima sebi. Ne radi se o pukom dvostrukom moralu – on je prelagan protivnik, njega je jednostavno slistiti. Nego o devijaciji, demenciji kao posljedici automatizacije primjene zapovijedi ljubavi. Analiza razloga ovakvog i više nego neželjenog obrata, da oni koji bi htjeli biti sol zemlje budu tako bljutavi, zahtijevala bi veći prostor i proširenje teme, no Flannery O’Connor nije pospana hodila zemljom, nju lektire nisu anestezirale, kao većinu čitača njenih omiljenih katoličkih autora, nego su joj, kao u crtiću o Tomu i Jerryu, stavila šibice u oči te je ove lektire i katolički osjećaj svijeta upotrijebila kao kriterij kroz koji je promotrila svoje bližnje. Rezultat je, jasno, katastrofalan, kao što je i nakon ovakvih konstatacija, apokalipsa zaslužena kazna, nešto što se okultistički prizvalo neefektnim životom. Spržiti i onda staviti u božji mikser pa još jednom promiješati ne bi li se što dublje zametnuo trag ovoj nesretnoj kombinaciji atoma koja nas je dovela u postojanje. To je Flannery O’Connor. Božja milost nema nikakve veze s glupošću, glupi neće biti pomilovani, ovdje nema one starice iz Dostojevskog koja će u raj ući lakše nego netko obdaren inteligencijom. Kod O’Connor nepismena je starica još gora od pismena mladića, koji također nimalo nije dobar jer mu je znanje omogućilo umišljenost, a ona tako izobličuje stvari da je za njega, ne dogodi li se nekakav suštinski obrat, stvar manje-više završena. I on će u pakao u čijem se blještavom predvorju ima čast sada nalaziti, za ovoga zemnog i neobično šarenog života. Tako i njene likove u „Siloviti prisvajaju nebo“ ne vodi ljubav prema Bogu, nego mržnja prema ljudima. Ova mržnja tako je intenzivirana da se u njima odvija kao neprekidni unutarnji monolog koji brkaju s božjim glasom. Posljedice su katastrofalne. Roman prikazuje ljude kakve ne želite sresti ni na ovom ni na onom svijetu, a u našoj zemlji ovakvi egzemplari sjede čak i u sabornici ili se natječu za vlast i organiziraju referendume. „Siloviti prisvajaju nebo“ je njezin drugi roman, a naslov je preuzela iz Evanđelja po Mateju i zagonetnoj rečenici koja glasi: „Od vremena Ivana Krstitelja do sada navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju.“ Tumačenja su dva: po jednom, samo strastveni i snažni, potpuno predani, u stanju su realizirati ovo unutarnje stanje. Drugo tumačenje je polemičko i tiče se odnosa u prvoj crkvi: Savao koji je postao Pavao i njegova ekipa neprekidnom evangelizacijom i krivim interpretacijama prisvajaju tumačenje kraljevstva nebeskog, što je tendencija naslijeđena još od apostola, koji su se, kako je poznato, žustro prepirali oko mjesta na kojem će sjediti u Raju. Izvorna interpretacija je preuzeta, preoteta i onda fabricirana u idiotizam, u fanatizam. Kod Mateja se tumačenje ne spominje, međutim roman O’Connor kao da bi se mogao lakše uklopiti u ovu drugu interpretaciju. Ona je, kako rekosmo, bila vrlo podozriva prema djelima ljudskim i nije ih brkala s ponudama božjim. Roman započinje opijanjem Francisa Mariona Tarwatera. Oblokavanje je uslijedilo ni pola dana nakon smrti njegova ujaka i duhovnog vodiča, a povodom prodaje rakije susjedima Afroamerikancima koje se kod O’Connor još zove crncima kao što se bijelce zove bijelcima. Ah, dobra stara vremena prije političke korektnosti! Ujak i nećak živjeli su negdje u zabiti, odvojeni od ljudi, te su se ondje udubljivali u snažan doživljaj Boga što ga je kao tešku opsesiju na životnome putu prtio ujak. Točnije, praujak. O’Connor je stalno ironična, pa kada zbori o povijesti ona zapisuje praujakovu inačicu događaja, od Edenskog vrta do Herberta Hoovera. Starac je tvrdio da je prorok i u ovoj je usijanoj atmosferi uzgajao i nećaka, koji je, za razliku od rođaka iz grada, imao sve znakove njegove svojte. Kada je po maloga došao nećak iz grada (kojemu bi stari bio baš ujak) ovaj je na njega pucao ranivši ga u uho. Gradski nećak nije baš distanciran spram bujice religioznosti koja vitla starčevim duhom, on se protiv nje, kao protiv teške bolesti, borio cijelog života. U gradu je dobio autistično dijete sa ženom koja ga ubrzo napušta. Starac je imao samo jedan komentar, budući da je na njegov gradski život gledao kao na izdaju: dobio je dijete koje ne može pokvariti. I zadužio je mlađeg nećaka, ovog koji je živio s njim, da ga krsti kako zna i umije. Budući da on nije uspio. To je sad njegova zadaća, misija. Stari umre za doručkom, i dječak ga (četrnaest godina) treba pokopati ispred kuće, što nadrasta njegove sposobnosti. Srećom naiđe spomenuti susjed koji se prihvaća lopate, a paralelno se odvija momkovo teško pijanstvo. Pa on, kada dođe sebi, zapali kuću i pođe prema gradu u kojemu živi ujak. O’Connor stalno kontekstualizira događaje, vraća se kratkim epizodama u prošlost, dodatno karakterizira likove, kao i produbljuje temu, a ona bi se mogla svesti na ljudsko svojevoljno interpretiranje božje volje. Tema njena romana je samovolja s karikaturalnim prikazima izobličenja. Kapric je kapric, taman se radilo i o Svetom pismu. Kao i fiksna ideja. Što kod njenih likova dođe kao opsjednutost. Koja ne može biti božja – biti opsjednut bogom kod O’Connor očito znači isto kao kad kažemo „opsjednut je đavolom.“ Dodatak nije potreban, važan je samo pojam opsjednuća, ovdje nema prefiksa. Momak stiže u grad, dio puta prevozi ga skeptični vozač kojemu je teško povjerovati, kada napokon stignu pred ujakovu kuću, da ovaj Mowgli iz Starog zavjeta ima rođake u tako dobru kvartu u mjestu. Njegov dolazak isprva izaziva ujakovu euforiju, kasnije se stvari spuštaju nekoliko oktava niže. Kod momka pogled na autističnog rođaka izaziva stravu koju ne pokušava prikriti. Koju, točnije, nije u stanju prikriti jer zbog neobičnog odgoja sve afekte nosi na površini. O’Connor nastavlja izvještavati kako se proročka pošast u obitelji razvijala: praujak je boravio četiri godine u ludnici i pušten je tek kada je prestao propovijedati po odjelu. Postao je ono što jest, dakle prorok, tek kada je božju službu obavljao kao prevarant. Prije te faze odmah bi ga društvo privodilo i zatvaralo u ludnicu. Gradski ujak, pak, od nestalnije je fele, i opisan je kao netko tko nije sklon činiti poteze u životu, nego samo „u glavi“. Filozofski bi ih se moglo podijeliti na aristotelovca praujaka, gdje je ostvarenje moguće samo kroz praksu, i njemačkog idealistu, a kod njih se sve događa u svijesti. Teško je reći je li O’Connor i ovakvu shemu imala u pozadini pisanja romana, no tabele je moguće osjetiti, ona piše kao da ispunjava nekakvu ukletu križaljku. Pad, otkupljenje i posljednji sud kod nje lebde kao okvir svega što piše, pa ne bi bilo neobično da se i ovako zaigrala. Što može samo činjenje, ili na što je sposobno puko mišljenje, kao pitanja koja uokviruju karakterizaciju likova. Mladac je prikazan kao tvrdokoran i neovisan, no njegova neovisnost nije bila konstruktivna, nego iracionalna, zaostala i neuka. Obrazovaniji gradski ujak je u ogledima s malim imao osjećaj da se nadmudruje sa šakalom. Nešto od ove atmosfere imamo danas u Hrvatskoj, postoje političke skupine koje jednostavno nije moguće nadmudriti, iako one same pri tome uopće nisu mudre. Kod gradskog ujaka se tragedija obitelji prikazuje u modernome uobličenju teškog, pasioniranog vjernika u poluobrazovanog stanovnika grada. Vjeru je izgubio, znanje nije stekao, i sad je negdje između, u sušnoj zemlji u kojoj ne manjka iskušenja i stege. A zadovoljstva su suha, jer suzbijanje vjere ne događa se znanjem nego susprezanjem od vjere, koju se poništava neadekvatnom, k tome i nedoživljenom znanstvenom ideologijom, frazama iz učionice. No ovaj sasušeni subjektivitet gradskoga ujaka negdje u dubini srca osjeća da živi herojskim životom. Antologijska scena romana je kada njih dvojica, stariji ostavši izvan crkve, i mlađi koji je ušao unutra, nazoče baptističkoj vjerskoj ceremoniji s djevojčicom koja svjedoči Isusa. O’Connor je i ovdje nemilosrdan promatrač: pozornost privlači pohlepa u propovjedničinu glasu, ujak shvaća da je toj ženi samo do novca. Mlada propovjednica, pak, ni o čemu nema pojma, ona je samo izrabljivana. Roman završava furiozno, prvo momak kod neuspjelog krštenja udavi autističnog rođaka, onda njega siluje vozač kojeg je ustopirao kod povratka kući. Što reći? Flannery O’Connor je, izvan složenih biblijskih simbolizama ovog romana, ispunila i onaj san Jamesa Joycea, kada je rekao da je samo stavio ogledalo pred svoje sunarodnjake. Dobro ulašteno ogledalo. I što se vidi u ovom ogledalu? Drska i samozvana vrsta koja u ime tobožnje božje riječi čini brojne nepodopštine. Proze ove autorice su poziv majmunima da siđu sa stabla vjere na zemlju, sa stabla na kojemu ispuštaju samo pavijanske nevjerničke krike, što ih onda nazivaju vizijama, i počnu biti pošteni prema sebi i drugima. Prema njenim prozama tvrokuhani krimići su mekokuhana jaja, dapače, griz koji se može davati i bebama, puka muška pozerska macho književnost bezopasna dometa. Mi smo, gospodo, čudovišta. I samo s te točke može početi naša transformacija.