„Mali zloduh“ Fjodora Sologuba jedna je od otkačenijih, mračnijih knjiga iz prošlog stoljeća, nimalo distancirana u odnosu na prikazivanja bizarnosti u kakva se znamo upustiti tijekom onoga što rado nazivamo zabavama. Kod njega se ljudi nađu, zakartaju, zapiju i onda uništavaju zidove. Evo čujte: „Za večerom su toliko pili da su se svi podnapili, čak i žene. Volodin predloži da još više zaprljaju zidove. Svi se obradovaše: odmah, a da nisu završili s jelom, latiše se posla, pri čemu su se dobro zabavljali. Pljuvali su po tapetama, zalijevali ih pivom, bacali na zidove i strop papirnate strijele koje su na vršcima bili uprljali maslacem, lijepili po stropu komadiće ižvakanog kruha. Zatim su odlučili da deru uske trake tapeta, kladeći se tko će povući dužu traku.“ Na samo prvih pedesetak stranica romana ova se rabota ponavlja dva, tri puta. Roman je u finalnom izdanju objavljen 1907. godine (dvije godine ranije roman je tiskan bez dvaju završnih poglavlja), bilo je to vrijeme koje je ruski filozof Berdjajev nazvao velikom renesansom, gotovo buđenjem cijelog naroda, otimanjem Rusa iz pandža pozitivizma, njihovo istinsko ulaženje u vlastitu povijest. No ispalo je drugačije, što je već, puno bolje od svog zemljaka filozofa proročki naštimani Sologub formulirao u „Malom zloduhu“ rečenicom: „Zaista u našem vijeku ljepota mora biti pogažena i oskvrnuta.“
Pa kako je ovaj ruski pjesnik i prozaist rođen 1863. u Sankt Peterburgu pod imenom Fjodor Kuzmič Teternikov, čovjek koji je završio bezazleni učiteljski institut te godinama predavao matematiku po provincijskim školama, koji je bio pjesnik – simbolista, teoretičar simbolizma, prevoditelj, na koncu postao opaki pisac Sologub, autor jednog od najrazornijih, možda i najrazornijeg portreta provincijalca i provincijalizma? Otac mu je bio oslobođeni kmet, majka – kućna pomoćnica, a izvanjski mu život ničim nije ukazivao na ovako radikalan prekid čak i s vlastitom pjesničkom tradicijom. Učiteljsko iskustvo uporabio je i tijekom pisanja romana „Teški snovi“, no samo životno iskustvo nije dovoljno za ispisivanje ovako žestokih stranica kakve je ispisao u „Malom zloduhu“, za ovako što potrebna je golema količina svijesti, samosvijesti, ali i alkemijske sposobnosti da se od opake svakodnevice napravi nešto od bronce trajnije. U književnost je ušao devedesetih godina devetnaestoga stoljeća s A. M. Dobroljubovim, D. S. Mereškovskim, V. V. Rozanovim, V. J. Brjusovim, i oni su bili, da se vratimo Berdjajevljevoj karakterizaciji, ljudi koji su istovremeno vidjeli dvije istine, dva svijeta, a procijep koji je zjapio između ove dvije stvarnosti ispunjavali su svojim djelima. Sologub je takav bio i u idejnom smislu, dvostruk, s dvostrukim dnom, sav u dvama odgovorima na probleme kojima se bavio. Bio je pod značajnim utjecajem drevnih gnostičkih naučavanja s jedne strane, a filozofski bio je Schopenhauerov učenik. Ovaj prezir prema neuobličenom svakodnevnom životu, lišenom snažnijeg unutarnjeg poticaja došao je do izražaja posebno u njegovom remek-djelu „Mali zloduh“. No i ovdje je važna jedna napomena.
Od gotovo svih (ili barem većine) svjetskih pisaca Sologuba – jer satiru su pisali mnogi – razlikuje smjer u kojemu je on razvio svoj dar. Malo koji čitatelj ovog romana imat će osjećaj da uživa u zlatnoj stvarnosti transformiranoj moćima velikoga spisatelja, veća je vjerojatnost da pomislite kako zapravo ispijate otrov. No, kao što je poznato, i on može biti ljekovit, ne samo u onom smislu u kojemu se od njega prave lijekovi. Brutalan, razoran i prema sebi, Sologub sve nedoumice o metama svojih spisateljskih karikiranja razrješava već u predgovoru romana, gdje kaže kako se sreo s prigovorima da je on sam, Fjodor Sologub, užasno loš čovjek i kako mu je jedini cilj bio doživljavanje pročišćenja kroz ovako ekstreman prikaz vlastite osobe, da je njegova književnost teška ispovijed. No Sologub se radije priklanja drugačijim mišljenjima, onima koji smatraju kako je on u romanu prikazao jednu širu pojavu, naziva izvedena iz imena glavnoga junaka, Peredonova, pa je ime tom fenomenu – peredonovština.
Peredonov je učitelj u provinciji, živi sa sestričnom u trećem koljenu, uronjen je u erotska samozavaravanja (koja doduše podgrijava ekipa oko njega), neobično je predan umišljajima, vrlo se podlo i prijetvorno ponaša, užasno je koristoljubiv – njegova veza sa starijom sestričnom utemeljena je na lažima koje mu ona govori o svojim vezama u prijestolnici, gdje se odlučuje o ljudskim sudbinama. Peredonov je, zapravo, već kroz ovu vezu kažnjen za vlastitu odvratnost, Varvara (ime sestrične i ljubavnice, potencijalne supruge) falsificira pisma koja Peredonovu daju lažnu nadu o uspjehu. On istovremeno mnogo pije, biljari po lokalnim kavanama, obilazi razne žene, svaku od njih u ključu moguće ženidbe, i pri tome čini niz malih prekršaja, sve odreda izrazito bespotrebnih, nemotiviranih, pa Stavrogin Dostojevskoga izgleda kao početnik, dječarac u odnosu na Peredonovljev lik. Uz vlastohleplje pokreće ga još i paranoja, i to u količinama koje se kroz roman progresivno povećavaju. On sredinom romana obilazi sve ugledne građane ovog malog provincijskog mjesta, ne bi li se oprao od sama sebe, ali ne iz potrebe za životnom apoteozom, nego radi stvaranja veza, čišćenja terena za budući inspekcijski položaj. Djecu također tretira s gađenjem, nepotrebnom pedancijom, a da sam istovremeno uopće, kako se to popularno kaže, „ne radi na sebi“. Intrigu slaže na intrigu, što je Sologub prikazao potpuno beskompromisno, gotovo nestvarno točno. Sologub je Gogoljev učenik u najboljem smislu – onako kako je Dostojevski rekao da su svi oni iz Gogoljeva „Šinjela“ izašli, a s čime se povodom samog Dostojevskog nije slagao jedan Nabokov – tako je u tom najboljem smislu Sologub gogoljevac: sve što čitatelj pred sobom vidi zaista kao da je udvostručeno, što kao efekt nije bilo strano ni njegovom velikom prethodniku. I to u ovom smislu: imamo ovu stvarnost za koju čitatelj sluti kako se dogodila, i imamo ovo što nam svojim pojačavanjima u tu stvarnost ubacuje sam pisac, odnosno njegov grozničavi, poremećeni lik. Ovako opisan, Peredonov je luđak, moralna katastrofa, crvljivi lik s kojim nitko ne bi htio imati nikakvog posla. No problem je u tome što smo gotovo svi takvi, ne naravno u ovoj mjeri. Toliko smo izopačeni šumovima, nesposobni za čist odnos, častoljubivi, zaplotnjački postavljeni, moralno minijaturni, zatamnjeni, da je moguće govoriti ne o Peredonovu nego o peredonovštini, kao jednom od ključnih fenomena ne samo dvadesetog nego i dvadesetprvog stoljeća. Thomas Stearns Eliot ima stih u kojemu (otprilike) kaže: krugovi dvadesetog stoljeća odvode nas sve dalje od Boga i sve bliže prašini. Može se samo dodati da su se isti takvi krugovi ponovili i danas, pa je i Sologub, za razliku od mnogih u njegovo vrijeme slavljenih pisaca i danas vrlo živ i u čitateljskom smislu upotrebljiv, on je autor koji još nije dio tradicije s kojom imamo samo strukovni ili nacionalni kontakt, osobine njegova antijunaka vrlo su žilave i još uvijek se miču u nama i oko nas. Peredonov živi u paklu svakodnevice poduplanom paklom posve naopako rabljene interiorizacije. Sve je umnoženo njegovim paranojama, njega gone furije – kako bi se samo grčki dramatičari iznenadili ovim padom ukusa drevnih božica, koje su se prije obrušavale samo na istaknute narodne pojedince. Sologub, da upotrijebimo njegove vlastite riječi, nije prepričao suhoparnim jezikom nešto što je jednom bilo rečeno ljudskim jezikom. Za njega ljudsku situaciju nije prekrila arhivska prašina uspomena na progonjene Oresta, Edipa i brojne druge drevne junake grčkih mitova i drama. Kod njega se staroeuropska tragedija ne pojavljuje kao učenost nego kao užas, i to ona specijalna unutarnja vrsta zbog koje je nemoguće bilo što oko vas doživjeti direktno, u svojim realnim dimenzijama, kao fakat – ma koliko isposredovani – nego se oko vas odjednom počnu nakupljati čudovišta. Mala antiteza ovim strahotama u romanu je odrađena kroz likove sestara Rutilovih i lik dječaka Saše Piljnjikova, kojega isprva, tipično peredonovljevski, Peredonov ide uhoditi u crkvu. Ondje zastane iznenađen što se dječak skrušeno spušta na koljena, kao da je kažnjen, što iskreno sudjeluje u liturgiji, što je možda „pravi“. Stvarnost ostalih likova ove knjige možete svakodnevno vidjeti – da se na trenutak okanimo naših nutrina, svakodnevno i na televiziji i na ulici podjednako, kako, puzajući jedni preko drugih, žive u uvjerenju da je to jedini način stizanja do željene točke – a i o njoj bi se dalo raspravljati danima. Jer cilj ljudi obuzetih peredonovštinom uvijek je ispod, ispod i još ispod, kako se to god zvalo na izopačenoj socijalnoj hijerarhiji. Sologub kao pisac nije pristajao na povratke Bogu, njega nije opsjedala transcendentalna harmonija. Zinaida Hipius ga je u knjizi „Živa lica“ opisala kao skromna i šutljiva čovjeka, koji je uvijek bio pomalo čarobnjak, pomalo vrač. Valjda se u izricanje ovako strogih zakona o oblicima u kojima se odvija naša egzistencija i mogao upustiti samo netko tko je znao pokoji trik više od običnog školarca – jer između neba i zemlje je mnogo toga o čemu školska filozofija niti ne sanja – i onda tom kolopletu neimenovanoga oduzeo nekoliko fenomena i imenovao ih. Furija je tako kod njega „nedodirljivka“. Što je vjerojatno najveće približavanje grčkom osjećaju proganjanja od Sofokla naovamo. Treba li veće preporuke za ulazak u elementarni svijet pisca koji je imao taj tanani uvid u nevidljivo i tako jak verbalni dar da ga je bio u stanju približiti i nama otupjelima? Budete li se prepuštali peredovštini, i vama će prići „malena, siva, žustra“ spodoba, a tada vam ni poznavanje starogrčkog neće pomoći.