Elio Vittorini: Razgovor na Siciliji

Da danas piše u Hrvatskoj Elio Vittorini izazivao bi skandale. Njegova Italija podsjeća na našu domovinu. Podjela na razvijeni Sjever i zatucani Jug, tup u svemu osim u kriminalu, podsjeća na našu situaciju. Pogledajmo samo skandal oko romana „Proslava“ Damira Karakaša, pisca koji, osim ovim prijepornim momentima, i poetički podsjeća na Vittorinija. Škrtost riječ, slična sklonost grotesknome – s time što je ova grotesknost posljedica realističke spisateljske metode a ne karikiranja stvarnosti u kojoj žive takozvani „zemljaci“. Rodio se u Sirakozi – ondje gdje je Platon Doniziju probao prodati znanje a za nagradu je dobio okove – i kao vrlo mlad odlazi sa Sicilije i radi najteže poslove. Počinje rano objavljivati, isprva po časopisima, i odmah se konsolidirao oko suprotstavljanja talijanskom fašizmu, oko čega je polemizirao s Palmirom Togliattijem, jednim od očeva eurokomunizma. Intelektualno je stasavao surađujući s vodećim intelektualcima svoje zemlje, pa je tako s Italom Calvinom uređivao časopis „Il Menabo“. Kozmopolita, vrlo je zaslužan za prevođenje američkih onodobnih pisaca na talijanski, u vezi s čime je uredio antologiju „Americana“, isprva cenzuriranu, kroz koju je promovirao i osobna poetička načela. Bio je plodan pisac, a glavna djela su mu zbirka pripovijedaka „Malograđani“ (1931.) te romani „Razgovor na Siciliji“ (1941.), „Ljudi i neljudi“ (1945.), „Crveni karanfili“ (1948.), „Mesinske žene“ (1949.) i posthumno objavljeni „Gradovi svijeta“ (1969.). Pisao je i publicistiku, objedinjenu u svesku pod naslovom „Javni dnevnik“ (1957.), kao i putopise, objavljene pod naslovom „Kod Morlaka. Put u Sardiniju“ (1936.). U poetičkom ga se značenju svrstava među neorealiste, što se kao pravac inaugurirao već tridesetih godina, no procvat doživljava poslije Drugog svjetskog rata, kada se posebno popularizira zbog istoimenog filmskog pravca, a radilo se o djelima koja su neposredno odražavala talijansku zbilju – ovo pišem sa svim ogradama prema riječi „neposredno“. Vittorini, premda značajan pisac, nije osobito detaljno obrađivan u leksikonima i povijestima književnosti, jer njih pišu profesori, a on to nije bio. Radilo se o pregaocu na području kulture koji se oslanjao na vlastite snage i – iako je bio uključen u bitke protiv fašizma – nije se vozao na kolektivnim vozovima, čemu je dokaz i njegova polemika s Togliattijem. Senzibiliziran za nepravde kapitalizma i masovno osiromašivanje običnog čovjeka, Vittorini u svojim djelima prikazuje ekonomsku degradaciju, koju u stopu prati ljudska bestijalizacija – ljudi tonu ispod životinja, u zastrašujući primitivizam, koji mrvice obrazovanosti čine još gorim. Generacijski su ovdje s njim još i sjajni Cezare Pavese, svjetski poznati Alberto Moravia te Vasco Pratolini. Motivski je Vittoriniju najbliži Pratolini, radi se o piscu sličnih senzibiliteta za pitoreskno, za mali detalj putem kojega se zahvaća šira slika. Idejno su sva četvorica nadahnuti tezom Antonija Gramscija, utemeljitelja Komunističke partije Italije, o istodobno nacionalnoj i narodnoj književnosti, koja je okrenuta običnom čovjeku no u tom okretu i populizmu pazi na umjetnički nivo vlastita izraza. Ovdje se također može povući paralela s događanjima u našoj suvremenoj književnosti, pogotovo onom njenom dijelu koji se pokriva onim nesretnim terminom „stvarnosne proze“: ovi Talijani okrenuti su regionalno, pišu dijalektom i u žargonu, a ideje koje pokreću likove lijeve su provenijencije, u velikoj su borbi protiv desnih zala. Usporedbu s Karakašem moguće je potkrijepiti čitavim scenama iz „Razgovora na Siciliji“, jednako kao što imaju i sličan poetički repertoar, scene tvrdog realizma ukrašene su lirskim slikama, žestoka zbilja u višoj sintezi osjeta i misli odjednom postaju pjesma. Gruba i žuljevita pjesma, ali pjesma. Kao i opis stanja ljudi. Lika i Sicilija odmetnule su se od svijetlog puta u budućnost, točnije, odmetnulo ih se, prepuštene sebi ove regije su podivljale. A nema nakaradnijeg prizora od divljeg čovjeka. Vittorini se osjećao dvostrukim strancem, literatura Italije njegova vremena bila mu je strana, i posezao je te i prevodio pisce kao što su Hemingway i Faulkner i Saroyan, dočim mu je talijanska fašistička zbilja bila još direktnije uvredljiva, povodom čega također nije štedio pera. Život u Italiji dvadesetih i tridesetih godina bio je proklamativno nad-talijanski, u smislu potpunog ostvaraja talijanskog društvenog bića, s nadrastanjem ondašnje situacije, a rezultat ove operete Vittorini prikazuje u svim svojim knjigama, u kompletnom siromaškom potencijalu Mussolinijeve nekompetentne vlasti, barem kada je mali čovjek posrijedi. Osnovni koncept – a ovdje bismo mogli nastaviti paralelu s našom zemljom – svodi se na konstataciju da je život u Mussolinijevoj Italiji uvreda za živa čovjeka. Živa u smislu da gleda svojim očima, da misli svojom glavom. Ovo uvrijeđeno ljudstvo glavni je protagonist i „Razgovora na Siciliji“. Na početku romana upoznajemo naratora koji je pomjeren poput nekih Hamsunovih likova, neuklopljen je, bjesovi Dostojevskog drmaju njegovo biće, a sve je protkano sviješću da je ljudski rod izgubljen. Novine su „bučne“ i tjeraju glave u pognuti položaj – kao portreti opisani kod Kafke, gdje svi portreti imaju pognute glave. Pisac ne imenuje direktno uzroke svojih jada, nego opisuje loše stanje, koje se manifestira i u poderanim cipelama, nijemim prijateljima i životom u sebi, koji opisuje kao „gluhi san, beznađe, mir.“ A upravo to smatra strašnim: „mir u beznađu“. Evo kako to opisuje: „Bio sam miran; kao da nikada nisam živio, niti ikada znao što znači biti sretan, kao da ništa nemam staviti na kocku, ništa saslušati, dati, nikakve odluke primiti, i kao da ni u jednoj godini svog življenja nisam jeo kruha, pio vina ili kave, nikada spavao s djevojkom, nikada imao djece, nikada se ni s kim potukao, ili kao da nikada nisam vjerovao da je to moguće, kao da nikada nisam proživio djetinjstvo na Siciliji među indijskim smokvama i sumporom, u brdima; ali sam bio u sebi uznemiren zbog nezornih bjesova, i smatrao rod ljudski izgubljenim, poginjao glavu, i kiša je padala, ni riječ nisam govorio prijateljima, i voda mi je ulazila u cipele.“ I nakon očeva pisma, u kojemu ga ovaj obavještava da je napustio majku, narator se odlučuje zaputiti na Siciliju. Ondje nije bio petnaest godina i to je sad prilika da vidi majku, iako se na put zapućuje nezainteresiran za sam put, kaže da bi jednako mogao otići i ne otići. Odmah u vlaku sreće se sa zemljacima, koji neponovljivost regionalnosti brane putem sira: nema sira kao što je njihov, sicilijanski. Laže suputnike kao što lažu i Hamsunovi likovi, predstavlja se da je iz Amerike. U hodniku razgovor vode dva policajca, Bezbrki i Brkonja, dva baritona, koje ostatak ekipe iz vlaka prezire, jer rade za Mussolinija. Nastavlja razgovor u kupeu, gdje se ističe Lombarđanin, Za kojeg kaže: „Želio bi imati svježu svijest, tako reče, svježu, i koja bi od njega tražila da izvršava i druge dužnosti, ne one uobičajene; druge, nove dužnosti, i uzvišenije, prema ljudima…“ Vittorini cijeni nekonvencionalni život, po njemu je bolje živjeti na ulici nego biti činovnik, a kasnije stupa u razgovor s jednim od žbira, gdje Mussolinijeva batinaška službenika vidimo kako se njiše između zadovoljstva što prima redovnu plaću i stida koji mu onemogućava da prizna koji posao radi. Kada je stigao na Siciliju, junak nastavlja putovanje „kao da se nastavlja san“.  To je, zapisuje, jedan od onih dana „iz četvrte dimenzije“. Majka i sin se sreću kao da su se jučer rastali, glavna majčina preokupacija vrti se oko izgleda. Drži li se ona još dobro? Korijen ovakva ponašanja vjerojatno je u činjenici da je napuštena od supruga. Ima fiksaciju na svoga oca, o njemu niže junačke zgode, opisan je kao polubog. Vittorini je opisuje kao dobrodržeću, a uskoro u razgovorima stupaju na – hrvatska bi javnost rekla – čudan teritorij, gdje ona sinu priča o svojim preljubima i konstatira kako je „dolje“ još svježa, da šteta što to sin ne može vidjeti. Ova eskapada seksualnosti nastavlja se i u njihovu obilasku mještana, gdje majka u okviru svog honorarnog posla daje injekcije, poglavito damama. No u prostorije uvodi i sina, ne bi li ih ovaj mogao odmjeriti, one su se morale razodjenuti, pa da sin vidi čega sve ima na Siciliji. Dame ne pretjeruju sa stidom, sve dok našem naratoru sve ne dojadi i ne ostavi majku u vizitama, a sam se spusti na ulice gradića. Glavna teza romana sadržana je u nekoliko rečenica. Evo jedne: „Ali možda svaki čovjek nije čovjek; i sav ljudski rod nije ljudski rod.“ Ovoj konstataciji posvemašnje propalosti vrste Vittorini suprotstavlja svjetlo ideala, koje je kod njega sastavljeno od imaginacije i sjećanja na drevna vremena. Ne realna vremena, naravno, nego vrijeme uhvaćeno u svojoj biti u kojoj od velikih knjiga čovječanstva, primjerice „Tisuću i jednoj noći.“ Pa kaže, otprilike, zašto svijet nije uvijek onakav kakav je kad nam je sedam godina, jer je čovjek od sedam godina zadivljen svime, pa je čak i činjenica izvjesnosti Smrti daleko od toga da bude uvredom. Kad si dječak, tražiš samo papir i vjetar da hitneš svoga zmaja. No kasnije dolaze na red gorke spoznaje o uvrijeđenosti čovjeka, pa ovaj čarolijski svijet nestaje. Druga ključna rečenica romana glasi: „Upamti da mi ne patimo zbog nas samih nego zbog boli uvrijeđena svijeta.“ Rečenica je kao iz Dostojevskog, koji je istu vrstu logike primijenio na stid, napisavši da je najgori onaj stid kojim se stidimo zbog drugoga, samo što je ovdje plemenitost nakane u većoj dimenziji, shvatljivija je. Ovdje se radi o smislenosti djelovanja uvijek i svugdje, da je sve što činimo važno iz generalnog a ne našeg malog individualnog razloga. Vittorini, svejedno, ili baš zbog toga, nije sitničavi pisac pun jada kojeg rasipa u oči svakome tko ga pokuša čitati. Njegov je duh, duh pisca svjesna veličine malih stvari, moguće pronaći na najiznenadnijim stranama. Recimo kod Johna Fantea. Koji u romanu „Bratstvo loze“ ima scene gdje ljudi sjede u vinogradu, oko njih lete pčele, i sve čekaš da se pojavi Dioniz i natoči im čaše, zbog kojih je moguće zamisliti kako on, Fante, piše ovu Vittorinijevu rečenicu: „…ne postoje sitnice u svijetu gdje postoji vino.“ Pažljiv, strpljiv čitatelj će iz Vittorinijevih knjiga biti u stanju iscijediti komadićke meda veličine, a iz činjenice da je ovako temeljito zanemaren treba, možda, iščitati i dimenzije njegova svijeta, koji se nije mogao uklopiti u parcijalna literarna očekivanja minulih desetljeća. Kao da je na Zemlju došao bog obilja i čudi se lošem i skučenom životu stanovnika ove raskošne planete.