Bilo bi odlično kada bismo smjeli pisati onako kako se ispisuju papirići u kladionicama: jednostavno dati svoj glas nekome tko se sam za njega tim vlastitim glasom uspio izboriti. Stvar je jednostavna: vi morate imati sluh, a pjesnik glas. Ne pripadništvo školi, ne osjećaj za modu, ne paradnu navadu, nego glas. Pa onda u toj fiktivnoj operaciji ispisivanja teksta dobijete papirić i u kvadratiću nad kojim piše poezija ispišete nečije ime. Kad već moram ovaj tekst potpisati svojim imenom, onda je najmanje što mogu tražiti upravo to pravo da u ove virtualne kvadratiće ispisujem imena na koja bih se kladio. Kada je esej u pitanju to bi bio Marko Gregorić, kada je poezija u pitanju radilo bi se o Dinku Telećanu. Iza obojice, po mom mišljenu, dugo ne bi bilo narednog imena. Razlog je jednostavan: kao i u svemu ostalome, ljude uglavnom izjedu komocija i konformizam. Ne radi se o sinonimima: i Ahil je bio sklon komociji u svom šatoru, ali nije imao (na žalost) pojma što je konformizam – ljudomor je jednostavno gazio sve pred sobom, bez obzira na cijenu, a ona često nije bila mala, ne kada je u pitanju negovo protivništvo, nego baš i samo on. Trebalo se, naime, pripremiti za baš tako visoku razinu spreme. Tako da nova zbirka pjesama Dinka Telećana počinje u homerovskom duhu, narednom konstatacijom: “praznina muku muči/sa svojim nastavljačima/evo gdje se zastire bržim vremenom/evo je gdje brka se s novom puninom/gdje štiti se putnim osiguranjem/gdje žicama odvraća gladne uljeze/gdje nanosi puder sebi pred ogledalom/gdje odsijeca premnoge noge/evo me gdje molim/za još jedan ples sa njom/i gdje joj dajem zadnje slovo/riječ iza ogledala.” Nemate li osjećaj da ovdje piše sve, čak i ono što će tek biti napisano? Autori se razlikuju po načinu na koji otvaraju svoja djela. Svi pamtimo jake početke, poput Tolstojevih, kada bi u prvih nekoliko redaka svakom čitatelju dao do znanja koga on to ima u rukama. Osobno se ne sjećam ovako eksplicitnog i istovremeno sofisticiranog te programatskog i dnevnokritičnog otvaranja neke domaće i strane zbirke pjesama. Na ljutu ranu ide, kažu, i ljuta trava, a ako je u Hrvata išta u krizi, onda je to književnost, koja o samoj sebi laže više nego povijest i politika zajedno. Marko Gregorić s pravom zapisuje kako je jedna od naših dnevnonoćnih zabluda fakat da mislimo kako ništa nije udaljenije od zbilje nego poezija i kako se baš po tome može mjeriti dubina naše zatupljenosti – istina je upravo suprotna, piše Gregorić, jezik nigdje nije bliži zbilji nego u poeziji. A Telećan je s nekoliko vještih poteza pera, mača, mekintoša, sasjekao kompletnu paralažu današnjeg poetskog trenutka, ali kako, pogledajte kako. Prije svega, nemojte smetnuti s uma da praznina muku muči s nastavljačima, to je u ovom trenutku najvažnije ne smetnuti s uma, zadržite to na prvim pragovima svijesti. Jer u rukama ne držite zbirku pjesama koju je napisao netko kome je književnost nastavak iste one igre koju je igrao u vrtiću, dok su ga tetice vodile na toalet i dodavale mu Smoki. Imate poeziju koja se uspravlja i stoji zajedno sa zbiljom, a to čini uz pomoć riječi koje korespondiraju sa zbiljom, koje s njom stoje u usporednim analogijama. Nemamo u rukama knjigu čovjeka koji ne zna tko je Foucault, a Foucault nije volio analogije, no potrebno je podsjetiti na Camille Paglia i njene riječi: pa Foucault nije imao pojma, taj čovjek ništa nije znao, on je pisao „napamet“. Nego se sjetimo Douglasa Hofstadtera i naredne mu rečenice: „Bez pojmova ne može biti misli, a bez analogija ne može biti pojmova… analogija je gorivo i vatra mišljenja.“ Ovdje se ne srećemo s poezijskim sezonskim sadržajem, nego s nečim suštinskijim. Da ponovimo, uglas s Gregorićem: ovdje se radi o susretu s tekstom iz kojega radikalno izbija nešto tekstu najunutarnjije, a o čemu velika većina plohom opsjednutih manualaca verbalnoga nema ni najtanju slutnju. Jedna od prvih asocijacija kada je Telećan u pitanju: uvijek se poteže motiv istočnog nomadizma. Po mom mišljenju, kod Telećana je Istok tek potez prema dubini, prema otklonu od plošnosti Zapada, to je korak (a ujedno i zahtjev) prema ozbiljnosti – gesta zažarenog čovjeka ima intenzitet poduke i plastičnost altamirinskih crtarija, sve znači sve istovremeno. Nikad ne zaboravimo: veliki se umjetnici od ovih omanjih razlikuju po tome što im odlično stoji i suvremenost, čak i preksutrašnjica, stoje im zapravo sva vremena: ovaj pjesnik izvanredno zna što je sadašnji artistički trenutak, za razliku od šibača mrtvih konja jučerašnjice kod kojih je sve kletva, osobito pohvale. Znači, dubina je ovdje preciznost, usmjerenost, sočnost riječi, pa i danas aktivistima poetskog momenta potpuno neshvatljiva zaljubljenost u zvučnost. No to ne znači da se u „Dovoljnim razlozima“ bubnja bez smisla i kraja, da se avangardizira, ništa ne bi bilo udaljenije od takve konstatacije: čovjek koji ovoliko voli zvuk jednako tako zna da on ima i smisao, on ga njime i proizvodi. On piše, ako si ruke priredio za kopanje „dublje od dubine/do koje se zabijaju međašni stupovi/onda nisi u pogrešnu odaju ušao/iako razloge u njoj nećeš naći.“ Temelj za kojim tragaju tradicionalne filozofije ovdje je maknut u stranu, ovaj pjesnik zna kako izgleda vrijeme u kojemu živi, i zna odvojiti privatnu od javne sfere, zna da „nastavljači hoće razloge/hoće razloge za ustajanje/ustajanje u tmini je teško/teško je u tmini ne htjeti razloge/za nastavak tog čuda“. Čak i u slučajevima sretno završenih potraga, dođe li se do kraja, kojeg nema kao što razloga nema, u pjesmi „kamen mudraca“ Telećan kaže: „što ću sada s njime/ni za šta mi nije…stavit ću ga pored puta/nekom će za nešto biti“, a ovo stavljanje pored puta metaforizira sam čin pisanja i odbijanje slijepe odanosti onome dojučerašnjem pronađenome. A da je u ovoj zbirci moguće osjetiti zveket mjedi iz davnina kako vam ususret dolazi iz budućnosti, ogledni je primjer i u formalnom smislu urimljena pjesma „nakon nekih zima“. Potpuno društveno osviješten autor, postavlja se i naspram neoliberalizacije i proglašenja tržišta za novo božanstvo, onaj iz filozofije nestali bitak, pa sve ručkove proglašava besplatnima i veli da su na njih svi pozvani, osim onih koji misle da nema besplatnoga jela, njima sugerira žvakanje novčanica, a sve stavlja u evanđeoski kontekst, proglašavajući neprijepornim uzorima ptice nebeske i ljiljane poljske. Cjeloživotne intelektualne preokupacije i usmjerenja fotografski su precizno prikazane u pjesmi „divan s lamom“, gdje čitamo kako – evo izraza koji bi mogao smetati Telećanu – lirski subjekt dobiva od lame poziv i veli mu: „dođi, nema druge“, no cvijet života još cvate, boje se još prelijevaju jedna u drugu i lama rezignira, rekavši: „dođi pred buduće moje tijelo“, što je u hrvatskoj poeziji još od Ujevića i Petraka najupečatljivije svođenje računa i iznošenje bilanca kada je potraga – kao simbol poetskog i intelektualnog te tekstualnog traganja – upotrijebljena u poetski uvjerljivom, dapače superiornom smislu, bez ikakvog osvrtaja na modernost ovakvog pozicioniranja teme ili moguće posljedice, a u kontekstu cijelog Telećanovog dosadašnjeg djela skoro pa je programatska. No jasno je da je u ovakvoj naglašeno „indirektnoj“ poeziji teško bilo što imenovati doslovno, ove su pjesme nastale na tankoj i vrlo finoj granici između misli, osjećaja, slike, zvuka, čitatelju vrlo brzo postane jasno da je ispred njega netko tko nema namjeru igrati po popularnim pravilima koja vladaju u našem kulturnom lunaparku, da se ovdje stihom lovi svoja vlastita zvijer, a ne neki od plišanih medvjedića recentnog trenutka, kojim se dopire do nagrada i opće prihvaćenosti u vlastitom serklu. Koliko je zapravo moguće riskirati u ovoj se zbirci – doslovno nekalkulantskoj – poseže za tim potezima, ponekad uz pomoć ironije, nekad je to jednostavno mašta i san, povremeno golema znanja za koje i prosječan upućenik u hrvatsku književnost zna da ih ovaj pjesnik ima. Pratiteljima književnosti slabije upućenima u šire književne tokove „Dovoljni razlozi“ mogli bi biti teže shvatljivi uslijed njihove osobne intelektualne lijenosti, ne čita se, ne uči, radije se zuji naokolo i tako dalje, kao uvijek kada se privatnu prepotenciju pretpostavi svemu ostalome, no tako vam je to svaki puta kad god bolji igra pred slabijima – nemušti se čude, čemu ovo, zašto ono, pa zar je potrebno tako. Zagrijavanje stolice, kao glavna kulturna aktivnost, i dalje je u Hrvata prezrena aktivnost, mi još uvijek radije naprazno gunđamo nego čitamo i učimo. No dovesti se u stanje da možeš, kako se u zbirci kaže, plijeviti bez ruku i kositi bez oštrice, nije jednostavno, pogotovo na teritoriju na kojemu su sve oštrice tupe, no ne i navada da se ne hvalimo njima. Zbirka je podijeljena na tri dijela: „Pregled vrta“, u kojemu su 44 pjesme, „Šumske pjesme“, s 15 pjesama, i „Naslonjenice“ s 11 pjesama. Telećanovu je poetsku djelatnost teško odrediti kao nestvarnosnu ili nadrealističku ili na bilo koji drugi način, osim jednoga: za razliku od većine onoga s čime se srećemo kada čitamo hrvatske pjesnike, dvije do tri stvari ovdje možemo odmah uočiti. Prvo: svi se sjećaju Rimbauda i njegovih „Samoglasnika“, za koje se standardno kaže da označavaju napuštanje vrijednosti razuma i uronjavanje u struju mašte. Telećana bi se moglo smjestiti negdje u blizinu ovakvog osjećaja za poeziju, možda ne posve, ali u tome i jeste stvar. To se u znanosti zove sinkrazija, sposobnost da vam se sve stopi u jedan glas. A on je istovremeno, iako ima otklon od proizvodnje poezije koja zvuči kao da su svi pjesnici išli u isti razred i bili zaljubljeni u istu nastavnicu hrvatskog jezika i književnosti, vrlo vješto reagira i na ono čega bi se možda i sam odrekao: stvarnosti. No kod njega stvarnosnost nije onaj usporeni i doslovni kadar svakodnevice nego nešto što s time zapravo ni indirektno ne korespondira. Šteta što je teorija proglasila da je autor mrtav. Često imam osjećaj da to niti nije posve netočno, dapače: velika većina autora zbilja je mrtva da mrtvija ne može biti. A mrtvi su na nekoliko dosad dohvatljivih načina: npr. ili nisu napustili besmislene nauke svojih nastavnika, ili nisu pobjegli od jednako besmislenih navada svoje generacije, ili, jednostavno, nemaju svoj glas, što je možda zbroj prvih dvaju osobina, jer svima u umjetnosti na koncu će presuditi tekuća vrpca. Evo jednoga koji je odavno od toga pobjegao, a vaše je pravo da to mjesto na koje je otišao nazovete drugačijim, Indijom, Kinom ili već kako god želimo nazvati to drugo mjesto. Dakle, objektivna kritika: da se imam pravo potpisati u ime svih vas, napisao bih je, onako kako predsjednik potpiše poziv za mobilizaciju. Nemam to pravo, ali imam ono s početka teksta za individualnu opkladu u kladionici hrvatske književnosti i zaokružujem ovo ime. Vidimo se za trideset godina. Pripremite novce.
Pročitano u emisiji Bibliovizor Trećeg programa hrvatskog radija