Carson McCullers: Dama i njen vojnik

Carson McCullers rođena je u Georgiji 1917. godine, umrla je u New Yorku 1967. Svrstava ju se među južnjačke spisateljice kao što su Flannery O’Connor, Katherine Anne Porter, Eudora Welty. Od O’Connor se razlikuje jer na mjesto na koje je ova stavljala kršćanski ideološki sklop stavlja freudovsku psihoanalizu, kao što je i drugačije postavljena u odnosu na npr. Eudoru Welty, kod koje je važan mitološki obrazac na koji ona kalemi svoje priče, dok je McCullers pisala suvremenije, od stroge tradicije oslobođenije knjige istih ili vrlo sličnih sižea i atmosfera, tematiziranih u djelima spomenutih spisateljica. Kritika je rano zamijetila da knjige komponira u okviru glazbenih struktura, a glazba je bila njezina prva ljubav, od desete se godine pripremala za pijanističku karijeru koju je onemogućila bolest. Glazba joj je, ako već ne životna preokupacija kakva joj je bila literatura, poslužila kao most prema strukturi književnih djela i mogućnost napuštanja sredine iz koje je potekla, jer se zbog studija glazbe preselila u New York i ondje posvetila pisanju. Objavljivala je od devetnaeste godine, a prva stvar koju je tiskala znakovita je naslova „Wunderkind“. Radi se o autobiografski zasnovanoj priči koja tematizira mladu djevojku suočenu sa spoznajom da, unatoč snovima, nikada neće postati istinski glazbenik. Mlada stupa u bračnu zajednicu s piscem Jamesom Reevesom McCullersom, bila je to veza koju je podjednako obilježio njihov rivalitet na spisateljskom polju kao i zajedničko teško opijanje. Ova alkoholna nit povezuje McCullers s jednim pijancem najteže kategorije, Charlesom Bukowskim, koji ju je stavljao iznad većine američkih pisaca prošloga stoljeća, što, kada ju se čita, danas ne izgleda kao pretjerivanje. Stabilnija, suvremenija, „realnija“ od većine autora svoga vremena, neobilježena intelektualnim spisateljskim modama, nepretenciozna, nikad nije pokazala želju pisati formalno inovativne komade, zahtjev koji je bio Nemeza većini autora toga vremena, sve to se u njenu slučaju na dugu stazu pokazalo kao dobitna kombinacija. Vrlo rano postiže enorman uspjeh romanom „Srce je lovac samotan“ (1940.), gdje se  različitost McCullers u odnosu na spisatelje svoje generacije vidi posve jasno. Umjesto formalnih eksprimenata, ideoloških koncepata ili mitoloških pretpostavki, ona se pokazuje kao maštovit istraživač libida, kao oluje ispod ovih mirnih svakodnevnih površina svijesti. Ime sile koja vlada ljudima nije tražila iznad zemlje nego ispod kože, što, kada je naša rasa u pitanju, nije korak unazad, niti pad u trivijalno, nego vjerojatno jedini istinski početak, jedino istinsko izdizanje spoznaje. „Dama i njen vojnik“ (1941.) čitalo se i kao spisateljski odgovor na raspad braka, kroz koji je upravo prolazila, no kao i u slučaju prethodnog romana, pa i spisateljskog početka, radi se o djelu kudikamo ozbiljnijem od pukih fusnota na događaje iz života. Njen život nakon razvoda dobiva na ubrzanjima, pomaže karijeri Trumana Capotea, no loše zdravlje onemogućava nastavak intenzivnije karijere. Okreće se radu u kazalištu, radi čak s Tenneseejem Williamsom, osvaja nagrade za drame, druguje s pjesnikom W. H. Audenom, i koga god može, nagovara na samoubojstvo. Zajednički odlazak sa svijeta čini joj se adekvatnom porukom, tada se ne bi radilo samo o napuštanju svijeta, nego i o znaku za čovječanstvo, što bi ovome, s obzirom na situaciju, bilo najbolje za učiniti. Umrla je nakon trećeg srčanog udara, 1967., a u trenutku smrti njena slava nije bila onako velika kakvom je izgledala da će biti kad je počela s objavljivanjem. Generacijski nepripadna, nesvrstana, s naglašenom intuitivnom spisateljskom taktikom – oslanjala se na osjećaj života a ne na teoriju o njemu – vjerojatno nije ni mogla proći drugačije. Stvar je to koja čudi imamo li na umu njen kazališni solidan plasman, kao i činjenicu da je John Huston snimio film upravo po romanu kod nas prevedenome kao „Dama i njen vojnik“, u originalu „Reflections in a Golden Eye“, i to s Elizabethom Taylor i Marlonom Brandom u glavnim ulogama. Film nije zauzeo osobito mjesto ni u Hustonovoj filmografiji, možda i stoga što su glavne zvijezde filma tada bile na vrhuncu ozloglašenosti zbog razmaženog ponašanja na prijašnjim setovima. Radnja ovog kratkog romana je jednostavna. McCullers opisuje svijet u jednoj vojarni i oko nje, glavni su likovi seksualno živahna Leonora, njen suprug satnik Penderton i njegov nadređeni bojnik Langdon. Vojnik iz priče je redov Williams, i oko njegova ulaska u seksualnu auru gospođe Penderton, McCullers je izgradila siže romana. Ovdje su još bojnikova supruga Alison te njen sluga Filipinac Anacleto, koji ime kao da je dobio po uzoru na likove iz Mozartove „Čarobne frule“. Anacleto je spreman sve učiniti za svoju gospodaricu, čak se pripremaju emancipirati od bojnika, zgađeni njegovom nevjerom i neslaganjem s njegovim grubim svijetom. Anacleto je feminiziran u istoj onoj mjeri u kojoj je suprug fatalne Leonore latentni homoseksualac. Ovaj nivo priče Huston je više istaknuo u filmu nego što je McCullers na njemu inzistirala u romanu, tema je sredinom šezdesetih bombastična, a McCullers se više orijentirala na prikaz zagonetnih podzemnih sila koje vladaju čovjekom i njegovim takozvanim slobodnim izborom. Svi likovi kao da su nabodeni na pribadaču i nisu u stanju izaći iz svoje kože, niti skrenuti sa svoga puta, a kada nekome to pođe za rukom, smjesta umre, kao što umire bojnikova supruga Alison. McCullers brzo postavlja pozornicu romana. Satnika opisuje kao osobu koja je u sebi uspijevala održati u tugaljivoj ravnoteži „i muški i ženski elemenat, sjedinjujući u sebi osjetljivost obaju spolova, ali nemajući njihove pozitivne odlike.“ Nemilosrdna je poput Flannery O’Connor: „Za nekoga tko se zadovoljava da od života nekako iskamči pokoju radost i da svoje rascjepkane interese energično prikupi za bilo kakav bezličan posao: za neku granu umjetnosti, a možda i za nekakvu luckastu ideju kao što je, na primjer, kvadratura kruga, za takva je čovjeka opisano duševno stanje sasvim podnošljivo.“ Još važniji podatak McCullers daje samo nekoliko redaka kasnije: „Imao je, naime, nesretnu naklonost da se i on zaljubljuje u njene ljubavnike.“ Jednako nam usput saopćava kako se između života i smrti plitica satnikove duše redovito naginje na onu drugu stranu, zbog čega je bio kukavica. Ujedno je, unatoč svestranom poznavanju pojedinosti, opisan kao čovjek koji nikada nije imao nijedne vlastite misli. Leonora je opisana kao strastima vođeno tijelo, beskompromisni komad mesa u potrazi za uzbuđenjem: jahanje konja i ljubovanje, a nikako intelektualni napori: „Ona ni pod mukama ne bi bila kadra da dvanaest pomnoži sa trinaest.“ Žene su stanište ove slijepe sile koja ždere svijet: one imaju, piše McCullers, smrtonosnu prijelaznu bolest uslijed koje ljudi osljepljuju, postaju bogalji i zreli za pakao. Anacleto se razlikuje od ovakvih posrnulih, žudnjama i nesposobnostima izjedanih ljudi. Kako se doživljava opisano je sljedećim riječima: „Svatko je znao kako je dragi Bog stvarajući ovaj svijet kod svakoga bića učinio neku veću ili manju pogrešku, osim kod njega, Anacleta, i madame Alison i, možda, još kod nekih velikih umjetnika, žonglera, patuljaka i sličnih bajoslovnih bića što su se viđali samo na pozornici…“ Mladi vojnik opisan je s čudnovatim licem od Gaugina naslikana primitivca. Ako je moguće roman iščitavati kao obračun civilizacije s barbarstvom, tada je civilizacija McCullersove već posve pervertirana, premrežena lažnim odnosima, nezainteresirana spram konkretnog odnosa, promašenija od vlastitih primitivnih korijena. Bojnikovo otvoreno ljubovanje s tuđom suprugom, satnikovi podvojeni osjećaji kada je vojnik Williams u pitanju, njegova nesposobnost suočavanja sa samim sobom, rezultiraju ubojstvom kao logičnim rezultatom – ako ovdje može biti govora o logici – neuspjela potiskivanja. Vojnik, seksualno neiskusan, jednom je prigodom vidio nagu gospođu Leonoru, i od tada je opsjednut njenim likom. Noću se penje do njene spavaonice i gleda je dok spava. Kod jedne takve vizite ubija ga njen suprug. Nasuprot pokušaju uklapanja u civilizaciju, kojeg imamo kod Filipinca Anacleta, gdje se taj pokušaj uklapanja pokazuje kao totalna travestija, Leonora je primjer za drugu vrstu ponašanja, koja nema namjeru civiliziranja, tako da ona čak i spava naga, to jest u sirovu stanju, „kako je ona to nazivala.“ Ona spava čvrstim snom pravednika, dok ovi „civilizirani“ to ne mogu za sebe reći. Satnik i bojnik bdiju, svaki uronjen u svoj set laži, što ih ne čini specijalno nezadovoljnima jer su obojica kukavice. Svima njima vladaju primarni nagoni kojima oni daju, u odnosu na znanje što su ga stekli, određena konvencionalna imena. Nad svime lebdi duh, koji je kod McCullers „nalik na bogato isprepleteno tkanje, kojemu boje potječu od iskustava čula i kojemu um šare tka.“ Primitivizam vojnika Williamsa podvučen je, između ostaloga, i time što njegov um jest pun boja, one mu dolaze sa svih strana, no sve je to čudnovatog ozvučenja te bez linija i oblika. Njemu bi realna partnerica bila baš žena koju gleda kod spavanja i koja s ovom dvojicom primata u pokušaju civiliziranja zapravo ne dijeli ništa. Koliko je sve to bilo plitko zasijano kod ove dvojice muškaraca McCullers prikazuje pretkraj romana, a nakon iznenadne smrti bojnikove supruge Alison: „Sada je rado izjavljivao sentimentalne plitkosti o bogu, o duši, o patnjama i o smrti – sve pojmovi, kojih bi samo spominjanje prije dostajalo da ga ušutka i zbuni.“ Anacleto, s druge strane, uspijeva uhvatiti nešto od rafiniranosti civiliziranog života, što kod ove dvojice vojničina izaziva gađenje: branitelji civilizacije otkrivaju se kao zadnji primitivci, primitivniji čak i od vojnika Williamsa, jer se kod ovih primitivizam eksponira nakon pokušaja obrazovanja. Filipinac uživa u glazbi i plesu i osuđuje dvoličnost ponašanja koje je jedini obrazac što ga je uspio uočiti među ovim braniteljima zapadne vrijednosti. No kod McCullers nije stvar tako jednostavna da bi primitivno postalo civilizirano, niti da se mane ovakve „civiliziranosti“ mogu nadograditi inverzijama i regresijama. Povratka nazad nema, putem prema naprijed rukovode izobličeni likovi, karikature neke svoje strasti, osobine ili uvjerenja. Po ovome nju bi trebalo svrstati među pisce realiste posebna kova, one autore koji znaju da se stvarnost  u stvarnosti riječi, odnosno književnom djelu, najbolje hvata izobličavanjem iste te stvarnosti. Trezvenija od većine pisaca svoga vremena, uključivo i s Williamom Faulknerom, kod kojega je pretjerivanje dio veličine, McCullers bi mogla biti čitanija nego njeni poznatiji kolege i kolegice. Otvorena prema potmulom djelovanju podsvjesnih rezervoara, ironična spram čvrstoće kulturoloških naslaga u ovom obrazovnom laku kojim se stalno premazujemo, kao da daje točniju sliku ljudske rase, baš onakvu kakva nam je potrebna, lišenu iluzija, a da bismo uopće mogli nastaviti dalje. Pri tome, a unatoč čestom spominjanju Freuda, kada je njeno djelo u pitanju, najprivlačnija je upravo ova njena oslonjenost na isključivo književna znanja o ljudima, bez naknadnih intervencija kroz teorijske ili ideološke naslage. Rijetko dobar i još uvijek svjež roman, kojemu vrijeme, zasad, nije moglo ništa.