Cendrars je napisao dodatak romanu „Moravagine“, gdje objašnjava kako ga je napisao. Citira pismo što ga je dobio od doktora Ferrala, gdje mu ovaj čestita: „Vi ste se oslobodili, a pisci najčešće, sve do smrti, ostaju žrtve i zatočenici svoga dvojnika, što oni nazivaju vjernošću samome sebi, iako je to u devedeset devet posto slučajeva tipičan primjer opsjednutosti.“ Piše u pogovoru Cendrars i o umjetnosti pisanja kao umjetnosti mešetarenja, „kojom se moderni romanopisac bavi još od Balzaca, a svrha joj je da se stvori novac ni iz čega. S pomoću obmane i nagovaranja, temeljeći budućnost na zamišljenim, tek pretpostavljenim djelima, koja uglavnom nikada neće ugledati danje svjetlo i izroniti iz magle limba,“ Cendrars jasno naznačuje poziciju na kojoj se nalazi. On je pisac koji živi književnost i vrlo je udaljen od akademskih sigurnih pozicija, iz kojih se preživa sijeno iz pripremljenih i uvijek uredno punjenih jasala. Bio je on živ autor, svjestan značaja dosuđenih mu trenutaka: u ediciji romana o Fantomasu uspijevao je vidjeti suvremenu Ilijadu, a pojava filma za njega nije bilo – kao tolikim kulturnjačkim katastrofičarima – potonuće u barbarizam nego prigoda za kreativnost, ali i izvor takve zarade nakon koje bi se čovjek mogao povući i pisati knjige. A o čemu se radi u tom poslu pisanja knjiga? Cendrarsov je odgovor jasan: radi se o čovjeku koji piše, ne postoji druga tema. A tko je čovjek koji piše? On je, kako je to zapisao Gerard de Nerval, Netko Drugi. A tko je Netko Drugi? E sad zbilja nije važno, objašnjava pisac, tko je netko drugi, bilo tko je netko drugi, to je svaki prvi kojeg možete osjetiti do sebe kao još jednog, drugog, istog poput vas, o njemu su sve knjige. Sam proces pisanja Cendrars dijeli u tri glavne faze: 1) stupanj misli: stenografija; 2) stupanj stila: kaligrafija; 3) stupanj riječi: tipografija. Treći dio posla smatrao je najneugodnijim, to je fiksacija. A da bi se pisac probio do ovih triju stupnjeva potrebno je još preduvjeta. On mora savladati lijenost koja je prirođena svim inteligentnim bićima, jedino je potencijalni pisac dovoljno snažan da joj udovolji (iako i nju jednom mora pobijediti). Mora se sresti s protuslovljima u sebi, mora ih moći održati u životu – što je jednako važno kao i one tri zadnje etape putovanja do knjige. I, za kraj: „Zaista, treba posjedovati golemu pričuvu sreće, mirnoće, zdravlja, uravnoteženosti značaja, raspoloženja i dobre volje, da bi se čovjek mogao slobodno prepustiti tom položaju obespravljenoga bića što ga pisac zauzima u suvremenom društvu.“
Prije „Moravaginea“, objavljenog 1926., napisao je jedno prozno djelo, „Sutterovo zlato“, i podosta poezije kojom je već stekao značajnu sljedbu. Nakon uspjeha „Moravaginea“ posve se okreće prozi koju piše do kraja. Osim zbirke priča „Zlato“ neizostavno bi valjalo prevesti još barem četiri njegove knjige: „Začuđeni čovjek“ (1945.), „Odsječena ruka (1946.), „Borlinguer“ (1948.) i „Parceliranje neba“ (1949.). Nevjerojatno važan pisac u smislu u kojemu je pisanje spašavanje života na zemlji, a ne dokona akademska cjepidlačka disciplina: ovdje se radi o onemogućavanju ratovanja, o eliminaciji atomske bombe, ovdje kod Cendrarsa, ni o čemu manjemu. To bi trebala biti ambicija svakog inteligentnog, dobrohotnog pisca: umrtvljavanje zloće kod svih, počev od prvih susjeda, makar oni i ne čitali dobre knjige.
„Moravagine“ je roman ispričan u prvom licu, narator je liječnik kojemu za oko zapinje jedan od njegovih pacijenata, onaj po kojemu je djelo naslovljeno. Ovaj ekskluzivni pacijent pripada ugarskoj kraljevskoj obitelji, patuljak je to čudovišno amoralan, ubija ako je u prilici, javno onanira kao Diogen, ne smeta mu publika, on je, kako ga naziva pravi autor, Cendrars, zapravo idiot, idiotes, kako bi rekli Grci, potpuno je nesvjestan naših značenja svih poslova, javnih i privatnih, i ponaša se po vlastitom obrascu. A njegov je obrazac inverzija i perverzija svega što poznajemo pod pojmom civiliziranosti. Sam narator bio je spreman za ovog svog pacijenta koji ubrzo postaje nadahnuće njegova života. Već prije nego što ga je upoznao, on sanjari o otvaranju svih kaveza i umobolnica, da vidi sve zvijeri i proučava razvitak neuobičajenog ljudskog života. Moravagine je ispunio njegov san, kroz njegovo ponašanje izvan klinike narator je ispunio svoju neuobičajenu životnu misiju: mogao je vidjeti što se događa kada se među ljudima kreće nelimitirana zvijer. Sam Cendrars isprva je mislio kako će biti glazbenik. Možda u njegovu poznavanju glazbe treba tražiti korijenje karakterizacije Moravagineova lika? On sam naratoru pripovijeda kako je htio svima iskopati oči i kako je sve za njega postajalo ritam, neistraženi život. Nekako onako kako je jazz u odnosu na tzv. „ozbiljnu“ glazbu, prijelaz s melodije na ritam? Pa se ovom patuljku i ubojici sve pokazuje u drugačijoj perspektivi, više nema starih kontinuiteta, sve mora biti ponovno izmišljeno. Onako kako su u slikarstvo kročili Chagall i Modigliani, u poeziju Rimbaud i Apollinaire, u glazbu Stravinski i Satie. I kasnije u književnost naredna generacija pisaca koji nisu pripadali niti jednoj generaciji (u smislu spisateljskih generacija, kao izgubljena ili beat generacija), za što je dobar primjer Henry Miller, čija „Rakova obratnica“ nije zamisliva bez „Moravaginea“. Bila je to, na koncu, i prva knjiga koju je Miller čitao na francuskom. Za sve njih Cendrars je važan, njegovo umjetničko oblikovanje ne pokriva samo duh prevratničkog trenutka, nego ga zapravo i izražava, izmišlja. U ovom romanu ne nedostaje osvrta na duhovnu učmalost sredine protiv koje se podigla nova umjetnost: ljupka ruha akademika, obvezatni odgoj koji završava najdivotnijim gušenjem osobnosti, konformizam predstavljen kao duboko promišljanje, i dosada – kao jedino čudo. Spominje Cendrars i novac, pa se s pravom pita: pa nije valjda stvar samo u tome? U tržišnoj vrijednosti, da se poslužimo suvremenim podizanjem ekonomski mrtvih teorija, koja je za našeg pisca samo nastavak iste one akademske stupidizacije drugim sredstvima: važno je zaustaviti bujanje života. A za naratora ovog romana, za glavnog junaka, za samog pisca, upravo u životu je sve. Kako kažu u filmu „Gummo“: „Život je divan. Bez njega bih bio mrtav.“ Svi drhte nad svojim imutkom, proždire ih zastarjela, balzakovska glad za novcem, dok naš dvojac pokreće želja za revolucijom, pa roman bilježi vrlo intenzivan prikaz ruskih prevratničkih događaja iz 1905., koji završava, kao što znate, neuspjehom. Nakon toga dvojac bježi po Europi i privremeno utočište pronalazi u Južnoj Americi. Cendrarsov prikaz južnoameričkih domorodaca nema nikakve veze s dokumentarcima s National Geographic, kod njega komarci ujedaju i sa stranica romana, vrlo je to sve živo. Središnji dio romana pokriva revolucionarno djelovanje dvojca koje više zanima necenzurirano nasilje nego društveni prevrat, ali i on im je negdje u fokusu, kao društveni eksperiment. Nakon propasti bijeg u Ameriku, povodom kojega se nastavlja naratorov spoznajni rast: načelo probitačnosti i sukladno njemu kritika dosadašnjeg stanja: „Ne traži se više apstraktna istina, već istiniti osjećaj života. Nikada još ljudski mozak nije podnio toliku struju ideja visoke napetosti. Klasični obrasci nisu više dostatni ni u umjetnosti, ni u politici, ni u općoj ekonomiji. Sve se lomi, sve popušta, i višestoljetne gradnje i privremeno, smjelo postavljene skele. U jeku rata za oslobođenje i na zvonkom nakovnju tiska iskrivljuju se, tale se i ponovno kuju udovi političkog tijela.“ Velikim sinergičarem, ujediniteljem Cendrars naziva „dioničko društvo“. Apstraktni kapitalizam je ona sila koja će sve izmijesiti i prilagoditi svom nesputanom bujanju i novom porobljavanju svih koji u ovo izmišljanje novaca i sredstava nisu uključeni. Kružnica, zapisuje, više nije krug nego kotač. Nakon prekooceanskih iskustava duo se vraća u centar dosade, Pariz. Duh sadašnjosti pronalaze među aeronautičarima. Ostali nemaju pojma što se događa. Ondje se pojavljuje i autor osobno, kao aeronautički mehaničar. Bio je mlad i, tako ga opisuje pisac Blaise Cendrars, bio je zadubljen u svoj posao. Cendrars-lik dio je velikog plana zgrtanja novaca aeronautičkim predstavama. On treba popravljati avion i držati predavanja. Ekipa treba preletjeti cijeli svijet. Akcija je kontemplacija, a svijet pukih misli više nije na nivou mišljenja: ove misli kojima barataju suvremeni profesionalni mislioci su moljci koji jedu stare kapute i nisu vidjele živog sunca. Svijet je misli bijedan, zapisuje Cendrars, i filozofija je gora od bertijonaže, odnosno policijskog arhiviranja osobina kriminalnih osoba. Sve je ovo – sva ova tradicionalna učenja propuštena kroz akademske ruke u rukavicama – monotono kao dosjei, to je dosadni popis nevažnosti. Prvi svjetski rat i mobilizacija, dolazak u pukovniju koju naš pisac ovako lijepo i precizno (u vojno-psihološkom smislu) karakterizira kao „prljavu pukovniju seljačina“. Dolazak takvog soja na vlast najveća je kletva koja se može dogoditi nekom narodu – nakon toga slijedi samo propast. Onda još vidimo naratora kako gubi nogu u tom Velikom ratu, vidimo Moravagineovu smrt u bolnici i dobivamo na uvid Moravagineove zbrkane rukopise o Marsu i apokalipsi koja se proteže do naših dana. Roman završava spomenutim opisom nastanka ovog zapanjujućeg romana, još i danas svježeg. Kako mu je to pošlo za rukom drugo je pitanje. Cendrars se nije libio posezati za sadržajima iz petparačkih štiva, njemu su se, izgleda, sva pripovjedačka sredstva kojima bi držao čitateljsku pažnju činila legitimnima. Zbog toga su mu tijekom karijere stizali i prigovori, no ako čovjek može vjerovati fotografijama, izraz lica koji je ovaj pisac imao govori nam da je on odlično apsorbirao gunđanje koje ga je moralo pratiti u stopu. Gunđanje je to iste one sredine kod koje je dosadu opisao kao najuzbudljiviju stvar s kojom raspolažu. Cendrars možda nije bio veliki pisac u smislu u kojemu mi muzealci danas doživljavamo ovaj termin, no bio je iznenađujuće živ i gibak autor, a njegove analize prebacuju i naše vrijeme, što je redovito slučaj s pisanjem koje ima snažnu poetsku notu. „Moravagine“ je akcija s poezijom kojoj ne manjka profetske note, poziv da se život potroši u čitanju knjiga kao posljednjoj avanturi, a napisan je od autora koji je vidio i svijeta, pa se može pretpostaviti da je znao što nam govori, kod njega nema uludog rasipanja riječima. Čak i kada piše o Marsu, Cendrars je pisac koji je ondje bio, radi se o autentičnim doživljajima, o prvoj ruci. Mi još nismo spremni za prevrednovanje naših kanona o bitnim knjigama, da jesmo, on bi u tom novom programu za čitanje bio zastupljen na prvim mjestima, skupa s fascinantnim spiskom njegovih učenika. To je proza kojoj eksplozija tehnike suvremenosti ne može baš ništa.