Bijela noć ljubavi

Gustava Herling-Grudzinskoga nema u Leksikonu svjetske književnosti (Školska knjiga, 2005). Otkrivanje njegova opusa tek je pred nama. Disput je objavio njegov kratki roman „Bijela noć ljubavi“, a u Europskom glasniku broj 13, (2008. godina) objavljeno je nekoliko njegovih tekstova, među ostalim i dijelovi „Dnevnika pisana noću“, djela po kojemu je najpoznatiji. Rođen je u Kielcima u središnjoj Poljskoj 1919. godine. Ondje je maturirao i prešao u Varšavu gdje je studirao polonistiku i počeo se baviti književnom kritikom i estetikom. Još otprije bio je zainteresiran za kazalište, a objavljuje od šestog razreda gimnazije. Od prvih koraka zainteresiran je za djelo Benedetta Crocea, desetljećima kasnije ženi se za njegovu kćerku. Ali to se događa poslije duga i ne baš laka puta koji je prevalio tjeran totalitarizmima prošlog stoljeća. Njegova se mladost preklapa s izbijanjem Drugog svjetskog rata, sudjeluje u organiziranju pokreta otpora, kod formiranja grupe Poljska narodna slobodarska akcija. Tada počinje kalvarijski dio njegova života, koji će ga obilježiti kao čovjeka i autora. Pokušao je, kao izaslanik ove grupe prijeći na Zapad, no hvataju ga NKVD-ovci, optužuju za špijunažu u korist Njemačke i deportiraju u gulag. Puštaju ga 1942, nakon potpisivanja sporazuma Sikorski-Majski, ali tek nakon što je štrajkao glađu. Priključuje se Poljskoj armiji generala Andersa i sudjeluje u borbama u Iranu, Palestini, Egiptu i Italiji. Bio je odlikovan najvišim odličjem Virtuti Militari. Nakon rata ostaje u Italiji i ondje nastavlja s književnim radom. No 1948. seli u London gdje živi do 1952. Prvi je, prije Šalamova i Solženjicina, pisao o strahotama gulaga, u romanu „Drugi svijet“, koji na engleskom izlazi 1953. s predgovorom filozofa Bertranda Russella. Tko je htio otada je mogao znati što se događa u SSSR-u, intelektualci više nisu mogli imati alibi za stavove zauzimane u sigurnosti sveučilišta. Seli u Njemačku, no ondje mu se ne pridružuje prva supruga, koja izvršava samoubojstvo. Herling-Grudzinski godinama je bio u depresiji, koju je, tipično slavenski, liječio alkoholom. 1955. vraća se u Italiju, ženi za Lidiju Croce i nastavlja s marljivim bavljenjem književnošću. U domovini je bio zabranjen sve do pada komunizma. Svoj glasoviti „Dnevnik pisan noću“ započinje 1971 i piše ga do smrti 2000 godine. Uoči smrti objavljuje „Najkraći vodič po samome sebi“, koji je antipod neosobnom „Dnevniku…“, kao da je imao potrebu ostaviti i nešto biografskih tragova na svom putu. Poticaj mu je bila serija razgovora što ih je imao na poljskoj televiziji, ali čak i ovdje, gdje je nešto otvoreniji, Herling-Grudzinski ostaje vjeran svome načelu da govori o suštinama oko kojih se kristalizirao život, a ne o njihovim životnim povodima. A njemu je životno i promatračko iskustvo bilo takvoga tipa da je na vrijeme u kojemu je živio morao, htio-ne htio, vidjeti otjelotvorenje zla u svijetu. Zbog toga ga je dio kritike nazivao „piscem zla“. Veliki čitač, ovo svoje iskustvo stalno je premjeravao kroz značajna djela zapadnoeuropskog kulturnog kruga, što je za rezultat imalo visoko izdestiliranu prozu, kod njega je sve pročišćeno, propušteno kroz najviše filtere mišljenja, uspoređeno s osobnim viđenjima i tek onda zapisano. On je, može se reći, sušta suprotnost Witoldu Gombrowiczu, koji svoj „Dnevnik“ počinje s Ja. Kod Herlinga-Grudzinskog više bi stajalo prvo lice množine, budući da on govori, ili barem pokušava govoriti, u ime što je moguće šireg nazivnika. Zaključci do kojih dolazi nisu puko prihvaćanje vlastitih misli, ma kako one efektne bile, nego se sve premjerava, ponovo kroji, dodaje iskustvu, svemu se spušta visoka temperatura, eliminiraju se osjećaji i stremi se hladnom, distanciranom pogledu. Ovakva metoda može biti presložena čitatelju sviklome na najosobnije doživljavanje svijeta, no Herling-Grudzinski odbacio je puki estetski pogled na stvari u kjerkegorovskom smislu, zanimala ga je etika, dok su ga u slikarstvu najviše privlačile slike religijske tematike. Njegovi likovni komentari kao da su nastali na marginama Dostojevskijevog „Idiota“, gdje ruski pisac piše o Holbeinovom Kristu. Čak i kod suvremenih slikara Herling-Grudzinski najduže se zadržava kod njihovim radova religijske tematike, pa povodom posjeta izložbi Francisa Bacona ističe kako se ovaj slikar stalno vrti oko raspeća, čak i kada prikazuje radničke okoliše, poput mesnica. Komad mesa razoren bolom, mrtvo oko, dostatni su za esejistička udubljivanja i povijesne reminescencije. „Bijela noć ljubavi“ objavljena je 1999. U ovom kratkom romanu Herling-Grudzinski puno je otvoreniji za biografske interpretacije nego u neosobnim „Dnevnicima…“ i „Najkraćem vodiču…“. Umjetnički izraz, kao da nam poručuje, adekvatnije je mjesto za razvijanje autobiografskih momenata, koji kao da profunkcioniraju tek u izmišljenom ozračju. Tek kod termina imaginalno, dragoga Emmanuelu Levinasu (a preuzetoga od povjesničara religija Henrya Corbina), u predstavi i viziji otvara se pravo značenje života. Puke činjenice s njim nemaju do kraja dobar odnos, uvijek nešto nedostaje, nešto empiriji izmičeće, što se hvata tek u činovima umjetničke kreacije i konzumacije. Glavni junaci romana su Lukasz Kleban i njegova polusestra Urszula. Oni već desetljećima žive u Londonu, oboje rade u kazalištu „The Sea-Gull“. Lukasz, sir Luke, čuveni je redatelj koji je revolucionirao postavljanje na scenu ruskih klasika. Odmah na početku romana neimenovani obožavatelj ih nabraja: Gribojedov, Ostrovski, Gogolj, Čehov. Bio je tu i nezaobilazni Dostojevski, postavkom njegovih „Bijelih noći“ započela je sir Lukeova karijera. Polusestra je mlađa od njega osam godina i oni su već desetljećima u ljubavnoj vezi, žive kao bračni par. Oboje su rano ostali bez majki, a očev utjecaj na njihov život je minimalan, zarana su bili prepušteni upravnicima imanja, odgajateljima, sami sebi. Herling-Grudzinski već skicirajući likove prikazuje okolnosti u kojima se živjelo u Poljskoj pred Prvi svjetski rat: bogatiji stanovnici često su rusificirani, niže su političke svijesti, moguće je zamisliti Poljsku okruženu imperijalističkim nemanima Rusijom i Njemačkom i poljske građane kako kombiniraju – moguće ih je shvatiti. Priče o njihovim životima ispričane su u formi nijeme autobiografije, sir Luke se prisjeća proživljenih događaja. Paralelno pratimo pokušaj rješavanja njegovih zdravstvenih problema, prije svih probleme s vidom, koje bi trebala riješiti operacija u Padovi. Pa se on tako sjeća i nesreće nakon koje je postao invalid (šepa na jednu nogu), ali i okolnosti zaljubljivanja u polusestru, koja je imala kratkotrajnu aferu s upraviteljevim sinom, koji se utapa u rijeci. Majka mu je, prije nego je nestala, ostavila Čehovljeve drame u dva toma, i tako je otpočelo njegovo uranjanje u književnost i kazalište. Književnost je u „Bijelim noćima ljubavi“ toliko zastupljena da bismo mogli govoriti o njoj kao o trećem važnom junaku, pisac neprestano interpretira književnike i njihova djela. Herling-Grudzinski portretirao je i neke poznate suvremenike i sunarodnjake, poput šekspirologa Jana Kotta, kojega nije simpatizirao zbog njegove marksističke ideologije. Originalne ideje o kazalištu prvi puta sir Luke pokazuje na preradbi „Bijelih noći“ Dostojevskoga, gdje prepravlja kraj i čini ga stvarnosno vjerojatnijim. Predstava „Bijele noći“ istovremeno su povod za ostvarivanje ljubavne veze s polusestrom – oni baš tada postaju ljubavnici. Sličan odnos pokazuje i prema Čehovu. Poznata je Čehovljeva opaska o puški koja do kraja komada mora opaliti. Sir Luke smatra da ne mora i u takvoj njegovoj intervenciji kreće se razvijati njegova velika redateljska karijera koja ga je dotjerala i do plemićke titule u Engleskoj. Njihova ljubavna veza potrajala je do kraja života, sa zabrinjavajućom i ne do kraja objašnjenom rupom od tri godine, kada između njih stvari nisu dobro funkcionirale. Kao antipod sir Lukeovoj viziji kazališta u romanu se pojavljuje njihov kolega glumac, prijatelj Arlekin, koji je cijeloga života glumio u Goldonijevim komedijama, odbijajući proširivati repertoar. Urszula, razmišljajući o njemu kaže: obezvrjeđivao je ideju kazališta. Vjerojatno svojom doslovnošću, jer je Arlekina igrao i u životu, svi su ga tako oslovljavali. S jedne strane stvarnosne intervencije u drame, koje od klasika naprave autentičniju predstavu, s druge strane glumac koji odbija povući granicu između glume i života. Drugi dio romana odvija se u Veneciji, gdje ponovno do izražaja dolazi Herling-Grudzinskijeva načitanost, ljubav prema literaturi, pa su stranice posvećene gradu ogledni primjer erudicijskog poznavanja terena radnje. Venecija je sastavljena od nevidljivih dijelova, sama je metamorforizirana maskom, kao ključnim alatom svih glumačkih poslova, ona više nije samo grad, nego i najljepši grob. Herling-Grudzinski odlučio se za dva kraja romana, u jednom sir Luke umire prije Urszule, koja nakon toga kopni, u drugom izvrše samoubojstvo zbog Urszuline neizlječive bolesti. Sir Luku je život bez nje nezamisliv, gesta je to kojom na pogreb privlače elitu londonskog kazališnog društva – Čehovljeva iz drama izbačena puška na koncu okida u njihovu zbiljskom životu. Herling-Grudzinski obraća se čitatelju sviklome na knjige, velikom ljubitelju književnosti, ne više pukom knjiškom moljcu, nego knjiškom leptiru, razvijenoj čitateljskoj jedinki koja će znati uživati u njegovim aluzijama i navodima. Radi se o piscu koji je i u svom „Dnevniku pisanom noću“ prije svih ostalih pokazao svoju veliku upućenost u europsku kulturu, kod kojega su slikari prikazivani kao umjetnici čija djela imaju radnju koju pažljiv gledatelj može pokrenuti pravim kutom gledanja, kod kojega se do kraja života sve lomilo oko pitanja: ima li roman budućnost ili je već umro, kao preživjela forma nedostojna obrađivanja zadnjih katastrofičnih svjetskih događanja. Njegov roman „Bijela noć ljubavi“ daje odgovor iz kojega možemo zaključiti da bi se pisanjem na suvremen i adekvatan, izazovan način, mogao baviti samo netko tko je potpuno, apsolutno upućen u kulturu, tek kroz umjetničke nanose svijet zadobiva ljepotu i smisao. Umjetnost se u njega kreće od početnog estetskog, pa do ovog gotovo religijskog nivoa djelovanja – samo nas, kao da kaže ovaj poljski pisac iz inozemstva, još umjetnost može spasiti, i to ne da ne bismo umrli od istine, nego da bismo do nje uopće i došli.