Antoine de Saint-Exupery: Utvrda

Saint-Exupery je vjerojatno jedan od najpopularnijih pisaca koji su se ikada pojavili na ovoj našoj planeti. Njegove knjige, posebno „Mali princ“ i „Zemlja ljudi“ nevjerojatne su ne samo kao vrhunska književnost, nego i kao instrukcije iz danas potisnutog umijeća življenja, takozvane mudrosti. Sjetimo li se epizode iz života francuskog filozofa Emmanuela Levinasa možda nam bude jasnije o kakvom se čudu kod Saint-Exuperya radilo. Levinas je ispričao kako mu je tajni kralj filozofije Heidegger jednom rekao kako bi bilo dobro napustiti odanost etimologiji i filozofiju nazivati „ljubavlju prema mudrosti“, nego da bi je trebalo okarakterizirati kao „mudrost ljubavi“. O ovom problemu – a kada su u pitanju ljubav i mudrost mi imamo posla s problemima, a ne s rekreacijama – Alain Finkielkraut napisao je studiju „Mudrost ljubavi“. Knjiga završava upozorenjem: „Ono što se afirmira u posvećenju radničke klase jeste težnja ljubavi da se oslobodi mudrosti. A upravo zato što mudrost i ljubav nisu razonoda već nepoželjne vokacije, tereti teški za nošenje, čovječanstvo se koleba između dva pola, a to su moral bez rasuđivanja i imperijalizam bez morala.“ Saint-Exupery kao da je bio predodređen za stvaranje moderne bajke o ljudskom odrastanju. Da se kod njega ne radi o slučajnom nagvaždanju na temu stjecanja mudrosti koju je nemoguće razlikovati od ljubavi, ako već čovjek ne vjeruje vlastitim čitateljskim iskustvima, možda mu u orijentaciji pomogne mišljenje pisca koji je cijeli svoj opus posvetio analizi rasta i opadanja mudrosti u okolnostima najnovijih, da ne kažemo posljednjih vremena (jer je Hamvasev opus obilježen atmosferom apokalipse). On je, naime, napisao kako je Saint-Exupery s trideset godina već znao ono što je on dohvatio tek sa šezdeset. Ovaj neodređeni kompliment čitatelja ostavlja nasukanoga na vlastita traganja i odgonetanja, no promotrimo li Saint-Exuperyevo cijelo književno djelo, jasno je kako je realiziran čovjek, čovjek koji se uspio sabrati specijalno vođenim životom, u središtu cijela njegova spisateljskog projekta. Sve što je Saint-Exupery napisao tiče se lociranja čovječnosti u jednom dehumaniziranom svijetu, i premda ovakva opaska zvuči šablonski, u poplavi tekstova koji se tobože satiru brigom za čovječno u čovjeku, za čovječno u post-čovjeku, kod Saint-Exuperya se ne radi o frazi jer je on svaki svoj redak organizirao oko ovog problema. Kada se piše o njemu obično se naglašava kako se radi o osobi koja je (tekstom i životom) krotila divljinu u sebi i oko sebe, kako je, specifičnim procesima asimilacije i nekakve, da se tako izrazimo, dušine dijalektike, sav svoj životni talog pozlaćivala samo njemu znanim postupcima alkemizacije, koje bi amaterski bilo moguće objasniti i ugodnim karakterom. No, nema ničega ugodnog u njegovu životnu putu, nikakve prelijevajuće izvaljenosti u sigurnoj fotelji buržujske svakodnevice. A njegovo pilotiranje, ma koliko pozivalo u svijest usporedbe s općenitim modnim konceptom vremena kada se o piscu mislilo i kao o junaku-pustolovu, svim svojim intonacijama poništava hemigwayeovsko junačenje radi njega samoga. Kod Saint-Exuperya se uvijek radilo o drugima. Levinas bi doista bio njegov idealni sugovornik, samo da ga (Levinasa) akademska karijera nije toliko usporila, jer bi i on možda na koncu priznao isto što i Hamvas, da je netko tko je tako okrenut prema bližnjima zapravo uvijek ispred nas, uvijek nam bježi za onaj korak što ga nismo poduzeli jer nam ga nije dopustilo vlastito samoljublje. Saint-Exupery rodio se 1900. u pravome dvorcu okruženom parkom, za koji je rekao kako ga je „nastanio božanstvima“. Prvi puta ulazi u avion s dvanaest godina, što je značajno životno doba, a ova ga je vožnja toliko potresla da je odmah nakon nje napisao pjesmu: to su bila dva vatrena krštenja u jednom danu. Držao je do vlastita iskustva, čak je bio nezadovoljan nekim svojim odlično ocijenjenim školskim sastavom jer ga je pisao samo iz glave, a ne i iz života – ukorijenjenost u egzistenciji zarana je Saint-Exuperyu bila stvar koja se podrazumijeva. Na književnoj sceni pojavljuje se novelom „Pilot“ 1926. godine te romanom „Južna pošta“ 1928. godine. Radio je u poštanskoj aerostanici i u romanu i noveli sumira svoja iskustva na koja vješto kalemi onu u ovom osvrtu tako često spominjanu mudrost, čiji su se kraci protezali čak i do odnosa čovjeka prema mašini – potrebno je proniknuti i ovu vezu, smjestiti je u kontekst čovjekova umješna življenja. Osim ovog motiva romanom odzvanja i poseban doživljaj čovjekove dužnosti, prema kojoj nema popuštanja, što god ona bila. Forma dužnosti življenje ispunjava humaniziranim sadržajem – dužnost je kod njega kao kategorički imperativ, a da se pri tome, zbog autorove topline kojom tretira bližnje, ne može govoriti o prusijanskom drilu jednog Kanta. Drugi je kod Saint-Exuperya uvijek prvi, i to je važno znati kada je njegovo djelo u pitanju. Možda je na ovaj odnos i iz nje proizašlu spoznaju mislio Hamvas kada je zapisao retke o dobnoj razlici u stjecanju mudrosti između njih dvojice? Vrhunac svog za života objavljenog književnog djelovanja ostvaruje romanom „Zemlja ljudi“ (1939.) koja se pojavljuje kada je već i manje mudrima od njega jasno kako ljudska vrsta ponovno uranja u ratove. „Ratni pilot“ (1942.) sav je sazdan od gorčine francuskog ratnog poraza, prema kojemu on zauzima aktivan stav, smatrajući čak i goleme žrtve uvertirom u obnovu i pobjedu dobra nad zlom, koja se nazire ispod naizgledne potpune izgubljenosti – ovdje se uz odgovornost pojavljuje u prvom planu duh žrtvovanja. Tek nakon ove doživljene, proživljene katarze, jer Saint-Exupery očito nije zdvajao oko ishoda velike bitke, on sjeda i ispisuje svoga čuvenog „Malog princa“ (1943.): odrasli ljudi su po tko zna koji puta pokazali u ovom Drugom svjetskom ratu, povedenom samo nekoliko godina nakon prvog takvog rata, o kakvim se imbecilima radi, o kakvim bezdušnim stvorovima, pa se naš pisac odlučio krenuti ispočetka, ponovno od prvih razreda života i njegovih škola. Istina je da mnogi od nas (s pravom) mogu osjećati kako su u ovoj čudnoj egzistencijalnoj inicijaciji sada intuitivno i etički slabiji nego što su bili kada su bili djeca, i da se na krive korake velika većina odlučila još u onom prvom fenomenološkom dobu, kada su se tek sricala slova velike sudbine. Ono što bi iz ove čudesne knjige valjalo upamtiti zauvijek nisu samo pouke kako se srcem najbolje vidi, ili da ni jagnjad nisu bezazlena, nego i to da je za sve potrebno osjećati obavezu, odgovornost, da je svemu potrebno podati snagu vlastita čuvanja. Kako? E pa to će već svatko sam za sebe otkriti ili bi trebao otkriti. Saint-Exupery čak ni u okolnostima tako ozbiljna ratnog sukoba nije posegnuo za najtrivijalnijim objašnjenjima užasa koji se događa, a za kojeg je bilo (tada i sada podjednako) moguće naći samo jednog krivca. Njemu su svi nemarni u vlastitom životu, svi dremljivi za ove elemente odgovornosti i spremnosti za žrtvovanje sudjelovali u tome, svi su zalijevali stazu kojom se na koncu iz dubina Hada među ljude, u njihove zemlje, uspio propeti kaos. Nakon toga pisac nestaje tijekom jedne rutinske letačke akcije, najvjerojatnije negdje u okolini Korzike i odlazi u mit. „Utvrda“ je njegovo posthumno objavljeno, nedovršeno djelo, za koje je kritika već zabilježila kako se po prvi puta može osjetiti rezignacija, čak i pesimizam po pitanju čovjekove sudbine. Pitanje je samo je li po prvi puta Saint-Exupery baš ovdje pripustio u svoje sfere i malo mraka: i „Mali princ“ odiše rezignacijom, on nije bio pisac koji je smatrao kako će se sve već nekako samo urediti, osim toga njegovi protivnici nisu bili đavli od papira. On je bio tako mudar jer je bio realan čovjek. U pogovoru našem izdanju „Utvrde“ prevoditelja Božidara Petrača čitamo iscrpno izvješće o djelu i okolnostima njegova izlaska. „Utvrda“ je utopijsko djelo o carstvu u pustinji „kojime vlada apsolutni kralj, filozof i zakonodavac.“ Autorov pesimizam notira i pogovaratelj. Bilježi i ovo: „kako se jedini valjani razlog življenja nalazi u ideji čovjeka kao čuvara civilizacijskih vrednota.“ Gotovo kao ono Heideggerevo „čovjek kao pastir bitka“. Evo nekoliko važnih podataka: pisac je na ovoj knjizi počeo raditi još 1936. Rukopis je to koji obaseže devet stotina osamdeset pet otipkanih stranica. On bi prvo pisao, pa bi ujutro diktirao u diktafon to što je pisao. Onda bi daktilografkinja ponovno prekucavala s diktafona. Tekst je, znači, prošao dvije ruke prije ovog „završnog“ oblika što ga imamo pred sobom, no ne treba sumnjati da bi mu se autor još vraćao. Ipak, ne radi se o pukoj sirovoj građi. Pogotovo se ne radi o tekstu koji je pisao neki larpurlaristički nastrojen pisac, nezainteresiran za zgode i nezgode svoga vremena. Tada je Saint-Exupery već bio na zlu glasu i kod De Gaullea i njegovih sljedbenika, na koje je gledao kao na ljude pretjerano okrenute vlastitim slavama, kao da, kako je kazao, hodaju s vlastitim bistama pod rukama. „Utvrda“ je i obrnuta „Tisuću i jedna noć“: ovdje poglavar priča, sav je u parabolama, prema kojima je i prije naš pisac pokazivao snažnu naklonost. Parabola je munjeviti čovjekov izraz, njime se mogu, smiju, zaslužuju baviti samo znanci najvišeg ranga. „Utvrdu“ bi se moglo komparirati s Nietzscheovim „Zaratustrom“ po konceptu izrađivanja od osnovne baze čovječnosti višeg tipa čovjeka, a u tu bi kategoriju spadao, vjerojatno i „Prorok“ Khalila Gibrana. Saint-Exupery mnogo je topliji autor od spomenuta dvojca, kod njega je ljestvica suosjećanja postavljena puno manje knjiški. U smislu aktiviranja snaga duhovni bi mu djelomični subrat bio i Kierkegaard, ako ništa a ono zbog njegove antipatije prema hegelovskoj dijalektici i velikom slavljenju proturječnosti, u čijim teorijskim sjenama živimo i mi danas. Za Saint-Exuperya je svaka proturječnost puka odsutnost obdarenosti. Sinteza kojoj on teži nije apstraktna nego djelatna. Čovjekovim mislima pravu zaokruženost daju njegova djela. Poglavar iz njegove „Utvrde“ nastoji uzgojiti novu rasu ljudi, ljude koji neće salasto uživati u minulim slavama, nego će povećavati budnost stalnim aktualiziranjem vlastitih ljudskih – ljudskih, a ne demonskih! – moći. Bio je protivnik svih koji u ime od aktualiteta ispražnjenog morala protjeruju poročnost, jer je za njega porok bio sila koju je potrebno ne prognati nego transformirati, usisati, a na ovakvu vrstu morala koju bi Nietzsche sigurno nazvao „svećeničkom“, gledao je u muzealnom ključu na silu zaustavljenog života koji mora rezultirati besmislenim i krvavim ratovima poput onoga u kojemu se i naš otac „Malog princa“ na koncu izgubio. I to je to.