Alba de Céspedes

Romanopisanje u formi dnevnika nikada nema onu dimenziju koju poznajemo iz ovih „pravih“ dnevnika Krleže, Gidea, Manna, Maraija… Kada pišu roman u formi dnevnika, svi pažljivo izbjegavaju bilo kakvo pretjerano esejiziranje ili ono što se kolokvijalno zove „pametovanje“, nego se iz osobito osobne – još naglašenije nego inače – perspektive pripovijeda o događajima s povremenom tek ovlaš provučenom mišlju. Valjda svi zaziru od prigovora da su promašili žanr i da, ako su htjeli biti pametni, onda nisu trebali fingirati dnevnik, nego napisati „pravu“ „pametnu“ prozu. Od Albe de Céspedes (1911-1997) kod nas je do sada, koliko znam, preveden samo roman „Na njenoj strani“ (Zora, Zagreb, 1960), a „Zabranjena bilježnica“ iz tiska izašla 1952. godine, njeno je ključno djelo, kako priređivači ovog našeg izdanja pišu, nakon kojeg se zlatnim slovima upisala u talijansku književnost. Spisateljica je unuka prvoga predsjednika Kubanske republike, zemljoposjednika Carlosa Manuela de Céspedesa, „oca nacije“, a predsjednik republike bio je i njezin otac, koji je bio u braku s Talijankom Laurom Bertini y Alessandrom. Alba se rodila 1911. i s dvadesetak godina počela raditi kao novinarka, dočim u svijet književnosti ulazi 1935. godine romanom „L’anima degli altri“. Aktivna u pokretu otpora, biva dva puta u zatvoru, a nakon rata nastavlja pisati i objavila je dvadesetak knjiga proze, poezije i dramskih tekstova. Već u ovom prvom na hrvatski objavljenom romanu, „Na njenoj strani“, što se vidi već i iz naslova, Alba posvećuje pozornost položaju žene u društvu, njenom sužanjstvu u odnosu na proklamirani društveni poredak, na prema ženi neprijateljski nastrojeni kapilarni ustroj. Već na samom početku „Zabranjene bilježnice“, a piše ju Valerie, supruga, majka i službenica u Rimu sredinom prošloga stoljeća, jasno je da de Céspedes i ovoga puta krči put za njene kasnije nasljedovateljice čije će pismo imati ženski predznak: Valerie je sa stidom kupila bilježnicu i ne zna gdje bi ju skrila: čak i djeca imaju pravo na zaključane ladice, a kada sama izrazi takvu želju, kćer, sin i suprug joj se čude: da što će to njoj… Da bi nam zornije prikazala njenu inteligenciju, de Céspedes joj već na prvim stranicama romana stavlja neke vrlo zanimljive konstatacije koje bi se mogle tumačiti i u svjetlu odnosa tradicije i suvremenosti, a tiču se novca (kojeg njezini, pa sad i ona, nikada nisu imali dovoljno): piše o vrlinama svoga oca, puno vrednijima od bogatstva, koje se ne mogu ni uspoređivati s bogatstvom, da bi u hipu shvatila, promatrajući život svoje djece, kako se ništa što su imali njeni roditelji ne može usporediti s novcem. Konstantno je, na gotovo mazohističan način, svjesna svoga obiteljskog martirstva,  no u tome, gotovo marksistički, prepoznaje svoju snagu: to što stalno radi, što robuje cijelom domaćinstvu, u tome je temelj njena kompletna identiteta. Ili ipak ne, budući da se cijedi u taj dnevnik što ga piše poskrivećki? No kada se nađe s prijateljicama iz internata, na vidjelo dolaze i obrambeni ženski mehanizmi, primoravanje muževa da dvomjesečni račun za struju plaćaju jednom mjesečno i slično. Valerie zapisuje zanimljivu konstataciju: čini joj se da su sve njene prijateljice ostale u internatskim danima, dočim je ona odrasla, pa se podjetinjuje svaki puta kada se nađe s njima – ovo je možda strategija u kojoj nije bila usamljena u grupi, iz čega se možemo pitati zašto se uopće družimo jedni s drugima, pogotovo u ovim kombinacijama „izbora po nužnosti“ kada se nalazimo sa znancima iz škole, vojske i da ne nabrajam dalje. Unatoč ovom šegačenju, kod takvog jednog druženja saznajemo da supruzi vole da su im partnerice doma prije njih, osim Valerie (koja je možda zaista najodraslija među njima), pa je kraj očekivan: pogledi na satove i brzi razlaz. Jedan od razloga zbog kojeg Valerie ima taj osjećaj odraslosti u odnosu na vršnjakinje je u tome što ona jedina sama za sebe radom priskrbljuje, ostale su „domaćice“. Uz ovo, vođenje dnevnika Valerie približava vlastitom životu do one mikroskopske razine na kojoj se stvari počnu raspadati, pa postaje svjesna detalja koji se rijetko izriču, poput onoga da je prirodno kada djeca kažu da im je dosadno s roditeljima, iako je i obratno istina. De Céspedes vješto provlači motive i najavljuje nadolazeće nesreće: pred čovječanstvom je drugi veliki rat u samo nekoliko desetljeća, a njena Valerie prikazuje supruga kako zaneseno sluša na radiju Wagnera i komentira kako se valjda i sam zamišlja da čini junaštva, i dodaje kako je njoj ta glazba „ružna, nasilna“, da joj ulijeva strah. Lako je biti pametnima nama koji znamo sve kako je bilo, no ovi redci su u vrijeme objavljivanja imali potreban dašak svježine. Kćerka ne želi ponoviti život svojih roditelja, koji u mnogome još podsjećaju na životne stilove svojih starih, ali ne u svemu: Valerie o svojoj majci piše kao o osobi koja nikada nije bila neuredna, niti je ikada pokazala umor, što više nije slučaj kod njene generacije, dok njena majka ne voli fotelje jer navode na besposličarenje, čak izazivaju tugu. Drugi fakat života protagonistice „Zabranjene bilježnice“, provučen kroz cijeli roman, činjenica je da nikada ne može biti sama, što je pravo kojim raspolaže čak i posluga, iako je njen život složeniji od negdašnjeg radnog tempa služinčadi: muž kada se vrati s posla, razmišlja ona, može sjesti u fotelju i slušati radio ili raditi što ga je volja, ona mora ravno u kuhinju. No kada joj suprug ponudi pomoć u kuhinji ona ga odbija, neugodno joj je da joj pomaže u „ženskim“ poslovima, premda ona njemu pomaže u „muškim“. Odnos talijanske sredine prema ovom problemu dolazi do izražaja u kinu, gdje tijekom projekcije američkog filma u kojemu muž ženi pomaže prati suđe, gledalište prasne u smijeh.  Jasno je zbog čega je roman „Zabranjena bilježnica“ utabao puteve autorima i autoricama koji su fokus držali na rodnoj/spolnoj diskriminaciji, patrijarhatu, majčinstvu i svim ostalim ovdje obrađivanim temama i fenomenima, no ona ne piše knjigu po receptu, čega ne manjka na književnoj sceni, kod nje rodni problem i patrijarhat ne bodu oči kao ideološka oštrica, nego kao tekući ili gorući životni problem. Mi sve o čemu ona piše vidimo i danas, jedino što bi se napisanome moglo dodati je da i supruzima u brakovima manjka samoće, s tim što je danas zbog mobitela ta stvar, čini se, otišla nepovratno u historiju, osim kod najradikalnijih isključivanja iz društva i društvenih mreža. Novac lebdi iznad svih ovih maskulino-feminističkih storija, u jednom trenutku Valerie uviđa da ne trebaju ići kod ljubavnika svoje kćeri jer je bogat, i jer bi njena udaja za njega bila „nenadana sreća“. Ljudi su kod nje prikazani kao robovi zlata, veselje koje osjeti kod suprugove povišice skoro pa je epifanijsko – razumljivo je to svima nama koji živimo na dnu kaca, odakle se baca najčeznutljiviji pogled prema punim novčarkama, pogled koji ne laže. Uz vječiti i predivni novac, čiji značaj nije moguće precijeniti, Valerie uviđa da je gromadna sila njezina života skoreno mišljenje koje o njoj ima njen suprug. Ona je ono što je on o njoj zaključio prije bezbroj ljeta i nikako ga ne bi uspjela uvjeriti da je danas buntovnija nego je bila u mladosti, kao ni u brojne druge stvari: mijenjala se, no to je ostalo „nepopisano“, to nije evidentirano u bračnom rokovniku, u dozvoljenoj, jedinoj dozvoljenoj bilježnici. U nju se, očito, pišu stvari sumnjive kakvoće, nevjerodostojni iskazi, sile kinetike, a ne evolucije i revolucije, kakvih ima u pojedinih bića, možda u svima. De Céspedes vjerojatno misli da je svaka jedinka do izvjesnoga stupnja ovako nemasovna kao njena Valerie, koja ove stvari o sebi doznaje tek kada je sjela pisati dnevnik, prije toga je bila uronjena u sredinu, nesvjesna vlastite različitosti. Drugo je pitanje zašto je počela pisati, zašto je krenula čačkati mečku. Pisanje ju dovodi u neobične situacije: suprug umalo da je uhvati pri ovoj tajnoj radnji i onda ona misli kako on misli da ona piše drugom muškarcu. Nju ovo rastužuje, što je u stanju misliti da ona ima ljubavničkih ambicija, a nije si u stanju priznati da ona može razmišljati, da može htjeti sumirati svoj život, zbrajati stvari u njemu, da je u stanju biti „ja“, funkcija odvojena od trpezarije, dnevnog boravka, spavaće sobe. Alba de Céspedes piše zapravo egzistencijalni roman iz vizure žene, ono što najviše muči njenu junakinju je smisao, pita se promatrajući djecu kako odrastaju i najavljuju odlazak od kuće, a pritom osjeća jezu, na što će sve ličiti kada oni odu. Zanima je je li ovo što sada ima ono što je željela kada je bila mlada, ali ne samo to, nego i: je li to ono što se može nazvati životom. Alba de Céspedes piše pročišćeno, dječjim stilom, mirnim, nema obrata i iznenađenja, nego samo ravno saopćava sve i povremeno u tekst umeće općenitije spoznaje. Ona ovo piše sredinom prošloga stoljeća i vidi se da je svjesna kako publici povremeno mora i crtati, da vide ono što je njoj odavno jasno. Da mora plastično, što zornije, prikazati život svojih dobrih ljudi, prosječnih u svemu, osim u iznimnosti jedinstvenosti svačijega života. Roman je to o iznevjerenim očekivanjima, ali bez izlaska iz nekakvog standarda iznevjerenosti, ne teče krv stranicama ovog romana, tek suze, a njih ima svugdje. Ono što junakinji „Zabranjene bilježnice“ smeta je prijetvornost, gluma, što će sjediti svi oni skupa za stolom godinama i igrati uloge, praviti se da su netko drugi, što će se skrivati i davati djelomične odgovore. Njoj se zbog pisanja dnevnika dogodilo da se barem samoj sebi mogla pokazati, razvila se pisanjem i sada bi bio moguće, da je de Céspedes pisala nastavak ovoga romana, zamisliti Valerie kao prabaku koja, puna razumijevanja, gledajući praunučad na proslavi svoga stotog rođendana, sliježe ramenima i misli: Ničeg novog pod suncem. De Céspedes ima brojnu praunučad, gotovo sve spisateljice naglašenog ženskog pisma, znale to one ili ne, njoj duguju libaciju, oliti žrtvu ljevanicu, jer je ona jedno od njihovih božanstava, što će reći da bi trebale izliti iz plitice malo vina u počast ovom dobroćudnom, pametnom, odmjerenom spisateljskom božanstvu.