Alain-Fournier: Veliki Meaulnes

Alain-Fournier rodio se 1886. kao Henri-Alban Fournier u učiteljskoj obitelji. Rane je dane proveo u provincijskom mjestašcetu Epineuil-le-Fleuriel, koje je u njegov roman ušlo pod imenom Sainte-Agathe. Rano je napustio klasično školovanje i 1901. upisao pomorsku školu, no ni ondje se ne zadržava i na koncu jedva nekako završava licej te upisuje L’Ecole Normale Superieure, pripremajući se za zvanje svojih roditelja. Negdje u to vrijeme događa mu se susret koji će mu promijeniti život i inspirirati ga za pisanje remek-djela francuske književnosti „Veliki Meaulnes“. U to vrijeme upoznaje francuskog filozofa Alaina i njemu u čast pred svoje prezime stavlja i njegovo te zvanično postaje Alain-Fournier. Druguje s budućim suprugom svoje sestre Jacquesom Riviereom, s kojim je vodio obilatu korespondenciju posthumno objavljenu u četiri toma. No ništa od spomenutoga nije taj spomenuti veliki transformacijski susret, koji ga mijenja iz temelja i daje novi smjer njegovu životu te nadahnjuje svaki redak što ga je ispisao. Na izlasku s izložbe slika ugledao je vrlo mu lijepu djevojku koju slijedi do njena doma. Narednih dana odlazi pred ulazna vrata zgrade u kojoj je stanovala. U danima koji slijede viđa je na ulici i nešto joj dobacuje – Alain-Fournier očito nije bio neodlučan poput njegovih junaka. Jasno, uskoro saznaje da je djevojka zaručena i s konturama ovog susreta, već viđenog u svjetskoj književnosti kod Petrarce i Dantea, nastavlja sa životom, ali sada sa sedimentacijom jednog iskustva koje će preobraziti u književno djelo. Sljedeći važan događaj u njegovu životu je odlazak u vojsku 1907. Pred kraj iste godine objavljuju mu prvi tekst, esej znakovita naslova „Tijelo žene“. Nakon odslužena vojnog roka nastavlja objavljivati po časopisima i upušta se u ljubavnu avanturu s djevojkom koja živi slobodnijim životnim stilom. Tumači njegova romana kažu kako je od nje napravio Valentine iz „Velikog Meaulnesa“. 1913. izlazi „Veliki Meaulnes“, prvo u časopisu, a onda i kao samostalna knjiga i bliži se Svjetski rat. Biva mobiliziran kao poručnik i koncem rujna 1914. odlazi u izviđanje iz kojega se nije vratio. Priča njegova života je kao stvorena za mrcvarenja interpretiranjem i papirnate rupčiće. Rado se desetljećima govorilo – a to u njegovu slučaju gotovo da ima i smisla – kako se napokon otisnuo u veliku avanturu s Meaulnesom i ostalim drugarima iz knjige. Hugo Pratt napravio bi fenomenalan strip s nekoliko jednostavnih detalja, kadrova: Alain-Fournier na rubu šume iz koje ga dozivaju glasovi riječima stvorenih junaka velikog romana. On ulazi u tamnozeleno nadsvođe i nestaje, skupa s velikim Meaulnesom, Yvonne i Frantzom koji, za razliku od priglupih, banalnih generala, onako preverovski znaju da su ratovi svinjarije velike i da ratnici nisu nikakvi heroji, nego bitange utopljene u kolektivno provedenim planovima vladajućih struktura, bez tračka individualne inicijative. „Veliki Meaulnes“ je roman ispričan u prvom licu, narator je invalidni dječak, sin seoskog učitelja, koji opisuje život u zabačenom francuskom kraju u koji jednoga dana kao novi učenik dolazi Augustin Meaulnes. Dotadašnji rutinizirani život s ocem, kojeg oslovljava s „gospodin Seurel“ i majka koju, također kao i svi drugi, zove „Millie“, ovim se učeničkim pojačanjem – a Meaulnesa u njihovu školu dovodi dobro situirana majka i ostavlja ga na naukovanju i stanovanju kod ove učiteljske obitelji – u svoj se svojoj predvidljivosti prekida jer je ovaj novajlija nešto drugačiji od ostalih učenika, oko njega se počinje praviti nova jezgra društvenog đačkog života. Slike pastoralnog života koje je Alain-Fournier dao u romanu današnjem će mlađem čitatelju biti moguće doživjeti možda još jedino kao bajku, ako današnji novopečeni čitač knjiga još uopće ima osjećaj za ovaj specifični žanr. Jer, opisi prirode, način na koji pisac stupa u kontakt s vegetativnim i meteorološkim elementima svakodnevice daleko nadrastaju sve što nam nude današnja silicijska vremena i pripadajući joj prozni i poetski ekvivalenti. Gotovo da bi se moglo reći kako je ulazak u roman ujedno i stupanje u drugi svijet, u svijet iz kojega je ljudska vrsta hrabro i tehnološkim razvojem omogućeno istupila tijekom Dvadesetog stoljeća, da bi se sada, definitivno, smjestila na Internet i ondje u binarnom univerzumu nastavila svoju smiješnu potragu za Rajem. A Raj se, kao što je odlično primijetio Emil Cioran, može nalaziti jedino u prošlosti. Tako Alain-Fournier primjećuje kako se u kolovoške večeri prišuljavaju elementi rujanskih motiva, kako se priroda obilato prelijeva izvan ljudskih tabela, kako su naše specifikacije čak i na razini svakodnevne meteorološke situacije konstantno opovrgavane, čime pisac i diskretno demonstrira osjećajnost na kakvu smo mi današnji gotovo potpuno nesposobni – ono što su onda osjećali svi, danas kod nas osjećaju još samo pjesnici, i to veliki. Uglavnom, Augustin Meualnes samoinicijativno odlazi po naratorove baku i djeda i nestaje na tri dana. Tijekom ta tri dana, što on kasnije prepričava znatiželjnom mladom prijatelju, on zalutavši završava na neobičnom vjenčanju, na imanju koje kasnije geografski ne može locirati, a ondje je vidio ženu svoga života, prelijepu Yvonne. Imanje, kasnije saznajemo, pripada obitelji de Galais, maloj plemićkoj obitelji koja se još sastoji od oca i Yvonnina brata Frantza. Otac ovog para krajnje je nekonvencionalan, dopustio je Frantzu još kao vrlo malom, mladom, da ima vlastitu izdvojenu kuću u kojoj je ovaj povremeno boravio, a i ovo vjenčanje – a radi se o djeci od petnaestak, možda sedamnaest godina – ispunjavanje je želje za koju nije postojao nikakav običajni okvir. Time Alain-Fournier dodatno pojačava elemente nestvarnoga kao najsnažniju, najtemeljniju građu oko koje slaže tkivo svoga romana. Usred Meaulnesovih tragalačkih kapitulacija u selu se pojavljuju dva mladića, za jednog se ispostavlja da je Frantz, nesuđeni mladoženja (mlada se nije pojavila). Ovdje se potraga duplicira: i on je u potrazi za svojom nestalom ljubavlju. No Meaulnes i narator to saznaju tek kasnije. Meualnes odlazi u Pariz (ondje se, navodno, nalazi Yvonne), a Frantz i njegov pajdaš nestaju u nepoznatom smjeru, vjerni jedino skitalačkom životu. Za cijelo ovo vrijeme Alain-Fournier diskretno prikazuje i život sela, kao i vremenske mijene, sudare godišnjih doba, njihov rat: godišnja doba kao da kradu jedna drugima dane, kao da borave jedna pored drugih poput sitnih tatova. Oko ove točke u priči čitatelj već naveliko boravi u prostoru kakav je danas zbrisan s lica zemlje, skupa s pripadajućim mu vremenu, elementarnim, temeljnim vremenom što ga diktira život majke prirode. A i proza je to koja se bavi bitnom životnom potragom. Evo samog autora: „Ja tražim nešto još tajnovitije. To je onaj prolaz o kojemu knjige zbore, stari zarastao put, onaj na koji umorni kraljević nije mogao naći ulaz. A prolaz se otkriva u najusamljenijem trenutku prijepodneva, tada kada je čovjek već davno zaboravio da će uskoro biti jedanaest sati, podne… I odjednom, razmičući grane u dubokom zelenilu, onom nesigurnom kretnjom nejednako raširenih ruku, on ga otkriva kao drugi mračni drvored koji izlazi na posve mali osvijetljeni krug.“ Cornelius Castoriadis je vjerojatno u pravu kada kaže kako je ljubav u središtu života u 19. stoljeću i kako je Wagnerov „Tristan“ „istodobno najsnažnija predodžba te ljubavi i demonstracija onoga što se drugačije ne može ispuniti nego u razdvajanju i smrti“. No „Veliki Meaulnes“ osim što je potresna ljubavna priča koja ispunjava upravo ovakav tragični obrazac ujedno je i književno jedna od najuspjelijih demonstracija i tretmana života kao neprekidne čarolije. Kao mjesta koje nije samo dobro obzidani zatvor, nego i nešto što u svom potencijalu ima spletove izlaza, labirinte u koje se treba upuštati ne bi li se nadraslo obziđa svakodnevlja i zakoračilo u magiju. Moglo bi se o potrazi govoriti i u kontekstu traganja za svetim gralom, koji bi ovdje trebao simbolizirati supstancijalniji život, život do kojeg se stiže razvijanjem unutrašnjeg čovjeka, kao u mistici, za koju bi ovaj roman mogao poslužiti i kao uvod i kao zaključak istovremeno. Veliki Meualnes i njegova dragana se nalaze samo da bi se ponovno i praktički odmah izgubili, a kasnije taj gubitak bude definitivan, materijalni. Scena u kojoj narator nosi mrtvu Yvonne niz stubište, u naručju, jedna je od najsnažnijih, najdirektnijih scena promašaja koje je moguće pronaći u književnosti, no Alain-Fournier ni ovdje nije napustio stil i ton u kojemu je pisao cijelo svoje djelo, koje je istovremeno i vrlo direktno i vrlo snovito. San je, na koncu, necenzurirana stvarnost, mjesto na kojemu se ljudska vrsta najbliže približava objektivnosti – pod pretpostavkom da možemo vjerovati psihoanalizi. Brutalnost ove scene jednaka je njegovoj beskompromisnosti kojom zaziva pronalazak puta – isti onaj pronalazak istog onog puta koji je ovjekovječio u svome romanu „Pogledaj dom svoj, anđele“ Thomas Wolfe. Potraga za pravim životom, koji se, po ovom romanu, nalazi negdje u sve udaljenijoj blizini, no ne toliko dalekoj da je ne bi bilo moguće otpočeti, romanu daje nekakav dugi štih – kao da čitate izvješće koje se proteže kroz stoljeća, tamo negdje još od križarskih ratova, ili još ranije, od Srednjeg vijeka, ili još ranije, i još ranije. Ono što je važno, sve što je važno, sve elementarne energije koje su danas posve zabašurene tehnologizacijom i oplićavanjem duševnog i duhovnog života, to je Alain-Fournier uspio smjestiti u svoj roman. Prije svega taj osjećaj kako život, mali život, obični provincijski život, svačiji život, u jednom trenutku nazoči pojavi veličine u svojoj okolini, u vlastitom odrastanju, u nekoj gesti, riječi ili djelu. A ljudi se valjda dijele na one koji se ipak i radije odlučuju za kolektivni put i onda do konca života – i to u sretnim i razvijajućim okolnostima – raspredaju o smrti subjekta ili nekoj drugoj teorijskoj konstrukciji koja potpuno promašuje bit ove misterije koja se, sklupčana kao zaboravljena zmija, stalno nalazi negdje u nama i pored nas istovremeno, i one druge koji se prepuštaju zmijskim ugrizima životne magije. Alain-Fournier je napisao knjigu i o jednima i o drugima. „Razočaran sam“, piše pisac „Velikog Meaulnesa“, „poput brodolomca koji je vjerovao da je razgovarao s čovjekom, a najednom otkrio da je to majmun.“ Roman je to o poeziji života ugrožavanoj ali ne i pobijeđenoj prozom animalnih, donjih sila koje oduvijek ugrožavaju nastavak čudesne plovidbe o kojoj je Alain-Fournier znao sve.