Jednu od najzanimljivijih ideja o umjetnosti i stvaranju – a to je treba li stvarati umjetnik koji već sve zna, mora li i on stati u red s ostalima i proizvoditi već viđene stvari, ponavljati ono što se već u umjetnosti dogodilo – Enrique Vila-Matas, jedan od najcjenjenijih i najzanimljivijih autora suvremenog španjolskog jezika, iznosi već na početku svog romana „Montanova bolest“. Ovaj Katalonac fasciniran Joyceom – što bi moglo odbiti tradicionalne čitače i ništa ne bi bilo pogrešnije od toga – rado u svojim knjigama, a napisao ih je dvadesetak, kombinira golemo znanje s posve jednostavnim pripovijedanjem, pa je i „Montanova bolest“, premda je autor zaljubljen u avangardu, svojevrstan zbroj glavnih književnih motiva još tamo od romantizma pa do danas. Kopija i original, simulakrum, dvojnik, sve su ove teme pokrenute odmah, čim otvorite knjigu, on već na prvim stranicama, kao dobar drugar, vodeći čitatelja prema njegovom nepoznatom, sve uporišne točke gradi u očekivanim momentima. Avangardist, da, ali od onih koji žele da vam bude prijatno. Pretpostavka od koje polazi bila bi: oboljelost uma od književnosti. Književni kritičar u godinama posjećuje svog sina, pisca Montana, oboljelog od agrafije ili popularno kazano „stvaralačke blokade“. Kako je oboljelost uma od književnosti prirodno stanje svih koji subotom popodne pale radio i slušaju ovu emisiju, nije potrebno naglašavati do koje je mjere ova knjiga usmjerena prema svima vama, nama, kako god. Ovo bi se djelo, dakle, moglo okarakterizirati kao roman o opasnostima književnog predoziranja. I slastima istoga, jasno. Jer ionako nećete ničeg pametnog naći po parizima i londonima i istanbulima, što bez pola muke neće nadmašiti jedna dobra knjiga. Jer je književnost čudo, ona nije kao televizija krcata emisijama proizašlima iz tabloida ili putovanje porođeno reklamnim turističkim bedekerom. Vila-Matas je zaigran autor, žonglira idejama, pa bi se, parafrazirajući ga, moglo reći kako je do teze o smrti autora (jedne od najbesmislenijih ikada) došlo ujedinjavanjem dviju tjeskoba, nemoći autorstva i smrti – propuštene kroz humanistički korijen one rezultiraju gore kritiziranim zaključkom. Vila-Matas raspreda o smrti književnosti, doduše, i o tome da se današnji književni poslenici nalaze u ulozi očajnih spasitelja iste te da bi stoga na svoj posao trebali gledali ujedno vedrije i mračnije. Kako se to radi? Čitanjem i pisanjem koje ima kvalitetu sažimanja i spašavanja sjećanja književnosti, budući da je ona najtočnije zapamtila tko smo mi. Filozofija i znanost nisu joj do koljena, stoga ovaj njen dvojbeni izgon iz ozbiljnog svijeta – a pod ozbiljnim misli se na ovo upropaštavanje smisla kojemu smo nijemi svjedoci. Da stvar baš nije tako zafrkantska ni patetična kao što bi se moglo pomisliti na prvu, Vila-Matas zapisuje kako osjeća zebnju pred trijumfom onog neknjiževnog i lažnih pisaca – a to je upravo ono što se danas događa, bez imalo naricanja i dodavanja, to jest soljenja čorbe. A kako je došlo do toga? Vjerojatno onoga dana kada je pisanje romana postalo „omiljeni sport gotovo neograničenog broja ljudi“. Teza je jednostavna, zdravorazumska i točna: iako se nijedan diletant nikada ne bi upustio u zidanje kuće u kojoj će živjeti, gotovo svatko misli da može napisati roman. Još jedan sjajan termin: literatoza, opsesija prema svijetu knjiga. A današnje je događaje prvi naslutio John Milton u sedamnaestom stoljeću, zapisavši „da je vidio sivu magličastu zonu, pokrajinu čije se stanovništvo, po navici, bavi uništavanjem elegancije duha i najotmjenijih struja književnog naslijeđa“. Ili jednako tmurni Schopenhauer: u književnosti je kao u životu, gdje se god okreneš nalijećeš na tupane, svjetinu, odatle gomile loših knjiga, on je to nazivao parazitskim korovom. Kada opisuje španjolsku pokrajinu ove velike svjetske književnosti, Vila-Matas kao da piše o nama: imamo čistokrvni devetnaestostoljetni realizam i gađenje prema mišljenju jednako zastupljeno kod čitatelja i pisaca. Još dalje ide Julien Gracq, koji u eseju „Književnost u trbuhu“ piše da je književna umjetnost žrtva masovnog omasovljenja, podvrgnuta perverznim nepismenim normama neknjiževne stvarnosti. Roman je napisan u prvom licu, narator druguje s glumcem Tongoyem, koji izgleda kao Nosferatu i nastoji ga spasiti opsesije književnošću. U drugom je braku s Rosom, redateljicom, prva mu se žena ubila. Osim njihovih razgovora i okršaja, Vila-Matas zapisuje i junakove snove, pa, a u skladu s gore rečenim, sanja kako se pod dekonstrukcionistima posve izgubilo estetsko, moralno ili političko tumačenje književnosti, pod teorijskim kršem se književnost počela daviti, ostajati bez kisika, što mu u snu saopćava patuljak. Ono što u snovima i patuljci znaju, na javi jedva dohvaćaju i najizrasliji, valjda, toliko se daleko odmaklo u alibijima, rezignacijama i kombinacijama. No sve ovo „o čemu se u knjizi radi“ Vila-Matas demistificira u drugom poglavlju, naslovljenom s „Rječnik sramežljive ljubavi prema životu“, pa saznajemo da Rosa nema veze s filmom, da je njegova književna agentica, da ostalih nekoliko sporednih likova ne postoje, izmišljeni su ne bi li se priča ispričala kako treba, i da je stvaran samo Tongoy. Čak i narator prvog dijela romana, a u okviru ovako magične književnosti gdje je pisac, autor, alfa i omega, zapravo nije književni kritičar nego romanopisac razgranata opusa. No u drugom dijelu – za razliku od svih ovih naših gubitnika koji na kritiku iz svoje mišje rupe nekim nevjerojatnim obratom gledaju odozgor – za sebe kaže da je propali književni kritičar. Vjerojatno u vezi opaske da je svaki književni kritičar propali pisac, pa bi se iz toga moglo zaključiti baš ovo što je Vila-Matas i rekao: da je svaki pisac propali književni kritičar. Uzori su mu, evo blistave niske imena: Samuel Johnson, Edmund Wilson, Cyril Connoly, Stanislaw Wicinski i Alfred Kerr. Briljantno opisuje svoje prve spisateljske korake, nemilosrdno, striptizerski otvoreno, kada veli da je počeo pisati u društvu drugih pisaca, pišući u odnosu 80% trenutno drag pisac, 20% on sam. No postepeno se taj postotak obrtao, dok nije prodro do svog stila, kako kaže, ne blistavog, ali dovoljnog. Smještajući se, poput likova Josepha Rotha, diskretno uz rub stvarnosti koja ga toliko živcira, i također na rub postojanja „kako bi nasuprot mehanizmu identičnosti“, toliko vladajućem u svijetu, obranio „krajnji ostatak nepobjedive individualnosti, nešto nepogrešivo svoje“, Vila-Matas kaže da je svoje pronalazio u drugima, stižući poslije njih i onda se emancipirajući. Imam samo malo vlastita života, zapisuje, ali je on nešto nepogrešivo moje. Jasno, on i ovdje, da se izrazim orsonvelsovski (u filmu „F for Fake“) „laže“, sada izmišlja lik pisca za kojega se lako može pomisliti da je opasno nalik samom autoru. No na primjeru razlike između dnevnika Cesarea Pavesea s jedne i Gombrowicza i Gidea s druge strane, gdje je Paveseov uronjen u stvarnost, a ova druga dva u književnost, Vila-Matas ističe nešto bitno: vlastita stvarnost nema dodira sa stvarnošću jer je to stvarnost u sebi samoj. Istražujući suštinu dnevnika kao ključne forme, on ikonoklastički pristupa rodovima, pa poeziju ismijava kao umišljenu prozu, tvrdeći da je sve od Homera usavršeno, osim poezije – što neće leći našim pjesnicima, a povezano je s tvrdnjama bitnika da više nema poezije, ma koliko je oni pisali, tobožnja kraljica zapravo je prozaično i oportuno sklonište za mediokritete. Nestala je u magli proze, u granitu proze, kako god hoćete i pišu je samo kompromiseri i lijenčine. No nekoliko stranica kasnije pojavljuje se Kafka, koji minira i prozu: izjednačivao je Dickensa i Roberta Walsera rekavši da obojica prikrivaju svoju neljudskost pretjeranom osjećajnošću i dodaje kako je Kafka i danas teško provarljiv, posebice od onih koji još uvijek vjeruju u toplu kulturu. Obojica su, Dickens i Walser, bili frajeri razorne inteligencije koju su parfimirali tobožnjim osjećajima, a iza čela nalazile su se neljudske zvijeri, potajno zapravo neljudska bića, hladna i daleka ovim emo-kerefekama. Montanova bolest se pretkraj knjige pretvara u nešto više od individualne dijagnoze i postaje civilizacijski problem, problem kulture u kojoj živimo, pisac konstatira da je ova nijemost i stvaralačka blokada masovna pojava, da se živi kao da se više ne može izmišljati. A posao pisanja, ili njegova zadaća, u suzbijanju je Montanove bolesti društva opsjednutog tržištem, profitom i brojnim drugim krivim verzijama rizika. „Stvoriti različitu stvarnost iz položaja osiromašene stvarnosti bez smisla današnjega svijeta.“ Pri tome si Vila-Matas postavlja prvorazredna filozofska pitanja, poput onoga o postojanju duha, odnosno vodi li moždana aktivnost do uma, ili se neki nematerijalni entitet koristi mozgom kao sredstvom objave. Kao motivaciju pisanja navodi primjere iz dijaristike velikih pisaca, poput Gidea, koji je rekao da piše ne bi li nešto zaštitio od smrti, od finalnog raspršivanja. Jung ima zanimljivu tezu u svojim seminarima o Nietzscheu, gdje okupljenima kaže: vas će smrt rasplinuti odmah, jer se u sebi ne držite čvrsto. Je li pisanje ovo utemeljivanje u nematerijalnoj egzistenciji, pomaže li ono stvoriti dušu? Vila-Matas se odlučuje za Kafkin pogled: ništa ne izuzeti od umiranja. Apoteozu čitanju, tako licemjerno popularnu u današnja vremena, Vila-Matas izvrgava ruglu, podsjećajući na Montaignea, koji bi odlagao knjigu u kojoj bi naišao na tešku rečenicu. On ništa nije činio bez radosti, a ovdje ju je tražio u najvećoj mjeri – kako je samo udaljen ovaj koncept od onoga što je danas nastavništvo napravilo od književnosti i filozofije. I kako je samo biti pisac ili čitatelj drugačije od svega čime se danas forsira javnost: baviti se ovim stvarima znači biti neuspješan, doživjeti neuspjeh ne samo kao naličje ovog izvitoperenog svijeta, nego biti svjestan kako stvari stoje i svejedno voljeti izvjesne momente i akcente i radnje. Jer ništa nije gluplje od sile, pa bila to i prisila na nešto s tako zanosnim potencijalom poput čitanja. Vila-Matas solidno je predstavljen hrvatskom čitateljstvu, kod izdavačke kuće Edicije Božičević dosad je objavljeno pet njegovih knjiga, „Dublineska“, „Duh Dylana“, „Kassel ne poziva na logiku“, „Pariz nikada ne završava“ i ovdje s razlogom hvaljena „Montanova bolest“. Radi se o velikom piscu kojega neće moći čitati samo patuljci. Ali oni ionako pojma nemaju.
Pročitano u emisiji Bibliovizor Trećeg programa hrvatskog radija