U „Opasci nakon minulih godina“, kojom se otvara ovo izdanje „Zemlje Ulro“ Czeslawa Milosza, autor nas izvještava o svojim standardnim fakultetskim obavezama – tada je radio na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley – pa se u jednom trenu pita: no što je od svega toga bilo za moju dušu. Izgleda ništa, jer je „Zemlja Ulro“ trebala nadomjestiti sve što je Milosz propustio radeći, kako bi njegov kolega, a možda i više od toga, drugi veliki emigrant poljske književnosti Witold Gombrowicz rekao, jedan izrazito glup posao, predavajući književnost. Koju književnost, vikao bi Gombrowicz, nema toga u smislu poljska književnost, talijanska književnost, postoje samo vrhunska djela, a ona ne potpadaju pod ove uske kišobrane. Gombrowicz se rugao Miloszu što predaje na fakultetu (nešto tako nepredavljivo i neprenosivo kao što je književnost), Milosz je žalio „Gombru“ što se bavi isključivo stjecanjem slave, bilo mu je to jadno. No da se radi o dva giganta poljske književnosti, postojala ona ili ne u spomenutom Gombrowiczevom smislu, to je valjda neupitno. Bilo kako god, ovu je knjigu Milosz napisao sebe radi, onako kako je sve svoje pisao njegov kolega, s dodatkom da se poslije, s punim razlogom, zalagao za njihovu bolju vidljivost. Obojica su pisali izvanstandardne knjige, različitih polazišta, no kod obojice se dimi: kod jednoga od tamjana, kod drugoga od dinamita. Što ne znači da kod dinamitaša nema tamjana i obrnuto: Milosz komentira doktorski rad nekog kolege posvećen upravo njegovu sunarodnjaku i bilježi kako se cijelo Gombrowiczevo djelo „vrti“ oko liturgije, doduše na način koji se možda ne bi dopao službenicima njena veličanstva Crkve. Čak i ishodišta (barem kada je ova knjiga posrijedi) kod njih dvojice su slična, odnosno imaju dodirnih točaka: Milosz se ovdje ozbiljno udubljuje u rascjep u ljudskoj imaginaciji i doslovnom životu izazvan razvojem znanosti koji je za posljedicu imao ontološko razvlaštenje uma. Gombrowicz u svim djelima polazi od fakta da smo nezrela bića, a ovu nezrelost naročito rado dijagnosticira kod tzv. razvijenih jedinki. Obojica su, dakle, nezadovoljna početnim stanjem iz kojeg se npr. pišu knjige: pisci koji nisu u stanju osjetiti razdor izazvan razvojem tehnike, kao što misli Milosz, jednaki su onima neupućenima u tijekove filozofske misli, što je jedan od temeljnih Gombrowiczevih stavova, a bez obojega nema suvislije literature. No ne radi se o katastrofičarima ili apokaliptičarima, Milosz sa zadovoljstvom zapisuje kako je njegov kolega i možebitni prijatelj vjerovao u progres, kako nije smatrao da čovječanstvo srlja u propast (ili da to nije jedini smjer u kojemu se kreće), nego da će prije biti kako svi idemo u smjeru boljega, u smislu proširenja svijesti. Obojica su znali da žive u posebnim vremenima, kakva ne bilježe ni naši najstariji anali, pred još neviđenom poplavom osrednjosti, komešanja i vrtloženja masa, u osvit pojava novih čuvstava i potreba. No nije smatrao da se jedan Goethe (učitelj svih većih duhova Dvadesetog stoljeća) zamajavao kada je ušao u „tridesetogodišnji rat protiv Newtona“, odnosno protiv novog, još strašnijeg praznovjerja izgrađenog na temeljima razvoja modernih znanosti. Goethe je među prvima shvatio kakve će posljedice imati razvoj ovog novog svjetonazora koji je glorificirao ugodnu mehaniku tehnike, evolucije i revolucije. Paralelno s ovim starim lektirama (iako za Goethea kaže da nije stručan) Milosz na šahovsku tablu postavlja i brojne druge važne figure, poput Dostojevskog i Hölderlina. Hölderlin, nasuprot vladajućoj paroli „jednakost, bratstvo, sloboda“ kazuje „hijerarhija, bratstvo, sloboda“, no kod ove vrste hijerarhije koju naglašava njemački pjesnik ne radi se o onome s televizije i ulice znanom obliku vulgarne vrsnosti, nego o aristokraciji duha. A jedan od najvažnijih je Swedenborg, kojega paralelizira s Pascalom, i ustvrđuje da je još geometričniji i racionalniji od čuvenog francuskog autora „Misli“. Obojica su shvaćali u kojem smjeru kreće čovječanstvo i poduhvatili su se posla. Swedenborg, koji je utjecao na Blakea, Dostojevskog, Goethea, a kojeg je čitao i Kant (on je jedan od poznata tri kupca „Neba i pakla“, Šveđaninova najpoznatijeg djela) u tipičnoj je predodžbi sve samo ne razuman: objavio je svijetu da ga je jednog dana, u vrijeme ručka, pohodila nejasna figura i nakon što mu je poručila nešto vrlo suvremeno, upozorivši ga da ne jede toliko puno, predstavila se kao Krist i rekla mu da je odabran vidjeti unutrašnja, prava značenja Biblije. Iako ovakvi iskazi, pogotovo u svjetlu današnjih vremena, djeluju krajnje odbojno, jer smo na svakodnevnoj bazi suočeni s ljudima koji se pozivaju na Boga i izgovaraju gadosti, Swedenborg je bio sve samo ne tipična moderna budala uma ispunjena smećem. Bio je priznati znanstvenik svoga vremena i, što je fascinantno, njegovo je djelo – a mislim na ovo napisano nakon zagonetnog iskustva – ispisano krajnje logičnim i racionalnim metodama. Osim kulturoloških predispozicija koje je Milosz imao da bi mogao biti ovako otvoren ovim temama, poklopili su se i biografski pojačivači: njegov daleki rođak je izvanredni francuski pjesnik Oscar Vladislas de Lubicz Milosz, kojega upoznaje kada stiže na školovanje u Pariz. Miloszu starijem ne promiče tko je pred njim, kakva vrsta omladinca, pa u pismu u kojem ga opisuje ističe čudesnost inteligencije, jer je ona Milosza mlađeg spasila od najmanje tri stvari: da ne bude mračni tikvan kao ostali Miloszi (odnosno obitelji generalno), to jest, da ne bude ružni stvor nazadnjačkih ili „apsurdno naprednjačkih nazora“, dakle, što je izbjegao obiteljskoj i generacijskoj klopci. U „Zemlji Ulro“ ima očekivano mnogo polonističkih tema u kojima će uživati znalci terena, pa možda i vući uspjele paralele sa situacijom u hrvatskoj književnosti, iako postoje mnoge važne razlike: Poljaci su veliki narod sa zastrašujućim susjedima, velesilama, a mi smo okrajak okružen istim takvim okrajcima. Jedna je stvar svakako identična: komentirajući nemogućnost ozbiljnijeg prevođenja na poljski, na kojemu se sve jače knjige pretvaraju u kašu, Milosz kaže da je tome tako zbog nefilozofičnosti poljskog jezika, što bi se moglo ustvrditi i za hrvatski. Ovako postavljena, „Zemlja Ulro“ spada u knjige koje bi se mogle svrstati u antimodernistička štiva, no to bi bilo pojednostavljivanje, kao i opaska da ovdje imamo modernizam u prijeporu sa samim sobom, Milosz (mlađi, za starijega to ne možemo reći) ne ide tako daleko niti u smjeru u kojemu su išli Guenon, Evola, Schuon… Njega se ne može uspoređivati ni s univerzitetskim kolegama poput Mircea Eliadea, koji je pisao o sličnim temama, pisao je čak i o starijem Miloszu, ali je zbog akademske karijere i nastojanja izbjegavanja zborenja o sebi kao o natražnjaku i čudaku, ispisivao čudne kompromisne sastavke (jasno, velike informacijske vrijednosti). Ili od suvremenih, to isto moglo bi se reći o Georgeu Steineru, koji je otpočeo dobro, ali kasnije, sveučilišnom motivacijom vođen, dobar dio napora trošio u zametanju tragova svojih duhovnih ishodišta. Za razliku, ipak, od ove dvojice, Milosz je bio pjesnik i pisac, pa njegovo, da ispišem jednu nepopularnu sintagmu, „istinsko lice“ pronalazimo na drugačijem terenu od fakultetske seminarštine, te kada u romanu „U dolini rijeke Isse“, opisuje Immanuela Kanta kao đavola, dodajući da je bio patuljasta rasta, onda osjetimo ovu differentia specifica, koja je poput naslova Swedenborgove knjige, radi se o velikom rasponu. „Zemlja Ulro“ je memoarsko-esejistička knjiga visokih dosega u kojoj je Milosz uspješno demonstrirao široke i duboke vode o kojima piše kada govori o piscima minulih vremena. On u knjizi čak i piše o jednom zanimljivom profesoru koji mu je govorio zanimljive stvari, i onda dodaje: naravno, nikada ih nije nigdje zapisao. Još tragičniji trenutak je Miloszeva konstatacija da bi u drugom vremenu postao doista veliki pjesnik, danas je to valjda znanstvenim svjetonazorom i sveučilišnim dekretom gotovo pa zabranjeno, kao neukusno. Nadahnuće „Zemlje Ulro“, odnosno ideje koje se unutar knjige raspravljaju, toliko su udaljene od uobičajene suvremene akademske produkcije, od svih Foucaulta, Derridaa, Deleuzea, da bi mu čitatelj mogao samo zbog toga dići mali spomenik u glavi, toliko ispadaju iz komotne sveučilišne pokretne vrpce za proizvodnju identičnih tekstova. Posebice kada objašnjava što su kod Swedenborga „korespondencije“, koje svakim svojim retkom nište sve strukturalističko-poststrukturalističko-postmodernističke postulate, pa zapisuje prastare ideje, poznate još od Hermesa Trismegistosa (ili Platona), „da kako je gore, bit će i dolje“, da su sve ljepote svijeta zapravo duhovna značenja, a sve to zapisuje u trenutku u kojemu se raspadao kompletni dotadašnji prostorni poredak (uslijed prodora prirodnih znanosti), oživljavajući iznova čovjekov unutarnji život. Jedna od glavnih ideja izloženih u „Nebu i paklu“ tiče se kvalitete ovog po pučkom naziranju „zagrobnog“ života: Swedenborg piše kako sami vlastitim usmjerenjima oblikujemo svijet koji nastavamo, i kako se ovo neće mijenjati ni nakon smrti. Ovaj unutarnji prostor tako nam valja tretirati kao činjenicu u istom (čak i značajnijem) smislu kao vanjski prostor, od kojega je, što znaju valjda svi, u mnogom smislu zapravo stvarniji. Oscar Milosz sretno je Swedenborgovo učenje nazvao metaestetikom, a ova raznolikost unutarnjih prostranstava (ili suženosti) proizvodi onoliko rajeva i paklova koliko je ljudi. Već po mjeri današnjeg nezadovoljstva ili strasti moguće vam je izračunati gdje se u ovom trenutku nalazite, no ne smije se zaboraviti da prokletnici sve vide naopako, pa se nije – bez jasna odnosa spram središnjeg Duhovnog sunca – baš najlakše snaći u ovim neprekidno tvorbenim svjetovima. Kvaka je u ovome: Bog nikoga ne osuđuje na raj ili pakao, nego svatko nastavlja boraviti u društvu koje mu najviše odgovara. „Prokletnici, ako se nađu među spašenima, osjećaju prema njima gađenje i prolaze teške muke.“ Iako bi neupućenome ovo sve moglo zvučati kao bulažnjenje, Swedenborg piše savršeno pregledno i jasno, problem Milosz vidi u njegovim učenicima i nastavljačima, izuzev Blakea, koji ga je dobro shvatio, pa ove nastavljače opisuje kao ljude koji, unatoč filozofičnosti njihovih tekstova, ipak ostavljaju dojam buncanja u groznici i, usprkos povremenim prosutim biserima, zapravo su nečitljiva štiva (što je opis koji bi se mogao staviti i uz mnoge suvremene filozofe). Ono na što Milosz i Swedenborg, čini se, žele podsjetiti, a što se prečesto previđa u agonu lova na bitak ili gigantomahiji, može se svesti na ovo: ljubav je nešto krajnje svakodnevno, uporabljivo, nešto kao uzus, to su ove najprizemnije obaveze spram društva. Ono po čemu se Milosz silno razlikuje od spomenutih profesora koji su vrludali (kako im je bilo zgodno) između onoga što su slutili da je istinito i onoga što je bilo probitačno pisati je intelektualno poštenje, možda čak točnije rečeno, poštenje na koje vas primorava talent. Milosz zapisuje kako je „Zemlju Ulro“ morao napisati u ime svog pjesničkog poziva i potpisuje rečenicu gdje stoji da je danas evidentno kako sa suvremenom znanošću „nešto nije u redu“. Pojam zemlje Ulro Milosz je preuzeo od Williama Blakea, i radi se o preobrazbi čovjekova unutarnjega svijeta iz svijeta Uobrazilje u svijet apstraktnoga mišljenja – pojednostavljeno govoreći. Blake je tvrdio da imamo stvarni svijet, ovo što nas okružuje, i lažni, „Vegetativno zrcalo“, koji je parodija prvoga. Moderni čovjek redom živi u ovom posljednjem, a za Blakea onaj prvi je raj, a drugi pakao. Kompletnu znanost svoga vremena Blake je nazvao „Vegetativnom utvarom“, a iz ovih ishodišta Milosz, u nadahnutim izvješćima o Blakeu, Swedenborgu i rođaku Miloszu piše jedan od najpotresnijih (i teško se othrvati) i najtočnijih opisa našeg današnjeg vremena. Daleko bi nas odvelo prepričavanje teoloških i imaginacijskih operacija pobrojanog trojca, no jedno je sigurno: bilo im je strano dosadno i nemaštovito pisanje. Sam Milosz, kao jedan od najvećih pjesnika prošloga stoljeća, koji je umro u ovom tisućljeću (2004.), pa bismo ga mogli protegnuti i do našeg vremena, dirljivo zapisuje kako je godinama živio u Ulru. Kako je kao i svi, usvojio jezik Ulra, kako se njime služio i na njemu pisao knjige, podsvjesno osjećajući da nešto nije u redu, misleći da je sve to himba koja vodi katastrofi. Čitajući Blakea shvaća kako je ondje definirano i njegovo stanje: da je i njime zavladao Urizen (razum) i da mu je nedostupan glavni izvor svih počinjanja Uobrazilje, podsvijest, a sav se prepustio jednostranoj sposobnosti služenja apstrakcijom. E sad, kojom je provalom talenta i svakodnevnim prepuštanjem imaginaciji Milosz postao Milosz, moguće je u kratkim nacrtima, gotovo usputnim njegovim opaskama, pratiti u knjizi. On je veliki pisac i neštedimično je dao sve, u njegovim se knjigama uvijek sve ljeska od svjetlosti, nema tu tajnih šifara ni pseudolingvistike, on vas neće gaziti neshvatljivom terminologijom, kao tipični ovostoljetni (i prošlostoljetni) lovci u mutnom. Pretkraj knjige kaže kako misli da je zakoračio izvan dopuštenog dosega razumljivosti. Jest, za većinu stanovnika zemlje Ulro, ali ne za sve. Čitanjem je moguće provjeriti u koju skupinu pripadate.
Pročitano u emisiji Do korica Trećeg programa hrvatskog radija