Od Matoša do Karakaša 9

O

Evo jednoga koji je za sve nas rekao da smo glupi. A rekao je to na takav način da je svatko pomislio kako se to odnosi na skoro sve ostale, samo ne na njega i njegov najuži krug. Bio je strahovito inteligentan i pričalo se kad dođeš kod njega da dolaziš kao budala, a izlaziš kao kompletni idiot. Baza njegovih testova sugovornika bilo je osnovnoškolsko znanje, glavni grad, rijeke, broj stanovnika plus politika. Za sebe je rekao da ne bi mogao maturirati, ali bi bio u stanju doktorirati iz nekoliko grana. Družio se s Titom, po liniji politike, oportunizma, zahvalnosti za spašenu glavu (bolje da ga ubije Đido, nego Dido, govorio je), a kleru je antipatičan od spisateljskih početaka. Imao je i on svoje savjete mladom piscu (kao toliki autori), no njegov je bio jednostavan: nemojte se zamjeriti Kaptolu. Zamjerano mu je što nije htio nikome pomoći, a mogao je, no kada si toliko superioran okolini možda ti svi izgledaju kao oni siroti iz narodne poslovice: pomogao sirotu na vlastitu sramotu. Petrak u tekstu o Ujeviću kaže kako se radi samo o pjesniku u namjeri, a Petrak je prečesto u pravu, pa je to možda i ovdje slučaj, no samo donekle. Kao već star čovjek sjeda i piše mega-roman „Zastave“, prva i peta knjiga su književno čudo, barem u okvirima ovog jezika, ako ne i šire. Sartre je rekao da je osamnaest godina prije njega u „Mučnini“, u „Povratku Filipa Latinovicza“ opisao identična egzistencijalna stanja. Radovan Ivšić ga usprkos svemu smatra najvećom katastrofom hrvatske književnosti, a nije od ove ocjene daleko ni Vesna Parun, koja je Kamova smatrala boljim od njega – možda bi njenu opasku trebalo nadopuniti objašnjenjem da je vjerojatno mislila na put koji je utirao Kamov, jer je on, ipak, prerano umro. Sam je rekao da ćemo tek naknadno shvatiti da je kod njega ipak bilo „nekog boga, nekog vraga“ i da smo imali pjesnika. Pojavio se u sjajnom momentu, kao Clint Eastwood u svojim filmovima, obično kažu njegovi oponenti: Kamov i Matoš umrli, u najgorem trenutku, nigdje nikoga, osim ove strašne svemirske gluposti, opjevane kasnije u Krležinim knjigama, tek nekoliko epigona preminula Kralja (A.G.M-a), od kojih je kasnije naš Eastwood otpisivao stubokom sve, gotovo sve kao netalentirane, neke kao shizofrenike, a za Ujevića je imao dodatak: shizofrenik po potrebi. Neobično čak i za naše okolnosti otrovnog jezika, kao polemičar meo je sve pred sobom, duhovit, zajedljiv, brz, premda po naboju patetično vezan za manire austrougarskih salona, najbolje je pisao kada bi na megdan izlazio u raskopčanoj košulji drvodjelje, zasukanih rukava i spreman na opću tuču, koja nastaje, kako je zapisao, kada se pogase svjetla u našoj književnoj krčmi. A zašto je volio mrak? Jer je u njegovu habitusu bilo važnije što je imao mačji vid, vidio je šest puta bolje od prosječnog hrvatskog pisca, na kojeg je, u biti, prečesto gledao kao na čovječju ribicu, kuriozitet kojemu ne treba posvećivati pažnju iznad tipične zoološke. Ja ga razumijem: morao se osjećati kao idiot okružen idiotima premazanima svim mastima kad god bi ga hvalili, a za života su ga hvalili non-stop. Najčešće bi odjeknula sljedeća sintagma: „moćnom frazom“, pa onda bla bla. Fraza može biti svakakva, al’ ne može biti moćna. Može biti moćna sila koja stoji iza fraze, npr. politička, mafijaška, vojna. O vojsci je znao sve, kao i njegov kolega Branko Gavella. Lako ih se moglo nagovoriti da floretiraju pred zasmijanim općinstvom, pod uvjetom da je općinstvo strogo birano. Plamene naravi, uslijed strahota Drugog svjetskog rata, a pritisnut čemerom u koji se može razumjeti jedino čovjek koji je život proveo okružen neprijateljima, nakon rata priklanja se Titovu režimu i zarađuje poslovicu da je bio čovjek od glave do četrdeset pete. Zaslužan za tiskanje Enciklopedije, da je napravio samo ovo bio bi jedan od nekoliko, a možda i najveći mecena kojeg je ovaj narod ikada imao. Odlučilo se zamjerati mu štokoješta, što je i logično u sredini patuljaka koji zamjeraju Krleži jerbo nikome nije pomogao, dočim su za isto vrijeme oni odmagali Ujeviću. No neke stvari s njim su kao s Rusima i Dostojevskim. Bio je toliko velik da ga se moralo malo smanjiti, izazvao je trovanje svojim pukim „fraziranjem“, i to takvog intenziteta da se od istoga valjalo liječiti. Slično kao i s Ujevićem, svi prigovori stoje, ali za razliku od Ujevića, zbog predimenzioniranosti djela, a uslijed političkog montažnog kulturološkog procesa, on je danas manji nego što je bio. Hoće li se vratiti – neće, bio je prepametan za današnja čitateljska vremena, preduge rečenice za um skockan mobitelom i društvenom mrežom, a osim toga, ionako je zalutao u ovu kulturu, kao meteor u orbitu drugog planeta. Da ga moram prodati Mickeyu ne bih, kao naši znalci, gurao u prvi plan „Balade Petrice Kerempuha“ (ne zbog neprevodivosti, nego jer svaka jača kultura ima opjevanog ovakvog jednog grabancijaša), nego „Pjesme u tmini“, zbog ljudske topline, „Zastave“, zbog televizičnosti, „Hrvatski bog Mars“ zbog virtuoznosti i humora, ponudio bih strog izbor (s objašnjenjima) njegovih slamanja kičama po polemikama, probao bih uvaliti „Simfonije“ zbog svjetlosti, „Areteja“ jer se ondje putuje kroz vrijeme, a to je danas popularno. Bio je toliko prisutan da ga se moralo izuzeti iz svega, izgleda, njegovo je ime bilo razvučeno kao plakat preko zbilje, a da bi se vidjelo što stoji iza moralo se u taj pak papir zabiti nož i razderati ga. No… svaka čast svim kritičarima, i ovdje imamo jedno veliko ali. Jako veliko. Njegova natuknica o Belju (kombinatu iz Baranje) objavljena u časopisu Kolo, u odsječku „Iz Krležine ostavštine. Marginalije. Enciklopedija Jugoslavije. Izbor.“, stoji sljedeća natuknica, u kojoj Krleža komentira tekst koji mu je podastro neki od sad nam nepoznatih suradnika, jedan od onih koji su se, možda kasnije, žalili kako je bio pametan, ali nehuman čovjek: „BELJE.  (…) ‘Dvije hiljade krava muzara s godišnjim prosjekom od 2600 lit. mlijeka i tendencijom sve veće muzovnosti.’ Ova muzovnost potiče od Muza ili jedne od Muza, jer to se zove u našem jeziku ‘muža’, ta muzovnost, koja pokazuje tendenciju da bude sve veća i to tako da: ako 2600 krava godišnje daje 2600 lit. mlijeka to znači da svaka krava daje godišnje jednu litru. Tu tendenciju za sve većom muzovnošću svakako treba pojačati u socijalizmu.“ Čisti Krleža, ukratko, preko koljena, takorekuć, a gdje se vidi sve što mu je moglo priskrbiti obožavanje i mržnju. Treba znati i ovo: Veselko Tenžera nije volio Krležu koliko Matoša, pisao je o njemu pohvalno, ali ne od srca, ili: ne punog srca, to je moguće osjetiti, krenuo bi i on „frazirati“, no Tenžera je znao pisati. Krleža je, pak, znao čitati. Opismenjenost nije znak znanja čitanja. Velika većina ljudi uopće ne zna čitati. Krleža nije znao čitati samo kada nije htio znati čitati. A većina ljudi, iako divni i krasni i stalno pomažu (samo kome?), jednostavno, jebi ga, ne znaju čitati i nikada neće naučiti. A neće naučiti jer nisu Krleža, nisu Goethe, nisu marljivi, nisu tihi u sebi, nisu u stanju kleknuti. Nije bog na Kaptolu, barem ne onda kada piše netko kao Veselko Tenžera. Nego je on onda u „Vjesniku“. Bog je onaj duh o kojemu Isus uči Nikodema da piri gdje hoće. A Krleža je znao koliko je dobar Tenžera i rekao je za njega: to je čovjek koji ima svoju sintaksu, on je jako, jako dobar. Iz tih vremena ostao je Tenžera, a ostali su u službenim povijestima ove književnosti i možete ih ondje naći, jako im se pomoglo i jako su nahvaljeni. Jasno, Krleža, po vlastitim riječima nezamisliv bez britanskog kriterija u sebi, nije uvijek bio ovako širom otvorenih očiju, žmirkao bi, pogotovo u prisutnosti približavajuće mu veličine – no ti su „nesporazumi“ poznati. Njegovo prirodno okruženje bila bi vjerojatno Austrija, Robert Musil, a u usporedbi s Thomasom Bernhardom (vjerojatno boljim, no i tupljim prozaikom od Krleže), ovaj naš razbojnik birao je opasnije neprijatelje, barem iz perspektive romana „Na rubu pameti“. A ono poslije Drugog svjetskog rata je povijest, history, life, za koji znamo da je bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači pod milim bogom ništa. Biti pametan akter u takvoj bajci može biti karneval i pol.

Autor

Dario Grgić

Kategorije

Objave