Od Matoša do Karakaša 2

No nije to tako jednostavan seljak, kao što bi se moglo pomisliti. Takav jedan ne-gospodin bio je i Mickeyev Shakespeare, po Faulkneru u „Sartorisu“, netko koga ne možemo uvrstiti u gospodu jer je rekao sve, ništa nije prešutio, gadno je pisao i o vlastitoj majci (kroz Hamletova usta, a namijenjeno svim majkama), što ga stavlja u rang ne-gospode kao što je bio i Matoš, trebitelj iluzija i protivnik farbanja bez presedana u hrvatskoj kulturi. Bio je čista suprotnost Tacitu (po Mommsenu) koji je prešućivao ono što treba biti rečeno, a govorio ono što treba biti prešućeno, a ovakvo pisanje osnovni je standard suvremenosti, dovoljno je otvoriti bilo koje novine ili časopis, čak i štiva koja pretendiraju biti „znanstvena“, gdje se melje nadugačko i naširoko o svemu osim o onome o čemu ima smisla pisati. Matoš je bio čista suprotnost takvoj praksi, često i na štetu „visine“ estetske izvedbe svoga djela, on je bio žrec istine, tek luda, tek pjesnik, i kao takav tjerao je svoju stvar do kraja. Jasno, u odnosu na rafinirane europske pisce svoga vremena, on zvuči povremeno sirovo, no on tako zvuči i u odnosu na svoje domaće suvremenike, kao netko tko se odlučio u književnosti rabiti govorni jezik. Ovdje je, a to bih morao utuviti na Camdenu Mickeyu u glavu, glavni problem odnos svjetskog grada i provincije. Mala digresija (iako je ovo sve jedna digresija): postoje profesorske i profetske filozofije. Ove profesorske slabo su ili nikako utjecale na umjetnike, profetske su joj znale dati kičmu, dovoljno se sjetiti Kierkegaardova, Schopenhauerova ili Nietzscheova utjecaja, a u ovu bi se klasu moglo uvrstiti i Oswalda Spenglera, koji je napisao filozofski bestseler „Propast Zapada“ i od akademske zajednice bio izudaran po glavi. Kasnije su se ova stajališta mijenjala, da bi se danas o njemu pisalo kao o proroku, čak od stane tako uglednih „procjenitelja“ kao što je Northrop Frye, koji kaže: iako je on jedan od naših istinskih proroka, on nije i konačni prorok. No jednu je stvar opisao baš kao za potrebe razjašnjavanja odnosa svjetskih gradova – a prema njima su sa čežnjom gledali gotovo svi naši sposobniji pisci – i provincije, koja je još uvijek naša sudba, pa bila ona smještena u Zagreb ili Čepinske Martince. Neću dodati svejedno, jer nije svejedno, ima ovdje bezbroj nijansi. Evo, ukratko, što kaže Spengler, a u vezi je odnosa svjetskog grada i provincije: značajne odluke nastaju u tri ili četiri svjetska grada, oni su „sav sadržaj povijesti upili u sebe i spram kojih se cijelo područje kulture srozava na rang provincije, a ona opet samo još svjetske gradove treba da hrani ostacima svoga višeg ljudstva.“ „Umjesto svijeta grad, jedna točka u kojoj se sabire cijeli život dalekih zemalja, dok ostatak sahne; umjesto jednog oblikovanog naroda, sraslog sa zemljom, novi nomad, jedan parazit, žitelj velegrada, čisti, tradicije lišeni čovjek činjenica, koji se pojavljuje u masi što bezlično fluktuira, areligiozan, inteligentan, neplodan, s dubokom odbojnošću spram seljaštva (i njegova najvišeg oblika, zemljišnog plemstva), dakle golemi korak prema anorganskom, prema kraju.“ (…) „Sudbina je cijelih zemalja, koje se ne nalaze u ozračju nekoga od tih gradova, kao nekada Kreta i Makedonija, a danas skandinavski sjever, da postanu provincija.“ Matoš u Parizu živi pet godina (1899. – 1904.), to je doba belle épogue, vrijeme esteticizma, previranja, političke nestabilnosti (koja nije spriječila Francusku da postane druga kolonijalna sila svijeta), na koncu, kako reče Walter Benjamin, Pariz je bio glavni grad 19. stoljeća. Još dvojica od nekoliko junaka ovih tekstova živjeli su u Parizu, ali u drugačijim okolnostima za sam grad. Tin Ujević ondje je boravio od 1913. do 1919., dakle i cijeli Prvi svjetski rat, a Damir Karakaš živio je šest godina, i o tome ostavio, kao i kolege mu, pisana svjedočanstva. No u tom trenutku, Karakaševom, barem iz (lažne) zagrebačke perspektive, kao da razlika među ovim gradovima više nije bila tako velika – no to je poglavlje kojemu je mjesto u historiji hrvatskog iluzionizma, a protagonisti ove storije raspršivali su maglu. Matoš se ondje sreće sa svijetom koji tek kasnije (osamdesetih godina 20. stoljeća) ulazi u hrvatsku književnost, a to su svi oni stanovnici polusvjetova, anarhisti, „apaši“, kriminalci, lumpenproleteri. Trebalo je skoro devedeset godina da se likovi iz Matoševih feljtona dovuku do proza njegovih nasljednika. O Parizu Matoš govori kao oni mafijaši iz dokumentarca „Vidimo se u čitulji“ o svom životu u odnosu na život običnog građanina: doživimo za večer ono što ovi jadnici ne dožive za cijeli život. „Pariz potroši više života za 1 dan“ nego „Hrvatska za 1 vijek.“ Siromašan, uzdržavaju ga žene, pa susjedi misle da je svodnik, što je bio ideal Faulkneru s početka poglavlja, on je mislio da je život u kupleraju idealan za pisca: uvijek ima pića, prijepodne je tišina, a novac nije problem. Kako god, Matoš je poslije govorio da je tada u životu najviše naučio, napravio je gradu ono što je on uradio sa zemljom: upio ga je, koliko god ovo preuzetno zvučalo, pa je onda kasnije, kada se vratio u Zagreb, imao osjećaj da je upao u mrtvačku raku. Ovaj pritisak svijeta istovremeno je blagodat i kletva za hrvatskog pisca, to je mjesto na kojemu se Mickey smije najglasnije, točka na kojoj odlučuje ne uzeti nijednog od njih, što će mu ova isfrustrirana bulumenta gubitnika koji s čežnjom gledaju prema nečemu što se njemu gadi i o čemu njegovi pisci pišu s osudom i prezirom. Prenesemo li problem svjetskog grada i provincije u naše lokalne okolnosti, imamo situaciju u kojoj Ujević tridesetih godina iz Splita seli u Zagreb i kaže: razlozi su bili ekonomske, tržišne prirode, a situacija je slična i danas, unatoč društvenim mrežama i internetizaciji. Razlog je jednostavan, a kod njega moramo se sjetiti Mommsenova opisa Tacita: šuti kad bi trebao reći, govori što se prešućuje. Ili kako je rekao Mandić: Hrvati su uvijek imali muda za šutjeti. O knjigama se piše na reklamni način, ili na ubitačno dosadni profesorski, a pravu je stvar moguće čuti jedino uživo, kuloarski. Ono što bi trebalo pisati Hrvati laju po soarejama, a ono što nitko ne želi čitati objavljuju u novinama i knjigama. A da bi se došlo do tih soareja potrebno je živjeti u glavnome gradu. Ondje se dogovaraju svi poslovi, na njima se kokodakanjem uspostavlja spisateljska kakvosnost. Što je dokaz da smo mi još uvijek u fazi usmene kulture, jer ćete čak i od iskusnih književnika (ili baš stoga što su iskusni) čuti pitanje: a što ti doista misliš o knjizi, piscu. Matoš nije bio od te fele i u tome je stvar. Nije od te fele bio ni Krleža prije Drugog svjetskog rata, a poslije se njegova zapisana otvorenost preselila u „Areteja“, „Zastave“, u „Dnevniku“ on sanja, tek je povremeno realističan, i ti su dijelovi izazivali zgražanje ondašnje javnosti. Otvorenost se ne isplati, klasična domaća reakcija na nju je: moglo se to i fino reći, u rukavicama, uvijeno, gospodski. No da je Matoš dijelio ovu vrstu „finoće“ glavni njegovi tekstovi ne bi bili napisani. Ali ne bi ni Villonovi, Baudelaireovi, Rimbaudovi. Možda ne bi bilo napisano ništa vrijedno pamćenja, iako se ovdje ne misli na nužnost bezobraštine, nego na otvorenost. Sa sviješću o Davidsonovom „milosrđu interpretacije“. Danas, kao i onda, slabo se piše o domaćim izdanjima. Ujević je precizan: „Rijetki članci o domaćim izdanjima pojavljuju se samo kad treba pohvaliti pristašu ili napasti protivnika.“ Praksa je to koje je danas kod nas posve razrađena, kultura na aparatima, ako pod njima mislimo i na društvene mreže. Pitao bih Mickeya kako je kod njih, da to ima smisla. Matoš, pišući o jednom od domaćih pisaca, kaže: svi se naši književnici bave drugim stvarima, većinom činovničkim, a ovaj samo piše. „Književni diletant koji je književnik“. Mora pisati i onda kada mu se ne piše, jer živi od toga. „Mora turiti u svijet djelo bez obzira na njegovu zrelost i dotjeranost.“ Kaže Matoš i ovo: „Mogu zamisliti nepismenog lirika, ali ne mogu zamisliti polupismenog prozaika.“ Rečenica je to koja bi naljutila i najveće, jer se poeziju stavlja tik ispod samih nebesa, to je vrh čovjekove komunikacije s univerzumom. Dakle, Matoš na vratima gostionice, Baudelaire i Nietzsche u džepovima zgužvanog sakoa, a unutra sama crème de la crème Europe njegova vremena. U takvoj konstelaciji on je više nego indisponiran čovjek, gotovo je u rangu Wellsova nevidljiva čovjeka, ono što se na njemu isprve pozna, to je ova nesretna činjenica da među ovim imperijalističkim piscima izgleda kao gejak iliti (posveta Mandiću) seljačina. Tvrdih, čvornatih šaketina, glasa razrovana oštrim duhanom i pićem, kostiju punih vlage iz rupa u kojima uglavnom obitava. Godina koje mora sam prevaliti, preplivati, nadoknaditi: minimalno sedamdeset. On ima dvadeset i nešto, i nije gladan samo kruha, dok tamo stoji, a ja objašnjavam Mickeyu da bi ga privukao ovaj barbarin. Ovaj luđak koji je zdrav zub dao izvaditi zbog opklade. Ovaj svestrani pisac i učenik čije je učeništvo (ili spremnost za učenje) doseglo takve razmjere da su ga zvali Rabbi. Ovaj prvi koji je rekao: dajte da mi o piscima govore ljudi koji žive od pisanja, a ne sveučilišni profesori, koji uvijek kaskaju, još i više od udžbenika, i koji sve pretvaraju, vještičjim dodirom, u mrtvo slovo na papiru. Pa je Matoš bio toliko toga odjednom: bio je istovremeno Voltaire, Nietzsche, Baudelaire, Poe i još mnogi. Velike zemlje mogu si dopustiti specijalizaciju. One mogu imati po jednog pisca za svako „područje“. Ali mali narodi, sa svojim koferima punima frustracija nemaju tu privilegiju i čast. Nego se kod nas spisateljska veličina pojavljuje, mora se pojaviti, kao stvor sposoban za sve rodove, kao univerzalni vojnik kulture koji vješto barata brodicom, tenkom, avionom, alpinizmom, ronjenjem, pa onda nije čudo što se čitatelj slabo odlučuje sjesti s njima u vožnju – strah nas je, nemoguće je biti dobar u toliko toga, pouzdan vodič mašte, jer maštu čitanjem daješ drugome na raspolaganje, zaboravite na one priče o kritičkom aparatu, nevješto sklepanoj konstrukciji iz profesorske filozofije, kojom se najčešće samo opravdava rušenje na ispitima, kao jedinom mjestu na kojemu se „kritički aparat“ uopće pojavljuje. Te se onda naš veliki, nesretni pisac pojavljuje ogromniji od ogromnosti, piše za svakoga ponešto, tko voli reportaže, eno mu ih, feljtone, isto tako, sonete, poeziju, poeme, pregršt ih se isporučuje, novele, romane (Matoš nije stigao do romana), i njihovi opusi izgledaju, uslijed uloge koju igraju na sceni, uloge ne samo umjetničke nego i prosvjetiteljske, kao ona negdašnja emisija „Nedjeljom popodne“ ili danas ova „Kod nas doma“ (da je doma tako, mnogi bi radije živjeli pod mostom). Ideja je ova, kod nas pučana: to je onaj traktorista koji sad vozi tenk, a inače se bavi uzgojem lijepih cvjetova. Nietzscheova posveta „Zaratustre“, „za svakoga i ni za koga“ u malih naroda dobiva posve drugo značenje.