Od Matoša do Karakaša 1

Prvo ideal: Ujevićev tekst „Upitnik pred engleskim romanom“. Objavljen u osmom svesku sabranih djela, lapidaran i iscrpan istovremeno, bez najmanje namjere impresioniranja čitatelja, iako se imalo čime, samo najefektniji prijenos informacija i dojmova, „zorova“ o engleskim proznim piscima. Kada sam mislio kako bih predstavio hrvatsku književnost irskom Ciganu oliti („oliti“ je posvećeno Igoru Mandiću) Romu na Camden Marketu ili kojoj od drugih londonskih tržnica, prvo što sam pomislio: našu književnost predstavljati tako kao da je reklamiraš pred Mickeyom O’Neillom iz „Snatcha“ Guya Ritchiea. Ako je on „kupi“, kupit će je svi… Otkad sam pročitao Ujevićev esej o engleskom romanu, imao sam dojam da on dila ovu stranu nam književnost cijelom skupu takvih irsko-romskih snalažljivaca, što naš konobarsko-ratnički narod definitivno jest. Lukavi od nekog davnijeg stoljeća od sedmog, što je moguće zaključiti već pogledom na geografsku kartu, jer se zauzelo područja kao da se imalo prekognicijske moći, budući da se radi o sjajnim turističkim destinacijama – ali, jasno, iz perspektive dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća. Moglo bi se reći i obrnuto: zakonobarili smo zbog djelovanja pejzaža na sudbinu naroda, razvedena obala razvela nas od ozbiljnih poslova i svela na ugostitelje sklone boju sa susjedima i za tuđe kraljeve, no s važnom dopunom: uvijek se boj bio iz vlastitih, nažalost, često vrlo čudnih interesa.  I sad, dok ja stojim s Mickeyem na Camdenu, sve ovo mi i pada i ne pada na pamet: tip je, vidim isprve, brži od svih profesora koje sam ikada vidio, a šanse da se ja, kao Ujević, vratim doma s naramkom engleske literature, a da nisam u Londonu uspio ostaviti nijednu knjigu, eksponencijalno rastu iz sekunde u sekundu, i to doslovno. Ujević se odmah ogradio od ovih zvaničnih znanja, na početku teksta smjesta kaže: udžbenici su uvijek zastarjeli barem dva desetljeća. Imena su poznata, stvari nepoznate. „Fikcija je jedan prorez u stvarnosti, kritika jedan prorez u fikciji, naša memorija jedan prorez u kritici, a naša uobrazilja povećanje, zagorčanje fikcije.“ I sad, snađi se kako znaš i umiješ, pred nervoznim Mickeyem, koji čita knjigu, hoće on to nekad, ali samo ako je pisac od one fele koja se kod pravljenja proreza u zbilji vještije služi skakavcem od njega, a on je brz kao munja iz Heraklitovih fragmenata, brži je od svjetlosti. Jer ovdje se ne radi o prodaji pretencioznosti, nego razmjeni iskustava, što značajno mijenja perspektivu. Drugačije rečeno, ujevićevski: moguće je biti i mračan od svjetlosti, a Mickey ne voli kada se brkaju vrijednosti: zlato je zlato, ne i prokletstvo, to moraš biti budala da bi bilo prokletstvo, a on ne želi biti budala. A kada se kaže zlato, onda stvari stoje ovako: Matoš je zlatnina naše književnosti, blago iz zadnjeg ormara, ono čime pisana riječ na ovom jeziku napokon hoda rame uz rame s inostrancima. Prvi je koji je inostrancima mogao reći: ja sam vas sve pročitao. Pazite: pročitao, ne sjedio pod jabukom i čekao inspiraciju. Glumio „svojost“, pisao iz malog mozga, što je ubojita praksa protegnuta do najnovijih dana. Stoga je on najzlatnije zlato. Prvi je došao na cilj, a u književnosti cilj je početak regularnog kretanja. Čak i Krleža dolazi poslije njega, a on je znao sve. Ujević još više, iako je znao i više od „svega“, kao vrač, šaman ove književnosti koji se preko breze sastavljene od svojih riječi penjao u deseta nebesa. Marinković, čak i gnomični Dragojević, Petrak, Telećan, svi oni stupaju ZA Matošem i nipošto ne izgledaju nezadovoljni. Prvo jedna tehnička opaska: Office 365 ne zna za prezime Ujević, da bi ga prestao podvlačiti moraš ga odčekirati, što rječitije govori o sadašnjem trenutku od bilo kojeg simpozija posvećenom ovom geniju – doduše, nema ni tih simpozija. Razlika između engleske književnosti iz Ujevićeva eseja i hrvatske književnosti npr. sedamdesetih i osamdesetih ponajviše je u ovome: Ujević kaže kako engleska književnost može pokopati engleskog kritičara, dočim je hrvatska književnost u spomenuta dva desetljeća bila pokopana od dvojice kritičara: Igora Mandića i Veselka Tenžere, oni su bili bolji od književnosti o kojoj su pisali. No to nije neočekivano kod naroda koji su u konstantnom obrazovnom zaostatku i krivoj kulturnoj predodžbi. Mandić je to dobro zapisao u svom „Predsmrtnom dnevniku“: svaka mucava časna sestra iz šesnaestog stoljeća koja je napisala tanku zbirčicu pjesama završava u leksikonima, dok za esejista i kritičara jedva da ima mjesta. Što su riječi koje mu je preko ramena diktirao Matoš, ovoga se nijedan osamljeni Hrvat ne može sam dosjetiti. Dobra je književnost takvog početka, iako ih ova naša ima više: Držić, Kovačić, Nemčić. Kovačića bih Mickeyu opisao kao našeg Nietzschea, a Ivicu Kičmanovića kao Zaratustru s obzirom na hrvatske životne okolnosti i aspiracije. Naš Zaratustra ne ide u planinu, kao Nietzscheov, nego u ured – što je Hrvatu više od najvišeg planinskog vrhunca – i propovijeda šutljivim stidom koji osjeća zbog drugih, u životu kojemu nije manjkalo iskušenja.  Obojica završavaju u plamenu, jedan (naš) doslovno, dočim njemački u unutarnjoj zažarenosti, kad snažan kao jutarnje Sunce dok izranja iz tamnih planina, kreće na svoj put našim vidikovcem. Doduše, „Zaratustra“ započinje odlaskom u planinu, a „U registraturi“ silaskom niz zagorski breg poradi tuče sa susjedom, no ipak… A Nemčić (Office nikad čuo za njega), sve ono za šta je Mickeyevo prefrigano uho naštimano kao klavir u Wiener Musikverein u „Putositnicama“ (još jedna riječ koju „hrvatska“ verzija Officea podvlači kao englesku, španjolsku ili – budimo aktualni – mađarsku) je podignuto na razinu jednog Chestertona oslobođenog rimskih iluzija, Nemčić je bio pametan kit koji je uspijevao vidjeti globalizam u vrijeme dok je on nosio pelene. Pa kako je onda moguće, pitat će Mickey, da je jedan narod s tako pametnim jedinkama imao ovako jadnu povijest, poput vaše? Što otvara drugo, bolje pitanje (barem kada je ovo dilanje na Camdenu u pitanju): je li to hrvatska književnost zbroj nekoliko izvanserijskih pojava plus teški spisateljski prosjek ili je stvar slična i u drugim zemljama, samo što su one veće te je statistička vjerojatnost pojave iznimnosti ista kao i u nas, no više ih je pa imaju impozantniji broj dobrih pisaca? Je l’ i kod njih razlika između pisca značajna i velika i pisca morona ovako ponorna? Sljedeće pitanje bilo bi: je li pisac nekog naroda pametan koliko je pametan taj narod, pa mu je njegova pamet mjera, i je li taj narod tulav u onoj mjeri u kojoj je tulav njihov tulavi pisac? U kakvom su odnosu narod i pisac? Ima li tu uopće odnosa ili se uzajamno preziru? Pogledamo li prema Matošu, Ujeviću, Krleži, prema njihovim radnim navikama, šljakerskom ethosu, onda je najbolje da ostavimo svakom čitatelju da sam odgovori na ovo pitanje. Daimona mi, ja ga ne znam! Ali, kad od ovih suvremenih vidim kako piše Stanko Andrić, teško ga, vrlo teško povezujem s fotorobotskim likom koji nastaje zbrojem svih naših, dobrih i loših osobina – kao da između njega i naroda mu zjapi onaj ponor kod Nietzschea, između čovjeka koji ima i čovjeka koji nema prijatelja. Mickeya, stasalog na romskoj verziji Shakespearea, („nikome ne uzajmljuj, od svakoga pozajmljuj“, što je malo preinačeno, jer kod Shakespearea ide „od nikoga ne pozajmljuj“) za ove dileme nije briga, no nema se čime šepuriti, još je Tenžera pisao kako mu se gade Zagrepčani koji se drže kao da su, činjenicom življenja u metropoli, s majčinim mlijekom upili Matoša i Krležu. To, naime, i MI znamo, mi Balkanci. A kako reče Constantin Noica, za NAS Balkance, mi smo oni koji su se bavili kulturom, dok se Europa bavila kajmakom. Ima ovo i dodatak, iz nacionalističke perspektive: mi, baš mi, Romi Zapada, davali smo za taj kajmak mlijeko. Mi, kako reče filozof, koji smo nesvjesno Europe. I onda je moguće zamisliti hrvatskog autora, biće u golemim zaostacima, kako sam, bez pomoći katedre (a tako je ostalo do danas), svladava goleme mase mračne, temeljito neosvijetljene europske kulture koje kani biti članom. Ujević u svom eseju piše da ne može biti pregnantnije: Shawa opisuje kao Molièrea u službi osebujnoga volterijanizma, Chestertona kao propovjednika mudrosti seoskog župnika (ali na n-tu), no Ujević ovdje ističe i nešto iznenađujuće za svakoga tko ne voli čitati: teže je, kaže, napisati za novine dvije-tri dosjetke, nego za Times veliki uvodnik, a pogađa ga gdje je bitno: paradoksima objašnjava opća mjesta, protivnik je širokih duhova, cijeni pivo, birtiju, iz čega su neki naši čestertijanci i izvukli grô njegova učenja. Hrvatska književnost u moderno doba stiže u okolnostima koje, čini se, nevjerojatno podsjećaju na današnjicu. Ujević piše i o tome da je, kada je nebriga za kulturu u pitanju, novinstvo moguće označiti kao glavnog krivca. „Štampa, koja ima prostora za kilometrične dopise ili lične vijesti iz najzabitnijih sela, ne osjeća potrebu obavijestiti čitatelje o događajima kulturnim, mada je „Prosvjetom k slobodi“ njezina budilačka lozinka. Dok strani listovi obiluju literarnim i umjetničkim kronikama od izvrsnih pera, u našim se žurnalima istom u razmacima od nekoliko dana pojavljuje stereotipna rubrika Književnost, umjetnost i znanost, donoseći ponajčešće u desetak redaka  neizbježivi kazališni repertoar i gole natpise objavljenih knjiga.“ Situacija je danas navlas ista, iako imamo svu popratnu kulturno-prikazivačku aparaturu: suvisla teksta naći nije, ma koliko čovjek tražio, pojavljuju se na kapaljku, daleko ispod statističkog prosjeka s obzirom na broj pučana. Matoš, da se sad pojavi, nemalo bi bio iznenađen. Više okolnosti nisu takve da se moraš boriti protiv austrijskih ili njemačkih pretenzija, nego ti je glavni oponent tvoja sorta, a u njoj baš ljudi tvoga zanata. To bi bio šok za Gustla, maga koji je završio i onu trinaestu, čarobnjačku školu, i koji, kada se pojavio, a on prvi ulazi u Europu, na vratima (ili za vratima) gostionice Beča, Pariza i Berlina, u musavom sakou s Baudelaireom u jednom, a Nietzscheom u drugom džepu, jamačno je izazvao ovaj dojam kod rafiniranih, umornih Europljana koji ga gledaju svojim zamućenim očima, skrhanima već pod bremenom najteže kulture: vidi ga, vidi, radi se o čovjeku koji nesumnjivo dolazi sa sela.