Literatura koja se bavi mađarskim nacionalizmom je obimna (1). Glavne crte njegovih pojavnih oblika tokom dva i po veka su agresivnost i nepoštovanje prava drugih naroda koji su živeli na prostorima Ugarske. Tvorac ovog mišljenja nije R. V. Siton Votson (R. W. Seton-Watson), iako su njegovi tekstovi koje je pisao pod književnim imenima Viator ili Scotus Viator značajno proširili krug obaveštenih čitalaca (2). Pojedini stavovi o mađarskom nacionalizmu su previše naglašeni i neopravdani, ali tačnost ukupno stvorene slike ne može se osporavati. Postupci mađarskih političara i svetonazori novinara i literata daju osnove za negativno ocenjivanje nekih od najvažnijih manifestacija nacionalizma kod Mađara. Ponuđeni esej nema za cilj da opravda i ulepša stvorenu sliku, već da pokuša da odgovori na samo jedno pitanje: zašto je mađarski nacionalizam postao onakav kakav je bio?
Pre nego što se upustimo u razmatranje mađarskog nacionalizma, želim da naglasim da to nije bio jedini činilac koji je određivao državnu strategiju i politiku; ostali faktori neće biti predmet ovoga ogleda. Tokom cele istorije Ugarske i Mađarske, oblikovanje politike i učešće u javnom životu bili su u isključivoj nadležnosti vladara i plemstva. Tako je bilo u svim državama pre političkih promena koje je uglavnom doneo XIX. vek, kao što su prihvatanje osnovnih ljudskih prava i jednakost pred zakonom.
U Mađarskoj (odnosno Ugarskoj), uloga plemstva bila je presudna, iako uz postupno smanjivanje, sve do samog kraja Drugog svetskog rata. Šandor Vekerle (Sándor Wekerle) bio je prvi ministar kabineta koji nije pripadao plemstvu kada je postavljen 20. februara 1887. godine. Uticaj plemića nije se ograničavao na vodeće položaje u vladi, državnoj upravi i ekonomsko-privrednim ustanovama. Pogled na svet i njihov način ponašanja bili su široko prihvaćeni i podržavani od pripadnika narastajuće srednje klase. Plemstvo je poštovano čak i kada je njihova stvarna moć nestala. Zbog toga je potrebno dati dodatno tumačenje uloge koju je ova društvena grupa imala u razvoju mađarskog društva.
Broj plemića na kraju 18. stoleća, u predvečerje pojave modernog nacionalizma, nije bio velik. Prema podacima popisa iz 1787. godine, stanovništvo Ugarske (uključujući Hrvatsku i Slavoniju, Transilvaniju i Vojnu Krajinu) brojalo je 9 350 000 duša. Od ukupnog broja, 389 146 ili približno 4,3 % popisano je kao plemstvo (3). Iako su načelno svi plemići jednaki među sobom, una eademque nobilitatis, u stvarnosti su postojale velike razlike.
Visoko plemstvo, velikaši ili magnati bili su najbogatiji i najuticajniji. Imali su posede od 40 000 jutara ili veće i generacijama su pripadali ovoj grupi. Zauzimali su najviše položaje u administraciji Ugarske u doba Habzburga. Članovi velikaških porodica često su postajali biskupi najbogatijih biskupija, ostvarujući tako dodatnu moć i bogatstvo. Bili su takođe opredeljeni ka proizvodnji za tržište, unapređujući poljoprivredu novim znanjima. Uz članstvo u „Gornjoj tabli“ (Gornjem domu) „Dijete“ (Zemaljske skupštine), neki magnati postali su ustavni i politički reformatori, dok su ostali pripadali najodlučnijim braniteljima starog poretka i povlašćenog položaja koji su imali. Bili su malobrojni, iako su Habzburzi nekolicinu porodica unapredili u magnate (4).
Niže plemstvo, često nazvano džentrija, sačinjavalo je nešto više od polovine staleža. Delilo se u dve grupe: dobrostojeći (bene possessionati) i imućni (possessionati). Prvi su posedovali između četiri i četrdeset hiljada jutara i proizvodili su više nego što im je bilo potrebno, pa su višak prodavali na slobodnom tržištu. Imućni su imali nešto manje od četiri hiljade jutara, sasvim dovoljno da zadovolji lične potrebe i ishrani poslugu. Dobrostojeća vlastela bila je pravi gospodar županija u Ugarskoj, zauzimajući glavne položaje u upravi uz prevlast u oblasnim skupštinama. Manje imućni pripadnici džentrije često su bili prisutni u skupštinama, ali uglavnom usmereni ka crkvenim položajima. „Ovaj srednji deo plemića u potpunosti je ovladao županijskom administracijom, imao je sva politička prava i koristio je uticaj ne birajući pri tome sredstva kada je trebalo pregovarati sa običnim stanovništvom, ili u suočavanju sa magnatima, centralnom vlašću i vladarom“ (5). Oni su imali važnu i najverovatnije glavnu ulogu u oblikovanju modernog mađarskog nacionalizma.
Skoro polovina plemstva pripadala je takozvanom „plemstvu u sandalama“ (bosonogo plemstvo). Imali su veoma malo ili nimalo zemlje. Uživali su teoretski ista prava kao i bogatiji pripadnici staleža, ali je njihovo učešće u politici bilo ograničeno na glasanje za visoke državne položaje. U većini slučajeva živeli su kao seljaci; za razliku od njih, nisu plaćali poreze.
Politička delatnost bila je u značajnom vremenskom periodu privilegija plemstva. Tokom gotovo sto pedeset godina duge trostrane podele države, plemići su bili zadovoljni očuvanjem sopstvenog položaja; posle zaključenja Karlovačkog mira 1699. godine, otpočeli su borbu protiv kraljevih nastojanja da centralizuje vlast. Nisam se bavio različitim oblicima ovoga sukoba pre navedene godine; približno tada počinje korišćenje nacionalizma kao glavnog oružja da bi se očuvale ukorenjene, skoro „ustavne“ privilegije.
Koristim termin nacionalizam da bih označio modernu ideologiju koja se razvila, zajedno sa većinom „modernih ideja“ i „ideologija“ u zapadnoj Evropi, približno tokom prosvetiteljstva (6). Nacionalizam nadilazi patriotizam, koji predstavlja prirodnu ljubav prema rodnom tlu i njegovim stanovnicima. Njegovo prihvatanje u širokim slojevima stanovništva bilo je moguće samo uz masovnu indoktrinaciju koju su sprovodile političke, ekonomske i društvene elite. Oni koji vode glavnu reč u pojedinim „modernim“ državama i koji veruju da je nacionalizam pravi odgovor na unutrašnje probleme zajednice, tvorci su indoktrinacije. Glavni cilj im je da svi stanovnici u to poveruju i tako se ponašaju. U centralno-istočnoj i jugoistočnoj Evropi, nasuprot zapadu kontinenta, nacionalisti su izjednačili naciju, državu i teritoriju (7). Takav pristup mađarskih nacionalista stvorio je uverenje da je mađarska nacija jedina „politička nacija“ sposobna da stvori i održi državu na prostorima zemalja Sent Ištvana (svetog Ištvana – Stevana), te da zbog toga ima pravo da vlada državom koja je izjednačena sa pomenutim istorijskim prostorom. Iskazano drugim rečima, ovaj stav podrazumeva određivanje Mađara kao nacije i svih ostalih stanovnika kao narodnosti.
Nije iznenađenje da je većina modernih mađarskih nacionalista sledila ekstremni politički oblik novostvorene ideologije. Prigrlili su je krajem sedamnaestog veka, u takozvanom baroknom periodu sopstvene istorije, kada su se suočili sa dve neporecive činjenice. Njihove pokrajine oduvek su višenacionalne, ali je, posle progona Turaka i masovne kolonizacije koje je sprovodio dvor, došlo do situacije da Mađari ubrzano postaju manjina u sopstvenoj zemlji.
Vladari iz kuće Habzburga, kao i svi ostali u Evropi toga vremena, vodili su apsolutističko-centralističku politiku, ugrožavajući ono što je tadašnja „politička nacija Mađara“ smatrala svojim privilegijama, označenim kao „slobode nacija“ (8). To je bio razlog zašto kulturni nacionalizam koji poštuje prava svake etničke grupe na samoispoljavanje, kako ga je izrazio Đerđ Bešenji (György Besseneyi) u pamfletu „Mađarstvo“ (Magyarság) iz 1778. godine, nije imao budućnost. To je i razlog zašto je Đula Sekfi (Guyla Szekfű) pogrešno označio Bešenjija kao prvog modernog mađarskog nacionalistu (9). On je svakako bio svesni mađarski rodoljub, pobornik korišćenja mađarskog jezika i teoretičar „modernizacije“, ali nije bio moderni politički nacionalista.
Nacionalizam staleža
Proučavajući osamnaesto stoleće, susrećemo se sa dve glavne grupacije čije delatnosti moramo uočiti i razumeti. Početkom stoleća bili su aktivni revolucionari tipa Imre Tekeljija (Imre Thököly) i Ferenca II. Rakocija (Ferenc II. Rákoczi). Dopada mi se opis Rakocija u Mađarskom biografskom leksikonu (Magyar életrajzi lexicon): „glavnokomandujući princ ujedinjenih staleža Mađarske“ (a magyarországi szövetkezett rendek vézerlő fejedelme), jer potpuno razjašnjava ciljeve njihove revolucije (1O). Druga velika grupa koja je u 18. veku štitila „mađarsku konštituciju“, postala je poznata pod imenom „staleški nacionalisti“ (rendi nacionalisták). Koje god slogane koristili, šta god izjavljivali, koristili su dostignuća najpoznatijih stvaralaca prosvetiteljstva, dajući im značenja koja opravdavaju njihove ciljeve. Ove ličnosti nisu se borile za narod čiji su jezik prihvatili, već za NATIO.
U suštini, borili su se da zadrže prava i privilegije staleža protiv pobornika centralizacije ili pravih reformatora, koji su želeli da promene način upravljanja Ugarskom.
Koliko usko ili široko je bio zasnovan koncept NATIO kod onih koji su se zalagali za njegovo produženo postojanje, detaljno je raspravljano unutar nekoliko generacija mađarskih istoričara i političkih mislilaca. Izvesno je da će se debate nastaviti bez dolaženja do jasnog i opšte prihvatljivog odgovora. Ono što nije sporno je saznanje da ove ličnosti nisu bile zainteresovane da stvore bilo šta novo.
Najbolje što o njima možemo da kažemo je da su bili konzervativci, ali često i mračni reakcionari. To što su govorili zvučalo je drugačije, jer se mađarski jezik tih decenija brzo razvijao prihvatajući izraze koje su koristili veliki pisci doba prosvetiteljstva. Ono što se nije menjalo, ili ako i jeste veoma malo, su bile njihove vrednosti i svetonazori. Oni nisu bili inovatori, uprkos upotrebljavanju novog jezika, već jednostavno branitelji običaja, zakona, ustanova i poretka kako ga je podrazumevao NATIO, bez obzira na činjenicu što je bio zastareo i van vremena već na samom početku devetnaestog stoleća. Bitka staleških nacionalista imala je odbrambeni karakter. Njihovi neprijatelji podjednako su bili birokrati-centralisti i reformatori sa sedištem u Beču.
Uspešan otpor staleških nacionalista pokušajima centralizacije sa dvora počivao je, u značajnom obimu, na solidno utemeljenim ustanovama države. Krajem osamnaestog veka, takozvane zapadne države su faktički uklonile lokalne centre vlasti; njihove ostatke zbrisali su Francuska revolucija i Napoleonovi ratovi. U tim državama, ljudi koji su zastupali nove ideje, među kojima je bio i nacionalizam ili suštinske reforme političkih ustanova, trebali su samo da osvoje centralizovane institucije i da ih potom koriste za objašnjavanje, širenje i kasnije sprovođenje svojih zamisli. U Ugarskoj, kralj i Mađari koji su zagovarali promene, imali su mnogo teži zadatak da osvoje brojne lokalne centre vlasti, kao što su mnoge županije i njihove uprave, i to jedan po jedan (11).
Zbog toga ne iznenađuje saznanje da je mađarsko plemstvo bilo spremno da se bori protiv Napoleona, izvoznika revolucije, da bi očuvalo „posebne ustanove“ u Ugarskoj. Pobornici revolucije, najbolje prikazani kroz delatnost Ignaca Martinovića (Ignác Martinovics) i njegove „zavereničke grupe“, bili su dobro upoznati sa korenitim promenama koje su se desile na mnogim mestima u Evropi i bili su spremni da ih sprovedu ne samo u Ugarskoj, već i u drugim delovima habzburške imperije. Ubrajamo ih u dobre revolucionare i ideologe, ali teško da mogu pripadati krugu mađarskih nacionalista (12).
Predmartovske godine (Vormaerz)
Sledeći važan period u razvitku mađarskog nacionalizma obuhvata vreme između Napoleonovih ratova i revolucionarnih događaja 1848. – 1849. godine (13). Svako ko je imao pravo da učestvuje u političkom životu, još se suočavao sa dvorom apsolutiste i višenacionalnim stanovništvom, ali je morao da računa i na nove političke i ekonomske okolnosti u većem broju država na Starom kontinentu. Nova okolnost bio je i potpuno razvijeni moderni koncept nacije, čije je interese otelotvoravala ideologija nacionalizma. Koncept nacije imao je sasvim ograničeni uticaj u Mađarskoj. Adam Paloci Horvat (Ádám Pálóczi Horváth) pisao je 1814. godine: „Kada govorimo o naciji, u nju ne uključujemo kmetove, već samo plemiće i vojnike“ (A jobbágyok a nemzet neve alatt soha sem értettödtek, hanem csak a nemesek és a katonák). U skladu sa tim, neslobodni ljudi ne mogu se danas smatrati kao deo nacije (14).
Paloci Horvat je zastupao poglede plemstva iz županija, jednog od tri glavna politička činioca koji su pokušali da oblikuju život i budućnost zemlje. Provincijski plemići nastavljali su politiku iz prošlog stoleća, braneći prava i povlastice, „nacionalne slobode“, „konštituciju“ i „specijalne ustanove“ Ugarske.
Na takozvanoj Reformskoj dijeti koja je trajala od 1825. do 1827. godine, nijedan županijski predstavnik nije se zalagao za olakšavanje tereta koji je neslobodne seljake jobađe (jobbagy) gurao u beznadežnu zaostalost. Suprotno od toga, Dijeta je potvrdila Zakon XXXV iz 1791. godine, koji je ograničavao prava jobađa i nametao im teške ekonomske obaveze (15).
Predstavnici županija tokom zasedanja učinili su i više od odbrane svoje osobne pozicije. Pod uticajem novih ideologija razmišljali su o krupnijim temama i delovali, u skladu sa sopstvenim shvatanjima, u interesu Ugarske. Protivili su se agrarnim reformama, naglašavajući da bi davanjem obradivog zemljišta kmetovima i njihovim pretvaranjem u slobodne seljake mnogi nemađari postali vlasnici zemlje, čime bi bilo ugroženo jedinstvo i samo postojanje države. Na ovaj način izjednačili su sopstveni interes sa samom Mađarskom. Takav stav i nije iznenađenje. Nacionalna ideja, kako su je oni razumeli, izjednačavala je starovremenski NATIO sa državom i teritorijom na kojoj se ona prostire (16).
Pripadnici ove druge i treće generacije staleških nacionalista nisu bili jedini učesnici Dijete iz doba od 1825. do 1827. godine. Članovi „pokolenja reformatora“ bili su prisutni, iako još nisu preovladali. Pripadali su različitim usmerenjima. Tri najpoznatije su: dvorsko plemstvo, grupa konzervativaca i oni koji su ubrajani u radikale. Svi su bili pravi nacionalisti, sasvim u skladu sa kratkom definicijom datom u uvodnom delu ovoga teksta.
Konzervativci su dobili ovu odrednicu jer su bili verni dinastiji i verovali su da jedinstvo carevine može biti očuvano, te da Ugarska može postati nacionalna država unutar monarhije. Uglavnom su pripadali aristokratiji, sa visokim obrazovanjem, putovali su po svetu i bili potpuno svesni problema i zaostalosti Ugarske. Prihvatajući i mogućnost uvođenja brzih promena, ipak su bili skloniji postepenom i dobro osmišljenom planiranju da bi došlo do preobražaja koji se morao sprovesti. Grof Ištvan Sečenji (István Széchenyi), najpoznatiji konzervativac bio je među prvim Mađarima koji je sve koji žive u državi smatrao za članove iste mađarske nacije (17).
Mnogi znalci smatraju da je objavljivanje njegovog dela Hitel (Kredit) 1830. godine događaj koji je označio rođenje modernog mađarskog nacionalizma. Kao što naslov ukazuje, ova rasprava bavi se osnovnim ekonomskim problemom koji je Sečenji uočio kao najveću teškoću pri uvođenju toliko potrebnih ekonomskih promena i napretka u Ugarskoj. Prepreka progresu predstavljala je neotuđivost najvećih zemljišnih poseda. To je bio važan, ako ne i većinski deo mogućeg kapitala koji se mogao upotrebiti u državi. Neotuđivost poseda činila je kapital nepokretnim, onemogućavala je uvođenje modernih finansijskih ustanova, te sprečavala najbogatije gospodare Ugarske da podignu inostrane kredite za preko potrebna ulaganja u imanja i druge privredne grane. Ovo pitanje ipak se čini nedovoljno da bi delu obezbedilo toliki značaj koji mu je pripisan kada je dospelo u javnost. U njemu se pisac kreće različitim stazama kada objašnjava posledice ekonomske zaostalosti. Tako, na primer, postavlja pitanje uvođenja mađarskog umesto latinskog jezika u opštenju državnih organa. Snažno je podržavao ovu promenu, koja je pretočena u Zakon u aktu VI iz 1840. godine. U pomenutom delu, Sečenji prezrivo govori o onima koji su u prošlim vremenima izjednačavali uski staleški sa nacionalnim interesom. Posledica ovakvog postupanja je da „krv koju smo prolivali za nezavisnost i samoodržanje nije dovoljno čista, jer je prolivena zbog privilegija slabunjave društvene klase, a ne zbog slobode za celu zemlju“ (18).
Uvođenje mađarskog kao državnog jezika i jednakost seljaštva pred zakonom bili su razlozi koji su usmerili pažnju na multietničnost stanovništva, što je ovim reformama dalo specifično mađarski i odbrambeni smisao. U vremenu kada je „Kredit“ ugledao svetlost dana, svaki pismeni Mađar bio je bolno svestan predskazanja koje je ispisao Herder: „Evo ih ovde, Mađari medju Slovenima, Nemcima, Rumunima i ostalim narodima, manjinska grupa među stanovništvom države, a posle nekoliko vekova teško će biti čak i pronaći njihov jezik“ (19). Naciju je trebalo odbraniti od Herderovog proročanstva. Pošto je slavni Nemac izjednačio nacionalni identitet sa jezikom, prvi potez da se spase nacija podrazumevao je nadmoćno mesto jezika.
Ova obaveza pala je na pleća političara i ljudi od pera. Prvi su ispunili dužnost izglasavajući Zakon VIII 1830. godine. Teži zadatak uspešno je izveden od strane „reformatora jezika“, koji su stvorili jezik pogodan da izrazi potrebe modernog društva, čime su stvorili uslove za „zlatno doba“ mađarske književnosti. Uprkos dostignućima, nije dobijen odgovor na osnovno pitanje: ko je Mađar?
Da li je svako ko živi na zemljama krune Sent Ištvana / svetog Stevana zbog toga Mađar? Da li su Mađari samo oni koji imaju politička i zakonska prava? Da li proširenjem ovih prava i jednakošću pred zakonom postaju Mađari i oni koji to ranije nisu bili? Da li je upotreba mađarskog jezika pravi dokaz? Odgovori na ova osnovna i ključna pitanja zavisili su kako od različitih stanovnika države, tako i od rada „reformatora jezika“ i napora konzervativnih modernizatora. Desilo se ono što je bilo neizbežno. Mađari nisu bili jedina etnička grupa koja je živela u Ugarskoj i ostali su postali svesni novih strujanja koja su dolazila sa Zapada. Rastući nacionalizam nemađara, te njihov značajan broj, naterao je mađarske modernizatore ponovo u odbrambeni stav. Plašili su se različitih nacionalnih pokreta, posebno panslavizma, što se vidi iz opusa najslobodoumnijeg i reformama posvećenog Barona Mikloša Vešeljenija (Miklós Wesselényi), koji je 1843. godine objavio proglas pod naslovom „Manifest za mađarske i slovenske narode“ (Szótat a magyar és szláv nemzetiség ügyében) (20). Nesrećna posledica straha zbog narastajućeg nemađarskog nacionalizma bila je mađarizacija. Grofovi Ištvan Sečenji, Lajoš Baćanji (Lajos Batthyány) i Ferenc Deak (Ferenc Deák) bili su pristalice sporijih, strpljivih i nenasilnih metoda za postizanje ovog cilja, ali su se čuli i drugi glasovi.
U Dijetama, stavovi konzervativaca bili su osporeni od onih koje nazivamo radikalima, uglavnom obrazovanih pripadnika nižega plemstva. Po njima, bila je neophodna potpuna promena celog društvenog, političkog i po mogućnosti ekonomskog ustrojstva.Nastojali su da pretvore Ugarsku u „modernu državu“, prema modelu na ustavu zasnovanih zapadnih država koje su počivale na nacionalističkoj ideologiji koja izjednačava naciju, državu i teritoriju. To što su imali na umu jasno je izrazio najtalentovaniji govornik medju njima, Lajoš Košut (Lajos Kossuth):
„Bez nezavisnih nacionalnih ustanova i privede, u Evropi danas možemo imati kolonije, etnička okupljanja ali ne i nacije. Mađari žele da budu nacija u skladu sa zahtevima devetnaestog veka“. (21) Ovi uslovi iz 19. veka, prema uverenjima radikala, podrazumevali su „fakat“ da samo oni narodi koji su bili „državotvorni“ u prošlosti mogu stvarati sopstvene suvremene države, pa se zbog toga mogu ubrajati u nacije. Kada se iskazani preduslov primeni na zemlje krune Sent Ištvana, Hrvati su bili jedina grupa osim samih Mađara sa obeležjem nacije. Svi ostali su u najboljem slučaju bili narodnosti, ili jednostavno Mađari koji govore druge jezike. To je, najblaže rečeno, bilo neugodno i nepovoljno, pa je postalo važno da svako nauči mađarski, da bi se osigurala budućnost nacije i jedinstvo države.
1848.
Košut je često optuživan da, tokom revolucionarnih godina 1848./49., nije bio sposoban da shvati da je ono što je od vladara tražio za Mađare upravo ono što su druge etničke grupe koje su živele u Ugarskoj zahtevale od njegove nacije. Ova politička kratkovidost odgovorna je ne samo za tragični građanski rat koji se dešavao istovremeno sa slavnom borbom Mađara za nezavisnost, već i za odsustvo razumevanja i međusobnog poverenja između Mađara i nemađara, što je proizvelo pogrešne manjinske politike kasnijih vlada u Ugarskoj. To je kao posledicu imalo masivne gubitke nacionalne teritorije Mađarske posle Prvog svetskog rata.
Drugačije tumačenje Košutovih poteza tokom godina revolucije je takođe moguće i verovatno bliže istini. Kao iskreni nacionalista, on ne samo da je potpuno razumeo osećanja i očekivanja svih etničkih grupa, već je predvideo da dodeljivanje nemađarima praktično celovite samouprave može da znači kraj države koju je poznavao i voleo.
On nije bio kratkovid niti slep kada se suočio sa zahtevima različitih etničkih grupa, ali je bio ubeđen da ih mora odbaciti da bi odbranio nacionalnu i političko-teritorijalnu celovitost Ugarske. Rezultati njegove politike bili su zaista tragični, ali oni nisu bili posledica agresivnog pristupa; upravo suprotno od toga.
Godine neoapsolutizma
Samo po sebi je jasno da je politika „pasivnog otpora“, kojom su se vodeći političari Mađari suprotstavljali neoapsolutističkom režimu Baha, koji je usledio posle kraja neprijateljstava 1849. godine, bila po svojim obeležjima odbrambena. Da su ovi ljudi, od kojih je deo živeo u zemlji, a ostali prebivali u inostranstvu kao emigranti, i dalje verovali u mogućnost osvajanja nezavisnosti Ugarske po drugi put – u to nema nikakve sumnje. Da li su naučili pouke iz 1848./49. godine? Da li se promenilo njihovo shvatanje šta zemlja zaista treba? Da li je njihov nacionalizam poprimio drugačije oblike? Dva dela objavljena u predvečerje Dvojnog sporazuma / Sravnjenja (Ausgleich) kojim je uspostavljena Austro-Ugarska, ukazuju kakvi bi se odgovori mogli dobiti. Premda se samo dva primera mogu učiniti nedovoljnim da se iskažu raspoloženje i stavovi vodećih ličnosti toga vremena, važnost i ugled njihovih autora obezbeđuje im dodatni značaj.
Baron Jožef Etveš (Jozsef Eötvös), istinski dosledni liberal i budući tvorac Zakona XLIV iz 1868. godine (Zakona o narodnostima), objavio je svoju studiju „Narodnosno pitanje“ (A nemzetiségi kérdés) 1865. godine. U njoj on piše: „Ono što snaži državu nije vladavina jednog naroda, već zajednička sloboda za sve“ (Az ami ezen államot összetartja, nem egy nemzetiségnek uralma, hanem csak a közös szabadság lehet). (22) Ipak, u tom istom delu, Etveš je razjasnio da je ta sloboda moguća jedino u unitarnoj, centralizovanoj državi. Vođen ovakvim uverenjem, zakon koji je predložio tri godine kasnije „nije priznavao postojanje posebnih nacionalnih grupa i nije im omogućavao kolektivna nacionalna prava ili političke ustanove“. (23) Potvrđivao je jednakost pred zakonom, jednaka prava za svakoga kao građanina i pojedinca, uključujući i upotrebu jezika. Ništa što bi moglo ugroziti teritorijalno ili upravno jedinstvo države Ugarske, kao što su pojedini oblici samouprave, nije upisano u tekst ovog važnog zakonodavnog akta.
Niko nije govorio sa više autoriteta iz redova emigracije od Lajoša Košuta. Istrajavao je na protivhabzburškim i antiaustrijskim stanovištima, uz zaziranje od Rusije; uviđao je međutim da su ugarske šanse za osvajanje i zadržavanje nezavisnosti u samostalnom nastupanju u najboljem slučaju mizerne, jer je zemlja trebala saveznike. Oni su se mogli pronaći među susedima Ugarske čiji su sunarodnici živeli u njoj. Ustupci su bili neizbežni. Rezultati ovog razmatranja bio je Košutov plan za stvaranje Dunavske konfederacije, velike države sa više od trideset miliona stanovnika, koju bi sačinjavala Ugarska, Srbija, vojvodstva Rumunije i Hrvatska. Ova konfederacija obavljala bi brojne „zajedničke poslove“ (kao i buduća država Austro-Ugarska), uz zajedničko zakonodavno telo koje se sastaje u različitim prestonicama. Trebala je da obezbeđuje najviše prava za manjine u pojedinoj državi članici. Svaka država trebalo je da ostane potpuno nezavisna, te da se očuva njeno teritorijalno i upravno jedinstvo (24). Ovo je zaista bio novi pristup i činilo se da je Košut ponešto naučio iz događaja od 1848./49. Plan je objavljen u dnevnim novinama L’ Alleanza, na dan 18. maja 1862. godine, iz pera Ignjaca Helfija (Ignaz Helfy). Košut se nije obradovao. Smatrao je da je plan trebao da bude iskorišćen kasnije, posle pregovora koji bi doveli do sporazuma sa Bečom, kao naredna stepenica koja bi učvrstila aranžman sa vladom cara Franje Josifa. U tom smislu, bio je to odbrambeni plan, da bi se izbeglo rešenje koje nije bilo prihvatljivo. Naglašavao je suverenitet i unitarno ustrojstvo svake države članice, osiguravajući svakoj „naciji“ produženo gospodarenje u zemlji. Doduše, nije u potpunosti sledio stari nacionalistički pristup, ali je očuvao neke od njegovih najznačnijih crta.
Rane godine Austro-Ugarske
Ono što je Košut želeo da postigne je sporazum sa ostalim narodima koji osigurava trajni opstanak jedinstvene mađarske države, shvatajući da ga Mađari ne mogu ostvariti sami. Oni koji su radili na dogovoru sa Bečom, imali su isti cilj. Razlikovali su se od Košuta jedino po tome što su verovali da je sporazum sa Habzburzima bolji put nego oslanjanje na one koje je Košut hteo da iskoristi u iste svrhe.
Dvojni sporazum / Ausglajh (Ausgleich) koji su Deak i njegovi sledbenici potpisali sa Bečom, postao je Zakon XII 1867. godine u Ugarskoj (25). Izjava pripisana Grofu Fridrihu Bojstu (Friedrich Beust) prilikom potpisivanja sporazuma je najverovatnije izmišljena: „Od sada na dalje, vodićete računa o vašim varvarima, a mi ćemo brinuti o našima“ su navodne reči koje je uputio Grofu Đuli Andrašiju starijem (Guyla Andrássy). Nema sumnje da je značajan broj ljudi u Ugarskoj razmišljao na ovaj način, pa čak i bio nesrećan zbog Ausglajha. Većina njih postali su kasnije članovi nezavisnjaka, četrdesetosmaša i drugih opozicionih stranaka. U prvih nekoliko godina posle sporazuma, Ferenc Deak („savest države“), Baron Etveš i grof Andraši, vođe Deakove stranke, bili su glavni politički stratezi. Oni su bili istinski liberali devetnaestog veka (26). Zaključili su Nagodbu, sporazum sa Hrvatskom (Zakon XXX iz 1868.), ali su morali tragati za Hrvatima koji bi bili voljni da ga potpišu, zato što im je tom prilikom oduzet deo tradicionalnih prava te je na toj teritoriji uspostavljena mađarska kontrola. Lako je uočiti saglasje sa izjavom koju je istaknuti liberal grof Laslo Teleki (László Teleki) dao šest godina ranije, kada su započeti dugi pregovori koji će dovesti do Dvojnog sporazuma.
Svakome će biti garantovana „nacionalna, jezička i veroispovedna sloboda i puna jednakost prava, osim prava na podelu države“. (27) „Svakome“ se u ovom slučaju odnosi na pojedince, a pominjanje nedeljivosti isključuje samoupravu etničkih zajednica. Ovo važno ograničenje je u skladu sa vrstom nacionalizma koje su prigrlili Mađari i uloge države u njegovom očuvanju, ali je nespojivo sa izvornim liberalnim načelima. Zbog toga je Deakova stranka bila pomalo neefikasna i nesigurna. Novinar Aurel Kečkemeti (Aurél Kecskeméti) video je to jasno i sačinio zapis u svom dnevniku. Ukazao je da Mađari mogu braniti „nacionalnu istorijsku nadmoćnost… sistemskom diktaturom, jakim centralizmom i mađarskim jezikom“ ili moraju shvatiti „da se narodnostima ne može vladati golim institucionalnim načinima“ i da je potrebno prihvatiti načela višenacionalnosti i slobodnih institucija. Zapazio je da „Deakova stranka luta levo-desno između ove dve mogućnosti i da je opozicija jednako tako neodlučna. Potom sledi Kečkemetijev zaključak: „Nacija je nesposobna za prvu mogućnost… ali nema podsticaja… da se razmotri druga. (28) Stranka je delovala bez jasnih smernica kako rešavati probleme višenacionalnosti u pretpostavljenoj unitarnoj nacionalnoj državi. Doživljavala je sebe kao branitelja novouspostavljene državne suverenosti na njenim istorijskim prostorima koji su ponovo uključivali i Transilvaniju; u isto vreme, bila je rešena da stvori dobre Mađare, ili barem lojalne građane Ugarske iz redova brojnih narodnosti. Pregovori koje je Grof Menjert Lonjai (Ményhert Lónyay), poslednji predsednik vlade iz Deakove stranke, vodio sa novim građanima Ugarske, Rumunima iz Transilvanije, morali su propasti. Oni su razmišljali u skladu sa istorijskim prilikama u Transilvaniji i zahtevali su priznavanje jednakog položaja sa ostalim narodima u državi, dok je Lonjai smatrao da jedinstvo zemlje nalaže svima da postanu dobri Mađari. Glavni kamen spoticanja tada, ali i kasnije, bilo je pitanje prava glasa. Branioci političko-teritorijalnog, verovatno i nacionalnog jedinstva Ugarske bili su uporni u ograničavanju političkih prava da bi očuvali celovitost države. Kada je pitanje izmene izbornih zakona stiglo u javnost nekoliko godina kasnije, poznati mađarski književnik Mor Jokai (Mór Jokai), koji sasvim sigurno nije bio ekstremista, izjavio je da u državi sa devet miliona Mađara i šest miliona pripadnika narodnosti, opšte pravo glasa „može uništiti čak i mogućnost postojanja Ugarske kao države“, pa zbog toga ne treba da bude uvedeno. (29)
Brojke koje je navodio Jokai nisu bile tačne, ali su razlozi bili jasni: u nameri da se odbrani država, politički ustupci nacionalnostima moraju da budu odbačeni. Kada je Lonjai odustao od pregovora sa Rumunima, njegova se partija stopila sa pojedinim umerenim delovima opozicije, stvarajući novu Liberalnu stranku.
Liberalne decenije
Liberalna partija vladala je Ugarskom do 1905. godine. Tokom prvih petnaest godina njenog postojanja, od 1875. – 1890., Kalman Tisa (Kálmán Tisza) je bio neosporni vođa i predsednik Vlade Ugarske. (30) Svakako su u pitanju prelomne godine, tokom kojih su odnosi Mađara sa ostalim narodima postajali sve lošiji, da bi 1905. godine bili potpuno suprotstavljeni. Posle 1867. „unitarni oblik nacionalne države“ bio je potpuno prihvaćen. Etvešov Zakon o nacionalnostima priznavao je opstojanje „jedne nedeljive nacije“, ali je utvrđivao da se „nacija sastoji od različitih narodnosti“. (31) Važna promena tokom Tisinog petnaestogodišnjeg vođstva je „pretvaranje unitarne države iz političkog u kulturni koncept… zbog pripajanja narodnosti da bi postale Mađari po jeziku i običajima“. (32) Ovo je bila suština strategije mađarizacije. Cilj je bio da se ukloni opasnost koju je nacionalizam narodnosti predstavljao za Ugarsku. Mađarizacija je bila agresivna već od prvih dana i postajala je sa protokom vremena sve bezobzirnija, ali je po svojoj suštini predstavljala odbrambeni potez.
U propovedanju ovakvog pristupa, Tisa nije bio usamljen. Oni koji su ga podržavali, u okviru njegove stranke ili u opoziciji, sigurno su činili većinu politički aktivnog i svesnog dela Mađara u državi. Raspoloženje ovih ljudi jasno odslikava život i rad Bele Grinvalda (Bela Gruenwald). Njegova delatnost vremenski se podudara sa premijerskim godinama Kalmana Tise. Njegovi stavovi možda zvuče isključivo, ali su odražavali većinsko stanovište. (33)
Grinvald je bio prvi mađarski super-patriota koga pominjemo u ovom tekstu a da ima nemađarsko etničko poreklo. Otac mu je bio Nemac, a majka Slovakinja. Kao zagovornik asimilacije bio je odgovoran, između ostalog što je učinio, za ukidanje Matice Slovačke i za osnivanje promađarskog dnevnog lista „Svornost“ (Sloga). Smatrao je da država koju bi zastupali moćni i dobro obrazovani službenici koji rade za potpuno centralizovane ustanove države, predstavlja idealni model koji dovodi do asimilacije „narodnosti“. Cilj je bio stvaranje jake nacionalne države od trideset miliona Mađara. Ukratko, zagovarao je ulogu države i njenih ovlašćenja u skladu sa opisom koji je dao Janoš; o tome je u ovom eseju bilo reči ranije. Svoja uverenja sažeo je u delu koje je objavljeno 1874.: „Naraštaji u budućnosti će imati više mogućnosti da slave našu političku mudrost ako od nas naslede kompaktnu i snažnu državu Mađara, koja neće imati neke ustanove koje se nama čine liberalnima, umesto da im ostavimo priznanje da smo bili slobodoumni, ali bez države Ugarske“. (34)
Poslednjih dvadeset godina mira
Politika koju su propovedali Grinvald i njegovi istomišljenici postepeno se širila i dostigla svoj vrhunac tokom trajanja takozvane koalicione vlade (1906. – 1910.). Ona je došla na vlast pošto je kapitulirala pred Franjom Josifom, na kraju ustavne krize iz 1905./6. Vlada, koja je bila sastavljena od opozicije koja je prekinula dugo vladanje Liberalne partije, toliko se prestrašila mogućeg uvođenja opšteg biračkog prava čime je zapretio monarh, pa je odustala od svih načela. Jedino što je ostalo od njenih programskih opredeljenja bio je krajnji nacionalizam, pa su tako i delali. Najpoznatiji zakoni koje je predložila ove Vlada su XXVI i XXVII iz 1907. godine (znani i kao „Aponjijevi zakoni“), prema grofu Albertu Aponjiju (Albert Apponyi), ministru obrazovanja i vere i stoga odgovornom za njihovo donošenje. Vredi pomenuti i Zakon XLIV iz 1907. (takozvani Košutov zakon), prema Ferencu Košutu, ministru trgovine.
Počevši od Akta o obrazovanju iz 1879. godine, svi školski propisi podsticali su mađarizaciju. Aponjijev zakon sledio je smisao prethodnih izmena koje su donesene 1883. i 1891. g. Svaka je otežavala uslove za delatnost učitelja iz manjinskih zajednica, ali poslednji potez je bio katastrofalan. Pored izmena u programu, obavezivao je na učenje mađarskog jezika u osnovnim školama gde nastavni jezik nije bio mađarski. Kao preduslov dobijanja dozvole za rad u školama, propisao je ispit poznavanja jezika koji je bio tako težak da je skoro onemogućavao pripadnike narodnosti. Ovi uslovi važili su ne samo za državne ustanove, već i za one pod upravom različitih veroispovesti koje su pomagale glavninu manjinskih škola. Na kraju, zakon se pokazao kao nesprovodiv.
Košutov zakon imao je isti cilj: mađarizaciju jednog od najvećih poslodavaca u državi, željeznicu. Niko nije mogao da bude zaposlen na radnom mestu koje zahteva opštenje sa vlastima ili putnicima, ukoliko to nije mogao da učini na mađarskom. Njegova primena protezala se i na Hrvatsku, što nije bilo prvo kršenje Nagodbe, pa je time okončana obećavajuća, ali kratkotrajna saradnja Hrvata sa Budimpeštom. Oba zakona, Aponjijev i Košutov, dodatno su ogorčila narodnosti. Bili su nedvosmisleno kontraproduktivni.
Prisilna mađarizacija nije pomagala vladama koje su u Ugarskoj delovale posle Dvojnog sporazuma iz 1867. u zastupanju nacionalnih interesa, kako su ih oni razumeli. Nasuprot tome, dobrovoljna mađarizacija je pozdravljana i ohrabrivana. Tako su dobri Mađari postajali većina Jevreja i značajan broj Nemaca; ova pojava uglavnom objašnjava rast postotka Mađara među stanovništvom. (35)
Na taj način se ubrzano u gradovima stvarala srednja klasa koja je govorila mađarski, ali i grupa „supernacionalista“ koja je svoje konvertitstvo otplaćivala nacionalizmom u međuratnom periodu, u kojem su bivši Nemci mnogo doprineli nesrećnoj sudbini Jevreja. (36) Mora se takođe obratiti pažnja na godine posle odlaska sa vlasti koalicione vlade i izbijanja Prvog svetskog rata. Bio je to kratak, ali važan period obeležen ličnošću Ištvana Tise, sina Kalmana Tise. (37) Posle pada koalicione vlade, grof Kuen-Hedervari (Khuen-Héderváry) postao je premijer. Na tome položaju nasledio ga je Laslo Lukač (László Lukács), a od 1913. pa sve do 15. juna 1917. godine prvi ministar bio je Ištvan Tisa (István Tisza). Za vreme dok su prva dvojica ministara predsednika nosila vlade, Tisa je bio na čelu Donjeg doma Parlamenta Ugarske i vođa nove vladine stranke koja se zvala Nacionalna partija rada. Njegovi moć i uticaj bili su barem jednako veliki kao i premijera. Predsednici Vlade bili su izraziti mađarski nacionalisti. Lukač nije bio važna ličnost, ali Kuen-Hedervari itekako jeste. Prethodno je dvadeset godina bio ban Hrvatske i ministar-predsednik Ugarske. Tisa i Kuen-Hedervari bili su saglasni da se nacionalno, teritorijalno i političko jedinstvo države mora očuvati i braniti po svaku cenu. Metodološki su se ipak razlikovali.
Po mnogo čemu, položaj Ištvana Tise nije bio bitno drugačiji u odnosu na oca i Belu Grinvalda. Kada je pitanje opšteg prava glasa postalo razlog propasti koalicione vlade, saglašavao se sa opozicijom: ta će promena doneti manjinama oko 40 % mesta u Donjem domu Parlamenta i „dovesti do presecanja vitalnosti nacije i neminovnog uništenja“. (38) Slično mišljenje izražavao je u predvečerje svog prvog premijerskog mandata, kada se otvorilo pitanje političkih stranaka zasnovanih na etničkom ključu.
Zastupao je stanovište da ne treba da budu ozvaničene, „jer samo njihovo postojanje podriva nacionalni karakter mađarske države“. (39) Protivio se bilo čemu što je moglo ugroziti postojanje nacije i njene države. Po tome se Kuen-Hedervari i Tisa nisu razlikovali. Stavovi koje nalazimo u dve Tisine izjave skoro da se nadovezuju na ono što je Kuen-Hedervari želeo da kaže o temi koja dotiče iste probleme: „Sa nacionalnog stanovišta izrazito je nepoželjno dozvoliti stvaranje škola koje su u osnovi čisto etničke. To se posebno odnosi na županije u severozapadnoj Slovačkoj, koja je u svakom pogledu ognjište panslavizma“. (40)
Presudna međusobna razlika u tome je što je Kuen-Hedervari (kao i većina njemu bliskih nacionalista) znao koje pretnje treba ukloniti da bi se odbranila nacija i država, ali nije bio voljan da se suoči sa neprijatnim činjenicama koje bi nalagale drugačije delovanje. Ličnost koja je morala da poznaje južne Slovene bolje od bilo koga, izjavila je 1910. godine u parlamentu: „Ideja jugoslovenstva u stvarnosti ne postoji; o njoj se ponešto zna samo na univerzitetima. U očima Slovena iz Austrije i Ugarske, Velika Srbija je utopija u koju samo retki veruju“. (41) Ono što je Tisa naglasio na istom mestu šest godina ranije, zvučalo je jednako nestvarno. Dok je tragao za načinima da mađarsku vlast učini privlačnom za nacionalne manjine, istovremeno je zahtevao „u zamenu za slobodu u oblasti kulture ne samo vernost državi Ugarskoj, već takođe i učenje mađarskog jezika“. (42)
Ovaj „pledoaje mađarizacije“ prethodio je Aponjijevom i Košutovom zakonu više od tri godine. U trenutku kada je koaliciona vlada gubila vlast, Tisa je govorio sasvim drugačije.
Šta je nateralo Tisu da promeni mišljenje? Kao i mnogi njegovi zemljaci, bio je protivruski nastrojen, pa ga je uznemiravala rastuća uloga Rusije na Balkanu. Smatrao je da je panslavizam najveća opasnost sa kojom se suočava trajni opstanak mađarske nacije. Bio je takođe jedan od retkih vodećih političara u Ugarskoj koji je poznavao manjine „iz prve ruke“. Bio je rođen i živeo je u županiji Bihar (danas: Bihor), koja je imala brojno rumunsko stanovništvo. Takođe je uviđao da dokle god postoji Austro-Ugarska, savezništvo sa Austrijom obezbeđivaće postojanje Ugarske. To su bili razlozi zbog kojih se suprotstavljao objavljivanju rata Srbiji 1914. godine; plašio se da će sukob razoriti Dvojnu monarhiju. Da li je Ugarska mogla da opstane samostalno? Samo ako bi Vlada uspela da obezbedi lojalnost gradjana iz redova nacionalnih manjina, iznad svega neslovenskih Rumuna. To je bio njegov odgovor na pitanje o budućnosti države.
Tisa se ipak trudio da izbegne razgovore sa vođama „etnički organizovanih“ političkih stranaka. Verovao je da njihovo postojanje poništava vrednost postavke po kojoj u Ugarskoj živi samo jedna nacija, iako neki stanovnici govore i druge jezike osim mađarskog. Uočio je, u vreme kada je bio predsednik Donjeg doma parlamenta, da ukoliko želi da vodi smislene pregovore mora razgovarati sa vođama Nacionalne partije Rumuna, čak i ako ne želi da prizna njeno postojanje. Verovao je da je „lakše rešiti pitanje Rumuna iz Transilvanije, nego zaključiti trajan mir sa južnim Slovenima koji žive u blizini Srbije i teško se mogu zaštititi od panslovenske agitacije“. (43) Decembra 1912. godine, rekao je Teodoru Mihaliju (Theodor Mihali), predsedniku Nacionalne partije Rumuna, da želi da otpočne pregovore sa njim.
Ovi pregovori, u kojima su učestvovali svi važni čelnici Rumuna u Erdelju (Transilvaniji), bili su zvanični i službeni i trajali su sve do izbijanja Prvog svetskog rata. Tisa je „prihvatio izvesne ustupke koji nisu dovodili u pitanje održavanje nadmoćnosti Mađara“. (44) Na taj način on je u stvari odbacio sve glavne zahteve ličnosti sa kojima je pregovarao više od dve godine. Kao zašitinik nacije, poglavito njenog ogranka iz Erdelja, na takav stav je bio skoro obavezan. Ipak, šta se moglo desiti da nije došlo do objave neprijateljstava u leto 1914. godine, odnosno potpunijeg uvida u Tisine motive i namere, mora definitivno ostati pitanje na koje nema odgovora. Juliu Maniu, ugledni Rumun iz Transilvanije i budući predsednik vlade Velike Rumunije je zapazio „činjenicu da bi sposobnost predviđanja svojstvena državnicima verovatno mogla očuvati mir, da je grof Ištvan Tisa ponudio rešenje koje bi nas zadovoljilo. Na nesreću, nije bilo nijedne mađarske političke stranke niti političara koji bi ga podržao“. (45) Ironija sudbine je učinila da Tisa bude ubijen oktobra 1918. i okrivljen za državne nevolje i jasno izgubljeni rat.
Rat i revolucija
Postupanje ugarske vlade prema nemađarskom stanovništvu u razdoblju od 1867. do 1914. nikada se nije odlikovalo pažnjom, ravnopravnim pristupom i dobrim namerama; sa proticanjem vremena bivalo je sve gore. U svakom slučaju, nije dobro služilo svome cilju: zaštiti mađarske nacije i celovitosti zemlje. Zbog toga iznenađuje činjenica da se tokom Prvog svetskog rata većina vojnika iz redova nacionalnih manjina borila hrabro, istrajno i lojalno u carsko-kraljevskoj vojsci.
Tokom jeseni 1918. godine, vojnici su odigrali ključnu ulogu u revoluciji koja je ukinula Monarhiju, te prvo doveli na vlast vladu grofa Mihalja Karoljija (Mihály Károlyi), a potom uspostavili Mađarsku Sovjetsku Republiku. Republika je proglašena 21. marta 1919. i održala se do 1. avgusta iste godine. (46)
Čak i tokom sovjetskog perioda, mađarski nacionalizam je bio značajan i zadržao je svoj odbrambeni karakter. Vlast je predata Beli Kunu (Béla Kun) kada je objavio da uz pomoć Lenjina može da ostvari ono što grof Karolji nije bio u stanju da dobije od svojih prijatelja iz zapadne Evrope: očuvanje istorijskih granica Ugarske. Razloge kratkotrajnosti ove vlasti moguće je sagledati kroz regrutaciju, uspehe i poraze mađarske Crvene armije.
Od aprila do kraja jula, Mađarska Sovjetska Republika bila je u ratu sa Čehoslovačkom i Rumunijom. Dok su vojnici dolazili iz redova ratnih veterana i fabričkih radnika, oficiri su pripadali staroj carsko-kraljevskoj armiji koji su se priključili da bi odbranili zemlju; to je učinila elitna Sekelji divizija iz Erdelja. Dok su se Kun i njegovi drugovi komesari i neki od radnika iz ideoloških razloga borili pod crvenom, a ne starom nacionalnom zastavom, i radosno osnovali kratkotrajnu Slovačku Sovjetsku Republiku, dotle su se stari vojnici i oficiri borili kao mađarski rodoljubi. Kada su oficiri procenili da je borba beznadežna a Sekelji počeli pregovore sa Rumunima, vojska se raspala i dani režima bili su odbrojani. To nije bio jedini problem sa kojim se suočila Mađarska Sovjetska Republika, ali su vojni i nacionalistički aspekti njene kratke istorije sigurno igrali važnu ulogu. (47)