Rat Rusije protiv Ukrajine, 4.
Što je dublje i skrivenije povijesno lice rata Rusije protiv Ukrajine, što je njegova “ideja”, njegova politička i društvena podloga i bit? U našem dvorištu o tome se mogu čuti bizarne koještarije, često manje ili više apologetske prema Rusiji. Tako Slavko Kulić, šarlatanski znanstvenik s Ekonomskog instituta u Zagrebu, godinama poznat kao liferant različitih papazjanija, o ratu u Ukrajini piše: “U Ukrajini je napadnuta politička oligarhija koja ratuje protiv Rusije uz potporu Sjedinjenih Država i Europske unije, Pentagona i NATO-a. Taj rat isprovocirao je zapadni imperijalizam. Mislim da je u cijeloj ovoj priči takozvana invazija Rusije na Ukrajinu sporedna, jer se ovdje primarno radi o težnji SAD-a da odvoji Europsku uniju od Rusije i da Europu dobije za sebe.”
Trezveni zagrebački politolog Božo Kovačević, liberalni političar i jedno vrijeme hrvatski veleposlanik u Rusiji, objašnjava kako su SAD i EU u više navrata poticale i podupirale Ukrajinu da se ponaša protivno željama Rusije, ali da je sada ostavljaju na cjedilu, ne želeći je izravno braniti od ruske agresije. Putin je početkom 2022. uspio dramatizirati ukrajinsko pitanje toliko da mu je NATO ponudio razgovore o spornim sigurnosnim pitanjima. Umjesto da iskoristi tu diplomatsku pobjedu, Putin je, na iznenađenje mnogih, naredio napad na Ukrajinu, što se pokazuje kao njegova strateška pogreška. Ruska je agresija pretjerana i pogubna ne samo za Ukrajinu, nego i za samu Rusiju, ali “Rusija doista ima razloga biti zabrinuta za svoju nacionalnu sigurnost ako NATO na njezinim granicama razmješta vojna postrojenja. Zašto bi ruske rakete bile prijetnja Zapadu, a zapadne rakete okrenute prema Rusiji ne bi se trebale smatrati prijetnjom ruskoj sigurnosti?”
Na svjetskoj pozornici, britanski povjesničar moderne i suvremene Rusije Robert Service smatra (u članku objavljenom u Spectatoru) da je ruska invazija na Ukrajinu proistekla iz “dvije goleme strateške nepromišljenosti”. Prvu su tijekom 2021. počinile zemlje NATO-a i potom same SAD kada su na svojem briselskom samitu, odnosno Poveljom o strateškom partnerstvu, otvorile mogućnost vojnog, političkog i ekonomskog povezivanja Ukrajine s NATO-om i “Zapadom”. Pritom nije učinjeno ništa kako bi se Ukrajinu pripremilo na posve predvidivu negativnu reakciju Moskve. Drugu je stratešku grešku počinila Rusija, odnosno njezin predsjednik Putin, koji je svoje stavove u pogledu zapadnih inicijativa oko Ukrajine jasno i gnjevno iskazao još na konferenciji u Münchenu 2007, a u srpnju 2021. objavio neobičan esej u kojem uz pomoć pseudopovijesnih argumenata iznosi uvjerenje da su Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi jedan narod (to jest zapravo svi Rusi), da je ukrajinska država proturuski projekt koji odavna potpomažu i organiziraju zapadne zemlje, da je brojna ruska manjina u Ukrajini u životnoj opasnosti i da trenutačna vlast u Kijevu ne odražava političko opredjeljenje većine stanovnika Ukrajine, nego je izdajnička marioneta u rukama Zapada. Putin, dakle, sada hoće Ukrajinu u čvrstom zagrljaju Rusije, lišenu njenog nacionalnog identiteta, ne samo vojno bezopasnu za Rusiju nego i politički ovisnu o njoj ili čak inetgriranu u Rusiju (“Rusku Federaciju” koja, po mišljenju politologa, zapravo više nije federacija). Ne manje važno, Putin “ne može dopustiti da tu živi susjedna zemlja makar i s naznakama demokratskog razvoja, jer bi njegovu ruskom narodu otud mogle doći opasne ideje”. Putinova strateška zabluda sastoji se u tom što je, pokrećući vojnu akciju protiv Ukrajine, potcijenio svoje suparnike: Zapad, koji on prezire i smatra politički i kulturno dotrajalim, a njegove političare nesposobnima da se nose s tako iskusnim i lukavim političarem kao što je on sam; i Ukrajinu, njezin narod i njezinu vlast, na čelu s Volodymyrom Zelenskym, za koje je mislio da će pasti na koljena već zbog gomilanja ruske vojne mašinerije na ukrajinskim granicama, a u gorem slučaju prvog ili drugog dana ograničene “specijalne vojne operacije”. Oba su se Putinova predviđanja pokazala pogrešnima i njegova intervencija u Ukrajini pretvorila se u pravi rat, poguban i razoran poput ratova koji su pratili raspad Jugoslavije 1990-ih godina, a po razmjerima uništavanja očito i gori.
Među „dubinskim“ tumačenjima rata u Ukrajini, najveću intelektualnu težinu čini se da se u svjetskim raspravama pridaje radovima američkog sveučilišnog profesora i politologa Johna Mearsheimera. On je u političkim znanostima istaknuti pripadnik tzv. neorealističke škole, koja na međunarodne odnose gleda kao na poprište „politike moći“. Ti su odnosi dominantno anarhični pa se države, radi svojeg održanja, neizbježno okreću upotrebi moći kojom raspolažu, što znači da u svijetu prevladavaju nadmetanje i sukobi, a međusobna suradnja gurnuta je u drugi plan. U međunarodnim odnosima vlada načelo hegemonije, prema kojem snažnije države u praksi na ovaj ili onaj način nameću svoju volju slabijima. Uz neorealizam (ili „strukturalni realizam“), druga današnja glavna teorija međunarodnih odnosa jest neoliberalizam ili liberalni institucionalizam. Njeni zastupnici drže da je suradnja među državama moguća i održiva te da se njome može osjetno smanjiti razina međunarodnog nadmetanja i sukobljavanja. Premda se, kao znanstvene teorije, i jedan i drugi smjer žele predstaviti kao objektivne deskripcije svjetskih prilika, odnosno kao „konstativni“ diskursi, očito je da i jedan i drugi uključuju i neku mjeru preskriptivnosti, odnosno naznake „performativnog“ diskursa. U tom smislu, prvu školu političke misli možemo opisati i kao primjer intelektualnog fatalizma, a drugu kao primjer intelektualnog idealizma.
U okviru neorealističke struje, Mearsheimer je zasnovao posebnu školu “ofenzivnog realizma”. Ključna je u tom smislu njegova knjiga Tragedija politike velikih sila iz 2001. Tu se izlaže da sve velike svjetske sile nužno teže gomilanju moći i naročito ofenzivne vojne sile te da se, u anarhiji međunarodnih odnosa, moraju ponašati agresivno kako bi se održale – čak i ako to ne žele (u tome je njihova “tragedija”). To sumorno, gotovo špenglerovski fatalističko viđenje svjetske politike Mearsheimer je na konkretnom primjeru ilustrirao u članku pod naslovom “Zašto je ukrajinska kriza pogreška Zapada: liberalne zablude koje su isprovocirale Putina”, objavljenom 2014. u časopisu Foreign affairs. Povod za pisanje članka bila mu je ruska aneksija Krimskog poluotoka u ožujku 2014. koja je uslijedila odmah nakon svrgavanja proruskog predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča. Članak je vrlo lijepo napisan esej, s mnogo probranih ključnih podataka i dobro promišljenih ideja.
Mearsheimer tvrdi da Putinova aneksija Krima i rat na istoku Ukrajine 2014. nisu rezultat Putinove “davnašnje želje da uskrsne sovjetsko carstvo”, kako se pogrešno misli na Zapadu, nego samo njegova reakcija na prethodno ponašanje zapadnih zemalja. “Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici dijele najveći dio odgovornosti za krizu. Glavni korijen tih nevolja jest širenje NATO-a, što je središnji element šire strategije da se Ukrajinu izvuče iz ruske orbite i integrira sa Zapadom. Istodobno, istočna ekspanzija Europske Unije i podrška koju Zapad pruža prodemokratskom pokretu u Ukrajini – počevši od Narančaste revolucije 2004. – također su u tome kritični sastojci.” Putinov uzvratni udarac na to nije nikakvo iznenađenje, jer bi spomenuti procesi u Ukrajini značili ulazak Zapada u “rusko dvorište” i ugrožavanje “ključnih strateških interesa Rusije”. Putin je stoga zauzeo Krim, “poluotok za koji se pobojao da bi mogao udomiti pomorsku bazu NATO-a”, i uz to poradio na “destabilizaciji Ukrajine s ciljem da je natjera da odustane od pridruživanja Zapadu”. Zapadne su elite slijepe za te odnose jer “vjeruju da logika realizma nije više toliko relevantna u 21. stoljeću i da se Europa može održavati cjelovitom i slobodnom na temelju takvih liberalnih načela kao što su vladavina zakona, ekonomska međuovisnost i demokracija”. Događanja u Ukrajini opovrgavaju takvu “velebnu zamisao” i pokazuju da je Realpolitik i dalje na snazi. Sada se pokazuje da je Zapad teško pogriješio pokušavajući napraviti od Ukrajine “zapadnu utvrdu” na granici Rusije. Od te loše zasnovane politike treba odustati prije nego što dovede do još većih nevolja.
Protivno željama sovjetskih lidera iskazanim u vrijeme zalaska komunizma, NATO se deset godina nakon raspada Sovjetskog Saveza počeo širiti prema istoku te je do 2009, u tri vala proširenja, obuhvatio glavninu zemalja istočne Europe. Na samitu NATO-a u Bukureštu 2008. dane su prve službene naznake da bi se tom savezu mogleprikljućiti i Gruzija i Ukrajina, na što je iz Moskve odgovoreno da bi to bila “golema strateška pogreška” s teškim posljedicama za europsku sigurnost. Putin je u to vrijeme, navodno, čak rekao američkom predsjedniku Bushu da će “Ukrajina, bude li primljena u NATO, prestati postojati”. Nepromišljeni potezi gruzijskog predsjednika potom su doveli do ruske intervencije u njoj, što je bilo dodatno upozorenje Zapadu da Rusija vrlo ozbiljno shvaća tamošnje vojno-političke procese. I EU je 2008. pokrenula inicijativu za jače ekonomsko povezivanje s Ukrajinom i općenito zemljama na svojim istočnim granicama, a Rusija je to kritizirala kao širenje “utjecajne sfere” i pripremu za širenje NATO-a. Unatoč tome, zapadne zemlje i naročito Amerika nastavile su potpomagati “širenje zapadnih vrijednosti i promicanje demokracije” u Ukrajini i drugim postsovjetskim zemljama. U Ukrajini je to, nakon tijesne izborne pobjede proruskog predsjednika Janukoviča 2010, u velikoj mjeri značilo potporu političkoj opoziciji. Takav “zapadni društveni inženjering” zabrinjavao je vlast u Rusiji i zato što je mogla očekivati istovrsno djelovanje i u samoj Rusiji; a jedan od vodećih ljudi američkog prodemokratskog angažmana na europskom istoku, Carl Gershman, izjavio je 2013. da se nada “rušenju ideologije ruskog imperijalizma koju predstavlja Putin”.
Iskra koja je upalila požar od već pripremljenog goriva bilo je svrgavanje Janukoviča, uz krvave prosvjede i sukobe građanstva i specijalne policije u Kijevu te potom nerede diljem Ukrajine nakon formiranja nove, prozapadne vlasti. Nova vlast je bila otvoreno proturuska, a uključivala je i “četiri visoka dužnosnika koje se opravdano može označiti kao neofašiste”. U najvećem dijelu Ukrajine prevagnule su političke snage koje podržavaju promjenu. Američki i zapadni političari otpočetka su podržali i u nekoj mjeri pomagali taj preokret. Ne čudi stoga što je Putin tada zaključio da je “kucnuo čas za djelovanje protiv Ukrajine i Zapada”. Zaposjeo je Krimski poluotok, što je s obzirom na tamošnje demografske i političke prilike bio razmjerno lak vojni zadatak. Osim toga, na sve je način podupro separatistički pokret na istoku Ukrajine, dajući jasno na znanje, ukupnim vojnim i političko-ekonomskim ponašanjem, da će “prije razoriti Ukrajinu kao funkcionalnu državu negoli dopustiti da ona postane zapadna utvrda na pragu Rusije”.
Reakcija Putinove Rusije geopolitički je logična, s obzirom na povijesnu ulogu ukrajinskog prostora u ratovima europskih sila protiv Rusije. Elementarni je poučak geopolitike da su “velike sile uvijek osjetljive na potencijalne prijetnje blizu svojih vlastitih teritorija”. Eklatantan primjer za to su same Sjedinjene Američke Države. “Zamislite uzbunu u Washingtonu ako bi Kina okupila impresivan vojni savez te pokušala u nj uključiti Kanadu i Meksiko.” Povrh toga, ruska vlast je jasno dala do znanja što misli o najnovijim potezima Zapada u njenoj blizini. Tu nije ništa pomoglo uvjeravanje Zapada da širenje njegovih saveza nema nikakve agresivne namjere prema Rusiji, osnivanje Vijeća NATO-Rusija 2002. i tako dalje. “Na kraju krajeva, Rusi su, a ne Zapad, ti koji odlučuju što se ima smatrati prijetnjom protiv njih.”
Početak širenja NATO-a na istoku Europe pratila je na Zapadu rasprava o opravdanosti takve akcije. Gotovo svi „liberali“, uključujući tadašnju američku vladajuću garnituru, manji dio političkih „realista“, kao i „većina istočnoeuropskih emigranata u Sjedinjenim Državama i njihovi rođaci, na primjer“, bili su za proširenje. Razlozi za takav stav varirali su od potrebe da se Rusiju i nadalje vojno „obuzdava“ i želje samih država o kojima je riječ da budu bolje zaštićene od moguće ruske prijetnje, do uvjerenja da NATO simbolizira „novi postnacionalni poredak“, s Amerikom kao „dobrohotnim hegemonom“, koji Moskva nema razloga doživljavati kao prijetnju za sebe. Nasuprot tome, većina političkih „realista“ (među njima Mearsheimer apostrofira američkog diplomata Georgea Kennana) bila je protiv proširenja NATO-a prema istoku, ne samo zato što za nj nema stvarne potrebe, budući da suvremena Rusija nema demografski ni ekonomski potencijal da bude tako ozbiljna prijetnja, nego i zato što će Rusija na proširenje „postupno vrlo loše reagirati“ i ono će joj dati povod da u istočnoj Europi izaziva nevolje kojih bez proširenja ne bi bilo. Zato je, prema Kennanu (i Mearsheimeru), početak istočnog širenja NATO-a bila „tragična pogreška“.
U toj raspravi pobijedili su „liberali“ i njihovi pogledi na međunarodne odnose postali su na Zapadu politička dogma. „Ideja geopolitike“ gurnuta je u zapećak. Kada je na realnu mogućnost da širenje NATO-a obuhvati čak i Ukrajinu Rusija reagirala zauzimanjem Krima, američki politički vrh ocijenio je to kao zastario, devetnaestostoljetni način vođenja vanjske politike. Zapravo, nasuprot liberalnim „idealima“ zapadne politike tu je čvrsto stalo načelo „realizma“ koje utjelovljuje Putin. Ne radi se o tome da je jedna strana moderna, a druga arhaična, nego svaka postupa po „drukčijem planu igre“ (different playbooks).
Kennan je još 1998. predvidio da će za krizu koju će izazvati širenje NATO-a Zapad okriviti Rusiju. To se obistinilo. Nakon zauzimanja Krima, zapadni političari ocjenjuju Putina kao iracionalnog državnika ili čak „Hitlera naših dana“, koji se ponaša agresivno prema susjednim zemljama i želi obnoviti moć Rusije u nekadašnjim granicama Sovjetskog Saveza. No, premda „Putin nesumnjivo pokazuje autokratske tendencije“, on nije mentalno nestabilan, nego naprotiv: „prvorazredan strateg kojeg treba respektirati i bojati ga se svatko tko mu se suprotstavlja u vanjskoj politici“. Ni druga kvalifikacija ne može izdržati „pomno razmatranje“. Putinove akcije na štetu Ukrajine samo su reakcija na svrgavanje Janukoviča i nema nikakve naznake da je on prije 2014. razmišljao o otkidanju dijelova te zemlje. Osim toga, današnja Rusija nema vojne snage da lako osvoji i anektira Ukrajinu istočno od Dnjepra, o cijeloj Ukrajini da se ne govori. Ruska „osrednja vojska“ nije današnji Wehrmacht, a i ruska ekonomija preslaba je da podnese pripadajuće troškove i sankcije koje bi uslijedile. Ali čak i da nije tako, okupacija Ukrajine završila bi loše za Rusiju, kao što pokazuju novija povijesna iskustva s ruskim i američkim okupacijama. Putin svakako zna da bi podvrgavanje Ukrajine značilo isto što i „progutati dikobraza“; njegovi potezi nisu ofenzivni, nego defanzivni.
I nakon prijelomnih događaja zapadna politika ne želi vjerovati da su „Putinovi postupci motivirani legitimnim sigurnosnim brigama“. Ona se stoga nastavlja odnositi prema Rusiji i Ukrajini kao i prije 2014, samo još žešće. Rusija je kao agresor kažnjena ograničenim sankcijama. One neće ništa promijeniti, čak i da su puno obuhvatnije, jer „povijest pokazuje da su zemlje spremne podnijeti golemu količinu kazni kako bi zaštitile svoje temeljne strateške interese“. Prema Ukrajini, vodi se politika približavanja: potpisan je ugovor o ekonomskoj suradnji s EU; NATO ističe da su njegova vrata otvorena za nove članove i da „nikoja treća zemlja nema pravo veta na širenje NATO-a“; Amerika i Europska Unija pomažu modernizaciju ukrajinskih vojnih snaga. Sve je to za Rusiju neprihvatljivo i „samo će lošu situaciju učiniti još gorom“.
Rješenje za nastalu krizu, prema Mearsheimeru, leži u tome da Zapad odustane od „plana da pozapadnjači Ukrajinu“ i umjesto toga poradi na njezinu pretvaranju u neutralnu zemlju između NATO-a i Rusije, slično statusu Austrije u vrijeme Hladnog rata. Treba poštovati želju Rusije da u Kijevu ne bude na vlasti proturuski režim i potaknuti Ukrajinu da maksimalno poštuje manjinska prava i upotrebu ruskog jezika. U ekonomskoj obnovi Ukrajine trebaju zajedno sudjelovati zapadne zemlje i Rusija. Jedan od mogućih prigovora takvom rješenju kaže da se time narušava suvereno pravo Ukrajine da se pridružuje kome želi. No, „apstraktna prava kao što je samoopredjeljenje“ malo vrijede kad ih se suprotstavi „činjenicama života“. „Žalosna je istina da sila često znači i pravo, kada je u igri politika velikih sila.“ Kao što su se SAD protivile vojnom savezu Kube sa Sovjetskim Savezom, tako se i Rusija protivi pridruživanju Ukrajine Zapadu. Zato je za Ukrajinu mudrije da ne pokušava koristiti svoja načelna suverena prava. Ali čak i ako ta zemlja zatraži članstvo u NATO-u, savez joj ga ne mora dati. Nema, naime, dovoljno jakih strateških interesa da je se brani u slučaju ruskog napada. Zato je bolje i za samu Ukrajinu da ostane izvan NATO-a: „Udovoljavanje snovima nekih Ukrajinaca nije vrijedno animoziteta i sukoba koje će ono prouzročiti, naročito za ukrajinski narod.“
Prema Mearsheimeru, ne stoji ni argument da Zapad treba nastaviti s dosadašnjom politikom prema Rusiji jer je to neprijateljska država koja će s vremenom bivati još opasnija. Naprotiv, „Rusija je sila u opadanju, i ona će s vremenom biti sve slabija.“ Zaoštravanje odnosa s Moskvom Zapadu ne odgovara ni zato što će suradnja s njom biti korisna Americi pri rješavanju zamršenih situacija u Afganistanu, Iranu i Siriji, a u budućnosti će ruska pomoć biti potrebna i u obuzdavanju rastuće sile Kine. Sadašnja zapadna politia, naprotiv, radi u prilog zbližavanju Rusije i Kine. Zaključno, zapadne zemlje mogu sada izabrati nastavak dosadašnje politike, koja vodi u konfrontaciju s Rusijom i devastaciju Ukrajine u tom sklopu, što je opcija u kojoj sve strane gube. Ili mogu izabrati suprotan put, na kojem su svi dobitnici: „stvaranje prosperitetne, ali neutralne Ukrajine, koja neće biti prijetnja Rusiji i omogućit će Zapadu da popravi odnose s Moskvom.“
Mearsheimer je u više pojedinosti dobro predvidio mogućnosti daljnjeg razvoja situacije s Ukrajinom. Prije svega, Putinova Rusija postupila je točno onako kako Mearsheimerov „realizam“ tvrdi da će se velika sila ponašati kada je ugrožen njezin „temeljni strateški interes“. Nekoliko dana nakon početka ruske invazije, Mearsheimer je dao intervju za časopis New Yorker u kojem je ponovio glavne teze iz članka, ponajprije onu da „na Zapadu, a naročito SAD-u, leži glavna odgovornost za ovu katastrofu“. Do nje je dovelo nepromišljeno širenje NATO-a i EU na istok, s pratećim promicanjem liberalne demokracije, sve u želji za „stvaranjem velike zone mira“ koja bi obuhvatila i zapadnu i istočnu Europu. Sve do 2014. to se nije shvaćalo kao „obuzdavanje Rusije“, jer prije toga „nitko nije ozbiljno mislio da je Rusija prijetnja“. Tada se dogodio preokret: „Dogodilo se to da je izbila ova velika kriza, i mi smo morali nekoga okriviti, i naravno da nikada ne bismo okrivili sebe. Okrivili smo Ruse. Tako smo izmislili tu priču da je Rusija sklona agresiji u Istočnoj Europi.“
Novinar Isaac Chotiner prigovorio je izričaju „pretvaranje Ukrajine u proameričku liberalnu demokraciju“: što ako sami Ukrajinci žele živjeti u takvoj demokraciji, nije li ih većina 2014. iskazala želju da budu dio Europe, nije li „neka vrsta imperijalizma“ kada im se kaže da ne mogu dobiti to što žele? Mearsheimer, nato, manje-više ne želi čuti za izraz „imperijalizam“; on inzistira na terminu „politika velikih sila“. Ova, pak, znači da zemlja poput Ukrajine mora dobro voditi računa što misli velika sila pokraj koje živi, i znati da neće dobro proći „ako uzme šibu i bode je njome u oko“. Tako se i Amerika ponaša u svojem dijelu svijeta. „To je način kako se ponašaju velike sile“ (This is the way great powers behave). „U idealnom svijetu, bilo bi divno kada bi Ukrajinci mogli slobodno izabrati svoj politički sustav i svoju vanjsku politiku.“ Novinar nato pita ne bismo li trebali težiti stvaranju svijeta u kojem se ni Amerika ni Rusija neće tako ponašati. Mearsheimer: „To nije način kako svijet funkcionira“ (That’s not the way the world works).
Prema Mearsheimeru, Rusi sada žele, osim Krima, zauzeti također i Donbas, možda još neke dijelove istočne Ukrajine, a u Kijevu postaviti Rusiji naklonjen režim. „Mislim da su Rusi prepametni da bi se upustili u okupaciju (cijele) Ukrajine“. Što se tiče Amerike, ona se treba što prije iskobeljati iz europskih zapleta i svoju pozornost usmjeriti na Kinu. S timu vezi, treba obnoviti prijateljske odnose s Rusijom, kao mogućom saveznicom u odmjeravanju s Kinom; sadašnja „budalasta politika“, naprotiv, gura Rusiju u kineski zagrljaj.
Desetak dana poslije, 11. ožujka 2022, Mearsheimer je i u Economistu objavio članak u kojem komentira rat u Ukrajini – „najopasniji međunarodni sukob od kubanske raketne krize 1962“. Na početku dopušta da i ruski predsjednik snosi dio odgovornosti: „Nije upitno da je Vladimir Putin započeo rat i da je odgovoran za to kako ga se vodi. Ali druga je stvar zašto je on to učinio.“ Na Zapadu vlada pogrešno mišljenje da je Putin iracionalan, od stvarnosti odvojen agresor koji želi proširiti Rusiju po uzoru na Sovjetski Savez. Naprotiv, kriza u Ukrajini koja je započela 2014. ima svoj pravi početak na samitu NATO-a 2008, kada su napravljeni prvi koraci prema mogućem članstvu Ukrajine i Gruzije u tom savezu. Putinovi protupotezi u Ukrajini 2014. (Krim, Donbas) nisu odvratili Zapad sa započetog puta. Dapače, slijedili su modernizacija ukrajinske vojske uz pomoć Zapada, zajedničke vojne vježbe, dokument o američko-ukrajinskom partnerstvu. Rusija je na to 2021. odgovorila demonstrativnim vojnim i diplomatskim aktivnostima, tražeći ne samo pisano jamstvo da Ukrajina neće nikada ući u NATO, nego i povlačenje vojnih resursa NATO-a iz istočnoeuropskih zemalja koje su mu pristupile od 1997. NATO je kao odgovor Rusiji uputio pismo u kojem za sebe naglašava da je obrambeni savez koji ne znači prijetnju Rusiji. Ali, konstatira Mearsheimer, „pravo pitanje nije što zapadni vođe kažu o tome kakve su svrhe ili namjere NATO-a; nego kako Moskva vidi postupke NATO-a“.
Putinovu vlast, uvjerava Mearsheimer, ne zanima osvajanje drugih zemalja, pa ni Ukrajine. Sadašnja invazija ima ograničenije ciljeve, a glavni je da Ukrajina ne uđe u NATO. „Bez obzira na njegova vjerovanja o tijesnim vezama između Rusije i Ukrajine“, Putin zna da bi okupacija cijele Ukrajine bila prevelik zalogaj. (U pozadini toga ponešto benignog opisa Putinovih „vjerovanja“ stoje njegove vlastite tvrdnje, iznesene u spomenutom eseju, o umjetno razdvojenim „dijelovima jednog naroda“, o pogrešnoj sovjetskoj nacionalnoj politici koja je dala države Rusima, Ukrajincima i Bjelorusima „umjesto velike ruske nacije, trojednog naroda koji obuhvaća Velikoruse, Maloruse i Bjeloruse“, i tako dalje.)
Ruska vlast ne doživljava povezivanje Ukrajine sa Zapadom kao „onemogućavanje svojih imperijalnih ambicija“, nego kao „izravnu prijetnju budućnosti Rusije“. Umjesto da osvijeste svoju pogrešku u kojoj je korijen krize, „Amerika i njeni saveznici“ još više osnažuju dosadašnju politiku, pomažući Ukrajini i nadajući se da će Putin doživjeti „ponižavajući poraz“ ili čak biti svrgnut s vlasti. Unatoč teškoćama na koje nailazi, Rusija će pokazati „kako nemilosrdne mogu biti velike sile kada se nađu u pravoj nevolji“. „Ako Zapad ne samo osujeti Moskvu na ukrajinskim bojištima, nego i nanese ozbiljnu, trajnu štetu ruskom gospodarstvu, on će zapravo gurnuti veliku silu na rub ponora. Gospodin Putin bi se tada mogao okrenuti nuklearnom oružju.“
Za Mearsheimerovu analizu karakteristično je guranje same Ukrajine i Ukrajinaca, njihovih aspiracija i obrambenog rata koji realno vode, u drugi plan, kao nečeg gotovo nevažnog. Pravi su suparnici „Zapad“ („Amerika i njeni saveznici“) i Rusija. To se ponavlja i u njegovom predavanju i sudjelovanju u debati koju je 2. ožujka 2022. organizirao „Komitet za Republiku“ (jednu od debata koje redovito organizira ta „nestranačka i neprofitna građanska organizacija“ sa sjedištem u Washingtonu, čija je misija „interakcija s neovisnim misliocima o kritičnim izazovima s kojima se sučeljava Republika“). Postavivši pitanje kakav bi mogao biti ishod rata u Ukrajini, Mearsheimer prognozira da će naposljetku Rusija ipak prevagnuti, zato što joj je pitanje koje je u temelju rata važnije nego Americi te je stoga njena odlučnost veća (greater resolve).
U raspravama i razgovorima u kojima sudjeluje, sugovornici Mearsheimeru s vremena na vrijeme suprostavljaju ideju „prava“ (right): nemaju li zemlje poput Ukrajine pravo na politički izbor, ima li Rusija pravo da zahtijeva ovo ili ono. Mearsheimer, međutim, drži da su „prava“, pri razmatranju i tumačenju međunarodnih odnosa, manje-više beskorisna kategorija. „U međunarodnom sistemu moć tvori pravo (might makes right).“ Sve države, a velesile pogotovo, voljne su poštivati međunarodno pravo i moralna načela samo ako oni ne stoje u suprotnosti s njihovim strateškim interesima; kada se to dvoje nađe u opreci, prednost uvijek ima strateški interes.
Općenito, u svim Mearsheimerovim predavanjima i raspravama o recentnom sukobu Zapada i Rusije (više ih je dostupno na internetu), u slikovitom predočavanju o čemu se tu radi – prominentnu ulogu igraju „medvjedi“ i „gorile“. Njih ne treba i nije pametno „bosti šibom u oči“, jer svi znamo da će na to reagirati vrlo agresivno. Ti medvjedi i gorile su velike svjetske sile. Na kraju su uvijek one strana koja nameće svoju volju i odnosi pobjedu. Ako se u slučaju Ukrajine, zahvaljujući nerazumnoj upornosti i iznimnim naporima Zapada, ipak dogodi da Rusija bude poražena strana, to je zapravo još gori ishod, jer će se svijet tada naći u još većoj opasnosti: ponajprije zbog moguće svjetske nuklearne katalizme, ali i – što je, čini mi se, prema Mearsheimeru još strašnije – jer će se time teško narušiti temeljna struktura svijeta, neumitna i duboka logika „kako svijet funkcionira“.
27. 3. 2022.