Rat Rusije protiv Ukrajine, 3.
Kao kakav sadistički zlostavljač krupna stasa, Rusija se iživljava nad Ukrajinom, a nitko se ne usuđuje umiješati i odgurnuti napadača ili mu barem dati do znanja da protiv sebe više nema samo jednu zemlju, slabiju od sebe, nego i neke druge, pa da će za svaki udarac koji uputi žrtvi na koju se okomio primiti nekoliko uzvratnih. Žilav ukrajinski otpor i neočekivano veliki gubici nagnali su Ruse da počnu primjenjivati vojnu “doktrinu” po kojoj su najpoznatiji i koju su u novijoj povijesti demonstrirali na gradovima Groznom i Alepu: temeljito razaranje neprekidnom paljbom iz teških oružja, bombama, granatama i raketnim projektilima (uključujući ovaj put i osobito razorne “termobaričke” i “kasetne” bombe). To se već danima sustavno čini s ukrajinskim gradom Mariupolom, nadomak Azovskoga mora, koji je zbog položaja iznimno važan u okvirima Putinovih geopolitičkih zamisli. Tu su sve građevine spaljene i opustošene, a mnoge razrušene do samih temelja, iako su u gradu ostale desetine tisuća civilnog stanovništva, gladnog i promrzlog, koje se pokušava zakloniti u podrumima i svakojakim podzemnim rupama. Tek kada tako s distance satru grad i pretvore ga u pustoš, Putinove će čete ući u nj kako bi se obračunale s preostacima oružanog otpora, a preživjele civile odvele protiv njihove volje u Rusiju. Ostatak Ukrajine tu ne može pomoći, a i druge europske zemlje i Amerika nemoćno promatraju to mrcvarenje; ne usuđuju se djelotvorno uplesti jer se boje “eskalacije sukoba”, Trećeg svjetskog rata, Putinova pribjegavanja nuklearnim bombama…
Zamislimo na trenutak da nije došlo do toga. Da je Putin, nakon što mu je propao prvotni blitzkrieg kojim je mislio obezglaviti Ukrajinu i nametnuti joj svoje već pripremljene marionete, zaustavio svoju “specijalnu vojnu operaciju” i postupio kao istinski junak (a ne sitan osvetljivac povrijeđene taštine): priznajući da se prevario, da je o ukrajinskoj vlasti i vojsci imao posve pogrešnu predodžbu, utemeljenu na iskrivljenim informacijama svojih očito nesposobnih doušnika, i da u Ukrajini bjelodano nema nikakve nenarodne vlasti, nego je to vlast izabrana većinom na kojoj bi joj mogle pozavidjeti vlasti mnogih drugih zemalja, a na čelu joj stoji hrabar, dobronamjeran i pametan čovjek, njegov imenjak Zelenski. Zamislimo da se Putin tada, odustajući od daljnjeg krvoprolića i razaranja, duboko ispričao Ukrajini i svim njenim stanovnicima, ponudio pomoć u obnovi razorenog i obećao odštetu obiteljima stradalih, poželio svaku sreću susjednoj i bratskoj državi Ukrajini na daljnjem putu njezine neovisnosti, uz ponudu da ubuduće lijepo surađuju na svim područjima, naročito u gospodarstvu i kulturi, i uz zamolbu Ukrajini da bude obzirna i dobrohotna prema ruskoj manjini u njoj, u čemu će joj Rusija rado pomoći kako bi se sve skupa uredilo na zadovoljstvo svih zainteresiranih strana… Za kakvu bi cvatuću budućnost u odnosima dviju zemalja to otvorilo perspektivu! I kakva bi ljudina, u takvu teško i preteško zamislivom slučaju, ispao taj predsjednik Putin! U kakva bi se povijesnog velikana Putin prometnuo, u kakvu svjetsku zvijezdu i političku ikonu za budućnost… Bio bi to obrat dostojan pera Dostojevskog; možda ni veliki majstor za protuslovlja ljudske (napose ruske) psihologije ne bi s time umio izaći na kraj i do dna rasvijetliti takvu divnu preobrazbu.
Ali, naravno, ne. Putin je prije nekoliko dana, na najvećem stadionu u Moskvi, dao organizirati veliki miting narodne podrške svojem ratu protiv Ukrajine. Desetine tisuća Moskovljana tu su mahale ruskim zastavama i aplaudirale Putinu; nisu svi došli dobrovoljno, mnogi su dovedeni organizirano i bez puno pitanja, mnogima je, kao državnim službenicima ili studentima, naloženo da idu (to su informacije kakve Putinov režim nastoji posve blokirati, ali koje ipak uvijek procure). Putin je govorio o opravdanosti svojeg rata stojeći ispod velike trake s natpisom “Za svijet bez nacizma”. Prizor je dostojan Orwella i parola koje su ispisane na fasadama ministarstava u njegovoj “Oceaniji”, i koje su odreda sasvim primjenjive na putinovsku Rusiju: “Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je snaga.” Slično tome, ispod parole “Za svijet bez nacizma” mnoštvu podanika obraća se upravo Nacist, ili nešto što je u ovom svjetskom trenutku najbliže Nacistu.
Hvaleći rusku vojsku u Ukrajini, Putin je u jednom času rekao da mu na pamet dolazi rečenica iz Evanđelja: “Nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” Sumnjam da mu je ta Isusova misao, zapisana u Ivanovu Evanđelju, tek tako “došla u glavu”. Naprotiv, sve upućuje na pažljivu kalkulaciju. Dakle, čak i bezazlene riječi uvoda u citat – “Вы знаете, мне приходят в голову слова из Священного писания…” (“znate, meni dolaze u glavu riječi iz Svetog Pisma…”) – zapravo su lažne. Nije teško pokazati da je tako. Najprije, citiranje toga evanđeoskog retka puki je cinizam. Putin glumi da izvanredno poštuje žrtvu ruskih vojnika koji ginu u Ukrajini; hini da u njoj vidi nešto uzvišeno i sveto, nešto o čemu se govori u Svetom Pismu, što je sam Isus pohvalio kao “najveću ljubav”. Njegov stvarni odnos prema ruskim vojnim žrtvama vidi se u tome što je u Ukrajinu poslao mnoštvo slabo pripremljenih i neiskusnih vojnika-ročnika, kao i vojne i sigurnosne snage kojima nije bilo rečeno kamo idu, koje su u Ukrajinu dovedene na prijevaru. (Ni to ne bismo trebali znati kad bi sve bilo po Putinovu, ali – procurilo je.)
Izabrani citat također je i implicitni odgovor na jedno pitanje koje se od prvih dana invazije na Ukrajinu postavlja po mnogim medijima. Što motivira sve te ruske vojnike da sudjeluju u takvom bratoubilačkom ratu, da razaraju i ubijaju po Ukrajini, da i vlastiti život stave na kocku radi ratnih ciljeva Putinova režima? U nekoj mjeri radi se o uspjehu indoktrinacije i propagande (u Ukrajini su “nacisti”, “nenarodna vlast”, američke marionete, oni ubijaju ukrajinske Ruse itd.) Ali većina vojnika ne može dugo u to vjerovati. Susret sa stvarnošću rata u koji su bačeni mnogima otvara oči. Ipak, pogibeljno je dezertirati; njihovi ih zapovjednici gone naprijed, vjerojatno i pod prijetnjom smrću; dezerteri mogu u Rusiji očekivati najteže kazne. Motivacija koja preostaje posve je reducirana: kako bi preživjeli ili imali izgleda za preživljavanje, vojnici se moraju držati skupa, surađivati i pomagati jedni drugima, “brinuti se jedni o drugima”, kao što je već negdje rečeno u moru informacija o tom ratu. Na toj razini, u jedinicama i skupinama vojnika, i žrtvovanje vlastitih života ima smisla. Putinov citat iz Evanđelja cilja upravo na to. On poručuje: Evo, na to računamo. Ako su svi drugi razlozi za rat bezvrijedni ili lažni (jasno mi je da je u očima većine vas upravo tako), vjerujem da ćete nastaviti ubijati i razarati zbog toga zajedništva. Da ćete ginuti “iz ljubavi za svoje drugove”. I zato tom vašem posljednjem motivu upućujem najveću pohvalu koje se mogu dosjetiti.
Putinovo citiranje Evanđelja mig je u još jednom smjeru. To je umiljavanje nacionalnoj religiji, pravoslavnom kršćanstvu; podsjećanje da i rusko pravoslavlje stoji u čvrsto zbijenim redovima rata protiv izdajničke Ukrajine. Pravoslavlje, štoviše, u osobi moskovskog patrijarha Kirila, sipa blagoslove na rusku vojsku koja se obrušila na Ukrajinu. Prema patrijarhu Kirilu, taj rat je sukob sa “silama zla” i nema toliko fizičko koliko “metafizičko značenje”. 14. ožujka patrijarh je svečano darovao znakovit dar zapovjedniku Ruske nacionalne garde, koju se neformalno zna kao Putinovu privatnu vojsku. To je ikona Majke Božje koja prikazuje njezino navodno ukazanje ruskim vojnicima prije njihove pobjede nad Nijemcima u bitki kod Augustowa u Prvom svjetskom ratu. Zapovjednik garde vjerojatno nije pogrešno protumačio značenje dara kada je u toj prilici izjavio da će, u sadašnjem ratu, “ova ikona štititi rusku vojsku i ubrzati njezinu pobjedu”. Sam patrijarh, izbjegavajući zabranjenu riječ “rat”, govorio je nešto okolišnije, o “političkim procesima koji će, nadam se, biti ubrzo završeni”, i zazvao je Božju zaštitu na “sve koji žive na ruskom tlu, koje sada uključuje Rusiju, Ukrajinu i Bjelorusiju”.
Prema tome, u Putinovu citatu iz Evanđelja odvila se, uz ostalo, i mala trgovina s nacionalnom pravoslavnom crkvom. To je tek sitna pojedinost u dobro uhodanoj suradnji koja traje već godinama. Putinova vlast neštedimice obasipa nacionalnu crkvu novcem i drugim materijalnim pogodnostima. Da crkva pod Kirilom neće u tom suodnosu ostati dužna moglo se razabrati već iz patrijarhova govora na svečanom banketu koji je u Kremlju priređen odmah nakon njegove inauguracije 2009. Patrijarh je tada istaknuo da ideal crkveno-državnih odnosa vidi u bizantskom, dakle srednjovjekovnom, pojmu “simfonije”, koji podrazumijeva uzajamno poštovanje, skladnu suradnju i nadopunjavanje. Sa svoje strane, Putin, premda nije poznat kao veliki vjernik, rado se predstavlja kao odlučan branitelj “kršćanskih vrijednosti”. Njegovo autokratsko uređenje države i njegov doprinos obnovi “snažne Rusije” ponukali su patrijarha 2012. na izjavu da u Putinovom dobu vidi na djelu “Božje čudo” (nasuprot ruskom kaosu i potonuću u 1990-ima).
Pravoslavna je crkva “uvijek bila oslonac knuta i udvorica despotizma”, konstatirao je književni kritičar Visarion Bjelinski još 1847. u svojem slavnom pismu Gogolju.
(21. 3. 2022)