Liječnik i biolog Igor Rudan, jedan od znanstvenih gurua koji javnosti neumorno, opširno i iz svih glasila tumače situaciju s epidemijom, njezine mračno-svijetle perspektive i mogućnosti da je se obuzda, piše u novinama veliki članak pod naslovom “Kako umanjiti nove žrtve od COVID-19 u Hrvatskoj?”. Slabu jezičnu kompetenciju tog naslova pripisat ćemo provizorno redakciji novina, a ne autoru. U malo riječi čak dvije grube nespretnosti: ne radi se o “umanjivanju žrtava”, nego broja žrtava, i ne radi se o “umanjivanju”, nego o smanjivanju (umanjivanje je nešto drugo, namjerno fiktivno smanjivanje stvarnog broja, i ono se vjerojatno u svim ovim “nepogodama” gdješto i događa, ali ovdje nije riječ o tome). Dakle, ispravan bi naslov – koji doista bilježi ono što se njime želi reći – trebao glasiti “Kako smanjiti broj novih žrtava od COVID-19 u Hrvatskoj?”
Zapravo mi je za oko zapela jedna Rudanova rečenica, kojom on sumira svoj odgovor na pitanje postavljeno u naslovu. Prepisujem je zajedno s onom koja joj prethodi, kako bi je se bolje razumjelo: “Primjeri iz brojnih drugih država pokazali su da jedino povjerenje u osobe koje razumiju epidemiologiju zaraznih bolesti, te slušanje njihovih uputa i strogo pridržavanje propisanih mjera, ali također i opća društvena solidarnost i zajedništvo u nepogodi, mogu omogućiti zaokret i zauzdavanje pandemije. Ako u zajednicama to povjerenje, zajedništvo, a ni opća solidarnost u nepogodi više ne postoje, već je zajednica podijeljena, međusobno nepovjerljiva, opterećena brojnim zabludama, a svatko pritom najviše misli na vlastite kratkoročne interese, tada odgovor na pandemiju teško može biti uspješan.”
Liječnik se tu pretvara u sociologa i filozofa, i u toj rečenici samo ga još korak dijeli od religijskog diskursa: kako bi se otelo epidemiji, od društva se traži neka vrsta obraćenja, odustajanje od sebičnog individualizma i okretanje “zajedništvu”, a sve se to može još konkretnije izraziti na poznate stare načine: pokajte se, odrecite se grijeha i starog života; okrenite se molitvi, pokori i djelima milosrđa. Naputak je, dakako, univerzalno primjenjiv: koje to društvo zadovoljava uvjete što ih pred njega postavlja Rudan, kako bi uspješno suzbilo epidemiju? Postoji li igdje na planeti takvo društvo za koje se po potrebi ne bi moglo konstatirati da je “podijeljeno, međusobno nepovjerljivo, opterećeno brojnim zabludama, a svatko pritom najviše misli na vlastite kratkoročne interese”?
Liječnik Igor Rudan u toj je jednoj rečenici povrh svega još i povjesničar, otkriva ga kao takva ona mala riječ “više” u pasusu “Ako u zajednicama to povjerenje, zajedništvo, a ni opća solidarnost u nepogodi više ne postoje…”. Te lijepe stvari, dakle, “više” ne postoje, a nekada su, smatra i tvrdi Rudan, postojale. Kada je to bilo i u kojoj se prošloj epidemiji to vidjelo na djelu te bilo od očite koristi u borbi društva s bolešću – teško da ćemo doznati, od Rudana ili bilo kojeg njegovog sumišljenika. No, to se od propovjedničkog, kvazireligijskog načina govora što je tu na djelu i ne treba očekivati. Njegov je posao da podrazumijeva i insinuira, ne da objasni i argumentira.