Rat Rusije protiv Ukrajine, 5.
Golema ruska vojska upala je u Ukrajinu, uništava najprije aerodrome, komunikacijske centre, vojarne i druge “vojne instalacije”, pokušava se dočepati ukrajinskog predsjednika i vlade, a potom, kada joj se to izjalovi, zasipa bombama i raketama gradove i sela, ubija i ranjava na tisuće ukrajinskih vojnika i civila, ruši škole, bolnice, muzeje, kazališta, crkve, trgovačke centre, nebrojene stambene zgrade i kuće u kojima su do pred neki dan ljudi mirno živjeli, a sada ih je četiri milijuna izbjeglo pred tolikim nasiljem u druge zemlje. Oni koji se ne mogu ili se ne usude pridružiti obrani raspršili su se po zabačenijim ili zasad donekle sigurnijim naseljima, ili preživljavaju natiskani u podrumima, na stanicama metroa u Kijevu i Harkivu… Stari i bolesni ljudi istjerani su iz razorenih i spaljenih domova na snijeg, kišu i hladnoću, obitelji s djecom pokušavaju pobjeći iz ratnih područja dok se uokolo puca i padaju granate… U dijelovima Ukrajine koje je ruska vojska privremeno zauzela događaju se nasumična ubojstva, uhićenja, torture, silovanja, smaknuća, pljačke, prisilni rad u korist osvajačke vojske, a pojedinosti o razmjerima svega toga tek su počele dopirati u javnost i u svjetske medije. U istočnim ukrajinskim pokrajinama koje su Rusi okupirali i koje namjeravaju anektirati odvija se žurna inkorporacija u novopečene “republike”, a one, kao što piše dobro upućeni Brian Milakovsky u časopisu Foreign Affairs, “znače teror tajne policije, ruski šovinizam, sovjetske kargo-kultove i ekonomsku degradaciju. I to bi moglo poprimiti još gore razmjere nego što su dosad iskusili žitelji odmetnutih pokrajina”… S druge strane, ukrajinska vojska i naoružano građanstvo odupiru se koliko god mogu ruskoj najezdi, ubijaju neprijateljsku vojsku, uništavaju tenkove, kamione, letjelice…
Očito je da tu država Rusija čini strahovit zločin nad državom Ukrajinom i njenim narodom. Može li biti jasnije na kojoj je strani odgovornost i krivnja, tko utjelovljuje zločin, a tko njegovu žrtvu? Pa ipak, od početka rata ne prestaju se čuti glasovi koji govore da stvari nisu tako jednostavne, da je odgovornost za tragediju nekako podijeljena, ili čak da, ispod toga što gledamo, u dubljem sloju stvarnosti, teret odgovornosti stoji raspoređen upravo obrnuto od toga što se nameće kao očit zaključak. Prema takvim tumačenjima, kada ih se očisti do njihove tvrde jezgre, kriva je žrtva, a krvnik je u biti nedužan… Kako je moguć taj očigledno perverzan zaključak? Kakvim to strašnim i presudnim znanjem raspolaže onaj tko može, pred prizorima ukrajinskog stradanja, izgovoriti takav drski, bezočni paradoks? Što se to skriva duboko ispod površine događaja, kakva je to grozota za koju se može misliti da je Rusiju natjerala da čini zločin koji gledamo, ne ostavljajući joj mogućnost da postupi ikako drukčije nego tako; i kakvo je to zlo ili kakvu kardinalnu pogrešku počinila Ukrajina da se može smatrati da je samu sebe dovela do sadašnje katastrofe ili da uzroke za to što ju je snašlo mora najprije tražiti u sebi samoj?
Jesu li se doista, kao u noveli Franza Werfela, prije samog čina ubojstva događale stvari takve naravi da se, na poprištu ubojstva, mora konstatirati zapanjujuća istina: “Kriv je ubijeni, a ne ubojica”?
Istina je da ćemo, među ozbiljnim komentarima suvremenih rusko-ukrajinskih odnosa, teško naići na izričitu tvrdnju da je sadašnja tragedija Ukrajine samoskrivljena. Ono što nalazimo nije tako izravno. Odgovornost Ukrajine sastoji se od toga što se dala zavesti lijepim obećanjima Zapada. Tako profesor Mearsheimer ponavlja u više navrata lijepu formulu čija metafora potječe iz Hamleta: Amerika je povela Ukrajinu “niz stazu od jaglaca” (down the primrose path), to jest stazu varljive privlačnosti koja završava u nečemu jako lošem. Premda inače ne polaže puno na inicijativu i djelatnu sposobnost same Ukrajine kao subjekta, Mearsheimer smatra da Ukrajina treba prekinuti svoju blisku spregu sa Zapadom i naročito Amerikom te se što prije vratiti na put političke neutralnosti i udovoljiti ključnim zahtjevima Rusije. Dokle god to ne učini, pružat će razloge Rusiji da je nastoji silom podjarmiti ili čak uništiti kao zasebnu državu. Prema tome, korijen katastrofe koja se sada događa nalazi se u Ukrajini: drugim riječima, Ukrajina je kriva; “kriv je ubijeni”.
S druge strane, barem do izbijanja i brzog rasplamsavanja sadašnjeg rata, tvrdnja da potezi Zapada i Ukrajine manje-više izravno tjeraju Rusiju na oružanu reakciju, a to znači i lišavaju temeljne odgovornosti za sve što slijedi, nije bila nikakva rijetkost. Tako je mislio i Mearsheimer, a on u osnovi tako misli i sada, samo što je sada voljan tu tezu blago kvalificirati, dodatkom da je Putinova Rusija odgovorna za “način kako vodi sadašnji rat”, odnosno konstatacijom da – kada se raspravlja o odgovornosti za krizu i rat – nije sporno to da “Rusi obavljaju prljavi dio posla” (Russians are doing the dirty work). Ali to još nipošto ne znači da je Rusija odgovorna u fundamentalnijem smislu, jer „pravo pitanje glasi: što je uzrok zbog kojeg su Rusi to učinili?“ Kao što smo već vidjeli, prema Mearsheimeru taj uzrok postoji i ne nalazi se u Rusiji. Dakle, „ubojica nije kriv“.
Takva razmišljanja o uzrocima rata u Ukrajini i odgovornosti za nj vjerojatno bi se svidjela Putinu i njegovim suradnicima. Dapače, ona im se jesu svidjela; to znamo, uz ostalo, i zato što je rusko Ministarstvo vanjskih poslova javno pohvalilo (na internetu) Mearsheimerov članak iz 2014., naslovljen “Zašto je ukrajinska kriza pogreška Zapada”. Neumorna upotreba, u vezi s Ukrajinom, pojmova kao što su “ključni strateški interes” ili “egzistencijalna prijetnja” također navode na pretpostavku da su Putin i krug njegove vlasti prilično pažljivo proučili Mearsheimerov prilog raspravama o toj temi i usvojili njegovo središnje pojmovlje kao dio obvezne terminologije. To samo po sebi nimalo ne umanjuje valjanost Mearsheimerovih glavnih ideja i teorija (u mjeri u kojoj one uopće jesu valjane). Kao što je to pojasnio Jon Schwarz u internetskom časopisu The Intercept, (američki) znanstvenici imaju svako pravo pisati što misle, uključujući i kritiku vanjske politike svoje zemlje, čak i kada se može očekivati da će neke njihove teze suparničke velesile iskoristiti kao argumente za svoje (prema Americi) nedobronamjerne akcije.
Putinovoj garnituri zacijelo je bilo zadovoljstvo pročitati još neka posebna mjesta u Mearsheimerovu članku, koja možda nije tako lako podvesti pod krov stroge znanstvene analize i nepristrane potrage za znanstvenom istinom bez obaziranja na kolateralne učinke. Mislim na pasuse kao što su: “Konačno oruđe Zapada kojim će se Kijev otrgnuti od Moskve bili su napori oko širenja zapadnjačkih vrijednosti i promicanja demokracije u Ukrajini i drugim post-sovjetskim državama, a to je plan koji često podrazumijeva financiranje prozapadnih pojedinaca i organizacija (…) Kada ruski vođe gledaju zapadni društveni inženjering u Ukrajini, obuzima ih briga da bi sljedeća na redu mogla biti njihova zemlja. A takvi njihovi strahovi teško da su neutemeljni. (…) Za Putina, nelegalno svrgavanje demokratski izabranog i proruskog predsjednika – koje je on s pravom opisao kao “državni udar” – bila je kap koja prelijeva čašu. (…) Nova vlast u Kijevu bila je prozapadna i antiruska do srži, a uključivala je četiri visoko rangirana člana koje se legitimno može okarakterizirati kao neofašiste.”
Čini mi se da se takvi sažeci nekih od ključnih momenata novije ukrajinske povijesti mogu legitimno okarakterizirati kao tendenciozna historiografija. Opisati ukrajinskog proruskog predsjednika Janukoviča samo kao žrtvu nezakonitog državnog udara znači ostati na površini događaja o kojima je riječ i ignorirati druge njihove elemente koji su barem jednako važni. Jednako selektivno zvuči i spominjanje četiri člana nove kijevske vlasti “koji se mogu legitimno označiti kao neofašisti”. Prema kojem kriteriju je riječ o neofašistima, i o kakvima točno? Uzima li se tu možda moskovska prosudba kao mjerodavna? I što je svrha spominjanja toga podatka u tom kontekstu? Očito bi to trebao biti još jedan, dodatni argument kojim se opravdava velika zabrinutost Moskve za prilike u Ukrajini i za ugrožavanje ruskih “strateških interesa” u toj zemlji. No, ako se pritom implicira da je ta zabrinutost realno utemeljena, trebalo bi prethodno utvrditi u čemu se točno sastoji navodni “neofašizam” i kakav je konkretno utjecaj on imao na politiku nove vlade, a ne bi bilo zgorega, radi usporedbe i šireg konteksta, ni upitati se koliko političara “koji se mogu legitimno označiti kao neofašisti” sudjeluje u tijelima vlasti drugih europskih zemalja. Koliko je, na primjer, političara takvih profila aktivno i utjecajno u ruskoj visokoj politici, u novijoj prošlosti i danas? S druge strane, ako je realna utemeljenost moskovske zabrinutosti irelevantna, jer se zapravo računa njena subjektivna percepcija te stvarnosti (“Rusi su ti koji odlučuju što se ima smatrati prijetnjom protiv njih”), postavlja se pitanje zašto argument ograničiti na samo četiri člana nove vlasti u Kijevu. Putin i njegova propagandna mašinerija označili su, naposljetku, cijelu ukrajinsku vlast “nacističkom” te kao jedan od glavnih ciljeva invazije na Ukrajinu proglasili “denacifikaciju” te zemlje. Doduše, pritom nije jasno što, u takvoj upotrebi, za Putina uopće znači pojam “nacizam”. Prema provedbi zacrtanog plana “denacifikacije”, može se zaključiti da je, u aktualnoj moskovskoj interpretaciji, “nacist” svaki Ukrajinac koji ne želi biti Rus. Kako god bilo, argument o četiri neofašista sada se može teorijski legitimno zamijeniti puno jačim argumentom u prilog moskovske zabrinutosti za ugroženost “ključnih strateških interesa” Rusije u Ukrajini.
“Zapadni društveni inženjering u Ukrajini” još je jedna Mearsheimerova znanstvena formulacija koja je u Moskvi morala proizvesti čitalačku ugodu. Nikakvo čudo, jer to je samo stilski malo drukčiji način da se definira ono što moskovske vlasti obično opisuju kao zapadnu strategiju “obojenih revolucija” ili “trojanskih konja”, odnosno kao tajne urote u službi vanjskih neprijateljskih sila. Ne postoje nikakvi izvorni građanski, društveni ili narodni pokreti, uvjereni su (ili se pretvaraju da su uvjereni) u krugu oko Putina, a tako nekako izgleda da misli i profesor Mearsheimer. Nasuprot tome, njegov kolega po struci, oksfordski profesor Adam Roberts, rasuđuje drukčije (u članku u Economistu u kojem reagira na Mearsheimerovu interpretaciju):
“Gospodinu Putinu odgovara da pokrete građanskog otpora tretira kao veliku međunarodnu urotu. Ja sam takve pokrete proučavao više od pedeset godina. Tijekom tog razdoblja iznošene su optužbe svih vrsta prema kojima su takvi pokreti samo pijuni vanjskih sila. Malo je dokaza koji bi poduprli takve teorije. U predavanju o ‘Uzrocima i posljedicama ukrajinske krize’ na Čikaškom sveučilištu 2015, profesor Mearsheimer zapravo je pridao neku vjerodostojnost ideji da su takvi pokreti blizu tome da budu američki instrumenti. ‘Naša temeljna strategija jest rušenje režimâ diljem svijeta.’ Dokazi koji bi potkrijepili takvu generalizaciju nisu podastrti. Kroz cijelu svoju analizu profesor Mearsheimer upadljivo malo pozornosti poklanja idealima i političkim stremljenjima naroda u zemljama koje su iskusile revolucije u znaku ‘moći naroda’.”
Vrlo slično, samo s manje znanstvenih rezervi, gledaju i u Kremlju na pojavu tobože samoniklih i spontanih građanskih i nacionalnih pokreta. Evo kako je to sažeo londonski predavač i publicist Mark Galeotti (u Spectatoru): “Ideja glasi da se narodne revolucije i ulični prosvjedi mobiliziraju i pretvaraju u oružje pomoću mračnih vještina zapadnih ‘političkih tehnologa’, s tim da se vojnu silu koristi samo u krajnjim slučajevima. Pobuna protiv post-sovjetskih autoritarnih vlasti? Prosvjedi protiv namještenih izbora u Rusiji i Putinova povratka na predsjednički položaj 2011-2013? Sirijski građanski rat? Ukrajinska revolucija 2014. poznata kao Euromajdan? Masovne demonstracije protiv bjeloruskog diktatora Aleksandra Lukašenka 2021? Ništa od svega toga, jasna stvar, ne mogu biti prirodne, organske reakcije na korumpirane i neodgovorne režime. Umjesto toga, ti su događaji u svakom pojedinom slučaju proizvedeni u Langleyu, u sklopu operacija CIA-e (premda će Kremlj velikodušno dodijeliti pomoćnu ulogu i službi MI6).”
Autoritarna politička tehnologija maskira se kao neprestana borba protiv izvanjskih neprijateljskih političkih manipulacija. U mentalitetu takve političke strukture poriče se ne samo pravo, nego i sama načelna mogućnost da narod ili društvo (pa čak ni njihovi dijelovi) budu protiv aktualne vlasti ili njome ozbiljnije nezadovoljni. To je logičan produžetak autoritarnog ili diktatorskog ustroja vlasti, u kojem oni kojima se vlada mogu jedino podržavati vlast i sve njezine poteze, odnosno na “izborima” legitimirati njezino perpetuiranje. Svatko tko iskorači iz toga zadanog okvira pretvara se istog časa u izdajnički instrument vanjskih neprijateljskih sila i dio urote protiv vlasti koja se predstavlja kao iskaz istinskog bića naroda i jedini jamac njegova opstanka. Zato su “teorije o urotama” neizostavan i vrlo važan sastavni dio autoritarno-diktatorskih sistema. I Putinova vlast ih neprestano proizvodi, uključujući u borbu protiv tako “razotkrivenih” urota one koji u njih zaista vjeruju, kao i one, inteligentnije i lukavije, koji se samo prave da vjeruju.
Profesor Mearsheimer sigurno ne vjeruje u velike proturuske urote zapadnih država, pogotovo ne takve kojima bi cilj bio “uništenje Rusije”; ali on, po svemu sudeći, jest zagovornik nečega što bismo mogli nazvati “teorijom o manipulaciji povijesnim procesima”. U takvom gledanju na stvari, običan narod, društvo u svojoj punoj širini, posve su podatni za modeliranje u rukama političkih elita i specijalista za “društveni inženjering”; kao što su i sve manje ili srednje države podložne usmjeravanju i svakovrsnom poguravanju koje nad njima vrše velike sile. Putinovske i druge slične teorije o urotama obično “razotkrivaju” neprijateljske aktivnosti usmjerene izvana prema unutra (drugi versus mi). “Teorije o manipulacijama”, kakve su bliske političkim realistima poput Mearsheimera, usredotočuju se na djelovanje odozgor prema dolje, elite prema masama, onih koji znaju što hoće i kako to postići – prema onima koji žive u neznanju. I autoritarni zagovornici teorija o urotama vjeruju (ili “vjeruju”) da je to što se vidljivo događa rezultat manipulacije koja se vrši iz pozadine; ali njih prije svega zanima odnos antagonizma koji ravna takvim podmuklim aktivnostima. Za realističkog pristašu “teorije o manipulaciji”, pak, ključan je odnos subjekata i objekata povijesti.
(5. 4. 2022.)