Pogovor knjizi „Charles Bovary, seoski liječnik“
Bez romana Gospođa Bovary, opus Gustavea Flauberta pripadao bi profinjenu, zanimljivu i neobičnu francuskom piscu 19. stoljeća, iz epohe realizma, čiju bi poetiku taj autor slijedio u ograničenoj mjeri i s rezervom, ne zaklinjući se u nju i uvijek u kombinaciji s drukčijim metodama gradnje književnih svjetova. S tim romanom, Flaubertov opus čini svoga autora velikanom europske i svjetske književnosti novijeg doba, kao i jednim od ključnih autora književnog realizma. Ostavimo li po strani gotovo sva, jedva prebrojiva, stručna djela akademskih istraživača književnosti i njezine povijesti, s njihovim nerijetko teško probavljivim tehnikalijama i jezičnim ritualima na koje obvezuje znanost, osnovnu literaturu posvećenu Flaubertu i njegovu djelu moglo bi se, manje-više provizorno, svesti na sljedeću pregršt vrlo raznorodnih tekstova: kritičke osvrte dvojice suvremenika, Sainte-Beuvea i Baudelairea; monografiju Gustave Flaubert (1922/1935) Alberta Thibaudeta; dva Borgesova eseja (iz knjige Rasprava, 1932) o posljednjem Flaubertovu romanu, Bouvard i Pécuchet, i o piscu Flaubertu kao artefaktu per se; monografiju Flaubert i Madame Bovary: dvojni portret (1939) Francisa Steegmullera; poglavlje u knjizi Mimeza: prikazivanje stvarnosti u zapadnoj književnosti (1946) Ericha Auerbacha; tri tisuće stranica dugu, nedovršenu „psihobiografiju“ koju je pod naslovom Obiteljski idiot (1971-1972) napisao Jean-Paul Sartre (njegovo posljednje i daleko najobimnije djelo), i koju možda nitko nije pročitao u cijelosti; i roman-esej Flaubertova papiga (1984) Juliana Barnesa. U taj se reducirani popis može svrstati i neobična knjižica Jeana Améryja naslovljena Charles Bovary, seoski liječnik: portret jednostavna čovjeka (Charles Bovary, Landarzt: Porträt eines einfachen Mannes), iz 1978.
Svjetska književnost obiluje autorima koji su poznati pod imenima različitim od onih s kojim su rođeni. Jean Améry je jedan od njih. Rođen je 1912. u Beču kao Hans Maier (Hanns Chaim Mayer). Njegov otac, Židov, umro je na talijanskom bojištu u Prvom svjetskom ratu; majka ga je odgojila kao katolika. Zbog imovinskog stanja nije mogao redovito pohađati sveučilišni studij. 1930-ih godina radio je u jednoj bečkoj knjižari i bio suurednik kratkovjekog časopisa Die Brücke. U to je vrijeme pisao svoj prvi roman, Brodolomci (nedovršeni tekst u cijelosti je objavljen posmrtno), odgovarajući njime na pad Prve Austrijske Republike 1934. i dolazak „austrofašista“ na vlast. Kao protivnik pripajanja Austrije Hitlerovoj Njemačkoj, 1938. izbjegao je u Belgiju. Ondje je 1940. uhićen te je dospio, kao „stranac porijeklom iz neprijateljske države“, u logor u Gursu na jugu Francuske. Iz logora je 1941. pobjegao natrag u Belgiju i pridružio se tamošnjem pokretu otpora protiv nacizma. U ljeto 1943. uhićuje ga Gestapo; biva podvrgnut mučenju u logoru-tvrđavi Fort Breendonk (to će ga iskustvo poslije potaknuti da napiše esej „O torturi“). Na početku 1944. transportiraju ga u logor Auschwitz. Na radovima u logorskoj tvornici Buna-Monowitz (Auschwitz III) upoznao je talijanskog suzatočenika, Prima Levija, s kojim će poslije raspravljati o logorskom iskustvu, biti nacističkog terora i duhovnoj situaciji njegove žrtve. Oslobođenje je dočekao u logoru Bergen-Belsen. Potom je živio u Bruxellesu, pišući na njemačkom za švicarske novine; godinama je odbijao objavljivati u Njemačkoj i Austriji. Svoje novo ime – francusku inačicu njemačkog imena i anagram prezimena – počeo je koristiti 1955, kada je objavio prvu knjigu i drugi put se oženio (prva supruga mu je umrla dok se nalazio u Auschwitzu). Prve knjige, posvećene različitim suvremenim kulturnim i povijesnim temama, izlaze mu također u Švicarskoj. Širu slavu stekao je pošto je, popustivši nagovaranju da opiše vlastito logorsko iskustvo, 1966. u Münchenu objavio knjigu S onu stranu krivnje i okajanja: pokušaji svladanog da prevlada (Jenseits von Schuld und Sühne: Bewältigungsversuche eines Überwältigten). U tom je djelu, između ostalog, reagirao na malo ranije njemačko izdanje prve knjige Prima Levija, na knjigu Hanne Arendt o jeruzalemskom suđenju Adolfu Eichmannu i na frankfurtske procese za zločine u Auschwitzu. Potom objavljuje nekoliko knjiga autobiografskih i književnih eseja: O starenju: pobuna i rezignacija (1968), Proturječja i Godine naukovanja bez majstora (1971); te roman-esej Lefeu ili rasap (1974). U Bruxellesu je 1974. prvi put pokušao počiniti samoubojstvo; u oproštajnom pismu naveo je da zbog bolesti više ne može pisati. Ipak je još dospio dovršiti i objaviti dvije nevelike knjige, Dići ruku na sebe: diskurz o slobodnoj smrti (1976) i Charles Bovary, seoski liječnik (1978). U potonjoj, zadnja rečenica je epitaf glavnog lika samom sebi. Améry si je oduzeo život prevelikom dozom tableta za spavanje 17. listopada 1978. u hotelu u Salzburgu. Pokopan je na Središnjem groblju u Beču.
U ovoj knjizi Améry se upušta u obračun s Flaubertom i njegovim slavnim romanom, s unaprijed slabim izgledima za uspjeh. Pri tome donekle slijedi svoj veliki uzor, Sartreovo golemo i nedovršeno troknjižje. Pogled na francuskog i svjetskog klasika još mu je kritičkiji od Sartreova. Na suprotnom smo polu u odnosu na Barnesovo obožavanje začinjeno s nešto ironije ili samo komike. Najslabija točka Gospođe Bovary, prema Améryju, jest gospodin Bovary, nesretni seoski liječnik i muž-rogonja Charles. Améry piše njegovu apologiju. U šest poglavlja od kojih je načinjena, četiri pripovjedna i dva esejistička, Améry pokazuje kako je Flaubert bio nepravedan prema tom svojem liku i dovodi ga na sredinu pozornice, dajući mu riječ. Pokušaj da se ispravi nepravda odvija se, zapravo, na dva različita kolosijeka. Jedan je nadoknađivanje onog što je kod Flauberta izostalo: učiniti Charlesov duhovni udio u romanu sadržajnijim, u većoj mjeri iskoristiti potencijale tog lika, takva kakvim ga je njegov tvorac zacrtao, unutar okvira koji je zadao. Drugi smjer je radikalniji: pokazati da je Flaubertov Charles, upravo unutar poetike realizma, neuvjerljiv, možda čak nemoguć. Tu se skicira alternativni Charles, onaj koji bi se u presudnim trenucima ponio drukčije, to jest više u skladu sa svojom „ljudskom supstancijom“, kao i sa svojim društvenim položajem, svojom klasom i uvjetima njenog povijesnog trenutka.
Ideja je svakako zanimljiva i možda dalekosežna, eksperiment vrijedan pozornosti. A rezultat? U svakom slučaju takav da je i njegov autor na kraju spreman odustati od njega, makar napola i gorko-ironično. Kritičar Reinhard Baumgart napisao je u vrijeme izlaska knjige da Améryjev „istinski“ Charles Bovary nije uvjerljiviji od Flaubertova; štoviše, neke misli koje mu Améry pripisuje čine ga još teže pojmljivim: u toj se preradbi jednostavna provincijskog malograđanina neočekivano pojavljuju crte „grofa Drakule i doktora Fausta“, naznake razvratnika, ubojice i pobunjenika. Bolje je stoga ostaviti Bovaryja onakvim kakvim ga je načinio njegov tvorac. Utoliko više što u pitanju nije samo Flaubertova autorska bešćutnost, slavna impassibilité, nego i nešto dublje od toga. Améryjev prosvjed, objašnjava Baumgart (uplećući kanda i neki ton zlokobne neumitnosti), „uperen je ne samo protiv Flauberta, nego protiv strogosti same umjetnosti. Ako je umjetnost ozbiljna, rijetko ostaje neškodljiva; opet i opet u njoj se javlja nemilosrdan, čak zlurad odnos prema ljudima i njihovu stradanju. Kako bi krasno svjetlo obasjalo neku Emmu, neki Charles uvijek mora preuzeti ulogu sjene.“
Tko je god pomišljao da su pojedini Flaubertovi likovi nekako plošni ili nestvarni, kao da su načinjeni više od autorovih ideja i biranih riječi nego od psihologije i društvene zbilje – u Améryjevoj će knjizi naći žustra istomišljenika. Charles Bovary doista je manje čovjek od krvi i mesa s umom sitnog građanina svoga vremena, a više croquis ili karikatura koja nije smiješna. On je u romanu mogao biti samo čestit, „dobar čovjek“; baš ništa drugo nije smjelo omesti prezir njegove lijepe žene s glavom u romantičnim oblacima. Taj dobrodušni glupan ili priprosta dobričina zato nije mogao biti ni hrabar, ni duhovit, ni elegantan, čak ni izvrstan u svom poslu, a osobito ne strastven ili vješt ljubavnik. Morao je biti – bio je – neugledan i u svakom smislu nezanimljiv. Je li to „nepravda“? Slabost romana? Stvar je u sljedećem: uz takva junaka „u sjeni“, u drugom planu pozornice, ni junakinja u prvom planu, koju prate reflektori, ne može biti načinjena od sasvim drukčijeg materijala. U epohi realizma, „boj žaba i miševa“ konačno je zauzeo mjesto borbe između velikih junaka i polubogova. Prihvatiti to značilo je i za Flauberta bolan ustupak, kakogod majstorski proveden u djelo. U svojem gnjevu na Flauberta zbog Gospođe Bovary, u prosvjedu zbog lika Charlesa Bovaryja, Jean Améry mogao je, možda, naći neku utjehu u činjenici da je i sam Flaubert bio, makar i ne posve iskreno, nezadovoljan i nesretan povodom toga svojeg djela. Kao što prepričava Steegmuller (u pogovoru spomenute knjige), Flaubert je bio zatečen javnim uspjehom svojeg prvog romana; s godinama je shvatio da se nijedno drugo njegovo djelo neće po popularnosti približiti Gospođi Bovary, koju je držao plodom slučajnosti i običnom književnom vježbom. Čak je povremeno pred prijateljima ismijavao ulomke koje bi čitao iz nje. Jednom je zgodom prijatelju Maximeu du Campu rekao: „Volio bih naći način da zaradim puno novca, tako da mogu kupiti svaki primjerak Gospođe Bovary koji postoji, baciti ih sve u vatru i nikada više ne čuti za tu knjigu.“