Nije mi ovdje cilj dublje istražiti odnos tehnike – ili “tehnologije”, kao što se u novije vrijeme voli govoriti premda je posrijedi upravo likvidacija svakog logosa – i propagande. To je dostatno učinio prije mnogo godina Jacques Ellul. Htio bih samo ukazati na jedno opće mjesto današnje rasprave o tim pitanjima koje mi se, s obzirom na aktualnu situaciju, čini osobito upitnim.
To opće mjesto izraženo je u gledištu da je tehnika po prirodi nešto što dolazi iza industrijalizacije, kao njena posljedica, ostvarenje ili vrhunac. Naravno, priznat će se da su parni stroj i spinning jenny omogućili industrijsku revoluciju a ne obrnuto, i da je tehnički razvoj bio u korijenu većine modernih industrijskih promjena. Priznat će se da bez prijelomnih inovacija u izradi oružja počevši od britanskog 18. stoljeća nije zamisliv razvitak moderne vojne industrije. Priznat će se da je Internet omogućen postupnim usavršavanjem računalnih tehnika, i vodi direktno porijeklo od ENIAC-a. Ali tehnika u suvremenom smislu riječi, kao sila koja je s vremenom uznapredovala toliko da je stekla stanovitu autonomiju u odnosu prema striktno industrijskim i tržišnim procesima, pa se govori o upotrebi “tehnologije” u kojekakve neindustrijske i čak antiindustrijske svrhe, takva tehnika percipira se kao nešto što logično proizlazi iz industrijalizacije i što je okrunjuje. Software dolazi iza hardwarea, i o njemu usprkos svemu ostaje ovisan.
To gledište ne bilo problematično kad najčešće ne bi bilo povezano s jednim drugim, spornijim pozadinskim gledištem: pretpostavkom da, zbog tog razloga, industrija ima i ontološko i vrednosno prvenstvo pred tehnikom. Tehnika, tvrdi se, usprkos svojoj autonomiji u biti je samo skup sredstava za postizanje određenih ciljeva, koje postavlja industrija odnosno ekonomija (svjestan opasnosti simplifikacije, prigodice ovdje uzimam to dvoje kao sinonime).
Ne radi se o pukom pitanju prvenstva kokoši ili jajeta. Kad govorim o ontološkoj i vrednosnoj prednosti što se općenito daje “proizvodnim silama” u odnosu prema tehnici, smjeram ponajprije na znakovito umanjivanje važnosti tehnike, njezine prave funkcije i njezinog pravog karaktera, što se očituje kod današnjih intelektualaca i stručnjaka koji se osjećaju pozvanima govoriti o toj problematici. Neki od njih tako govore o “tehnofeudalizmu” kao glavnoj prijetnji današnjega vremena. Iako, priznajem, odlično zvuči, ta kovanica jasno implicira davanje prednosti feudalizmu – ekonomsko-političkom ustrojstvu – pred tehnikom, koja u tom sufiksnom obliku ima samo ulogu njegove kvalitativne odrednice. To postaje očito ako se obrne red riječi: “feudotehnizam” nema naročitog smisla (iako vjerojatno više odgovara stvarnosti). Uglavnom, smatra se da tehnika služi novom tipu depolitizirane industrijske ekonomije (neoliberalizam), koji gospodstveno utvrđuje uvjete igre, okvir djelovanja, prioritete i objekte svog upliva. A iz toga proizlazi i da će cijeli problem biti riješen kad tehnika dospije u prave – naše – ruke, omogućujući svrgavanje bivšega gospodara i uspostavljanje demokratskog poretka. Očito je da oni koji tako govore nikad nisu čitali Ellula, osim možda napreskokce i odsutna duha. On je naime pokazao da je tehnika u samoj svojoj biti “carstvo sredstava”, cjelina u kojoj su sama sredstva postala svrhom. Ona može prividno služiti ekonomiji, ali je svojim služenjem zapravo, poput dodvorljivih maćeha iz starih priča, hvata u svoju mrežu i njome upravlja.
Najdragocjeniji Ellulov uvid je međutim to da je tehnika najtješnje povezana s propagandom. Taj je uvid promaknuo marksistima, iz bjelodanih razloga. Zbog arhaične antropologije za koju je još bio vezan, Marx nije mogao doprijeti dotle: kod njega nalazimo mnogo blistavih kritika industrijalizacije i s njome povezane ekonomije, ali ne nalazimo nikakvu kritiku tehnike kao takve. Stoga je i za njegove sljedbenike tehnika ostala ili nešto što visi u zrakopraznom prostoru između baze i nadstrukture, ili dragocjeno sredstvo čovjekove emancipacije. Uzalud Günther Anders, uzalud Henri Lefebvre, uzalud Guy Debord.
Ni Hannah Arendt, iako svjesna ograničenosti školničkog marksizma i progresizma, u svojim dubinskim proučavanjima totalitarizma nije poklonila gotovo nikakvu pažnju problemu tehnike i propagande. U Izvorima totalitarizma uopće nema riječi o tehnici, a propaganda je prikazana kao sasvim sporedan čimbenik u čitavoj priči. Štoviše, već u prvom poglavlju posvećenom antisemitizmu, Arendt opisuje mišljenje da “propaganda može postići sve i da se čovjeka može nagovoriti na sve ako mu se govori dovoljno glasno i lukavo” kao “uvriježenu zabludu našeg vremena”.
U tome se ogleda potpuno nepoznavanje biti propagande, koja i je i bit tehnike, zbog uvjerenja da propaganda još ima neke veze s logosom. Ali propaganda ne govori čovjeku, već ga neposredno uobličava (u doslovnom smislu riječi in-formira). Čak je i Eric Voegelin, bliži istini u tome pogledu od Arendt, još bio u toj iluziji da je ovdje posrijedi neko uniženje i izopačavanje jezika, a ne, kao što je natuknuto na početku ovog teksta, njegova likvidacija po kratkom postupku.
Sve to nalazimo u razrađenijem obliku kod Ellula. On je pokazao da su tehnika i propaganda nove sile koje se međusobno uvjetuju i prožimaju, i koje nisu posve rastumačive u klasičnim okvirima i pojmovima crpenim iz devetnaestostoljetnih “logocentričnih” filozofija. Pokazao je da su ekonomska i industrijska dinamika novog tipa države, a ne samo njena više intelektualna i kulturna odjeljenja, pod potpunom vlasti tehnike.
Ellulu se prigovaralo – i još prigovara, u mjeri u kojoj ga se uopće uzima u obzir – da je zanemario druge aspekte funkcioniranja vlasti kao i društvene i političke sile koje joj se djelatno suprotstavljaju, pretvorivši tehniku u Tehniku, svojevrsno nedokučivo božanstvo novoga svijeta. Ima li istine u tom prigovoru, ona je i čisto polemički relativizirana činjenicom da su i svi drugi pokušaji objašnjavanja suvremenog društva obilježeni sličnom divinizirajućom transformacijom određenih pojmova – na primjer klasne borbe u Klasnu Borbu. Ali na višoj razini i izvan svake polemike (na kraju krajeva, nitko ne može osporiti da je Ellul bio vrstan poznavalac i tumač Marxa) njegove se koncepcije pokazuju nadmoćnima svim drugim zato što bacaju svjetlo na karakteristike totalitarnih režima i totalitarnih tendencija novih država koje su ili prošle nezapažene, ili su bile polovično ili pogrešno shvaćene.
Tako nam na primjer elilovska analiza tehnike filma, onodobnog pandana današnjih društvenih mreža, u hitlerizmu i staljinizmu može pružiti drukčiju i točniju predodžbu načina funkcioniranja tih sistema od analiza temeljenih na, recimo, dijalektičkom materijalizmu. Na temelju takve analize izlazi na vidjelo da je propagandna tehnika imala znatno veći utjecaj na njihovo oblikovanje, a onda i bila zaslužnija za njihov uspjeh, nego industrijska tehnika, s kojom je bila usko povezana ali na koju nipošto nije bila svodljiva. Navedeno opće mjesto potpuno je zamračilo tu činjenicu, jer se čitava analiza usmjerila na ekonomsko-političke odnose i njihove socijalne reprekusije. Glavnim krivcima tako uvijek ispadaju državnici i političari, u svojim mračnim šurovanjima s industrijalcima. No, kročeći putovima što ih je otvorio Ellul, otkrivamo da najmoćnija figura propagande pod Hitlerom nije bio Joseph Goebbels, nego Leni Reifenstahl; i da najmoćnija figura propagande pod Staljinom nije bio Andrej Ždanov, nego Sergej Ejzenštejn.
Ali Ellul nije relevantan samo zbog tog retrogradnog obasjanja. Nipošto: njegova relevantnost počiva u tome što nam daje vidjeti mehanizme koji su na djelu u našemu, suvremenom svijetu digitalizacije, i istovremeno uočiti njihove sličnosti s mehanizmima nekadašnjih totalitarizama. Prema mom mišljenju, upravo je to, tako oštro svjetlo bačeno na našu suvremenost da osvjetljuje i njezine zastrašujuće atavizme za koje smo mislili da su zauvijek prevladani, i glavni razlog zbog kojeg današnji intelektualci u tako širokom luku zaobilaze Ellula. Naravno, bilo bi neumjesno povući suviše izravnu paralelu između Sergeja Ejzenštejna i Stevea Jobsa, ili između Leni Reifenstahl i Marine Abramović, već i samo s obzirom na nesrazmjer njihovih talenata i kvalitete njihovih produkcija – ali to ne znači da tu nema baš nikakvih podudarnosti koje bi valjalo istaknuti. Svi pametniji znaju da se povijest ne ponavlja; ali oni najpametniji znaju s Markom Twainom da se ona, iako se ne ponavlja, rimuje. U pokušaju “mapiranja” aktualnosti čovjek ne raspolaže drugim alatom osim onog koji je baštinio iz bliže ili dalje prošlosti, i njegova je inovacija upravo u neprestanom usavršavanju tog alata, sve do njegove preobrazbe u nešto znatno drukčije, preciznije, učinkovitije, ali što i dalje nosi biljeg svog porijekla. Upravo se to u staro doba nazivalo riječju “tehnika”. Ellul je bio jedan od rijetkih koji se usudio vidjeti i priznati da je s tim dobom svršeno, da već odavno ne živimo u njemu. Od nečega što je imalo veze s umijećem i materijom, tehnika se pretvorila u nešto što ima veze ponajprije s kontrolom i dematerijalizacijom, nalazeći svoj puni izraz u propagandi. Zato treba biti oprezan s povlačenjem paralela s prošlosti, ali pritom imati na umu da sve dok čovjek ostaje imalo čovjekom on živi u povijesti i od povijesti, u jeziku i od jezika, u svom tijelu i od svog tijela, koje nije dao sam sebi tehničkim postupkom nego ih je dobio na dar. Takva dvostruka svjesnost onda mu omogućuje, eventualno, i da se adekvatno snađe u svojoj sadašnjici, razaznajući u njoj među ostalim i značajne srokove s prošlosti.
Današnji kritičari “tehnokracije” i “tehnofeudalizma” sve to mahom zanemaruju ili stavljaju u drugi plan. Usredotočeni na ekonomske i političke aspekte “treće industrijske revolucije”, obnavljaju starodrevne koncepte i teorije pomoću kojih ih, u tim ažuriranim verzijama, pokušavaju objasniti i izmijeniti u ime “demokracije”, “jednakosti”, “jedinstva”, “općeg dobra” i sličnog. Ali tako se i nehotice odriču svog nasljeđa, koje je nasljeđe velikih revolucija – ono koje nalaže ne samo objašnjavanje i reformu nego i raspoznavanje pravih neprijatelja i bespoštednu borbu protiv njih. Njihova ih usredotočenost usporedo s time čini i potpuno slijepima i gluhima za srokove s prošlosti. Izoštrenih čula za sve resurgencije fašizma, novosocijalisti previđaju ili podcjenjuju ništa manje jasne i ništa manje alarmantne znakove novog tehnototalitarizma, ne želeći se odreći svojih patvorenih tradicija i njihovih udobnih sidrišta. Zato uopće nije čudno što im promiče i ona stara, još donedavno dobro poznata, za sve totalitarizme vitalna veza između tehnike i propagande i obrazovanja. Jer i oni i one su naučili čitati u školama čiji su programi u cijelosti oblikovani upravo tehnikom i propagandom.