Gledište da je John Cowper Powys jedan od ranih predstavnika ili čak začetnika nove prepoznatljive struje u svijetu književne produkcije koja se s vremenom etablirala pod imenima “Spirituality” i “self-help literature” nije novo – kao što to nije ni gledište, s ovime usko i bitno povezano, koje je u tome autoru vidjelo “djeda magičnog realizma” (prema natpisu na naslovnici izdanja iz 1986. njegovih posmrtno objavljenih priča kod američkog nakladnika Paladin Books). Naravno, kod svakog tko je imalo bolje upoznat s Powysovim stvaralaštvom, prvi i spontani poriv jest da se te paralele jednostavno i bez daljnjeg opovrgnu. Dovoljno je malo pažljivije usporediti bilo koji od Powysovih tekstova koji spadaju u kategoriju onoga što je on sam nazivao svojom “popularnom filozofijom”, ili “filozofijom života”, s bilo kojim od uzoraka tog kasnijeg žanra ili pseudožanra, da bi se uvidjelo kako između toga dvoga ne samo da nema sličnosti osim prividnih već i da ih dijeli nepremostiv jaz. I to kako s čisto književnog tako i s intelektualnog gledišta. Dok su Powysovi tekstovi uvijek književna djela, katkad i majstorska, jedino čime djela “nove duhovnosti” pripadaju književnosti jest činjenica da su objavljena u obliku knjige. I, u drugom pogledu, ma koliko simplificirana u izrazu i klišejizirana bila, Powysova “filozofija” ipak počiva na intelektualno dubljim, čvrstim i zanimljivim osnovama, dok se u potonjima redovito ne radi o drugom doli o niskom stupnju kvazifilozofskog diletantizma, otrcanom frazerstvu i drečavom intelektualnom kiču. Sličan jaz dao bi se utvrditi i između Powysovih romana i priča i sve popularnijih, unazad nekoliko desetljeća, “fantazijskih” uradaka sedmorazrednih imitatora J. R. R. Tolkiena.
Ipak, premda je ta negativna reakcija posve razumljiva i u biti osnovana, smatram da ona predstavlja iskušenje koje treba svladati jer onemogućuje uvidjeti upravo sam razlog cijele zabune. Neosporna je naime činjenica da u Powysovu nebeletrističkom djelu postoji mnogo elemenata koji barem prividno idu u prilog toj novoj polimorfnoj “duhovnosti”, kojekakvim pseudomisticizmima koji su počevši od sedamdesetih godina 20. stoljeća preplavili svijet masovne kulture, te uopće za to novo kulturno ozračje temeljnom “new-age senzibilitetu”, kao što je teško poreći da u njegovim romanima i osobito pričama postoje elementi koji podsjećaju na ishitrene književne eskapade tipa “Fantasy” – i sve to doista može biti samo privid, kao što zacijelo i jest, no da bi se taj privid doista raspršio potrebno je, prvo, priznati da on postoji i, drugo, pogledati što ga je proizvelo i na čemu on počiva.
Iako se neki začeci tih popularnih trendova mogu otkriti u modernoj europskoj književnosti, osobito pod utjecajem uspona žurnalizma u 19. stoljeću, a vjerojatno i u još daljoj prošlosti, činjenica je da oni u svome potonjemu i konačnom razvoju imaju bitne veze ponajprije s amerikanizacijom kulture; ili, drugim riječima, s pojavom onoga što će od doba radija i televizije s vremenom prerasti u “masmedijsku” kulturu. Ta sveopća amerikanizacija kulturne sfere bila je pak prouzrokovana dvama susljednim i međusobno povezanim zatajenjima. S jedne strane to je bilo zatajenje Crkava koje su, u 19. stoljeću definitivno, prestale biti bastioni kulture i pružati supstancijalniju intelektualnu hranu. S druge strane to je bilo zatajenje, s kulminacijom polovicom 20. stoljeća, tradicionalnih europskih kulturnih i obrazovnih institucija, zatajenje koje je Julien Benda svojedobno nazvao “izdajom intelektualaca” i kao takvo pronicljivo i u tančine analizirao. Uglavnom, uslijed tih dvaju zatajenja u srcu zapadnih društava pojavila se jedna nova “kulturna klasa”, sačinjena od kulturnih razbaštinjenika ostavljenih na cjedilu kako od nekoć dominantne tradicionalne religiozne kulture tako i od nove dominantne, u univerzitetima zabarikadirane znanstvene kulture. Kulturni populizam nastao je kao reakcija na tu situaciju, nimalo slučajno u zemlji u kojoj je oduvijek dominirao demokratski popularni duh, naciji glasovitoj po svojem “masovnom individualizmu”, eklekticizmu i otvorenosti za novo, ispunjavajući stvoreni jaz i pružajući nadomjestak za prazninu koju su ostavile spomenute kulturne katastrofe.
Bilo bi ne samo pogrešno nego i apsurdno tvrditi da John Cowper Powys nije imao baš nikakve veze sa svime time. Taj je autor proveo gotovo trideset godina u Sjedinjenim Državama, krstareći njima uzduž i poprijeko, radeći kao putujući predavač za Američko društvo za proširenje sveučilišne naobrazbe, i bio je duboko upleten ne samo u kulturni nego i u društveni i politički život te zemlje. Prijateljevao je s Dreiserom, Mastersom, Isadorom Duncan, hrabro branio Joyceovog Uliksa pred američkom cenzurom, dopisivao se s Emmom Goldman i držao predavanja u potporu njezinim idejama, gorljivo se angažirao u aferi Sacco i Vanzetti, više puta našao na crnoj listi FBI-ja zbog javnog podržavanja anarhističkih pokreta, konačno, znao je i Poea i Melvillea i Whitmana napamet. Iako vrlo kritičan prema mnogim aspektima američkog života, nekima čak i trajno zgrožen, taj je autor u svojoj monumentalnoj Autobiografiji iz 1934. sebe opisao kao nekog tko “osjeća da duguje više, u pitanju svog najdubljeg duhovnog rasta, Americi nego svim katedralama i svim dvorcima, a i svim piscima također – osim Homera i Dostojevskog – znamenitog Staroga svijeta”. Iako što se tiče općeg autobiografskog prikaza tom djelu ne treba suviše vjerovati na riječ, partikularne tvrdnje, i osobito one koje se odnose na njegov život u Americi, posve su vjerodostojne. Takve su i sljedeće, također ključne: “Dok sam lutao tim kontinentom… privlačeći poput magneta sve neurotične i nesretne, sve usamljene, sve neprilagođene u cijeloj zemlji (…) Svaki pojedinac na bilo koji način prezren od društva bio je predmet moje ljubavi, poštovanja, divljenja, kulta, i bio je moj uzor.” Te su tvrdnje ključne za razumijevanje Powysova djelovanja u Sjedinjenim Državama, ali i cjelokupna njegova stvaralaštva, jer upućuju na najdublji i temeljni razlog zbog kojeg su njegovu glavnu publiku ondje tvorili, kao što napominje u istome djelu, “Židovi, komunisti, katolici i Crnci”, odnosno svi marginalizirani i kulturno razbaštinjeni, i te su tvrdnje ključne jer se upravo time i niti jednim drugim razlogom objašnjava odsudni utjecaj što ga je ta zemlja imala na njega i cjelokupan njegov “duhovni rast”.
Kratki tekst The Secret of Self-Development prvi je put objavljen 1926. kao br. 112. onodobno slavnog niza “Little Blue Books” židovsko-američkog, socijalističkog i slobodarskog izdavača Haldemana-Juliusa, u Girardu u Kansasu. Ni to nije zanemariva činjenica, ponajprije stoga što je taj nakladnik, već u svoje doba prozvan “Henryjem Fordom književnosti”, bio upravo jedan od utemeljitelja popularnog izdavaštva kakvo danas poznajemo, izdavaštva temeljenog na viziji dostupnosti, s razvijenim oglašivačkim aparatom, koje svojim šarolikim edicijama pokušava obuhvatiti najšire mase – s tom razlikom što je, za razliku od većine današnjih nakladničkih globalista, Haldeman-Julius doista pokušavao obgrliti sve, bez isključenja viših i akademskih kulturnih slojeva te njima prilagođene literature, pa se spektar njegovih publikacija kretao između doista krajnjih polova, obuhvaćajući sve od novih izdanja klasičnih romana i tradicionalne poezije do Komunističkog manifesta, rasprava o hipnotizmu i priručnika za seksualnu edukaciju, od Julija Cezara preko Schopenhauera do Havelocka Ellisa, od Evanđelja i Otella i Božanstvene komedije do naslova poput How to Keep Healthy Every Day, How to Tie all Kinds of Knots, How to Be Happy Though Married ili A Rational Sex Code. Powys će u toj biblioteci objaviti još i drugo izdanje svoga vrlo popularnog “kulturnog pamfleta” One Hundred Best Books, u kojem je već jasno ocrtana njegova osebujna koncepcija književnosti ključna za njegovu “filozofiju”, kao i svoje, prema općem priznanju, glavno i najpoznatije djelo njezine popularizacije sa znakovitim naslovom The Art of Happiness (koje je, još znakovitije, prije desetak godina objavljeno kod jednog opskurnog “svaštarskog” nakladnika pod naslovom Key to Happiness).
No, The Secret of Self-Development prvi je Powysov objavljeni tekst koji jasno i izrazito posjeduje sve značajke njegovih kasnijih istovrsnih ostvarenja, i može ga se smatrati pravim početkom tog usmjerenja njegova pisanja – žanra, ili pseudožanra, na granici klasične esejistike i popularno-psihološke literature. U tome kratkom ali blistavom eseju dolazi do izražaja jedan krajnje individualistički, bezmalo solipsistički, u svakom slučaju posve neakademski pristup temeljnom problemu, koji je onaj “samorazvoja” kroz “samokultivaciju”, kao što se u njemu jasno – jasnije nego u bilo kojem od prethodnih Powysovih djela – očituje karakter čitateljstva kojem je upravljeno. I to je dvoje najtješnje povezano. Jer bjelodano je da to ciljano čitateljstvo tvore upravo predstavnici one spomenute klase dvostrukih kulturnih razbaštinjenika, kojih je onodobni američki čovjek bio prototip, a cjelokupno pitanje “osobne kulture” kao “umjetnosti samokultivacije” – the art of self-culture – svedeno je na intenzifikaciju svijesti “običnog muškarca i obične žene” zahvaljujući kojima oni postaju sposobni dohvatiti, u najelementarnijim, najdostupnijim, najobičnijim pojavama i predmetima kojima su okruženi, “misterij ljepote života” te postići “sreću u životu samom”. U toj koncepciji kulture svedene na osobnu kulturu, i koja se u biti svodi na književnu kulturu, knjige i naobrazba shvaćaju se samo kao instrumenti koji pomažu pojedincu da postigne osobito samoostvarenje koje u nedostatku bolje riječi vjerojatno treba nazvati duhovnim. Koje je, u svakom slučaju, koliko je to samo moguće odijeljeno od društvene zbilje u koju je taj pojedinac uronjen, koja je zbilja prema njegovom pothvatu uvelike ravnodušna pa i neprijateljska. Bjelodano je međutim i o kakvom se pojedincu ovdje radi – o iskorijenjenom, intelektualno dezorijentiranom, za Društvo i njegove institucije nebitnom, od svih etabliranih struktura na cjedilu ostavljenom, sebi prepuštenom modernom čovjeku.
Retrospektivno, i uspoređujući prošlost sa sadašnjosti, u toj viziji i u tom načinu pristupa stvarima nije teško razabrati, iza svih onostoljetnih stilskih osebujnosti i sve “retorike” koja danas većma zvuči zastarjelo, mnoga svojstva koja su karakteristična za današnju “samopomoćnu” i “duhovnu” literaturu: naglasak na pojedincu i snazi njegova uma u odnosu prema vanjskim, društvenim realitetima, duhovnost neovisnu o tradicionalnoj religiji koja ovu teži potpuno zamijeniti, upućenost prosječno obrazovanom čovjeku zapadnjačke kulture u spoju s osobitim univerzalizmom koji crpe nadahnuće iz različitih misaonih tradicija svijeta, odbijanje akademskih književnih i uopće kulturoloških uzusa, jednostavnost i razumljivost komuniciranja poruke, isticanje vrijednosti i važnosti “malih stvari”. Bez sumnje. No, upravo je to točka loma, kritična točka u kojoj dolazi do radikalnog preobrata. Jer upravo se ovdje Powysova temeljna vizija i njegovi ciljevi pokazuju ne samo tek prividno sličnima temeljnoj viziji i ciljevima današnjih proizvođača dotične literature nego i njima bitno i radikalno suprotnima i suprotstavljenima.
Ono na što Powys u svojim djelima poziva, u The Secret of Self-Development na začetni, osobito artikuliran i možda najdojmljiviji način, određeni je duhovni, religiozni, upravo sakramentalni pristup književnosti, i to – kao što jasno pokazuje niz autora koji se spominju u eseju – onoj književnosti koja se općenito naziva klasičnom. I njegov poziv upućen je ponajprije pojedincima koji se u depersonaliziranom i tehniziranom modernom društvu, nezainteresiranom za osobne dimenzije postojanja, temeljenom na svjetovnoj ambiciji i kompeticiji u stjecanju materijalnih i nematerijalnih dobara, osjećaju nelagodno, neprilagođeno ili čak potpuno izgubljeno, a idealno je upućen onima prezrenima od tog društva, potlačenima, malenima, ugroženima, društveno neproduktivnima. Stoga njegov poziv sadrži, u samoj svojoj biti, snažan poticaj na jednu osebujnu i neformalnu, ali ništa manje strogu i zahtjevnu askezu. Prema toj viziji, živeći u svijetu frenetične proizvodnje i potrošnje, osoba koja teži “samokultivaciji” mora se najprije potpuno odreći svake ambicije, svake težnje za svjetovnim uspjehom, svake natruhe želje da ju se smatra i po čemu drukčijom od drugih, pa čak i svakog ljudskog obzira, te mora biti spremna doživjeti potpuni fijasko u očima svijeta, uključujući oči sebi najbližih.
Dovoljno je usporediti tu srž Powysove poruke i Powysovog pisanja da bi se uvidjela sva razdaljina koja njegovo pregnuće dijeli od pregnuća sastavljalaca recepata za sretan život i nudilaca trenutačnih prosvjetljenja – i koja ih najoštrije suprotstavlja. Čitav posao ovih potonjih temelji se upravo, ma koliko se ponekad moglo činiti drukčije, na vulgarnom potrošačkom hedonizmu, na ugađanju želji, i oni se i one obraćaju čitateljstvu koje je po svemu suprotno i neprijateljsko onome kojem se obraća Powys. Oni se i one obraćaju onima koji se u ovome svijetu, u današnjim zapadnim i pozapadnjačenim društvima, osjećaju kod kuće, i koji žele ili misle da žele napredovati unutar njihovih okvira i koji to mogu činiti u skladu s njihovim imperativima. Pojedinci kojima oni i one žele “pomoći da si pomognu” pojedinci su koji pripadaju više-manje homogenoj masi onih što su, kao oni i one, opčarani ili su u opasnosti postati opčarani onime što je Powys najčešće nazivao “bezbožnom moći novca”, i skloni ili navedeni izvući što više koristi od svojeg klanjanja Mamonu. Ta pomoć koju oni i one pružaju svojim čitaocima, koji su vrlo često njihove žrtve, u pravilu se svodi na umirivanje ili čak gušenje njihove savjesti, a “vjera u sebe” koju oni i one i pod različitim drugim formulama propovijedaju zapravo se svodi na bezobzirnu ravnodušnost prema društvenoj i ekonomskoj nepravdi te lukrativno mirenje sa status quo. To je razlog zbog kojeg ta literatura ne samo da je površna i patvorena nego je i duboko neetična, pače svetogrdna i nehumana. Jer čitav taj pseudoliterarni, pseudospiritualni pogon želi nas uvjeriti da je današnji “obični čovjek” takav pojedinac ili da to treba postati, počivajući na temeljnoj pretpostavci da zapravo sve ide dobro ovako kako ide i da su zahtjevi duhovnog samoostvarenja uskladivi sa zahtjevima socijalnog samoostvarenja, u uvjetima kakvi jesu. Kod Powysa, nasuprot tome, “dužnost pojedinca je da spašava sebe” kontra Levijatana. No, da bi se bit tog pogona doista nazrela potrebno je ukazati na jednu još dublju stvar, a to je činjenica da on zapravo proizlazi iz i koristi se pogodnostima treće kulturne katastrofe, čijih smo razmjera i karaktera danas svjedoci.
Ta treća katastrofa, to treće zatajenje, koje je izravna posljedica drugoga, i kojem sve intenzivnije i sve tragičnije svjedočimo, pretvaranje je klase kulturnih razbaštinjenika u kulturni proletarijat. Doista, zapanjujuća je i zastrašujuća činjenica da usred sveopće informiranosti i globalnog obrazovanja, usred neviđene dostupnosti knjiga i takozvanih “kulturnih proizvoda”, usred nevjerojatnog porasta znanja i načina njegovog prenošenja, sve više ljudi naočigled gubi i samu mogućnost pristupa pravoj kulturi, o kakvoj govori Powys. Svjedočimo pojavi čovjeka koji ne vidi apsolutno nikakvu vezu između kulture i književnosti s jedne strane i duhovnosti i sreće s druge, štoviše, često percipira to dvoje kao nešto suprotstavljeno, međusobno isključujuće. Taj je rascjep, logično i prirodno, omogućio bujanje svakovrsnih jeftinih i priručnih “filozofija”, pogotovo kad su one prerušene u novootkrivene vjekovne mudrosti prilagođene ambicioznima i sposobnima. I pogotovo kad te mudrosti mirišu na misteriozni Istok.
Uzevši to u obzir i s te točke gledišta, Powysova Tajna samorazvoja nije nikakav začetak, već je prije nešto sasvim suprotno – određeni kraj odnosno znak određenog kraja. Ona je znak kraja jedne kulture ili civilizacije kakvu poznajemo. Poimanje kulture kakvo je u njoj izloženo i zagovarano nesumnjivo je, eklatantno nešto što pripada prošlosti; i to jednoj prošlosti čije veze sa sadašnjosti sve više pucaju, i koja je u sve većoj opasnosti biti bez ostatka progutana od sadašnjosti. Kao takvo, to djelce nije samo blistavo svjedočanstvo, krasan fosilni primjerak odumiruće kulture – i jedan od najljepših tekstova napisanih na engleskom jeziku u prošlome stoljeću – nego možda može postati, za neke, i nešto više i nešto znatno “aktualnije”: dragocjeno upozorenje, ali i dragocjen izvor utjehe, tekst-talisman pred plimnim valom nadolazećeg barbarstva.