Ovdje se govori o Johnu Cowperu, ne o Theodoreu Francisu ni o Llewelynu Powysu, njegovoj braći i subraći po peru. To valja napomenuti stoga što su i potonji bili daroviti i plodni pisci na koje je Biblija izvršila značajan, u slučaju Theodorea Francisa i ključan utjecaj. Iako je taj utjecaj bio bitno različit, kao što pokazuju njihovi tekstovi u kojima se on izričito ili manje izričito očituje ako se usporede jedni s drugima, kod sve trojice postoji određen raspoznatljiv element u pristupu Bibliji. Taj element zacijelo je uvelike, ako ne i posve objašnjiv povijesnim kontekstom njihova stvaralaštva, njihovim društvenim, kulturnim i ponajprije obiteljskim miljeom. Braća Powys bili su sinovi vrlo aktivnog anglikanskog pastora i njegove obrazovane i knjigoljubne žene, i biblijsko štivo odmalena je bilo prisutno u njihovu životu. Točnije rečeno – što je također ključno ovdje napomenuti – to štivo bila je slavna Authorized Version, prijevod Biblije na engleski s početka 17. stoljeća (“Biblija kralja Jakova”) koji je tada bio u upotrebi među anglikanskim svećenstvom, i koji je od svoga nastanka sve do druge polovice 20. stoljeća bio jednim od temeljnih nadahnuća književnosti na engleskom jeziku.
No, iako bi se moglo govoriti o utjecaju Biblije i njezinoga Prijevoda na braću Powys u širem, općenitijem književno-povijesnom okviru, uklapajući ga među aspekte čitavog jednog zanimljivog i važnog dijela dvadesetstoljetne anglosaksonske književnosti, činjenica je s druge strane da kod Johna Cowpera nalazimo toliko osebujno čitanje biblijskih tekstova – jer kod njega je sve osebujno, čak i uvriježenosti, čak i banalnosti – da se, i opet, ono partikularno nadaje mnogo zanimljivijim od onoga univerzalnog, a ono specifično mnogo rječitijim od svega što ga objašnjava. Osim toga, iako se John Cowper, kao i njegova oba brata, rano udaljio od konvencionalna očeva anglikanizma i uopće svake ortodoksije, razvijajući jedan bitno individualan i čak individualistički pogled na Bibliju, on je taj pogled artikulirao znatno jasnije i podrobnije od njih.
Ono što Powys zagovara u vezi s pristupom Bibliji određeno je “poetsko” čitanje, za razliku od svakog “doktrinarnog” pristupa. Posrijedi je stav koji Bibliji ne pristupa kao Objavi, izvoru božanstvenog i vječnog Nauka, niti kao temelju sveopćeg i neupitnog Morala, već kao jednom od najvećih književnih ostvarenja i poetskih kreacija čovječanstva. No, tu je potrebno, da bi se izbjegli kobni nesporazumi, pobliže odrediti što za Powysa znače riječi “književno” i “poetsko”.
U uvodu svoga esejističko-kritičkog remek-djela The Pleasures of Literature (1938.), koje među ostalim sadrži dug esej s naslovom “Biblija kao književnost”, kao i još dulji esej – njegov najdulji esej posvećen pojedinačnoj ličnosti – s naslovom “Sveti Pavao”, Powys piše:
“Svaka revolucija je reakcija, svaki napredak preporod, svaka nova misao povratak izvoru koji je bio zatrpan. Antikvarijati su oaze gdje ta drevna vrela žive vode još mogu teći. Svako doba ima svoje začetnike; ali proroci svakog doba okamenjuju se i promeću u svećenike sljedećega, i stvaraoci svakog doba usahnjuju i promeću se u učenjake sljedećega. Sve to nalazimo u knjigama, potrebno je samo otkloniti taj učenjački krš i osloboditi živu rijeku koja teče kroz vjekove od samoga početka (…) I najjadnija, najvulgarnija, najpovršnija, najmelodramatskija knjiga u sebi ima nešto, neku primjesu, neki miris, neki trag vjekovne mudrosti koja se rastvorila u toj golemoj bujici. Knjige su čovjekov racionalni protest protiv iracionalnog, čovjekov samilosni protest protiv nesmiljenog, čovjekovo idealno protiv realnog svijeta, čovjekova riječ protiv kozmičke nemuštosti, čovjekov život protiv planetarne smrti, čovjekovo otkrivanje Boga koji živi u njemu, čovjekov odgovor Bogu koji postoji bez njega. Tko god dotakne knjigu dotiče ne samo ‘nekog čovjeka’ nego Čovjeka. Čovjek je životinja koja plače, smije se i piše. Ako je prvi Prometej donio vatru s neba u stabljici anisa, posljednji će je odnijeti nazad u knjizi.”
U eseju o Bibliji, nalazimo sljedeće:
“Tako naša reakcija na Bibliju kao poeziju, a ne doktrinu, nije manje čuvstvena i imaginativna, nego više; jer velika je književnost, a ne velika doktrina, ono čime čuvamo svoje duše živima. Za katolike, čudo Mise veće je od svih teoloških učenja o Misi; isto tako za nas, odane lolarde, poezija Biblije nadmašuje sva učenja o Bibliji (…) Ono što nas u njoj nadahnjuje nije samo njezina književna ljepota nego i njezino stvarno religiozno značenje.”
Uglavnom, kad Powys govori o “poetskom” pristupu Bibliji i “Bibliji kao književnosti”, on misli na nešto bitno drukčije i uvelike oprečno tendenciji, već takoreći opće prihvaćenoj, da se Biblija čita kao svojevrstan kulturni spomenik, prvenstveno zbog njezine nepobitne povijesne i kulturološke važnosti. Takvo gledanje, koje u religiji vidi samo privremen oblik društvenog uređenja i prolaznu etapu u ljudskoj evoluciji, a u poeziji nešto čime se bave adolescenti i profesori književnosti, Powys je smatrao jednim od bjelodanih i zazornih znakova modernog barbarstva te ga je kao takvog na više mjesta kritizirao (na primjer, oštroumno i duhovito, u eseju The Religion of a Sceptic, 1925.). Kulturološka dogma o prvenstvu apstraktnog službenog Pojma Kulture (sušte opreke Powysovom poimanju kulture ekspliciranom u njegovom djelu The Meaning of Culture iz 1929.) nad svime ostalim, uključujući religiju, uključujući umjetnost i književnost, uključujući svaki oblik istinskog stvaralaštva, uključujući zapravo sve osim još nadmoćnijih i neprikosnovenijih božanstava Znanosti i Politike, za Powysa nikad nije bila ništa drugo doli ono što jest – jedan od produkata antipoetskog, antireligioznog, obeščašćujućeg duha moderne znanosti, tog arhineprijatelja. Jer ako postoji išta protiv čega se Powys sustavno i bespoštedno borio kako svojim djelima tako i svojim životom, onda je to upravo taj duh. Njegov angažman protiv vivisekcije – prakse koju je smatrao vrhunskim očitovanjem i vrhunskim oličenjem duha moderne znanosti – samo je po svoj prilici najupadljiviji primjer te borbe.
Upravo na toj borbi, odnosno na temeljnom životnom stavu iz kojeg ona proizlazi, počiva i cjelokupno Powysovo viđenje književnosti, Biblije pak ponajprije. Jer on je pripadao posljednjoj generaciji, posljednjoj, ako se tako može reći, civilizaciji pisaca za koje je Biblija još bila Knjiga nad knjigama, izvorište i jamstvo čitave “zapadnjačke civilizacije”, i na početku svoga eseja o Bibliji to je jasno izrazio: “Biblija je za nas ono što je Homer bio za Grke.” Drugim riječima, Powys je bio uvjeren u to da “mi”, pripadnici “zapadnjačkih naroda”, stojimo ili padamo s Biblijom, i da je naš glavni i najopasniji neprijatelj onaj najunutarnjiji. Zato je on, iako u mnogo pogleda otvoren modernističkim utjecajima, i premda je dosljedno zagovarao “psihološko” tumačenje svetih tekstova nasuprot “teološkom”, istovremeno stalno i glasno upozoravao na opasnost pristupa i koncepata oblikovanih modernom znanošću, uključujući, napose, modernu psihologiju. I njegova je “psihologija” bila nešto posve drukčije od onoga što je ta riječ označavala u umovima većine njegovih intelektualnih suvremenika, a pogotovo od onoga što označava danas. I premda još postoje stručnjaci koji pokušavaju naći dodirne točke između njegovih ideja i pogleda i onih C. G. Junga, smatram da će se sve takve sličnosti nakon imalo nepristranijeg istraživanja pokazati površinskima i varavima (na početku svoje knjige o psihoanalizi iz 1923., Psychoanalysis and Morality, Powys doduše pohvalno spominje Junga, uzgredice i u istoj rečenici s Freudom i Adlerom, ali očito je da mu ne daje nikakvu prednost, štoviše, očito je da važnost i zanimljivost psihoanalize nalazi više u strujanjima koja nemaju veze s jungovskima – osobno ne nalazim nikakvih naznaka da se njegov stav u tome pitanju s vremenom promijenio). A predočimo li sebi Powysa kako prisustvuje debati između nekog od današnjih superpametnih “evolucionista” i “kreacionista”, nije potrebno imati osobito bujnu maštu da bi ga se zamislilo kako, potresen i rastužen, štapom u zraku izvodi znak križa te nestaje u magli velških planina, zaključivši da je Spengler bio previše optimističan.
*
Svojedobno gorljivi poštovalac Johna Cowpera Powysa i jedan od predvodnika u otkrivanju njegova djela dok je ono još bilo prekriveno velom zaborava, veliki stručnjak za književnost George Steiner s vremenom je došao do zaključka da je Powys autor koji je suviše naivan, neozbiljan, “infantilan”, da bi imao išta bitno za reći današnjem intelektualcu, zaokupljenom važnijim problemima i relevantnijim autorima. To gledište jednog od najuglednijih stručnjaka i svepriznatog autoriteta čini mi se ovdje vrijednim isticanja, jer osvjetljuje možda i samu bit onoga što sam nazvao duhom moderne znanosti, u opreci spram onoga što bi se možda moglo nazvati duhom žive tradicije. 1Kao što je poznato, duh moderne znanosti bitno je povezan s doktrinom sveopćeg Napretka, zbog čega oni koji su njime opsjednuti neminovno i čak protiv svoje volje uvijek sude o prošlosti u svjetlu sadašnjosti, a ne obrnuto (kao što nastoje činiti, uglavnom s mukom, uz već herojske napore i čak žrtve, malobrojni koji mu se i dalje opiru). Konkretna posljedica toga je možda nešto manje poznata – u svakom slučaju, manje priznata – a to je da taj duh djeluje tako što čini sve dohvatljivim, objašnjivim, iscrpivim, što “spušta na vlastitu razinu” sve čega se dotakne odnosno sve uprosječuje. Prema mom mišljenju, djelo Georgea Steinera u cjelini dosta jasno svjedoči o moći tog željeznog zakona uprosječenja u svijetu suvremene inteligencije, no njegov sud o Powysu u tome je pogledu i u kontekstu o kojem se ovdje radi možda egzemplaran. Jer i George Steiner je mnogo razmišljao i pisao o Bibliji, pogotovo Starom zavjetu. I za njega je ona bila bezmalo opsesivan predmet bavljenja, i on ju je pokušavao čitati kao “književnost”. I on se intenzivno bavio utjecajem “King Jamesa” na zapadnu kulturu, i njegov “Predgovor hebrejskoj Bibliji” u No Passion Spent (preuzet kao uvod ponovnog izdanja sedamnaestostoljetnoga Old Testament što ga je krajem prošloga stoljeća objelodanio poznati engleski izdavač klasika Everyman’s Library) ostaje oglednim primjerkom bravurozne historijske i filološke studije Starog zavjeta napisane od nehebraista. Dok čita Steinerove komentare na Bibliju i njene historije, čitalac stječe uobičajeni dojam da taj čovjek zna, ako već ne sve, onda sve bitno. I to je u određenom smislu točno. Jer ono bitno u sferi svekolike intelektualne produkcije već je odavna ono što autoriteti moderne znanosti određuju i propisuju kao takvo. Tako je za Georgea Steinera u ovom slučaju bitno pokazati povijesno i kulturno značenje prvoga dijela Knjige u njezinu starom engleskom prijevodu u svjetlu najnovijih reflektora “modernog znanstvenog istraživanja” (“modern scholarship”), u kojem se svjetlu pokazuje da je Authorized Version usprkos toj muzejskoj važnosti bitno promašen prijevod koji potpuno falsificira Bibliu Hebraicu, dapače, da Biblija kao takva, spoj Staroga i Novoga zavjeta, zapravo ne postoji osim kao Poviješću zauvijek nadiđeni kulturalni artefakt, i u kojem se svjetlu pokazuje da današnji inteligentni čitalac biblijskih spisa nema drugog izbora doli zanijekati sebe i postati fundamentalist na način svih “neprosvijećenih” što i dalje uzimaju božansku inspiriranost Biblije ozbiljno, ili pozitivist koji jednako radikalno tu inspiriranost niječe, ili neopredijeljeni subjektivist otvoren maglovitu semantičko-mističnom iskustvu koje je Steinerovo osobno, iskustvu što dolazi od “stvarnih prisutnosti” koje obuzimaju svijest zahvaljujući “usredsrijeđenom nutarnjem slušanju usred tišinâ za koje više nismo sposobni”. Nasuprot tome, čujmo ako možemo što na tu temu ima za reći infantilni Powys:
“Iz Starog zavjeta isijava čarobna i poetska svjetlost, ali to je svjetlost zalaza sunca prošaranog ljudskom krvlju, dok je svjetlost koja sja iz Novog zavjeta svjetlost zore; i premda je i ona prošarana krvlju, to je krv Boga, a ne krv ljudi. Cjelokupna atmosfera Novog zavjeta potpuno je različita od one Staroga, i naši engleski prevodioci uvažili su tu razliku, dajući engleskim riječima odgovarajući ton, tako da je u usporedbi sa Starim stil Novoga nalik na sliku u akvarelu naprema slici u ulju (…) Kako postajemo stariji u nama se rađa dojam da intelektualne osobe prenaglašuju filozofske potankosti do kojih se toliko muče da dođu, dok vrijednost našega književnog ili poetskog pristupa počiva u tome što uviđamo činjenicu da je, u pitanju istinskog, religioznog poštovanja prema tajanstvu života, ‘osjećaj sve’, dok je filozofski kanal kroz koji se taj osjećaj izražava od relativno male važnosti.”
Kvaka je u tome što se “ozbiljnost” modernih učenjaka i opet i suviše često pokazuje pukim klanjanjem Zeitgeistu. Ako Powys nema što za reći današnjem deziluzioniranom intelektualcu, onda je to možda i stoga što je današnji deziluzionirani intelektualac izgubio moć slušanja bilo čega drugog osim onoga što je Modernitet odredio kao vrijedno slušanja. I možda je i sama njegova deziluzioniranost posljedica ili naličje nove iluzije, koja se usto također pokazuje, kako vrijeme odmiče, sve starijom. Iako su pronicavi akademski umovi kao što je bio George Steiner u pravilu svjesni pogibelji današnje znanstvene kulture, na koje nerijetko i upozoravaju – iako najčešće prigušenim, pače bojažljivim tonom – oni zbog te učenjačke pokornosti svojim publikama mogu pružiti malo što drugo osim “filozofskih potankosti”, odnosno informacija. Dok ono što je potrebno, danas kao što je bilo jučer i kao što će biti sutra, pa i u sferi profesionalnog učenjaštva, nije toliko informacija koliko je kreacija, novost, otkriće – što je uvijek nov i originalan način povezivanja s prošlosti i njenog oživljavanja. Upravo se na tome temelji “poetski” pristup pisanoj riječi bilo koje vrste. Učenjaštvo koje pretendira imati posljednju riječ u svemu neminovno se pretvara u najveću prepreku istinskoj kulturi, istinskom obrazovanju.
Bez sumnje, mnogo toga kod Powysa današnjem će čitaocu zvučati zastarjelo, naivno, neutemeljeno. No, usuđujem se tvrditi da će se u usporedbi s time sutrašnjem čitaocu mnogo više toga kod autora poput Georgea Steinera činiti pedantskim i irelevantnim. Danas, kada duh moderne znanosti postaje sve manje podložan dovođenju u pitanje, i to uglavnom iz opravdanih razloga ili onih koji se kao takvi općenito prihvaćaju, i kada njegova kritika sve više pada u ruke fundamentalista i freakova, imaginativni pisci kao što je John Cowper Powys mogu biti upravo spasonosni. Mogu naime pojedincu pružiti dragocjeno oružje za suprotstavljanje cjelokupnu masmedijskom pogonu koji je već dugo glavno sredstvo sveopćeg uprosječenja, veliki organ modernoga duha, koji uprosječenje sustavno pretvara u uniženje. Powys je, sa svojim staromodnim riječima, prije gotovo sto godina, prije televizije i prije Interneta i prije mobilnih aplikacija, u posljednjem poglavlju The Meaning of Culture dosta dalekovidno anticipirao situaciju današnjeg čovjeka i pravo poprište njegove borbe:
“Izvanjska sudbina svakog od nas je, očito, izvrgnuta nadasve neumoljivu utjecaju javnog mnijenja. Osim kad se javno mnijenje suprotstavlja okrutnosti – a to je, nažalost, rijetko – javno je mnijenje uvijek u krivu. Tako u velikoj borbi između kulture i sudbine, koja sliči onim surovim takmenjima u klasičnoj drami između junaka i udesa, kultura će morati voditi neprestani rat s javnim mnijenjem. Javno mnijenje uvijek pokušava demokratizirati kulturu – drugim riječima, prostituirati je i iskoristiti u vlastite svrhe. Javno mnijenje – prevođeno pretencioznim demagozima – uvijek potiče zadnje mode i opsesije u umjetnosti, zadnje mode i opsesije u mišljenju, religiji i ukusu. Protiv svega toga, kultura stoji na čvrstom tlu, ukorijenjena u vječnim elementima Prirode i ljudske prirode.”
Tako, gledano iz perspektive koju sam ovdje pokušao ocrtati, Powysovo protuznanstveno i antimoderno čitanje Biblije ne pokazuje se nimalo “reakcionarnim”, već upravo suprotno. Uostalom, nitko se danas ne pokazuje grčevitije i sentimentalnije vezan za svoje tradicije od onih koji nastupaju kao intelektualni revolucionari. Čitati Bibliju s otvorenošću duhu koji je prožima, koji je “duh božanstvene pobune protiv Moćî ovoga svijeta”, kao što ističe Powys, i služeći se što je moguće manje pomagalima pruženim suvremenim tehnikama znanja – svim “filozofskim potankostima” i svim “učenjačkim kršem” – znači odvažiti se na temeljitu i potencijalno kreativnu promjenu čitalačkih navika. Takva promjena može biti kreativna zato što umjesto zgrtanju podataka i uspinjanju na akademskim ljestvicama može voditi ka duhovnoj preobrazbi, koja je u krajnjoj liniji jedina bitna i jedina uistinu dalekosežna. Jer, u jednome George Steiner ima pravo – da nema knjige koja čovjeka podvrgava važnijim i neumoljivijim pitanjima, u najvećim dubinama njegova bića, od Biblije.
- Što se tiče prvoga naziva, priznati mi je međutim da on ne dolazi od mene. Preuzeo sam ga od Powysovog suvremenika i sunarodnjaka Hilairea Belloca, koji ga je upotrijebio u kratkom eseju “Science as the Enemy of Truth” (Essays of a Catholic, 1931.), ne bi li razlikovao znanost kao takvu od njenog izopačenja pod utjecajem “modernizma”. Razlog zbog kojeg sam ga ovdje posudio je, osim činjenice da nisam vidio razloga da potražim bolji, to što između pogleda na modernu znanost toliko različitih autora kao što su Powys i Belloc postoje upečatljive i – smatram – važne i znakovite sličnosti, koje bi bilo suviše olako odbaciti kao “uvriježene predrasude njihova vremena”.